Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-126/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Dom zdravlja, Vukovarsko-srijemske županije, Vinkovci, Kralja Zvonimira 53, OIB: 69668846809 kao sljednik Doma zdravlja Županja, Županja Dr. Franje Račkog 32, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nadi Gagro, odvjetnici u Vinkovcima i Damiru Varga, odvjetniku u Vinkovcima, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima Stalna služba u Županji, poslovni broj Pr-315/2020-84 od 14. srpnja 2023. u sjednici vijeća u Rijeci, 24. lipnja 2026.

p r e s u d i o je

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima Stalna služba u Županji poslovni broj Pr -315/2020-84 od 14. srpnja 2023. u točkama I i II izreke.

II Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu žalbenog troška te zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos neto 5.992,09 eur/44.619,99 kn s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose od siječnja 2013. do prosinca 2016., pobliže navedene kao u izreci presude, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 135,37 eur s zateznom kamatom koja na iznos od 78,97 eur teče od 16. siječnja 2014. i na iznos od 56,40 eur od 16. ožujka 2014., odbijen kao neosnovan.

2. Točkom III (pravilno treba pisati točkom II) izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.001,45 eur/30.148,93 kn.

3. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

4. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu točke I izreke zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači prihvaćanjem navedenog dijela tužbenog zahtjeva te obveže tuženika na naknadu daljnj eg parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tuženik pobija presudu u dosuđujučem dijelu točke I izreke te u točki II izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP -a s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja te istog obveže na naknadu cjelokupnog parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi uz naknadu troška odgovora na žalbu.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.057,46 eur (45.640,00 kn) s kamatama po osnovi neplaćenih dnevnica za službena putovanja u tuzemstvu u periodu od siječnja 2013. do prosinca 2016.

9. U ovom žalbenom postupku s obzirom na žalbene navode tuženika i nadalje je sporna osnova tužbenog zahtjeva, a slijedom toga i visina, a s obzirom na žalbene navode tužitelja je sporno je li sud pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 135,37 eur s kamatama kao neosnovan.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozača sanitetskog vozila; da je tužitelj u utuženom periodu obavljao prijevoz pacijenata u razne dijelove Republike Hrvatske , da je pritom njegov službeni put trajao ponekad više od 8 pa do 12 sati dnevno, ili pak preko 12 sati dnevno; da tuženik u utuženom periodu tužitelju za službeni put nije izdavao nalog za službeno putovanje, već jedino putni radni list,

- da tužitelj tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 64. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12 dalje TKU/12); da je čl. 64. st. 3. TKU/12 propisano da zaposlenik ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pola dnevnice ako putovanje traje više od 8 sati a manje od 12 sati , da odredba st. 1. čl. 64. TKU/12 propisuje da kada je zaposlenik upućen na službeno putovanje u zemlji da mu pripada puna naknada troškova prijevoza, dnevnica i naknada punog iznosa troškova smještaja sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske,

- da je čl. 13. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09 - ispravak, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15 dalje Pravilnik) određeno da se dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu isplaćuju za putovanja iz mjesta u kojemu je mjesto rada ili iz mjesta prebivališta/uobičajenog boravišta radnika koji se upućuje na službeno putovanje u drugo mjesto (osim u mjesto u kojemu ima prebivalište ili uobičajeno boravište) udaljenosti najmanje 30 kilometara, radi obavljanja u nalogu za službeno putovanje određenih poslova njegova radnog mjesta a u svezi s djelatnosti poslodavca; dnevnice za službena putovanja u zemlji i inozemstvu jesu naknade za pokriće izdataka prehrane, pića i prijevoza u mjestu u koje je radnik upućen na službeno putovanje,

- da prema čl. 20. st. 5. TKU/12 tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora,

- da tuženik u odgovoru na tužbu kao i tijekom postupka ističe, u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja da je u utuženom razdoblju u primjeni bio zaključak broj 277. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnike zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji je donijet 21. veljače 2007. pri čemu je sud ovo stajalište tuženika ocijenio kao neosnovano uz obrazloženje da se predmetni zaključak iz 2007. u konkretnom slučaju ne primjenjuje jer se potraživanje tužitelja odnosi na period od 2013. do prosinca 2016.,

- da je Zajedničko povjerenstvo donijelo novije tumačenje broj 174/2015 prema kojem u slučaju postojanja više različitih tumačenja na istovjetno pitanje se primjenjuje novo tumačenje, a da je novijim tumačenjem koje je objavljeno na web stranici Ministarstva rada i mirovinskog sustava broj 3/2014 određeno da sukladno odredbi čl. 64. st. 3. TKU/12 službenik i namještenik u javnim službama ima pravo na punu dnevnicu ako putovanje traje više od 12 sati, a pravo na pola dnevnice ako putovanje traje više od 8 a manje od 12 sati slijedom čega je sud zaključio da u komkretnom slučaju i s obzirom na utuženo razdoblje u primjenu dolazi navedeno, novije tumačenje broj 174/2015, na temelju kojeg tužitelj, kojem tuženik kao poslodavac nije izdavao pisane putne naloge odnosno naloge za službena putovanja u tuzemstvo ima pravo na isplatu dnevnica,

- da su stranke u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu dnevnica u periodu od siječnja 2017. do travnja 2020. tijekom postupka zaključile izvansudsku nagodbu, za koje razdoblje je i tuženik prihvatio da je u obvezi tužitelju isplatiti dnevnice za službena putovanja u tuzemstvu.

11. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utvrdio da je tijekom postupka provedeno vještačenje po vještakinji knjigovodstvene struke Dajani Vuković, te nadalje i po vještaku prometne struke Davoru Saviću, te je cijeneći dopunu nalaza i mišljenja vještaka Savića od 24. travnja 2023. koji je uzimajući u obzir samo putne radne listove za utuženo razdoblje koji sadržavaju točno vrijeme odlaska i povratka sa službenog putovanja, zatim relaciju putovanju koja je nesporno veća od 30 kilometara od [adresa], utvrdio broj dnevnica na koje tužitelj ima pravo u punom iznosu (više od 12 sati) te broj dnevnica na koje ima pravo u visini ½ dnevnice za vrijeme provedeno na službenom putu za više od 8 a manje od 12 sati, te na dalje, cijeneći navode iz dopunskog nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković iz travnja 2015. kao i nespornu činjenicu da je prema Pravilniku puni iznos dnevnice u razdoblju 2013. iznosio 150,00 kn dnevno, a za razdoblje nakon toga 170,00 kn dnevno, sud je, pregledom cjelokupne dokumentacije u spisu utvrdio da tužitelju pripada pravo na isplatu dnevnica u utuženom periodu u ukupnom iznosu od 5.992,09 eur, pojedinačno po mjesecima za cijelo utuženo razdoblje, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 135,37 eur, i to s zateznom kamatom na iznos od 78,97 eur počevši od 16. siječnja 2014. a na iznos od 56,40 eur počevši od 16. ožujka 2014. odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

13. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude u kojoj je sud osim što je izložio cjeloviti tijek ovog parničnog postupka, navode i stavove parničnih stranaka u vezi predmeta spora, ocijenio sve izvedene dokaze i to nalaz i mišljenje vještakinje knjigovodstvene struke, vještaka prometne struke, dokumentaciju u spisu, iskaz svjedoka ŠT, kao i tužiteljev stranački iskaz, te je ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a zaključio o relevantnim činjenicama o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu.

14. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik također u žalbi ukazuje, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud djelomično prihvatio a djelomično odbio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

15. Tuženik u žalbi prvenstveno i nadalje osporava pravnu osnovu tužbe te smatra da tužitelj nema pravo na isplatu utuženih dnevnica za utuženi period i to s obzirom na okolnost da je u konkretnom slučaju bio u primjeni zaključak (tumačenje) broj 277. Zajedničkog povjerenstva a prema kojem tumačenju da vozači sanitetskog prijevoza koji na radu provedu više od 8 sati imaju pravo na plaćeni prekovremeni rad iznad 8 sati jer je vožnja upravo njihov posao, a pravo na dnevnicu bi imali tek nakon 16 sati provedenih na putu jer im je prvih 8 sati redoviti posao koji se ne može uračunavati u vrijeme za dnevnicu.

16. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da citirano tumačenje Zajedničkog povjerenstva broj 277. u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu, budući da je isto doneseno 2007. godine. Pritom je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u vezi prava vozača saniteta na isplatu dnevnice Zajedničko povjerenstvo donijelo novije tumačenje koje se odnosilo na period od 15. siječnja 2014., prema kojem tumačenju, u situaciji postojanja dva različita tumačenja Zajedničkog povjerenstva, treba primijeniti novije (kasnije) tumačenje broj 3/14 a prema kojem vozač sanitetskog prijevoza koji na putu izvan svoje županije provede više od 12 sati ima pravo na punu dnevnicu odnosno na polovicu dnevnice ako putovanje traje više od 8 a manje od 12 sati.

17. Novije tumačenje broj 174/15 objavljeno na web stranici Ministarstva rada i mirovinskog sustava ("Narodne novine" broj 3/14).

18. Žalbeni navodi tuženika o suprotnom u odnosu na pravnu osnovu tužbe nisu osnovani, pri čemu tuženiku treba odgovoriti da je u vezi navedene problematike identično pravno stajalište zauzeto u više odluka županijskih sudova, među kojima i u odluci ovoga suda broj Gž R-573/2018-3 od 8. srpnja 2020., zatim u odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž R-696/2021-2 od 27. srpnja 2022. u kojim predmetima su prihvaćeni kao osnovani tužbeni zahtjevi tužitelja, vozača sanitetskog prijevoza za isplatu dnevnica u određenim razdobljima, pri čemu se tuženiku ukazuje da je prema podacima iz e spisa i odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž R -39/2019 od 15. svibnja 2020., a kojom odlukom je bila ukinuta ranije donesena presuda u toj pravnoj stvari, prvostupanjski sud, Općinski sud u Slavonskom brodu Stalna služba u Novoj Gradiški donio novu presudu broj Pr-93/20 od 15. ožujka 2021., koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R -696/2021-2 od 27. srpnja 2022. a kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tog tužitelja za isplatu dnevnica za razdoblje od lipnja 2012. do 28. veljače 2018.

19. Žalbeni navodi stranaka u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva , tuženika na dosuđujući dio a tužitelja na odbijajući dio tužbenog zahtjeva nisu osnovani.

20. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom cjelokupne dokumentacije u spisu, zatim nalaze i mišljenja vještakinje knjigovodstvene struke Dajane Vuković, te potom vještaka prometne struke Davora Savića, pritom imajući u vidu da je sukladno Pravilniku puna dnevnica za 2013. za službena putovanja u tuzemstvu iznosila 150,00 kn a nakon toga 170,00 kn prvostupanjski sud je pravilno a s obzirom na broj sati provedenih na službenom putu za svaki pojedini od utuženih mjeseci od siječnja 2013. do prosinca 2016. utvrdio visinu tužbenog zahtjeva na koji tužitelj ima pravo u ukupnom iznosu od 5.922,09 eur (44.619,99 kn), da je zahtjev tužitelja neosnovan za isplatu iznosa od 135,37 eur i to na iznos od 78,97 eur s kamatama od 16. siječnja 2014. te na iznos od 56,40 eur od 16. ožujka 2014, za što je sve sud u obrazloženju pobijane presude naveo pravilne i opravdane razloge koje u svemu prihvaća i ovaj sud, a ova utvrđenja kao i pravilnost u primjeni materijalnog prava žalbenim navodima stranaka u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva nisu dovedeni u sumnju.

21. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP -a te mjerodavnoj vrijednosti predmeta spora koja se tijekom postupka mijenjala.

22. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude s time da tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci 24. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner