Poslovni broj Gž R-194/2021-3

 

 

 

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., protiv tuženice V. Ć. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Z.,  radi isplate, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-109/2020 od 4. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2024.

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pr-109/2020 od 4. veljače 2021. u točkama I i II izreke.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana tužiteljici isplati iznos stečen bez osnove i to 6.916,56 eur / 52.112,83 kn[1] zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. siječnja 2020. do isplate po preciziranoj kamatnoj stopi, u točki II izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 431,35 eur / 3.250,00 kn1 zajedno pripadajućim zateznim kamatama dok je u točki III izreke odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troška postupka preko iznosa određenog u točki II izreke.

 

2. Protiv presude u dosuđujućem dijelu točki I i II izreke, žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženici za povrat iznosa isplaćene otpremnine stečene bez osnova donosno na osnovi koja je kasnije otpala.

 

6. Tijekom postupka je utvrđeno:

 

- Odlukom Ministarstva Republike Hrvatske, od 4. svibnja 2015., tužiteljica je kao poslodavac otkazala tuženici kao radnici ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga (dalje Odluka o otkazu),

- tužiteljica je tuženici zbog otkaza isplatila otpremninu u prosincu 2014. u iznosu od 6.625,89 eur / 49.922,80 kn1 te u studenom 2015. drugi dio u iznosu od 290,67 eur / 2.190,03 kn1, odnosno sveukupno 6.916,56 eur / 52.112,83 kn1,

- u radnom sporu pokrenutom po tuženici protiv tužiteljice kao poslodavca, radi osporavanja zakonitosti otkaza, pravomoćnom i ovršnom presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-244/2016 od 21. lipnja 2017., Odluka o otkazu je utvrđena nezakonitom i nedopuštenom,

- tuženica je na temelju citirane presude dana 15. lipnja 2019. vraćena na posao na radno mjesto konobarice,

- na osobni zahtjev tuženice zbog zdravstvenih razloga, istoj je radni odnos kod tužiteljice prestao na temelju Sporazuma o prestanku službe sklopljenom između stanaka 30. prosinca 2019. (dalje Sporazum o prestanku službe) te je na temelju Rješenja Ministarstva od 31. prosinca 2019. tuženici prestala služba u Ministarstvu Republike Hrvatske.

 

7. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja utvrđuje da je otpremnina tuženici isplaćena zbog otkaza ugovora o radu, pa kako je otkaz pravomoćnom sudskom presudom utvrđen nezakonitim i nedopuštenim, otpala je osnova temeljem koje je tuženica primila sporni iznos, čime je nastupila obveza tuženice vratiti taj iznos tužiteljici sa kamatom od dana 24. siječnja 2020. kada je na oglasnu ploču Općinskog državnog odvjetništva u Z. stavljen zahtjev tužiteljice za povrat otpremnine, sve pozivom na odredbe članka 1111., članka 1115. i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO).

 

8. Kao neosnovane prvostupanjski je sud otklonio prigovore tuženice da joj zbog vraćanja na posao te ponovnog prestanka službe kod tužiteljice, nakon 25 godina radnog staža, ponovno pripada pravo na otpremninu, radi čega da nije dužna vratiti tužiteljici primljeni iznos. Sud smatra da kad radni odnos prestaje sporazumom (kao u ovom slučaju), ne postoji zakonska obveza poslodavca da isplati radniku otpremninu, koja obveza postoji samo kada je radniku dan otkaz od poslodavca, citirajući pritom relevantne odluke Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH.

8.1. Stoga prvostupanjski sud smatra da tuženica prema tužiteljici nema  tražbinu na isplatu otpremnine pa pozivom na odredbe članka 195. i članka 202. ZOO-a, koje reguliraju institut građanskopravnog prijeboja (kompenzacije), istog utvrđuje neosnovanim. Osim toga, utvrđuje da tuženica nije postavila određeni procesno pravni prigovor radi prebijanja.

 

9. Odluka o troškovima postupka utemeljena je na članku 154. i članku 155. ZPP-a.

 

10. U donošenju pobijanog dijela presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tuženice, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

11. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

12. Prema odredbi članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.), pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (stavak 2.) dok obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3.). Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

13. S obzirom na tijekom postupka nesporno utvrđene činjenice, koje se  žalbom tuženice ne dovode u pitanje -  da je tuženici otpremnina isplaćena zbog otkaza ugovora o radu kojeg joj je dao poslodavac a koji otkaz je pravomoćnom sudskom presudom utvrđen nezakonitim i nedopuštenim, tada je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je otpala osnova temeljem koje je tuženica primila otpremninu te da je tuženica sukladno citiranom članku 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a u obvezi vratiti tužiteljici iznos otpremnine, čija visina tijekom postupka nije dovedena u pitanje.

 

14. Tuženica u žalbi ukazuje na dopis tužiteljice od 6. prosinca 2019. iz kojeg proizlazi da za tuženicu više nije predviđen raspored u H.R.Z., o čemu da treba informirati namještenicu kao i o svim njezinim pravima, između ostalog, da prema članku 65. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 112/17., 12/18. i 2/19.) može ostvariti pravo na otpremninu. Tvrdi da je o svemu tome informirana tek 4. svibnja 2020., nakon što je već 30. prosinca 2019. potpisala  Sporazum o prestanku službe na osobni zahtjev, čime da je izgubila zakonom i kolektivnim ugovorom zajamčena materijalna prava, koja bi joj u suprotnome tužiteljica bila dužna osigurati.

14.1. Tvrdi da je takvim postupanjem, poslodavac putem visokog časnika Oružanih snaga držao u bitnoj zabludi tuženicu kao podređenu, neuku stranku čime joj je nanio štetu i gubitak prava koja bi joj inače pripadala. 

 

15. Odgovarajući na iznesene žalbene navode treba reći da tuženica tek u žalbi po prvi puta iznosi činjenične navode kojima ukazuje na bitnu zabludu prilikom potpisivanja Sporazuma o prestanku službe od 30. prosinca 2019., čime objašnjava dopis tužiteljice od 6. prosinca 2019. kojeg je uložila u spis tijekom postupka. Odredbom članka 352. stavak 1. ZPP-a propisano je da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, osim ako se one odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (što ovdje nije slučaj).

 

15.1. Osim toga, treba navesti da žalbeni navodi ne bi bili relevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari s obzirom da bitna zabluda predstavlja razlog pravne nevaljanosti ugovora iz članka 280. ZOO-a zbog kojeg bi se mogao tražiti poništaj ugovora (ovdje Sporazuma o prestanku službe). Tuženica ničime nije dokazala da bi takvu zaštitu zatražila i dobila te eventualno stekla pravo na isplatu otpremnine po samom zakonu ili kolektivnom ugovoru. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da tuženica nije dokazala da je imala dospjelu i istovrsnu tražbinu prema tužiteljici, da su bile ostvarene pretpostavke za građanskopravni prijeboj i da je dala tužiteljici izjavu o prijeboju i time na osnovan način dokazala svoju tvrdnju da je tužiteljičina tražbina prestala prijebojem (kompenzacijom), sukladno odredbama članka 195. do članka 202. ZOO-a. Treba napomenuti da tuženica tijekom postupka nije postavila određeni procesnopravni prigovor radi prebijanja o kojem bi prvostupanjski sud trebao odlučiti (članak 333. stavak 3. i članak 338. stavak 3. ZPP-a). Radi navedenog žalbeni navodi su ocijenjeni neosnovanim.     

 

16. Dosuđujući dio odluke o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

17. Stoga je žalbu tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu te je odlučeno kao u izreci ove presude, pozivom na članak 368. stavak 1. ZPP-a.

 

18. Kao nepobijana ostaje neizmijenjena prvostupanjska presuda u točki III izreke.

 

 

U Rijeci, 17. siječnja 2024.

                                       

                                                                                                                        

                                                                                                 Predsjednica vijeća

                                                                                                             Ivanka Maričić-Orešković, v.r.