Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1398/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SR s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Vučinić, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 24. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 306-897/2005 od 17.10.2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV- 2091/2005 od 18.10.2005.godine, u dijelu koja glasi: „NAKNADA 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna naplaćuje se prilikom korištenja kredita.”
II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju TOTH JOSIPU iz [adresa] , OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kredita isplati iznos od 296,84 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 306-897/2005 od 17.10.2005. godine, potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV- 2091/2005 od 18.10.2005.godine, u dijelu koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”
IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB:14036333877 da tužitelju TOTH SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 203,06 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. ožujka 2011. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 563,18 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno od 24. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbija, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je registarskom predmetu upisa u sudski registar promjene tvrtke i izmjene odredbi statuta po prijedlogu predlagatelja Hypo alpe-adria bank d.d., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-16/22619 od dana 11. srpnja 2016. godine upisana promjena tvrtke predlagatelja pod nazivom Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, te je stoga označen kao tuženik u ovoj pravnoj stvari. Dana 17. listopada 2005. tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tužena kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o kreditu broj: 306- 897/2005 na iznos kredita od 31.476,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) potvrđen od strane Javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva OV-2091/2005 od 18.10.2005. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.476,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, u odredbi članka 3 . Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita. Također, odredbom predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 9 ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.
1.1. Odredbom članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita, i to jednokratno 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, odnosno koja se odbija od isplaćenog iznosa kredita tužitelju. Tužitelj ističe kako je navedena odredba iz članka 3. predmetnog Ugovora, nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik. Ista odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te je samim time i ništetna. Tuženik prilikom obrade kredita nije imao stvarnih troškova, te stoga naplate nekakve naknade za obradu kredita je u potpunosti neosnovana, te kao takva predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, koja je samim time i ništetna. Sud Europske unije je u predmetima C-84/19 i C-224/19, između ostaloga, utvrdio da je ulazna naknada za obradu kredita primjerena samo ako je jasno na koju se konkretnu uslugu ta naknada odnosi. Nadalje je utvrđeno da nacionalni sud mora provjeriti je li ulazna naknada ugovorena kao primjerena naknada odnosno kao odredba koja sadrži prirodu troška i uslugu koja se daje za naplaćenu naknadu, kao i da nacionalni sud mora utvrditi proporcionalnost ugovorene naknade u odnosu na uslugu koja je pružena te na iznos ugovorenog kredita. Iz iznesenog proizlazi kako je Sud EU zauzeo stajalište kako su naknade za obrade kredita, kao u konkretnom slučaju, nepošteno ugovarane, pa samim time i ništetne. Naknada u određenom postotku od iznosa kredita u konkretnom slučaju ne sadrži nikakvo obrazloženje na kojem bi se temeljila neosnovana naplata za nekakvu obradu kreditnog zahtjeva, koja zapravo niti ne predstavlja stvarni trošak tuženika. O takvoj odredbi tužiteljica kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužiteljica ikako mogla utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te je kao takva ništetna. Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužiteljici naknadu u postotku od 1,50% iznosa kredita. Naknada koja je neosnovano naplaćena prilikom odobravanja kredita iznosi 472,14 CHF odnosno 2.236,76 kn a danas 296,86 EUR-a. Jer iako je tužitelj morao platiti tih 472,14 CHF na ime podmirenja „naknade za obradu zahtjeva“ prije korištenja ugovorenog kredita, tuženik stvarnih troškova za navedeno uopće nije imao, dok je sve stvarne troškove – trošak solemnizacije javnog bilježnika i sudske pristojbe ionako snosio tužitelj. Ti navodni troškovi predstavljaju dodatnu prikrivenu naknadu koju je tužitelj morao platiti tuženiku za što nema osnove, niti potrebe, obzirom da po ugovoru tužitelj tuženiku ionako plaća naknadu za dobiveni kredit u vidu kamata.
1.2. Nadalje, odredbom članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d. Tužitelj ističe kako je navedena odredba nepoštena ugovorna odredba, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, već se radi o tipskom ugovoru koji je prethodno sastavio tuženik, te na koje tužitelj nije mogao utjecati. Iste odredba dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača te su samim time i ništetne, a sve sukladno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07). Nadalje, odredbama Zakona o obveznim odnosima je regulirano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U konkretnom ugovornom odnosu nikakvog zakonskog ni stvarnog uporišta nema tuženik u naplaćivanju dodatnih naknada kod prijevremene konačne otplate kredita, budući da takve troškove niti nema, odnosno ne radi se o stvarnim troškovima koji su nastali za tuženika. Naime, Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. st. 2. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome naprijed obavijestiti banku. Dok je st. 3 istog članka Zakona u bitnome propisano da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stoga je tuženik, polazeći od načela savjesnosti i poštenja, načela zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, ugovaranjem naknade za prijevremenu otplatu kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, što za posljedicu ima ništetnost takve odredbe ugovora. Tužiteljevo je dakle, zakonsko pravo da vrati kredit prije ugovorenog roka za vraćanje, a uslijed čega je dužan naknaditi štetu tuženiku, ako je šteta nastala, dok u konkretnom slučaju nikakva šteta banci prilikom prijevremene otplate kredita nije učinjena. Tuženik je ugovorio naknadu za prijevremenu otplatu kredita po principu “uzmi ili ostavi”, na koju tužitelj nije mogao nikako utjecati, te takva naknada ne predstavlja nikakvu naknadu štete tuženiku, već naknadu za uslugu banke, te stoga tako ugovorena naknada ne predstavlja ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je propisana čl. 350. Zakonom o obveznim odnosima. Ista se ugovorna kazna može ugovoriti za slučaj da dužnik ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s ispunjenjem ili je neuredno ispuni, što svakako nije slučaj u konkretnoj situaciji, stoga odredba ugovora kojom je ugovorena naplata nekakve naknade za prijevremenu otplatu kredita kod koje banka nema nikakve dodatne troškove ako korisnik kredita prije otplati kredit, je, zbog svega iznesenog, ništetna ugovorna odredba. Ništetna je samim time i odredba općeg akta tuženika kojim je određena/definirana navedena naknada. Tužitelj nadalje ističe kako je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, ovdje tužiteljem, tipskim ugovorom i općim aktima nametnuti naknade za prijevremenu otplatu kredita za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, te iz same odredbe Ugovora nije niti jasno koje naknade i troškove će korisnik uopće imati. Zapravo tuženik nema nikakvih stvarnih dodatnih troškova, u smislu administrativnih troškova, troškova osoblja, zbog toga što je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, te stoga nema nikakvo uporište u naplati takvih naknada. Tome u prilog ide i zaključak sa sjednice VSRH Su IV–308/2020 od 5.11.2020. godine u kojem je navedeno da naknada za prijevremenu otplatu kredita može biti ništetna ako se o istoj nije pregovaralo. Tuženik je stoga neosnovano naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 1.529,94 kn, što danas predstavlja iznos od 203,06 Eur-a. Navedeni iznos naknade vidljiv je iz pregleda prometa za klijenta, koji iznos za tuženika ne predstavlja stvarni trošak niti za takvu naknadu postoji ikakvo zakonsko uporište za naplatu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.
2. Tužitelj je u odgovoru na tužbu osporio osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 19.10.2005. godine u iznosu od 2.236,76 HRK te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita dana 21.03.2011. u iznosu od 1.529,94 HRK. Ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu otplaćen je 2011. godine, a sklopljen 2005. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 31.476,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjevom traži isplatu u iznosu od 499,90 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača.
2.1. U odnosu na članak 3. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) tuženik navodi kako je u članku 3. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % jednokratno, unaprijed. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 3. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 3. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 3. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine:
Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., S i LR, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Naprijed navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Također u presudi Suda EU C-565/21 zauzet stav da se odredba članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju. Nadalje je u presudi Suda EU C-186/16 zauzet stav da se odredba članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 3. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. Također, tuženik u spis dostavlja i dokument
– odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako.
2.2. U odnosu na članak 9. Ugovora o kreditu (trošak prijevremene otplate kredita) ponajprije tuženik ističe kako osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 9. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove prijevremene otplate kredita. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Naime, članak 9. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 9. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio(NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03).Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. Navedena naknada odnosno činidba je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 9. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom. Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Ujedno, tuženik napominje osim što je postupao po predmetnim odredbama ZOO-a, Zakona o bankama, postupao je i sukladno članku 302. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koji izričito navodi da prija sklapanja Ugovora kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nije nikakav „hrvatski izum“. Riječ je, naime, o naknadi koju banke u cijelom svijetu oduvijek i redovito naplaćuju. Tako se, primjerice, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, Aneks br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a, navodi se: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita t. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Isto zaključak navodi se i na 2. stranici Zelene knjige: hipotekarni krediti u EU-u. Novac s kojim tuženik posluje je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik matičnoj banci za to plaća kamatu. Ne zadužuje se beskamatno. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci
- dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa i nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava - u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. Poziva se na člana 1024. ZOO-a 05 i navodi da je zakonodavac imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedeseljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. U odnosu na navode da je tuženik pretrpio štetu prijevremenom otplatom kredita, tuženik u spis dostavlja izračun svih kamata koje bi dospjele da je tužitelj redovito otplaćivao Ugovor o kreditu kako je to ugovoreno, a koje nisu dospjele obzirom je tužitelj prijevremeno otplatio kredit. U pogledu navedenih navoda tuženik ističe kako je nedvosmisleno da je prijevremenom otplatom kredita oštećen za nedospjeli iznos kamata kako je to vidljivo iz priloženog dokumenta. Tuženik ističe kako je u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Ujedno na predmetne okolnosti o valjanosti, potrebi i osnovi naplate predmetne naknade tužitelj u spis dostavlja ovjerenu izjavu CR i svjedokinje UR o načinu i razlozima naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Zaključno, po pitanju ne osnovanosti naplate naknade za prijevremenu (potpunu ili djelomičnu otplatu kredita) tuženik ističe kako je opsežna sudska praksa zauzela svoj stav da je tuženik imao pravni temelj za naplatu predmetne naknade. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 3. i dijela članka 9. Ugovora o kreditu broj: 306-897/2005 sklopljenog 17. listopada 2005. između tužitelja i tuženika, kojima je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 (jedancijelihpedeset posto) iznosa, kao i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a predmet spora je i zahtjev tužitelja radi povrata plaćene naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznim kamatama.
4. Među strankama nije sporno da je zaključen predmetni Ugovor o kreditu u kojem su sadržane prijeporne odredbe, a nisu sporni ni iznosi ni datumi isplaćenih naknada kako je to tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu (točka 3.). Međutim, sporno je jesu li navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne i ima li tužitelj pravo na povrat plaćenih naknada.
5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 306- 897/2005 sklopljen 17. listopada 2005., u Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, u izračun nedospjelih iznosa kamata, u Odluku o naknadama za usluge Hypo- Alpe-Adria bank d.d., u Odluku o visini naknada u poslovanju s građanima Slavonske banke d.d. Osijek, a saslušan je i tužitelj. Nije proveden dokaz čitanjem izjava UR i CR, jer svjedoci u parničnom postupku daju svoje iskaze usmeno pred sudom radi ostvarenja načela neposrednosti i kontradiktornosti.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Na temelju ocjene provedenih dokaza te na temelju nespornih činjenica utvrđeno je u bitnom:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita 17. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 31.476,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za na dan korištenja s rokom vraćanja od 84 mjeseci,
– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit i to kredit za kupnju novog motornog vozila (čl. 6. Ugovora o kreditu),
– da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da da se prilikom korištenja kredita naplaćuje naknada od 1,50 (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita
– da je u članku 9. Ugovora o kreditu, između ostalog, ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor,
– da je tužitelju dana 19. listopada 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.236,76 kuna,
– da je tužitelju 21. ožujka 2011. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.599,94 kuna,
– da su navedene naknade bile propisane tada važećim općim uvjetima banke.
8. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mu sredstva bila potrebna za kupnju auta te je vozilo korišteno isključivo za privatne potrebe. U banci mu je ponuđen ovaj ugovor, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora i tužitelj ga je samo mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije bilo pregovora niti o odredbama vezano za naknadu za obradu kredita, niti o odredbama o naknadi za prijevremenu otplatu. Tužitelj je kredit prijevremeno otplatio i to na način da je u drugoj banci i to u Italiji gdje je radio morao sklopiti novi ugovor o kreditu. Nije mu pojašnjeno koji se troškovi imaju pokriti iz naknade za obradu kredita, ali plaćanjem te naknade uvjetovano mu je odobrenje kredita. Nisu mu apsolutno ništa objasnili vezano za tu naknadu. Nije nikad dobio specifikaciju troškova u pogledu te naknade za obradu kredita. Bez plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije mogao zatvoriti kredit, nije mu pojašnjeno koji se troškovi podmiruju iz te naknade niti je u trenutku ugovaranja znao koliko će ta naknada iznositi. Za tu je naknadu saznao u trenutku kad je zatražio prijevremeno zatvaranje kredita.
9. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu te je na temelju njegovog iskaza utvrđeno da je sadržaj Ugovora o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, pa tako i sporne odredbe Ugovora o kreditu. O tim se odredbama nije pregovaralo, a tužitelju nije pojašnjeno koji se troškovi imaju podmiriti iz naknade za obradu kredita niti iz naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ovo potonje nije navedeno ni u Ugovoru, s time da u Ugovoru nije uopće bilo navedeno da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita dužan platiti naknadu, već je u Ugovoru banka pridržala pravo da sama odredi uvjete prema kojima će korisnik kredita moći prijevremeno otplatiti kredit. Također je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu nedvojbeno utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, jer je tako navedeno u samom Ugovoru o kreditu, a što je potvrdio i tužitelj u svom iskazu navodeći da su mu sredstva kredita odobrena za kupnju osobnog vozila koje se koristilo isključivo u privatne svrhe.
10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
11. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza. Tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,5%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Sve da se i radi o troškovima koje je tuženik imao vezano za kreditno poslovanje, tuženik nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Zbog navedenog nisu od važnosti niti navodi tuženika o tome da je naknada prikazana u okviru efektivne kamatne stope, jer iako je tužitelj mogao znati iznos naknade prema sadržaju samog Ugovora te ukupne troškove kredita prema efektivnoj kamatnoj stopi, time mu i dalje nije pojašnjeno koji su to troškovi koji su nastali u obradi ovog kredita i jesu li oni podmireni iz te naknade. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna odnosno ništava u skladu s člankom 87. stavak 1. ZZP/03.
12. Nadalje, ništetan je i sporni dio odredbe članka 9. Ugovora o kreditu o tome da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Naime, iako je ta odredba bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna, tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelji kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome koji su to uvjeti pod kojima može doći do prijevremene otplate kredita. Iz predmetne odredbe nisu vidljivi parametri o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, a nije navedeno niti na što se ta naknada odnosi i što ona po svojoj naravi predstavlja (naknadu troškova, naknadu štete ili nešto treće) pa je kao takva nerazumljiva. Ta je odredba unesena u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njezin sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnute obveze. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer ta odredba čini za potrošača neizvjesnim pod kojim će uvjetima i s kojim ekonomskim posljedicama moći prijevremeno otplatiti kredit. Isto je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i stoga je takva odredba nepoštena, odnosno ništetna (članak 87. ZZP/03).
13. Osim toga, odredba članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO), važećeg u vrijeme otplate kredita, određuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3. istog članka). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).
14. Tuženik bi, prema citiranoj odredbi, imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Tuženik u ovom postupku nije naveo niti dokazao na što se odnosi naknada koja je naplaćena tužiteljici, pa tako nema dokaza o tome da se radi o stvarnim troškovima usluge banke koji bi se mogli podvesti pod pojam štete prouzročene vraćanjem kredita prije roka u smislu članka 1024. stavka 3. ZOO-a. Ujedno, nije isključeno niti da se naknada odnosi na izgubljeni dio iznosa kamate (pri čemu sam tuženik kao dokaz o šteti koja mu je nastala prijevremenom otplatom dostavlja upravo izračun izgubljenog iznosa kamate), a što bi bilo protivno kogentnoj odredbi članka 1024. stavak 4. ZOO-a.
15. Prema članku članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik je primitkom naknade za obradu kredita, koju je naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, stekao nepripadnu korist u visini koja nije sporna. Taj je iznos primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, nepošten stjecatelj jer je unaprijed ugovorio ništetnu ugovornu odredbu na štetu potrošača.
16. Prigovor zastare nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju ništetnost dijela odredbe članka 3. i 9. Ugovora o kreditu ustanovljena je ovom presudom i zastara restitucijskog zahtjeva teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude, dakle još nije ni počela teći.
17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a. Tuženik koji je u cijelosti izgubio parnicu dužan je tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora određenoj na pripremnom ročištu u iznosu od 499,90 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa). U odnosu na vrijednost predmeta spora, ističe se da je prema članku 35. stavak 1. ZPP-a vrijednost predmeta spora određena imajući u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008., Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-216/2025-2 od 13. ožujka 2025., Županijski sud u Osijeku u odluci Gž-782/2025 od 15. prosinca 2025.).
18. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 50 bodova Tbr. 7.1
– sastav podneska od 24.11.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 50 bodova Tbr. 8.1
– zastupanje na ročištu 23.2.2026. 50 bodova Tbr. 9.1
– zastupanje na ročištu 21.5.2026. 50 bodova Tbr. 9.1.
Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 400,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 500,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura te na presudu 30,00 eura jer je to minimalni iznos pristojbe koji će biti dužan platiti, sveukupno 563,18 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen je kao previsoko postavljen i time neosnovan. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
36. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 24. lipnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
