Zakon.hr

Posl. br. P-55/2026-57

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužitelja 1. TZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. MZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po pun. Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po OD Porobija&Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 20.05.2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 24. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o j e

I Utvrđuju se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.2 Ugovora o namjenskom kreditu br. 3210382747, koji je zaključen između tužitelja i tuženika u Puli dana 26. srpnja 2007.godine, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Divni Perković iz Pule, u predmetu pod poslovnim brojem OV - 6874/07, u dijelu koji glasi:

„ u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama Kreditora u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

zatim sadržane u odredbi čl.7. koja glasi:

„u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Utvrđuju se ništetnim odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 3. Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu br. 3210382747, koji je zaključen između tužitelja i tuženika u Puli dana 20. veljače 2012. godine, a koji je solemniziran po javnom bilježniku Divni Perković iz Pule, u predmetu pod poslovnim brojem OV-667/12 u dijelu koji glasi:

„u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“ pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljima TZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime preplaćene kamate iznos od 2.450,08 eura (slovima: dvije tisuće četiristo pedeset eura i osam centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 15,11 EUR počev od 15.11.2007 godine do isplate;

na iznos od 15,08 EUR počev od 15.12.2007 godine do isplate;

na iznos od 15,06 EUR počev od 15.1.2008 godine do isplate;

na iznos od 15,03 EUR počev od 15.2.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,78 EUR počev od 15.3.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,74 EUR počev od 19.4.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,68 EUR počev od 27.5.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,64 EUR počev od 15.6.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,58 EUR počev od 15.7.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,53 EUR počev od 12.8.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,48 EUR počev od 15.9.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,42 EUR počev od 15.10.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,37 EUR počev od 13.11.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,32 EUR počev od 15.12.2008 godine do isplate;

na iznos od 29,26 EUR počev od 15.1.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,20 EUR počev od 17.2.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,14 EUR počev od 15.3.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,08 EUR počev od 15.4.2009 godine do isplate;

na iznos od 29,03 EUR počev od 15.5.2009 godine do isplate;

na iznos od 28,97 EUR počev od 12.6.2009 godine do isplate;

na iznos od 28,91 EUR počev od 17.7.2009 godine do isplate;

na iznos od 38,16 EUR počev od 11.8.2009 godine do isplate;

na iznos od 38,09 EUR počev od 11.9.2009 godine do isplate;

na iznos od 38,01 EUR počev od 15.10.2009 godine do isplate;

na iznos od 37,93 EUR počev od 16.11.2009 godine do isplate;

na iznos od 37,85 EUR počev od 15.12.2009 godine do isplate;

na iznos od 37,77 EUR počev od 15.1.2010 godine do isplate;

na iznos od 37,69 EUR počev od 15.2.2010 godine do isplate;

na iznos od 37,60 EUR počev od 17.3.2010 godine do isplate;

na iznos od 37,52 EUR počev od 13.4.2010 godine do isplate;

na iznos od 37,43 EUR počev od 13.5.2010 godine do isplate;

na iznos od 37,34 EUR počev od 14.6.2010 godine do isplate;

na iznos od 37,26 EUR počev od 13.7.2010 godine do isplate;

na iznos od 37,17 EUR počev od 15.8.2010 godine do isplate;

na iznos od 37,08 EUR počev od 13.9.2010 godine do isplate;

na iznos od 36,99 EUR počev od 11.10.2010 godine do isplate;

na iznos od 36,90 EUR počev od 12.11.2010 godine do isplate;

na iznos od 36,80 EUR počev od 10.12.2010 godine do isplate;

na iznos od 36,71 EUR počev od 14.1.2011 godine do isplate;

na iznos od 36,61 EUR počev od 11.2.2011 godine do isplate;

na iznos od 36,51 EUR počev od 14.3.2011 godine do isplate;

na iznos od 36,42 EUR počev od 15.4.2011 godine do isplate;

na iznos od 36,32 EUR počev od 13.5.2011 godine do isplate;

na iznos od 36,22 EUR počev od 13.6.2011 godine do isplate;

na iznos od 36,12 EUR počev od 14.7.2011 godine do isplate;

na iznos od 31,76 EUR počev od 16.8.2011 godine do isplate;

na iznos od 31,67 EUR počev od 12.9.2011 godine do isplate;

na iznos od 31,58 EUR počev od 14.10.2011 godine do isplate;

na iznos od 31,48 EUR počev od 11.11.2011 godine do isplate;

na iznos od 31,38 EUR počev od 15.12.2011 godine do isplate;

na iznos od 31,28 EUR počev od 16.1.2012 godine do isplate;

na iznos od 31,19 EUR počev od 15.2.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,38 EUR počev od 13.3.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,35 EUR počev od 11.4.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,33 EUR počev od 15.5.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,32 EUR počev od 13.6.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,30 EUR počev od 13.7.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,28 EUR počev od 16.8.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,26 EUR počev od 14.9.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,24 EUR počev od 12.10.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,21 EUR počev od 12.11.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,19 EUR počev od 14.12.2012 godine do isplate;

na iznos od 29,17 EUR počev od 15.1.2013 godine do isplate;

na iznos od 29,15 EUR počev od 14.2.2013 godine do isplate;

na iznos od 29,13 EUR počev od 14.3.2013 godine do isplate;

na iznos od 29,11 EUR počev od 12.4.2013 godine do isplate;

na iznos od 29,08 EUR počev od 15.5.2013 godine do isplate;

na iznos od 29,06 EUR počev od 13.6.2013 godine do isplate;

na iznos od 29,04 EUR počev od 12.7.2013 godine do isplate;

na iznos od 29,01 EUR počev od 14.8.2013 godine do isplate;

na iznos od 28,99 EUR počev od 13.9.2013 godine do isplate;

na iznos od 28,97 EUR počev od 14.10.2013 godine do isplate;

na iznos od 28,94 EUR počev od 14.11.2013 godine do isplate;

na iznos od 28,92 EUR počev od 11.12.2013 godine do isplate;

na iznos od 28,89 EUR počev od 15.1.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,87 EUR počev od 14.2.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,86 EUR počev od 13.3.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,85 EUR počev od 11.4.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,85 EUR počev od 14.5.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,84 EUR počev od 13.6.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,83 EUR počev od 15.7.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,83 EUR počev od 14.8.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,82 EUR počev od 15.9.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,82 EUR počev od 14.10.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,82 EUR počev od 14.11.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,81 EUR počev od 15.12.2014 godine do isplate;

na iznos od 1,81 EUR počev od 14.1.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,79 EUR počev od 12.2.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,79 EUR počev od 13.3.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,79 EUR počev od 14.4.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,78 EUR počev od 15.5.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,78 EUR počev od 15.6.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,77 EUR počev od 24.7.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,76 EUR počev od 15.8.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,76 EUR počev od 16.9.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,75 EUR počev od 15.10.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,75 EUR počev od 16.11.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,73 EUR počev od 16.12.2015 godine do isplate;

na iznos od 1,73 EUR počev od 15.1.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,73 EUR počev od 15.2.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,72 EUR počev od 15.3.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,72 EUR počev od 15.4.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,71 EUR počev od 13.5.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,70 EUR počev od 15.6.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,70 EUR počev od 15.7.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,69 EUR počev od 12.8.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,69 EUR počev od 15.9.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,68 EUR počev od 14.10.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,67 EUR počev od 15.11.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,67 EUR počev od 14.12.2016 godine do isplate;

na iznos od 1,66 EUR počev od 13.1.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,66 EUR počev od 15.2.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,65 EUR počev od 16.3.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,65 EUR počev od 14.4.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,63 EUR počev od 15.5.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,63 EUR počev od 14.6.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,62 EUR počev od 14.7.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,62 EUR počev od 14.8.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,62 EUR počev od 15.9.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,61 EUR počev od 13.10.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,60 EUR počev od 15.11.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,59 EUR počev od 15.12.2017 godine do isplate;

na iznos od 1,59 EUR počev od 15.1.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,58 EUR počev od 15.2.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,57 EUR počev od 15.3.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,57 EUR počev od 15.4.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,56 EUR počev od 15.5.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,56 EUR počev od 15.6.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,54 EUR počev od 15.7.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,54 EUR počev od 15.8.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,54 EUR počev od 13.9.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,53 EUR počev od 15.10.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,52 EUR počev od 15.11.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,52 EUR počev od 14.12.2018 godine do isplate;

na iznos od 1,51 EUR počev od 15.1.2019 godine do isplate;

na iznos od 1,50 EUR počev od 15.2.2019 godine do isplate;

na iznos od 1,50 EUR počev od 15.3.2019 godine do isplate;

na iznos od 1,49 EUR počev od 15.4.2019 godine do isplate;

na iznos od 1,49 EUR počev od 15.5.2019 godine do isplate;

zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedene iznose teče od dospijeća pa do 31.7.2015.godine koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01.8.2015.godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29.12.2023.godine u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj da tužiteljima na ime parničnog troška isplati iznos od eura 2.990,93 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedene iznose teče od 24.6.2026. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

V Odbijaju se, tužena prema tužiteljima u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužitelji prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku IV izreke ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovani.

r i j e š i o j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 23.4.2026. godine glede kondemnacije listovi 247-250 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su dana 26. srpnja 2007.godine u Puli, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3210382747, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 41.100,00CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, pod uvjetima i rokovima utvrđenim predmetnim Ugovorom o namjenskom kreditu. Dana 20. veljače 2012. godine tužitelj i tuženik sklopili su i Dodatak .Ugovoru o namjenskom kreditu kojim se produljuje rok otplate kredita. U članku 2. predmetnog Ugovora, ugovorena je redovna kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora iznosila 4,90% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.. Odredbom iz Cl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužitelj naglašava kako se već u listopadu 2007. godine jednostranom odlukom tuženika kamatna stopa povisuje sa 4,90% godišnje na 5,55% godišnje. zatim u veljači 2008. godine na 6,30% godišnje, zatim u srpnju 2009. godine na 6,80% godišnje, , zatim u srpnju 2011. godine na 6,55%, što je i dalje bilo veće u odnosu na početnu redovnu kamatnu stopu, a dok je od 1.1. 2014. godine iznosila 3,23% jer je to ograničenje propisano temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Valja napomenuti da zbog načina obračuna sa jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope značilo je da se smanjuje udio otplaćene glavnice u svakome anuitetu po novom otplatnom planu s povećanom kamatnom stopom, uslijed čega se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala u odnosu na početni otplatni plan, što za posljedicu ima dodatno uvećanu cijenu kredita. S tim u vezi tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istom obavješćivao tužitelja pisanom obavijesti bez da je istog tražio ikakvu suglasnost, dok je visina kamatne stope isključivo ovisila o poslovnoj politici i odluci tuženika, te se kamata mijenjala prema odluci tuženika, bez ikakvih ugovorenih podataka o kojima ovisi visina redovne kamate. Tužitelj ne osporava da je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa. no tvrdi da je ugovorena ništetna odredba o načinu na koji se kamatna stopa mijenja te su uslijed takve ugovorne odredbe sve promjene kamatne stope bile neosnovane. Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu u čl.3., tuženik nastavlja sa nepoštenim ugovaranjem promjene redovne kamatne stope u skladu sa svojom jednostranom Odlukom. Prije i u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu kao i njegovog Dodatka, tuženik kao trgovac ni na koji način nije sa tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja. Stoga nepoštene odredbe tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka tj. od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima čitavo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kad su ugovorene pa nadalje, što sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene. valja naglasiti kako se pred Visokim trgovačkim sudom u Zagrebu, vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je okončan pravomoćnom presudom koja se vodi pod posI. br. 43.pž- 7129/13-4, kojom je presudom utvrđeno da je tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Predmetna deklaratorna presuda obvezuje sve sudove u pojedinačnim postupcima koji potrošač odnosno tužitelj pokrene protiv tuženika. Presudu Visokog trgovačkog suda potvrdila je revizijska odluka Vrhovnog suda koja se vodi pod brojem. Revt-249/14-2. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065 ZOO-a 1021 ZOO 05). Zbog navedenog, odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu Cl. 46 i Cl. 50 ZOO (Cl. 269.st.2. i 272 ZOO 05). Odredbom Cl. 46. (Cl. 270. ZOO 05) propisano je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi Cl. 50.st.1. (Cl. 272.st.1. ZOO 05), daje se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane-vjerovnika. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 10. lipnja 2014. godine. Tužitelj se u tužbi traži dostavu Općih uvjeta poslovanja i odluka o promjeni kamatne stope, iako ne postavlja manifestacijski zahtjev, niti njegova stupnjevita tužba udovoljava pretpostavkama za postavljanje tužbenog zahtjeva iz članka 186.b.st. 3 ZPP. Naime, tužitelj je trebao navesti i dokazati da tuženik odbija dati podatke, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Naime, pretpostavka za zahtjev iz članka 186. b. st. 3. ZPP, je da je tuženik te podatke odbio dati, a ne da je tužitelj ne raspolaže ekonomskim znanjem za izračun iznosa. S obzirom da tužitelj nije dokazao da mu je tuženik odbio dati traženu dokumentaciju, već svoju tužbu obrazlaže potpuno nerelevantnim činjenicama s aspekta primjene odredbe članka 186.b. stavak (3) ZPP-a, tuženik se protivi tužiteljevim prijedlogom, te opreza radi, protivi se bilo kakvom naknadnom specificiranju iznosa pozivom na članak 186.b. stavak (3) ZPP. Također, Opći uvjeti poslovanja su uručeni tužitelju prilikom sklapanja ugovora što je tužitelj i potvrdio u čl. 23.j. dok su mu je tuženik slao obavijesti o svim promjenama kamatnih stopa. Tuženik je istaknuo i prigovor promašene aktivne legitimacije. Činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornih zahtjeva. Ni slova o tome kako je tužitelj došao do traženih novčanih iznosa. Tužba je nekonkluzivna. O ovome pitanju također nema dokaza uz tužbu. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 26.504,58 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Istaknuo je i prigovor zastare. Ujedno, u odnosu na način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine" br. 127/12 - u daljnjem tekstu ,, l, ) ZPK/12") dodana je odredba Cl. 11.a, koja je u stavku 1. i 2. propisala sljedeće: "(l) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke a) i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima smatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja]. Uprava banke je na svojoj 688. sjednici, održanoj dana 11. prosinca 2012. godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu ,,OUP/2013"), kojim je implementirala naprijed navedenu zakonsku obvezu. U odredbama poglavlja 3. OUP/2013, naslovljenog ,,Krediti - načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno je: ,,Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita." U odnosu na CHF kredite, navedeno je sljedeće: ,,U usklađenju Zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primijenit će se šestomjesečni LIBOR za CHF." Tužena banka je korisnika kredita o tome ujedno obavijestila obaviješću od 8.1.2013.g. Prema tome, počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za chf), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Počevši od 1.1.2013. godine kamatna stopa mijenja se su skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju: 6M LIBOR za chf), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope - u konkretnom slučaju 6,485 postotnih poena. Prema tome, od 1. 01. 2013. su promjene kamatne stope vezane za referentnu, javno dostupnu stopu. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 7-31 spisa, 42-61 spisa, 69-70 spisa, 92-99 spisa, 105-110 spisa, 121-135 spisa-nalaza i mišljenja, 149-151 spisa, 154 spisa-očitovanja vještaka,157 spisa, 170- 181 spisa, 185-186 spisa, 223-225 spisa, 227-237 spisa, specificiranog tužbenog zahtjeva iz podneska od 23.4.2026. godine, listova 253-254 spisa-zapisnika, dokumentcije na str. 270-280 spisa.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 9 do 11 spisa prileži Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103753506, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim je tužena kao davatelj kredita odobrila pravnom predniku tužitelja LZ kao korisniku kredita iznos od 41.100,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 13 do 17 spisa prileži promet po predmetnom kreditu specifikacija uplata, da na listu 18 do 22 spisa prileži efektivna kamatna stopa, da na listu 22 spisa prileži pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu, te da na listu 61 spisa prileži obavijest banke o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 7 do 8 spisa prileži Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu od 22.02.2012. godine zaključen između pravnog prednika tužitelja i tuženika kojim dodatkom je između ostalog produljen rok otplate kredita na 262 mjeseca (ili 21 godinu) umjesto ranijeg roka otplate od 195 mjeseci (16 godina). Nesporna je stoga činjenica da predmetni ugovor o kreditu od 26.7.2007.godine nije konvertiran, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice sa ročišta od 24.4.2026.godine.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata iznosila 4,90% godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 3. st. 1 ugovoreno trajanje kredita od 16 godina, da je iznos mjesečnog anuiteta trebao iznositi 303,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB. Nije sporna činjenica da je prema članku 2. i 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno između ostalog i da je tužena bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odukom o kamatnim stopama kreditora. Nije sporna činjenica da je prema članku 6. predmetnog ugovora o kreditu predmetni kredit odobren za adaptaciju kuće što je potvrđeno i iskazom tužiteljice sa ročišta od 24.4.2026.godine.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora kao i iz iskaza tužiteljice.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 185 do 186 spisa prileži rješenje o nasljeđivanju iza pravnog prednika tužitelja SZ koji je preminuo dana **.**.2022.godine, iz kojeg je razvidno da se njegovim pravnim slijednicima proglašavaju njegova supruga HZ i njegov sin MZ, svaki u ½ suvlasničkih udjela na cjelokupnoj imovini.

11. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice sa ročišta od 24.4.2026.godnie iskorišten u svrhu adaptacije kuće za život i da je novac od kredita utrošen isključivo u te svrhe, a ugovor o kreditu nije konvertiran budući je pravni prednik tužitelja u to vrijeme bio bolestan i ležao u bolnici u Zagrebu. Nesporno je i da je pravni prednik ovdje tužitelja vodio i predmet P-33/2021 kod ovog suda ali po drugoj činjeničnog osnovi zbog čega nema identiteta postupka sve vezano za tečajnu razliku, dok u ovoj pravnoj stvari pravni slijednici SZ podnose tužbu vezano samo za činjenični osnov preplate po kamati.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (što je predmet postupka P-33/21) kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke što je predmetom ove parnice. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 10.6.2019. godine kad je prvi put bila zaprimljena tužba, zastara se prekinula prilikom zaprimanja prvotne tužbe tj. dana 10.6.2019.godine jer se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu pa se zastara prekida prilikom podnošenja te prvotne tužbe po istom činjeničnom osnovu sukladno recentnoj sudsko praksi, uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok od 5 godina. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO -a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana10.6.2019.godine to čak i da je to bilo predmetom ove parnice, a nije jer to tužitelji traže u postupku P-33/2021 opet ne bi protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa niti po tom osnovu ne bi istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena). Stoga je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV- 123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke. Nadalje, kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužitelji su u ovoj pravnoj stvari podnijeli ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO -a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.). Stoga su tužitelji dokazali da su aktivno legitimirani na podnošenje ove tužbe, to tim više što je tužbu prvotno podnio njihov pravni prednik ( suprug i otac SZ koji je preminuo tijekom ovog postupka), a tužena je pasivno legitimirana kao ugovaratelj po ugovoru od 26.7.2007.godine. Isto tako nema identiteta između ove parnice i spisa P-33/21 budući nedostaje treći elemente tj. istovjetnost činjeničnih osnova budući u ovoj parnici tužitelji potražuju s osnova preplate po kamati, a u spisu P-33/21 s osnova preplate zbog tečajne razlike.

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelji su sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 11.11.2021.godine u konačnici specificirali svoj tužbeni zahtjev list 247 do 250 spisa prema pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste. Na opisano se ukazuje kako bi se shvatio cjelokupan kontekst.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da postoje parametri vezano za način promjene kamatne stope, proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice kao pravne slijednice njezinog supruga SZ saslušane na ročištu od 16.4.2026.godine utvrđeno je u bitnom da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu , da ona nije bila u banci sa svojim pok. suprugom, već ima samo saznanja vezano za rate kad su se plaćale. Na upit pun. tužitelja sada plaća 190,00 eura, početno joj je bilo 1.300,00 kuna i onda su počele naglo rasti, došlo joj je čak do 2.500,00 kuna. Kasnije je njezin pokojni muž ostao bez posla, razbolio se, postalo je previše plaćati. Morali su produžiti otplatu kredita još dvije godine da im se rata malo smanji jer su se prenaglo porasle. I danas plaća ovaj kredit 190,00 eura mjesečno. Kredit im je trebao jer su adaptirali kući koja im je trebala isključivo za to, taj novac je utrošen za to. Na upit suca tko je sačinio taj ugovor odgovorila je banka. Na upit da li joj je suprug rekao bio što vezano za mogućnost kod pregovaranja s bankom, izmjene odgovorila je da ne zna. Na upit aneks ugovora je zaključen zbog prevelikog iznosa anuiteta. Na upit da li ima saznanja tko je sačinio taj ugovor odgovorila je ne može reći tko je sačinio taj ugovor da li suprug ili banka. Na upit pun. tužitelja ona sa suprugom nije bila u banci, on je to sam rješavao. Iskazala je da u kući živi ona i sin te ista nikad nije iznajmljivana. Na upit pun. tuženika suprug je po struci bio konobar ali je radio kao ribar. I dalje žive ona i sin u ovoj nekretnini. Suprug nije imao niti obrt niti d.o.o. Tužena je potvrdila da predmetni kredit nije konvertiran već je ostao u valuti u švicarcima jer je njezin muž u to vrijeme bio bolestan u bolnici u Zagrebu. Na upit njezin suprug je plaćao rate kredite, a ona je preuzela sad kad njega nema. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru.

21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi kako iz samog ugovora i članka 6 tako i iz iskaza tužiteljice kad opisuje da je novac od kredita utrošen isključivo u svrhu adaptacije kuće u kojoj žive ona i sin i da nikad ta kuća nije bila iznajmljivanja, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 odnosno članka 96 Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 26.7.2007. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 102. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelji svoj zahtjev zasnivaju na tvrdnji da je tužena kao banka njihovom pravnom predniku dalje u tekstu tužitelju kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj i stoga smatraju da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (njihovog pravnog prednika).

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano predniku tužitelja zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te prednik tužitelja nije mogao utjecati na sadržaj tog i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF (što je predmetom parničnog postupka P-33/21), te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF (što nije predmetom ove parnice ali se navodi radi cjelovitog konteksta) kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je prednik tužitelja unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama prednika tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu prednika tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano i za ugovaranje valutne klauzule u CHF (što nije predmetom ove parnice) i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima prednika tužitelja kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu prednika tužitelja a time i tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke što je predmetom ove parnice, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF što je predmetom postupka P- 33/21.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF iako to nije predmetom ove parnice ali se obrazlaže radi sagledavanja cjelovitog konteksta i radi razumijevanja, potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila predniku tužitelja prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je prednik tužitelja bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke (što je predmetom ove parnice), te o valutnoj klauzuli (što nije predmetom ove parnice) koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da prednik tužitelja kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama predniku tužitelja nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje prednik tužitelja objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da su prednik tužitelja i sada tužitelji nekretninu koristili eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužiteljice jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njezinom stambenog zbrinjavanja i da i dan danas ona sa sinom živi u toj kući. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava TZŽ i MZŽ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelje je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

29. Sukladno navedenom valjalo je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva te prihvatiti u cijelosti deklaratoran tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku a kako je to u konačnici specificirano u podnesku od 23.4.2026. listovi 246 do 247 spisa te odlučiti sadržajno kao u stavcima I i II izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane vještakinje od 11.11.2021.godine utvrđeno je u bitnom da pozitivne razlike između stvarno naplaćene kamate po CHF kreditu (koja se tijekom otplate uvećavala temeljem jednostrane odluke banke) i kamate koju je tužitelj trebao platiti prema (početnom) otplatnom planu koji je tužitelju uručen prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu primjenom kamatne stope od 4,90% koja je ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu za razdoblje do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope 3,23% p.a. za utuženo razdoblje ukupno iznose 4.139,44 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 18.460,13 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4.

31. U odnosu na primjedbu tužene i podneska od 13.12.2021.godine, listovi 142 do 144 spisa te primjedbe tužitelja iz podneska od 14.1.2022.godine, listovi 147 do 148 spisa, vještakinja se pisano očitovala u podnesku od 26.1.2022.godine, list 154 spisa. Vezano za primjedbu kako je vještak pogrešno izračunao da je tužitelj nakon 01.01.2014. godine preplatio kamatu, iako je prema početnom otplatnom planu kamatna stopa iznosila 4,90% dok je nakon 01.01.2014. godine kamatna stopa zakonski snižena i iznosila je 3,23% p.a., odnosno 1,67% manje od početno ugovorene, pa nikako nije moglo doći do preplate ,na navedenu primjedbu vještak se očitova upravo suprotno. Naime naveo je kako je ispravno odgovorio na određenu mu zadaću, a koja je bila izvršiti vještačenje na okolnosti iz podneska tužitelja od 30.06.2021. godine list 117 spisa, te je vještak utvrdio zadatak izračuna pozitivne razlike između stvarno naplaćene kamate po CHF kreditu (koja se tijekom otplate uvećavala temeljem jednostrane odluke banke) i kamate koju je tužitelj trebao platiti prema (početnom) otplatnom planu koji je tužitelju uručen prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu primjenom kamatne stope od 4,90% koja je ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu za razdoblje do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope 3,23% p.a. u, sve navedeno za utuženo razdoblje. Dakle, zadaćom je vještaku bilo određeno primijeniti kamatnu stopu od 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine. Da li primijeniti ili ne u početnom otplatnom planu zakonski određenu kamatnu stopu od 01.01.2014. godine u visini od 3,23% p.a. vještak smatra pravnim pitanjem na koje se ne može očitovati. Nadalje u podnesku tuženik iznosi primjedbe pravne prirode na koje vještaku nije moguće očitovati se. Slijedom svega navedenog, vještak se očitovao kako je vještačenje proveo ispravno u odnosu na zadaću vještačenja, te je ustrajalo u cijelosti pri svom Nalazu i mišljenju. Isto tako i u drugom očitovanju od 5.3.2022.godine, list 157 spisa vještakinja je vezano za primjedbe navela da nije izašla izvan okvira dane joj zadaće a metodu izračuna je detaljno obrazložila na listu 8 nalaza, navodeći da se radi o preciznoj metodi izračuna. Vještakinja je nadalje objasnila kada bi se preplata kamate računala po tečaju na dan plaćanja anuiteta, kako to sugerira tužitelj, tada bi razlika kamate bila uvećana za tečajnu razliku po plaćenoj kamati s osnova primjene valutne klauzule. Dakle, tako utvrđena preplaćena kamata ne bi bila rezultat samo promjene kamatne stope (što je bio zadatak izračuna) već bi sadržavala i tečajnu razliku na istu s osnova valutne klauzule. Dakle, vještak je razlučio samo razliku plaćenog s osnova promjene kamatne stope, dok valutna klauzula nije bila predmet izračuna i kao takva je isključena. Preplaćena kamata utvrđena je po tečaju isplate kredita, a sve slijedom zadaće utvrđenja preplaćene kamate kao razlike plaćene kamate u odnosu na kamatu koja bi bila plaćena prema početnom otplatnom planu. Dakle, i prema realiziranoj otplati i prema početnom otplatnom planu tužiteljeva obveza kamate je trebala biti plaćena po tečaju na dan plaćanja primjenom valutne klauzule, dakle tečajne razlike koje tužitelj smatra da je vještak trebao uračunati u preplatu tužitelj bi platio i po stvarnoj otplati kamate i po otplati kamate po početnom otplatnom planu. Znači, tečajna razlika je neutralna i isključena, jer kada se izračuna razlika između plaćene kamate po tečaju na dan plaćanja i kamate koja je trebala biti plaćena prema početnom otplatnom planu po tečaju na dan plaćanja, dobije se iznos kojeg je vještak utvrdio i iskazao u Nalazu i mišljenju. Stoga je vještakinja ustrajala u svom nalazu i mišljenju.

32. Vještakinja je svoj nalaz usmeno izložila na ročištu od 23.3.2026. godine te je u cijelosti ustrajala kod svog nalaza. U odnosu na istaknute primjedbe tužitelja kako razliku s osnova promjene kamatne stope nije prikazala obračunatu po tečaju na dan plaćanja već po početnom tečaju kredita, očitovala se kako u provođenju vještačenja nije raspolagala podacima je li i u kojem iznosu tužitelj utužio i razliku s osnova promjene kamatne stope i tečaja. Podneskom od 22.2.2022. tuženik je istaknuo kako je tužitelj utužio i razliku s osnova tečajnih razlika odnosno primjene valutne klauzule koji se kod ovog suda vodi u predmetu P-33/2021. Tuženik navodi i kako je u konkretnom predmetu provedeno financijsko vještačenje te da je u istom prikazana cjelokupna tečajna razlika kredita. Ukoliko tužitelj nastoji i dalje u primjedbi da je trebala prikazati razliku s osnova kamatne stope po tečaju na dan plaćanja isto je moguće učiniti uz to da joj se omogući uvid u nalaz i mišljenje vještaka kojim je izračunata tečajna razlika kredita. Na ročištu od 20.5.2026.godine tužitelj je potvrdio da se pred ovim sudom vodi postupak P-33/21 s osnova tečajnih razlika, pa je u konačnici prihvatio nalaza i mišljenje vještakinje kroz specifikaciju na str. 247 do 250 spisa glede kondemnacije.

33. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelji su sukladno nalazu vještaka i specificirali svoju tražbinu u podnesku od 23.4.2025. i to prema pojedinačnim iznosima iz tabele broj 4 stupac 18 na način da su što jhe bitno naglasiti potraživali ukupan zbroj svih pojedinačnih iznosa iz te tabele s time što su budući je nalaz bio sačinjen u kunama pretvorili svaki pojedinačni iznos sa fiksnim tečajem 7,53450 kn za 1 eura i potraživali upravo zbroj tih pojedinačnih iznosa.

34. Sukladno prethodno obrazloženom pravnom stajalištu tužiteljima je valjalo dosuditi ukupan iznos s osnova preplaćenih kamata u zbrojenoj visini od 2.450,08 eura a sve prema zbroju svih pojedinačnih iznosa iz tabele broj 4 zadnja kolona listovi 130 do 133 spisa, stav III izreke ove presude.

35. Tužiteljima sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka III izreke ove presude vezano za razliku preplaćene kamate teče od dospijeća (plaćanja) svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku III izreke ove presude pa do isplate po kamatnoj stopi opisanoj u stavku III izreke presude da se sve ne ponavlja sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a .

36. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine).

37. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž -755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž - 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva , osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj.negativne tečajne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate, uz sve ono što je već prethodno i obrazloženo da se ne ponavlja.

38. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 20.5.2026. godine na kojem su se tužitelji na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja suglasili da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Isto tako valjalo je unatoč protivljenju tužene dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno podnesku tužiteljice zaprimljenom dana 23.4.2026. listovi 246 do 250 spisa odnosno podnesku tužene od 14.5.2026.godine, list 258 spisa, temeljem članka 190 ZPP-a.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 1 ZPP-a.

40. Tužitelji su uspjeli u cijelosti u ovoj parnici, a bili su u ovoj pravnoj stvari zastupani po punomoćniku odvjetniku pa im je temeljem troškovnika cijeneći vrijednost predmeta spora valjao priznati cijeneći vrijednost predmeta spora nagradu za: sastav tužbe 100 bodova tbr 7/1, za sastav četiri obrazloženja podneska od 20.1.2020., 30.6.2021., 14.1.2022 i 28.10.2022. po 100 bodova tbr 8/1 za svaki taj podnesak, a za neobrazloženi podnesak od 11.9.2019.godine 25% ili 25 bodova tbr. 8/3, za zastupanje na ročištu od 27.1.2020. 100 bodova tbr. 9/1, za zastupanje na ročištima nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju str. 185 oba tužitelja 23.3.2026., 24.4.2026. i 20.5.2026. godine po 110 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1 i tbr. 36/1, što po toj osnovi ukupno iznosi 955 bodova pomnoženo s 2,00 eura po bodu (tbr 48 st. 3 u svezi s tbr 50) iznosi 1.910,00 eura uz pdv od 25% ili daljnjih 477,50 eura, zbrojeno 2.387,50 eura po toj osnovi. Tužiteljima pripada i trošak vezano za vještačenje sukladno računu na str. 136 spisa u iznosu od 331,81 euro i sukladno računu na str. 226 spisa od daljnjih 190,00 eura ili s osnova troškova vještva iznos od 521,81 eura, uz trošak sudske pristojbe plaćene za tužbu od 81,62 eura.

41. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjalo je na ime parničnog troška tužiteljima dosuditi ukupan iznos od 2.990,93 eura (ili 2.387,50 e + 521,81 e+ 81,62 e = 2.990,93 eura) stav IV izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče počev od 24.6. 2026. godine (dan objave presude) pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, što je dužna isplatiti tužena stav IV izreke presude.

42. Povratno, valjalo je odbiti, tuženu koja je izgubila ovu parnicu prema tužiteljima u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužitelje prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku IV izreke sa kamatom na isti, kao neosnovane, stav V izreke presude.

43. Sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljima ne pripada trošak za sastav opomene pred tužbu budući sukladno recentnoj sudskoj praksi opisano nije bio zakonski uvjet za podnošenje tužbe. Nadalje tužitelji su tražili trošak za čak 12 podnesaka (od kojih je većina bila potpuno nepotrebna, primjerice prigovori na nalaz vještaka koji nisu niti bili osnovani), a po tbr. 8 točka 1 Tarife tužiteljima pripada pravo na nagradu za 4 obrazložena podneska).Nadalje tužitelji su od početka parnice potraživali veću nagradu po tbr. 36 za zastupanje većeg broja osoba iako su se isti pojavili kao nasljednici ranijeg jednog tužitelja tek u kasnijoj fazi parnice koje rješenje o nasljeđivanju su tužitelji dostavili u podnesku od 28.11.2022.godine.Isto tako tužiteljima na pripada sudska pristojba za presudu jer su oslobođeni od plaćanja sudske pristojbe za presudu sukladno izmjenama ZOSP-a NN 51/23 i članka 6 istih izmjena. Konačno vezano za ročište za objavu presude tužiteljima pripada nagrada tek po održavanju istog a ne prije toga ukoliko naravno pristupe na isto.

U Puli, 24. lipnja 2026. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljima po pun.

2. tuženoj po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte