REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEK

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-129/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka, Vukovarska 4, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, OIB: 36162371878, kojeg zastupa opunomoćenica BN, službena osoba, radi statusa hrvatskog branitelja i dragovoljca iz Domovinskog rata, 24. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske KLASA: UP/II-560-01/25-01/14, URBROJ: 511-01-149-25-4 od 23. prosinca 2025. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske KLASA: UP/I-560- 01/24-01/491, URBROJ: 511-07-14-25-23 od 12. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-560-01/25-01/14, URBROJ: 511-01-149-25-4 od 23. prosinca 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske KLASA: UP/I-560-01/24-01/491, URBROJ: 511-07-14-25-23 od 12. kolovoza 2025.

1.1. Navedenim rješenjem prvog stupnja je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja i dragovoljca iz Domovinskog rata (točka 1.) te mu se pod točkom 2. ne priznaje predmetni status.

2. Tužitelj u tužbi ističe kako prvostupanjsko upravno tijelo vodi službene evidencije, a da dokazi na kojima se odluka temelji su tvrdnje iz pismena PU osječko- baranjske, da nema podataka o angažiranju tužitelj te da je on evidentiran s naznakom „stavljen na raspolaganje“, kao i pismena II Policijske postaje Osijek, da tužitelj nije evidentiran u arhivskoj građi te ustrojstvene jedinice. Navodi kako iz izjave saslušanog svjedoka EN proizlazi da je tužitelj u mjestu [adresa] organizirao utvrđivanje punktova, raspored ljudi i sve drugo što je trebalo, dok iz izjave ČN, vođe sektora u II. PP Osijek, proizlazi da je tužitelj sudjelovao u organiziranju obrane u [adresa], odnosno organiziranju noćnih straža, osiguranju objekata i sl., kao i da je organizirao odlazak više osoba na obuku za buduće redarstvenike. Navodi da iz izjave tužitelja proizlazi da je isti pristupio u pričuvni sastav policije kao dragovoljac u prosincu 1990., da je zadužio automatsku pušku i službenu iskaznicu, kao i da je sudjelovao u organiziranju obrane mjesta [adresa] zajedno sa policijskim službenicima.

2.1. Tužitelj tvrdi kako je nesporno bio pripadnik rezervnog sastava policije, a iz izjava svjedoka proizlazi da jeste sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. S druge strane navodi kako iz „pismena“ PU osječko-baranjske i II. PP Osijek, ne proizlazi suprotno, da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, već samo tvrdnja da nema podataka o njegovom angažiranju, što dakako ne znači automatizmom da tužitelj nije stvarno i sudjelovao u toj obrani. Pri tome se kao na dokaz poziva na presliku iskaznice MUP-a. Smatra nepravilnim zaključak tuženika da u evidencijama nema podataka da je tužitelj sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske jer je takav zaključak u suprotnosti sa samim dokazima, jer iz samih „pismena“ PU osječko baranjske i II PP Osijek ne proizlazi tvrdnja da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta RH, već samo proizlazi tvrdnja tih tijela da oni nemaju podataka o angažiranju tužitelja i da nije evidentiran u arhivskoj građi ustrojstvene jedinice II PP Osijek.

2.2. Poziva se na presudu Županijskog suda u Osijeku, broj: K-32/01-370 od 07. srpnja 2008. kojom je tužitelj proglašen krivim za više kaznenih djela ubojstva i kazneno djelo ubojstva u pokušaju, iz koje proizlazi tvrdnja da je tužitelj „sudionik Domovinskog rata kao pripadnih pričuvnog sastava MUP RH od 1990. do 1. srpnja 1991.„ što smatra da potvrđuje navode svjedoka i tužitelja.

2.3. Nadalje, tužitelj dovodi u pitanje pristranost u tvrdnjama PU osječko- baranjske i II. PP Osijek o tome da u njihovim evidencijama nema podataka o angažiranju tužitelja, ako se uzme u obzir činjenica je tužitelj osuđen navedenom presudom za kazneno djelo ubojstva tadašnjeg načelnika PU Osijek ĐNK, koje je počinio u svojstvu pripadnika pričuvnog sastava MUP-a u koju se dragovoljno prijavio i zadužio oružje, a što nedvojbeno mora biti evidentirano, pa time i pristranost tih tijela pri odlučivanju o tome da se tužitelju udovolji sa zahtjevom kojim bi stekao određene privilegije. Slijedom iznesenoga, predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela uz naknadu troška spora s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ponavlja navode iz osporavanog rješenja i citira mjerodavne zakonske odredbe te navodi da uvidom u pismena Policijske uprave- osječko baranjske, Sektora za javni red i sigurnost od 28. listopada 2024. i Il. PP postaje Osijek od 25. rujna 2024. je vidljivo da nema podataka o angažiranju tužitelja u pričuvnom sastavu policije, osim naznake da je tužitelj stavljen na raspolaganje, kao i da nije evidentiran u arhivskoj građi ustrojstvene jedinice Il. PP Osijek kao pripadnik pričuvnog sastava policije. Nadalje, navodi da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je tužitelju, u skladu s člankom 30. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.) omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima bitnim za rješavanje ove upravne stvari, te je isti izjavio kako je kao dragovoljac u prosincu 1990. pristupio u pričuvni sastav policije, da je zadužio automatsku pušku i službenu iskaznicu pripadnika pričuvnog sastava policije, da da nije dolazio u policijsku postaju već da je stalno boravio u mjestu [adresa], gdje je sudjelovao u organiziranju obrane mjesta zajedno sa policijskim službenicima dok neposredne rukovoditelje nije imao već je djelovao samostalno, a nakon 01. srpnja 1991. je otišao kod brata u Osijek, a nakon toga u Australiju. Navodi i da su saslušani svjedoci TN, EN i ČN, a niti njihove izjave nisu bile od utjecaja na drugačiju odluku u ovoj upravnoj stvari. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica u sporu, kod ovoga Suda zakazana je i održana javna rasprava 25. svibnja 2026. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS), na kojoj je zamjenik opunomoćenika tužitelja tužitelj pri navodima tužbe i tužbenom zahtjevu te je zatražio naknadu troška spora prema predanom Troškovniku (str. 18 spisa), dok je službena osoba tuženika ostala pri navodima odgovora na tužbu i kod obrazloženja osporavanog rješenja.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni postupak vođen po zahtjevu (zamolbi) tužitelja od 12. rujna 2024. za izdavanjem potvrde o statusa hrvatskog branitelja i dragovoljca iz Domovinskog rata, u svrhu ostvarivanja mirovine.

6.1. Naknadno, 9. lipnja 2025. je tužitelj dostavio „zamolbu“, u kojoj navod i kako je bio pripadnik „Pričuvne policijske postrojbe PU osječko - baranjske” u razdoblju od 01. prosinca 1990. do 01. srpnja 1991., te opisuje koje je sve ratne zadaće obnašao, da mu je neposredni zapovjednik bio BNK, te predlaže saslušanje svjedoka RN i TN. Kao dokaze svojoj pripadnosti pričuvnoj policiji uz navedenu zamolbu priložio je i službenu legitimaciju Pričuvnog sastava MUP -a Republike Hrvatske, broj 22637 i popis pripadnika Pričuvnog sastava policije, u kojemu je evidentiran pod rednim brojem 111.

7. Iz dopisa Ministarstva unutarnjih poslova, PU osječko - baranjske, II. PP Osijek, KLASA: 560-01/24-01/582, URBROJ: 511-07-23-24-2 od 25. rujna 2024. proizlazi da je uvidom u arhivsku građu te ustrojstvene jedinice (popis pričuvnih policajaca, SP-3, dnevni raspored službe) utvrđeno da u istima tužitelj nije evidentiran.

7.1. Prema dopisu Ministarstva unutarnjih poslova PU osječko - baranjske, Sektora za javni red i sigurnost KLASA: 210-02/24-11/33, URBROJ: 511-07-04-24-8 od 28. listopada 2024. proizlazi da je uvidom u službenu evidenciju utvrđeno kako je tužitelj u istoj evidentiran kao pripadnik PU osječko-baranjske, ali nema podataka o njegovom angažiranju te je evidentiran s naznakom „stavljen na raspolaganje“.

8. Tužitelj je saslušan 11. lipnja 2025. što je razvidno iz zapisnika priloženom spisu, a iz njegove izjave u bitnome proizlazi da je u prosincu 1990. kao dragovoljac, pristupio pričuvnom sastavu policije, kao i da su mu iskaznicu i automatsku pušku donijeli kući, no ne sjeća se datuma niti imena osoba koje su mu ih donijele. Naveo je, da je u to vrijeme bio osnivač i predsjednik HDZ-a u mjestu [adresa], te nije dolazio u Il. PP na otpremu službe i rad, već je svoj rad i koordinaciju vezanu za organiziranje obrane mjesta [adresa] obavljao preko tada „provjerenih” policijskih službenika koji su radili u policiji, a među kojima je, između ostalih, bio i LN. Izjavio je da neposrednog rukovoditelja nije imao, a nakon pogibije ĐNK otišao je kod brata ŠN u [adresa] te prvim letom u Australiju. Naoružanje i oprema koju je imao ostali su tada u [adresa], a iskaznica kod sestre VN.

8.1. Predloženi svjedok RN, saslušan 13. lipnja 2025. je izjavio kako tužitelja poznaje od 1989., odnosno od osnivačke skupštine HDZ-a u mjestu [adresa], kada je ĐN bio izabran za predsjednika stranke tog mjesta, a on je bio predsjednik navedene stranke za osječki Donji Grad. Surađivao je sa tužiteljem vezano za ljude koji su bili zainteresirani za pristupanje hrvatskoj policiji, odnosno „Prvom hrvatskom redarstveniku”. Izjavio je da na dan 01. siječnja 1991. ne zna koji je status tužitelj imao, niti mu je poznato kada je tužitelj dobio iskaznicu pričuvnog sastava policije, niti tko mu je istu donio, ali zna da su „svi” sredinom siječnja 1991. imali takve iskaznice. U vezi oružja i oprema, je izjavio da su do istih početkom 1991. dolazili, preko stranke HDZ. Izjavio je i da je tužitelja viđao u to vrijeme vidao na punktu [adresa], te da je on ondje izdavao naređenja, organizirao utvrđivanje punkta, raspored ljudi i sve što je trebalo. Sjeća se i da je tužitelj inzistirao da na punktu mogu biti samo osobe koje posjeduju važeću iskaznicu pričuvnog i aktivnog sastava policije, kao i da se njegovo osobno izvješće o stanju na punktu moralo poklapati sa izvješćem tužitelja. Svjedok je istaknuo kako ne zna tko je tužitelju bio pretpostavljeni rukovoditelj, te da nakon događaja od 01. srpnja 1991. s istim više nije imao kontakt.

8.2. Svjedok TN, saslušan na zapisnik dana 11. srpnja 2025. je izjavio kako je tužitelja upoznao prije početka Domovinskog rata. Sjeća se da ga je isti u lipnju ili srpnju 1990. pitao zna li neke pouzdane dečke koji bi htjeli pristupiti hrvatskoj policiji, nakon čega je tužitelja povezao s nekim osobama. Osobno mu nije poznato koju je funkciju tužitelj obnašao u policiji ili HDZ-u u to vrijeme, ali mu je poznato da su se preko njega „regrutirali” ljudi od povjerenja, koji su bili spremni priključiti se obrani Republike Hrvatske. Također mu nisu poznati niti drugi detalji vezani uz angažman tužitelja u Domovinskome ratu do ubojstva tadašnjeg načelnika PU osječko - baranjske, ĐNK, budući je u to vrijeme, odnosno od listopada 1990. do 20. kolovoza 1990. svjedok po vlastitoj izjavi bio u Rakitju, na obuci, a vezano za ustrojavanje formacije „Prvi hrvatski redarstvenik".

8.3. Svjedok LN je u svojoj izjavi, danoj na zapisnik 17. srpnja 2025., naveo da je 1990. bio vođa sektora u Il. PP Osijek, čijem je postajnom području pripadalo i prigradsko naselje Tenja. Prirodom svog radnog mjesta bio je upoznat sa svim događanjima na području [adresa], u svakom smislu, posebno sigurnosnom. Tužitelja je upoznao prije početka Domovinskog rata, kad je 1990. osnivan HDZ u [adresa], nakon čega su povremeno bili u kontaktu. Poznato mu je da je tužitelj bio osnivač HDZ- a u [adresa] i da je na određeni način bio uključen u organiziranje obrane tog prigradskog naselja u počecima srbočetničke agresije na Republiku Hrvatsku. Organizirao je noćne straže, čuvanje hrvatskih kuća i slično. Izjavio je da je tužitelj dolazio u zgradu PU u Osijeku, ali mu nije poznato zbog čega niti u vezi čega je razgovarao sa tadašnjim načelnikom ĐNK. Osobno tužitelja nikad nije vidio u policijskoj odori, niti naoružanog. Zna da je isti imao svoj pištolj, ali privatni, koji nije dobio od policije, a imao je i kalašnjikov. Poznato mu je da je tužitelj „regrutirao” osobe od povjerenja iz [adresa], koje je poznavao, a koje su bile spremne stati u obranu domovine, te je zatim organizirao da iste osobe odu na obuku za buduće redarstvenike, u Zagreb. No, da tužitelj osobno nikad od policije nikakve službene zadatke u tom smislu nije dobio. Nakon ubojstva načelnika Đ, više tužitelja nije vidio.

9. S obzirom na podatke službene evidencije i iskaze tužitelja i svjedoka, a u skladu s člankom 3. stavcima 1. i 2. i člankom 5. stavcima 1. i 2. kao i člankom 179. točkom a) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17., 98/19., 84/21. i 156/23., dalje: ZOHBDR), Povjerenstvo PU osječko - baranjske za utvrđivanje statusa hrvatskih branitelja, na sjednici održanoj dana 30. srpnja 2025. je ocijenilo kako u konkretnom predmetu zahtjeva nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje tužitelju statusa hrvatskog branitelja i dragovoljca iz Domovinskog rata tužitelju u skladu s prethodno navedenim zakonskim odredbama. Dano je obrazloženje da iako je tužitelj bio evidentiran kao pripadnik Pričuvnog sastava policije PU osječko - baranjske u traženom vremenskom razdoblju, da ne postoje nikakvi relevantni, službeni podaci o njegovom angažiranju u to vrijeme (o rasporedu rada, radnim zadacima i slično). Povjerenstvo se k tome pozvalo i na propisano člankom 21. stavkom 2. točkom c) ZOHBDR-a prema kojem: „Statuse i prava utvrđene ovim Zakonom ne mogu ostvariti ni osobe koje u razdoblju sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske: a) su same sebe ranile radi izbjegavanja vojne obveze; b) nisu se odazvale mobilizaciji ili c) samovoljno su napustile postrojbu.” Budući da je tužitelj prema vlastitoj izjavi, nakon događaja ubojstva tadašnjeg načelnika PU osječko - baranjske ĐNK dana 01. srpnja 1991. samovoljno napustio sastav policije kao i teritorij Republike Hrvatske, otišavši prvim letom u Australiju, u jeku srbočetničke agresije, te se više nije vratio niti pridružio nekoj od legitimnih postrojbi koje su je branile od agresora u Domovinskom ratu, zaključeno je da je time isključena mogućnost stjecanja statusa i prava hrvatskog branitelja.

9.1. Iz navedenih razloga je zahtjev tužitelja odbijen osporavanim prvostupanjskim rješenjem od 12. kolovoza 2025., potvrđenim rješenjem tuženika od 23. prosinca 2025.

10. Prema članku 3. stavku 1. ZOHBDR-a, hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga).

10.1. Stavkom 2. istog članka određeno je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

10.2. Također, prema stavku 3. istog članka propisano je da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata iz stavka 1. ovoga članka i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema ovom Zakonu, dok je stavkom 4. predviđeno da se status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz ovoga članka dokazuje potvrdom ministarstva nadležnog za obranu odnosno ministarstva nadležnog za unutarnje poslove ili potvrdom iz Evidencije hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata koju izdaje ministarstvo nadležno za hrvatske branitelje.

10.3. Prema članku 5. stavku 1. ZOHBDR-a, dragovoljac iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992.. a prema stavku 2., dragovoljac iz Domovinskog rata je i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora: a) najmanje 30 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. ili b) najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 31. prosinca 1995. 10.4. Člankom 179. stavkom 1. točkom a) ZOHBDR-a je predviđeno da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

11. Člankom 21. stavkom 2. točkom c) ZOHBDR-a je propisano da statuse i prava utvrđene ovim Zakonom ne mogu ostvariti ni osobe koje u razdoblju sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske su samovoljno su napustile postrojbu.

12. Dakle, prethodno citirane odredbe kao nužnu pretpostavku za priznavanje predmetnog statusa u zatraženom razdoblju i izdavanje potvrde o istome zahtijevaju da pripadnost tužitelja bude zavedena u nekoj od službenih evidencija, a u konkretnom slučaju kao pripadnika pričuvnog sastava MUP-a, a prema toj evidenciji, tužitelj je evidentiran, ali s naznakom da je stavljen na raspolaganje. Pri tome drugi dokazi, odnosno službeni podaci o njegovom angažmanu nisu vidljivi iz rasporeda rada, radnih zadataka i sl., jer prema podacima arhivske građe PU osječko - baranjske, II. PP Osijek, podataka o tužitelju nema.

12.1. Pri tome, u vezi pozivanja tužitelja na službenu iskaznicu pripadnika pričuvne policije, policijske uprave su te iskaznice izdavale iz razloga legalizacije posjedovanja oružja, a ne kao dokaz pripadnosti policiji. To stoga što je početkom Domovinskog rata jedino Ministarstvo unutarnjih poslova smjelo raspolagati oružjem.

13. Nadalje, i da je tužitelj bio pripadnik pričuvnog sastava policije o kojem nema materijalnih dokaza, zapreka za priznavanje predmetnog statusa je propisana člankom 22. stavkom 2. točkom b. ZOHDBR-a jer tužitelj, nakon ubojstva načelnika PU Osijek, B, za što je pravomoćno osuđen presudom Županijskog suda u Osijeku, broj: K-32/01-370 od 07. srpnja 2008. (proglašen krivim za više kaznenih djela ubojstva i kazneno djelo ubojstva u pokušaju), kao osoba koja je samovoljno napustila postrojbu, a s obzirom da tvrdi da je u bio pripadnik pričuvanog sastava policije, svakako ne može ostvariti statuse i prava utvrđene ZOHBDR-om.

14. Pozivanje tužitelja na navod u presudi Županijskog suda u Osijeku, broj:

K-32/01-370 od 07. srpnja 2008. da je tužitelj „sudionik Domovinskog rata kao pripadnih pričuvnog sastava MUP RH od 1990. do 1. srpnja 1991.„ što smatra da potvrđuje navode svjedoka i tužitelja, nije od nikakvog značaja, budući da Županijski sud u Osijeku nije tijelo nadležno za utvrđivanje sudjelovanja u Domovinskom ratu niti za priznavanje statusa hrvatskog branitelja, već su to isključivo tijela predviđena člankom 179. ZOHBDR-a, a u ovom slučaju Ministarstvo unutarnjih poslova.

15. Dakle, za utvrđivanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata potrebno je da kumulativno budu ispunjeni svi uvjeti predviđeni odredbama članka 3. stavka 1. i 2. ZOHBDR-a, a s obzirom da ih tužitelj ne ispunjava, te budući da postoji i zapreka iz članka 21. stavka 2. točke c) ZOHBDR-a, nije bilo zakonske mogućnosti usvojiti zahtjev tužitelja niti mu izdati traženu potvrdu..

16. Slijedom iznesenoga, Sud je osporavana rješenja ocijenio zakonitim te je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti i odlučio kao u izreci presude pod točkom I. u skladu s odredbom članka 116. stavka 1. ZUS-a.

17. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

U Osijeku 24. lipnja 2026.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku