REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2598/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te sutkinje Nade Horvatović i suca Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog FG, zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj  47/90., 55/91., 29/94., 114/22., 47/23.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 9. siječnja 2026., poslovni broj: Pp-12730/2025, u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okrivljenog FG kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni FG je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 eura (sedamdeset eura), u roku 1 (jedan) mjesec od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanim presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 9. siječnja 2026., poslovni broj: Pp-12730/2025, proglašen je krivim okrivljeni FG da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te prekršaj iz članka 282. stavka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23., 145/24.), za koje mu je izrečena ukupna novčana kazna 2.020,00 eura, u koju je uračunato lišenje slobode 27. rujna 2025. kao 39,82 eura, pa je okrivljeniku na ime izrečene novčane kazne preostalo naknaditi 1.980,18 eura, a koju kaznu je dužan platiti u roku mjesec dana od pravomoćnosti presude. Okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 100,00 eura.

1.1. Istom presudom okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju 3 (tri) mjeseca.

2. Protiv navedene presude, okrivljenik je putem branitelja, odvjetnika Ivana Kobaša, podnio žalbu s prijedlogom da se, iz razloga navedenih u prigovoru, ista prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona iz razloga što je rasprava dana 3. listopada 2025. na kojoj su kao svjedoci ispitani policijski službenici, održana bez sudjelovanja okrivljenika i bez njegovog pozivanja na raspravu jer iz spisa predmeta proizlazi kako je sud okrivljenika pozvao isključivo putem elektroničke pošte, a takva dostava nije pravno moguća. Okrivljenik navodi kako mu je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu. Nadalje, ističe kako je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Navedeno iz razloga što je okrivljenik u svojoj obrani istaknuo kako u inkriminirano vrijeme uopće nije upravljao svojim automobilom nego da je u istome samo sjedio, pa ga policijski službenici nisu ni imali ovlast testirati na prisutnost alkohola u organizmu. Tome u prilog ističe i kako se iskazi policijski službenika ne mogu koristiti kao dokaz u postupku zbog toga što okrivljenik nije bio pozvan na raspravu, a pored tih iskaza ne postoji niti jedan dokaz koji bi dokazao da su navodi optužbe u odnosu na ovaj prekršaj istiniti. Završno, okrivljenik u žalbi ističe žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno iz razloga što ne postoji zakonska osnova za izricanje zaštitne mjere jer članak 282. stavak 11. točka 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisuje taksativno situacije u kojima je moguće izreći zaštitnu mjeru, pa je tako u odredbi članka 282. stavka 11. točke 1. navedenog zakona propisano da će se vozaču koji je proglašen za prekršaj iz članka 9. istog članka izreći zaštitna mjera u trajanju od najmanje šest mjeseci ako je prekršaj počinjen drugi put, a točkom 2. u trajanju najmanje 12 mjeseci ako je prekršaj počinjen treći odnosno svaki sljedeći put. U tome smislu, ističe kako okrivljenik neosuđivan, pa nije bilo zakonske osnove za izricanje predmetne mjere, smatrajući da se zaštitna mjera može izreći samo prema recidivistu. Dodatno ističe kako iz obrazloženja izrečene mjere proizlazi da je prvostupanjski sud zaštitnu mjeru izrekao u cilju generalne i specijalne prevencije, a navedeno po zakonu ne može biti temelj za izricanje navedene mjere. Okrivljenik smatra kako je izrečena mjera imala za cilj i posljedicu dvostruko kažnjavanje okrivljenika, a što nije dopušteno.

6. U odnosu žalbeni navod okrivljenika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona jer je rasprava od 3. listopada 2025. gdje su saslušani policijski službenici saslušani održana bez njegove prisutnosti i urednog pozivanja, ovaj sud ističe kako je takav žalbeni navod neosnovan. Naime, iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je na ročištu dana 27. rujna 2025. okrivljenik pred prvostupanjskim sudom izričito upozoren na obvezu da mora biti dostupan sudu, s obzirom da se u nastavku postupka ima provesti dokaz saslušanjem svjedoka te je isti u svrhu provođenja žurnog postupka osobno i dobrovoljno sudu predao adresu svoje elektroničke pošte radi zaprimanja obavijesti o terminu održavanja predmetnog ročišta. Prvostupanjski sud je nakon konstatiranja navedenog u zapisniku, nadalje konstatirao upozorenje da ako okrivljenik ne pristupi na raspravu, a izostanak ne opravda, ista će se održati bez njegove prisutnosti. Zapisnik je okrivljenik osobno i bez primjedbi potpisao. Prvostupanjski sud je, postupajući u skladu s navedenim, okrivljenika i pozvao elektroničkom poštom dana 29. rujna, te je na zapisniku s ročišta 3. listopada 2025. na zapisnik konstatirao da je okrivljenik uredno pozvan putem elektroničke pošte koju je sam ustupio u spis nakon upozorenja da će tako biti pozvan. Slijedom navedenog, neosnovana je tvrdnja okrivljenika da ga je sud pozvao na način koji nije pravno moguć, naime članak 149. stavak 6. Prekršajnog zakona propisuje kako se pismena, osim presude, mogu slati brzojavom, telefaksom, e-mailom ili drugim sredstvom za komuniciranje na daljinu, ako se prema okolnostima može pretpostaviti da će obavijest upućenu na taj način primiti osoba kojoj je upućena. U konkretnom slučaju, a s obzirom na prethodno navedena upozorenja, svoje voljno ustupanje e-mail adrese, potpisivanje takvog zapisnika, ispunjen je uvjet ovoga stavka da se može pretpostaviti da će obavijest upućena na taj način primiti osoba kojoj je upućena, pa je u tome smislu prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 149. stavak 6. Prekršajnog zakona.

7. Glede žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud ističe kako ista nije osnovana. Slijedom gore navedenog, dokaz izveden na ročištu od 3. listopada (saslušanjem policijskih službenika) zakonit je. Iz navedenih iskaza proizlazi da je policija zaprimila obavijest građanina kako se okrivljenik nalazi u vozilu između dvije prometne trake te da spava, a po dolasku policijskih službenika utvrđeno je da je vozilo bilo u brzini, a okrivljenik je držao nogu na kočnici. Navod okrivljenika da on nije bio sudionik u prometu u smislu Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pa da samim time policijski službenici nisu imali ovlast postupiti prema njemu na način da ga alkotestiraju nije utemeljen. Naime, upravljanje vozilom ne obuhvaća isključivo situacije u kojima je vozilo na cesti u pokretu, već svako svjesno i voljno poduzimanje radnji kojima se vozilo stavlja u pogon i drži pod kontrolom na cesti. S obzirom da iz iskaza svjedoka, policijskih službenika, proizlazi kako je vozilo bilo upaljeno i zaustavljeno na javnoj cesti i to na mjestu gdje njegovo zaustavljanje predstavlja osobitu ugrozu (sredina dvije prometne trake) i da je vozilo bilo u brzini, nepobitno ukazuje na njegovo sudjelovanje u prometu, neovisno što u tom trenutku okrivljenik nije vozio po navedenoj prometnici, jer njegovo držanje vozila u brzini i noge na papučici kočnice ukazuje da je u tom trenutku svjesno imao kontrolu nad mehaničkom silom vozila koji je sam stavio u pogon i uključio ga u cestovni promet. Policijski službenici su ne samo ovlašteni, već i dužni, u okviru svojih općih ovlasti, poduzimati radnje radi otklanjanja opasnosti za život i imovinu građana, a s obzirom da je neupitno da upaljeno vozilo zaustavljeno na sredini prometne trake u kojoj osoba spava držeći isto u stanju kočenja predstavlja neposrednu ugrozu, ovakav žalbeni navod o nemogućnosti primjene Zakona o sigurnosti prometa na cestama na okrivljenika u datoj situaciji, nije osnovan.

8. U odnosu na žalbeni navod okrivljenika da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer ne postoji zakonska osnova za izricanje zaštitne mjere s obzirom na činjenicu da okrivljenik nije recidivist u smislu članka 282. stavka 11. točke 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ovaj sud takav ističe kako je takav žalbeni navod neosnovan. Člankom 50. stavkom 1. Prekršajnog zakona izričito je predviđena mogućnost izricanja zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, a stavkom 3. istog članka određuje se vremenski raspon izricanja u trajanju od 1 mjeseca do 2 godine. Odredba članka 282. stavka 11. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na koju se sad okrivljenik poziva propisuje specijalnu normu u slučaju kada se radi o recidivistu, kada se donja granica iz članka 50. stavka 3. Prekršajnog zakona pomiče na minimalno 6, odnosno 12 mjeseci. Međutim, nije točna tvrdnja okrivljenika da je uvjet izricanja ove zaštitne mjere da se radi o recidivistu, već je takva okolnost uvjet ovakvog kvalifikatornog izricanja mjere u duljem trajanju. Tijelo ovlašteno za izricanje zaštitne mjere potpuno osnovano može izreći ovu zaštitnu mjeru, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, ako smatra da za to postoje opravdani razlozi, odnosno da je potrebno ispuniti njenu svrhu, a to je otklanjanje uvjeta koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Unatoč propustu u obrazloženju prvostupanjskog suda u pogledu zaštitne mjere, zatečeno stanje okrivljenika koji je ostavio upaljeno vozilo nasred dvije prometne trake, nedvojbeno ukazuje da je postojala izravna opasnost da će upravljanjem vozilom ponovno ugroziti sigurnost prometa na cestama, pa je izrečena mjera nužna radi otklanjanja takve opasnosti i ostvarenja svrhe iz članka 51. Prekršajnog zakona.

9. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o novčanim kaznama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Utvrđene okolnosti su, po mišljenju ovog suda, dostatno vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Stoga, cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale ublažavanje izrečene kazne, a cijenjena je kao olakotna ranija prekršajna nekažnjavanost okrivljenika, dok otegotne okolnosti nisu nađene, ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna, koja predstavlja poseban zakonski minimum, primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, zbog čega nije bilo osnove presudu preinačavati u tom dijelu.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 13,27 do 663,61 eura, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio toliko lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad da bi plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje i/ili uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

12. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 24. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 otpravka: za spis, tužitelja, okrivljenika i branitelja.