REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Š 5

Poslovni broj: Us I-2557/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Partnership d.o.o. (OIB: 98958353043), Zagreb, Ulica Nikole Tesle 16, kojeg zastupa opunomoćenik ŠŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Zagrebu, Frankopanska 7/1, protiv tuženika Državnog inspektorata (OIB: 33706439962), Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa, zapošljavanja i upućivanja, u Rijeci, Lošinjska 16, kojeg zastupa službena osoba ŠŽS, radi inspekcijskog nadzora u području radnih odnosa – zabrane obavljanja djelatnosti, 24. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, Službe za nadzor radnih odnosa, KLASA: 034-03/25- 01/117, URBROJ: 443-02-02-08-25-3 od 2. prosinca 2025., radi povrata uplaćenog novčanog iznosa od 11.945,04 eura, te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: 034-03/25-01/117, URBROJ: 443-02-02-08-25- 3 od 2. prosinca 2025., tužitelju je, u svojstvu poslodavca, zabranjeno obavljanje registrirane djelatnosti u poslovnim prostorijama u Ristorante Hemingway Casa Tua, Opatija, Zert 2 (uz ostale prateće odluke), te je određeno da se mjera zabrane obavljanja djelatnosti neće izvršiti i da će usmeno rješenje biti ukinuto ako poslodavac u roku od tri dana od izricanja usmenog rješenja dostavi dokaz da je uplatio iznos od 3.981,68 eura za od svakog od troje državljana trećih zemalja zatečenih na radu bez izdane dozvole za boravak i rad (za državljane Srbije DŽ i OŽ, te sa državljanku Sjeverne Makedonije ĆŽ). Rješenje je doneseno nakon inspekcijskog nadzora provedenog 13. lipnja 2025. i 23. lipnja 2025. godine.

2. Osporavano rješenje tuženika od 2. prosinca 2025. doneseno je u izvršenju ovosudne presude, poslovni broj: Us I-1349/2025-3 od 28. listopada 2025. godine. Tom je presudom, slijedom postupovne pasivnosti tuženika u sporu, poništeno prijašnje rješenje tuženika doneseno u ovoj upravnoj stvari.

3. Po dostavi potvrde o uplati navedenog iznosa od strane tužitelja u za to ostavljenom roku prijašnjim usmenom rješenjem tuženika od 23. lipnja 2025., tuženik je ukinuo to usmeno rješenje.

4. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke od 2. prosinca 2025., iznosi kronologiju događaja i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tuženik je pogrešno primijenio materijalno pravo, osporavano rješenje je kontradiktorno i ne može se ispitati, uz manjkavo obrazloženje. Tužitelj je za sva tri radnika pravovremeno podnio zahtjeve za izdavanje radne dozvole, i to 14. ožujka 2025. za DŽ, **.**.2025. za ĆŽ, odnosno 14. travnja 2025. za OŽ. Policijska postaja Opatija u propisanom roku nije odlučila o tim zahtjevima. Domaćih (hrvatskih) radnika nema na tržištu rada, pa su navedeni radnici tužitelju zaista neophodni za rad. Tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika i naložiti tuženiku da tužitelju vrati uplaćeni novčani iznos od 11.945,04 eura. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 500,00 eura, uvećano za PDV.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, da činjenica da Policijska postaja Opatija nije u propisanim rokovima izdala dozvole za boravak i rad ne oslobađa odgovornosti tužitelja kao poslodavca. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

6. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, u spisu ovosudnog spora vođenog pod poslovnim brojem Us I-1349/2025 i u spisu ovog upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 10. lipnja 2026., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Za rješavanje ovog predmeta mjerodavno je stanje stvari u vrijeme provedbe konkretnog inspekcijskog nadzora.

9. Među strankama je nesporno da je spomenuto troje državljana trećih zemalja zatečeno pri radu kod tužitelja bez izdanih dozvola za boravak i rad, protivno članku 88. stavku 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25).

10. U osporavanom rješenju tuženika citirane su i druge mjerodavne odredbe Zakona o strancima, te Zakona o Državnom inspektoratu („Narodne novine“, broj 115/18 i 117/21). Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

11. Ključni tužiteljev prigovor odnosi se na okolnost da je tužitelj za navedene radnike podnio zahtjeve za izdavanje dozvole za boravak i rad, ali da o tim zahtjevima nadležno policijsko tijelo nije odlučilo u propisanom roku. Međutim, šutnja uprave ne konstituira pravo stranke da postupa kao da je zahtjevu udovoljeno, osim kada je posebnim zakonom propisana predmnjeva usvajanja zahtjeva stranke (članak 102. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), što ovdje nije slučaj.

12. Usto, dosadašnja upravnosudska praksa odriče relevantnost rečenog prigovora, ustrajući na striktnome stavu da je u tom pogledu odlučna isključivo činjenica postojanja ili nepostojanja važeće dozvole u vrijeme inspekcijskog nadzora, neovisno o tome je li nepostojanje važeće dozvole posljedica neažurnosti javnopravnog tijela. Rad državljanina treće zemlje smije se koristiti isključivo na temelju izdane dozvole za boravak i rad, dok je na poslodavcu rizik poslovanja i čekanja na druge upravne odluke. Sud ne nalazi valjani razlog da u okolnostima konkretnog slučaja odstupi od spomenute prakse.

13. Općenito, regulacija na ovome pravnom području vrlo je stroga, u skladu s procjenom Hrvatskog sabora kao zakonodavca pri provedbi mjerodavnih javnih politika, u okviru legislativne autonomije Hrvatskog sabora pri uređivanju društvenih odnosa (članak 1. stavak 3., članak 2. stavak 4. podst. 1., članak 71. i članak 81. podst. 2. Ustava Republike Hrvatske).

14. Tuženik je, dakle, pravilno primijenio materijalno pravo i bio je ovlašten zabraniti tužitelju kao poslodavcu zabranu obavljanja registrirane djelatnosti u poslovnim prostorijama navedenog restorana, uz ostale prateće odluke. Sud utvrđuje i da obrazloženje osporavanog rješenja udovoljava standardima relevantnosti i dostatnosti, kao i odredbi članka 98. stavka 5. ZUP-a.

15. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je, stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 24. lipnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Romanu Biharu, Zagreb, Frankopanska 7/1

- Državnom inspektoratu, Područnom uredu Rijeka, Službi za nadzor radnih odnosa, zapošljavanja i upućivanja, Rijeka, Lošinjska 16