Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-790/2023-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Orjani Makovac Zubelj, odvjetnici u Bujama-Buie, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., iz Zagreba, radi isplate , nakon glavne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 24. lipnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor dvostruke litispendencije.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da isplati tužiteljici VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.203,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015.g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
II Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova. III Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 375,00 eur, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 14. lipnja 2023. tužiteljica tvrdi da je dana 06.07.2005.g. sa Hypo Alpe-Adria Bank d.d., sada Addiko bank d.d., sklopila Ugovor o kreditu broj 356- 90/2005. Navedeni ugovor da je dana 07.07.2005.g. solemniziran kod Javnog bilježnika Željka Krajine iz Umaga pod brojem OU-1014/05. Tužiteljici da je odobren kredit u iznosu 30.800,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 2 Ugovora), sa kamatnom stopom 3,99% godišnje, koja da je promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 3 i čl. 6 Ugovora). Trajanje kredita ugovoreno da je do 31.07.2025.g., a plaćanje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 186,48 CHF (čl.4 Ugovora), obračunatih po srednjem tečaju banke odnosno tuženika na dan dospijeća. Vezano za ništetnost ugovorne odredbe o chf valutnoj klauzuli odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, tužitelju da je odobren kredit u iznosu 30.800,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 3. ugovora o kreditu ugovoreno da je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 186,48 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te da je odredbom čl. 3 ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tuženik da prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već da joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno da treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te da je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što da je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik da je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno da je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice. Nerazumno da je očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj da se drastično povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Uz navedeno da je tuženik povećavao i kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno da je utvrđeno da je Addiko bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time Addiko bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom da se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila valjano informirana o riziku koji da sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima da se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), sklopljen da je Aneks Ugovora o kreditu. Izvršena da je konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Time da nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer da tužiteljici, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji da je preplatila predmetni kredit, zbog čega da je tužiteljica primorana ustati ovom tužbom. Prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača (tj. tužiteljice) u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju da se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer da su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom da se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Vezano za posljedicu ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, isplatu preplaćenog iznosa, obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom da se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća da je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji da je tužitelju bio poznat u vrijeme isplate predmetnog ugovora. Stoga, zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu da dolazi do preplate po predmetnom kreditu, kao i do razlike između glavnica na dan konverzije. Navedeno pravo tužitelj da crpi temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, i tužitelj da se tog prava nije odrekao sklapanjem Aneksa broj 1. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da treba se primijeniti početni srednji tečaj švicarskog franka, obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit preplatio za iznos od 1.044,25 EUR / 7.867,90 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom da se radi o složenom kamatnom računu o čemu da tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti da zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Naime, sklapanjem Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu tužiteljica da nije u cijelosti obeštećena stoga da i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici kao i do manjka. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, kao što da nije uzet u obzir niti eventualni nastali manjak po predmetnom kreditu, a kako bi tužiteljica zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvarila pravo na potpunu restituciju, tužiteljica da od tuženika potražuje i razliku između glavnica kao i eventualni manjak koji da je tuženik po predmetnom ugovoru neosnovano stekao u iznosu od 1.044,25 EUR / 7.867,90 kn na koji iznos da teče zatezna kamata od 01.10.2015.god. Tužiteljica, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da isplati tužiteljici VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.203,99 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015.g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. " Tužiteljica naglašava da potražuje isključivo isplatu na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015., kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tuženik ističe prigovor zastare jer da je predmet spora ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj da se poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužba da je podnesena 2.8.2023.g. Budući da je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF donesena 14. lipnja 2018.g. petogodišnji zastarni rok da je protekao dana 15. lipnja 2023.g. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača da se ne presumira te da je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Iz tužbe da proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 356-90/2005 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako da su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega da iste više ne proizvode pravne učinke, kao što da su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj da u ovom postupku traži ostvarenje prava koje da je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 356-90/2005 (dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Sporazumom o konverziji, koji da je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzija Ugovora o kreditu izvršena da je na način da je: početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju da je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te da su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Sporazum o konverziji, koji da je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. da: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ ZIDZPK da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom da je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. ZIDZPK da je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost da jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga da sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra da se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu da su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, da jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo da je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim da se je tužitelj usuglasio. Valja da odmah naglasiti i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. i učincima ZIDZPK, a koja da se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok da je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju da mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda da nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik da je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu da su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija da je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik da niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje da je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već da su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Tuženik da ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer da prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona. Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena da je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji da tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji da je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno da su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno da je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Također, i kondemnatorni zahtjev koji da je predmet raspravljanja u ovom postupku da jest, a kako da je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo da je iznos kojega da tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje da je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo da bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer da je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom da tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Kako da je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa da je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju da je slobodnom voljom pristao, tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. broj: Gos 1/2019 -36 kojim da se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g. u kojoj da je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu: "to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“ Naslovnom sudu da se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji da je Rješenjem broj: U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju da se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim da su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva da bi značilo da se ZIDZPK, za koji da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako da istih nema jer da je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To da bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što da ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik da trpi štetu jer da pored toga što da je tužitelja restituirao kroz konverziju to da mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže provesti na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa da tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK. Tužitelj da se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava da se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali da se njome ne mogu zamijeniti učinci koji da se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav da je ovaj, tek da treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako da je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno da je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima da je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku. Tako da i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 120/2023-2 od 28. veljače 2023.g.: „…stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.“ Tužitelj da u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom da je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te da s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno da je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) u koji da je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno da je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik da prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što da je bitno da jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane da su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora da uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno da je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer da se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik da je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu da nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te da je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik da je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik da je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te da se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik da je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga da niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo da je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Tuženik ukazuje na neke od rizika koje da svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje da se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka da preuzima kreditni rizik dužnika koji da se očituje u riziku gubitka do kojeg da dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke da preuzimaju i rizik likvidnosti koji da pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke da i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako da je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumena ta ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja da istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice da nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj da je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima da je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te da se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju da nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja da pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako da je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako da je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja da može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe da ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom . Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena jer da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti da je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik . Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive . Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju da je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak da proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj da sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, u kolektivnom postupku da su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama da su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu da se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje da je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te da je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev da je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo da bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno da bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što da tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik napominje da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala da se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji da se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već da je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, odnosno podnošenje tužbe u kolektivnom sporu da se ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku, a osim toga, kako da je obrazloženo, radi da se o Ugovoru o kreditu koji da nije obuhvaćen kolektivnim utvrđenjima. Zaključno se ističe da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što da tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev
3. Tužiteljica dalje navodi da je između istih stranaka pred ovim sudom u tijeku parnični postupak radi isplate po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe CHF o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu br. 356-90/2005 od 06. srpnja 2005. U tom predmetu da je zaprimljen nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka, a u kojem da je izračunata i preplata na ime razlike glavnice po aneksu predmetnog ugovora. Sukladno tom izračunu vještaka specificiran da je tužbeni zahtjev u ovom postupku. Tužiteljica predlaže da se radi ekonomičnosti u ovom postupku koristi nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka P-1978/19.
4. Tuženik u svojoj replici ističe prigovor dvostruke litispendencije u odnosu na potraživanje s osnova valutne klauzule u CHF, te predlaže tužbu odbaciti. Naime, kako da i sama tužiteljica navodi, u predmetu ovog suda posl. br. P-1978/2019 tužiteljica da je utužila potraživanje s osnova stečenog na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik navodi da nije suglasan s prijedlogom da se u ovom predmetu koristi izračun iz nalaza i mišljenja izrađenom u predmetu posl. br. P-1978/2019 kao niti da se izvrši uvid u taj spis. Tuženik se protivi provođenju vještačenja po prijedlogu tužitelja, ali ukoliko sud odluči isto provesti tuženik smatra da bi uspostava formalne ravnoteže između parničnih stranaka značila da bi pravilnom primjenom materijalnog prava naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a što da tuženik osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa se u tom smislu predlaže dati zadatak vještaku izraditi izračun primjenjujući kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Svako drugo postupanje da izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Nadalje, tuženik smatra kako je u svakom slučaju potrebno uzeti u obzir manjak koji je tuženiku nastao za razdoblje kada je tečaj valute CHF bio niži negoli u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu slijedom čega da je tužitelj plaćao iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet stoga predlaže da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja uzme u obzir i tzv. negativne razlike.
5. Tuženikov prigovor dvostruke litispendencije nije osnovan.
Prema čl. 194. st. 1. ZPP-a parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. Prema st. 2. istog članka, dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.
Da bi se radilo o istim tužbenim zahtjevima nije dovoljno da je u obje parnice istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev, već je potrebno da se tužbeni zahtjev u tim parnicama temelji na identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.
Uvidom u ovosudnu presudu posl. br. P-1978/2019-45 od 30. travnja 2025. (272-291) utvrđeno je da je kod ovog suda tekla parnica po tužbi tužitelja protiv tuženika radi isplate zbog nepoštenih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 06. srpnja 2005. solemniziranog kod javnog bilježnika Željka Krajine pod brojem OU-1014/05.
U ovoj parnici tužiteljica pak zahtijeva isplatu na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015., a koji kredit je odobren ugovorom o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika Željka Krajine pod brojem OU-1014/05.
Iz iznijetog je vidljivo da se tužbeni zahtjev u ovoj parnici i tužbeni zahtjev u parnici posl. br. P-1978/2019 ne temelje na identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.
Slijedom iznijetog, valjalo je odlučiti kao u dispozitivu ovog rješenja.
6. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu br. 356-90/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 06. srpnja 2005. (259-271) i aneks uz ugovor o kreditu broj 356-90/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. travnja 2016. (292-296). Nije izveden dokaz financijskim vještačenjem, predložen po tužiteljici, iz razloga koji će biti izneseni u nastavku. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.
8. Uvidom u ugovor o kreditu br. 356-90/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 06. srpnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu) je utvrđeno da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treće osobe, kao sudužnik, odnosno, založni dužnik. Ugovor o kreditu je dana 07. srpnja 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Željka Krajine, iz Umaga-Umago, pod brojem OU-1014/05. Ugovor o kreditu u čl. 2. sadrži odredbu koja glasi: "Banka gospođi VU, [adresa], rođena: **.**.1971. (dvadesetsedmogrujnatisućudevetstosedamdesetprve godine) u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.800 CHF (slovima: tridesettisućaosamsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije stana." Ugovor o kreditu u čl. 3. sadrži odredbu koja glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 186,48 CHF (slovima: stotinuosamdesetšest švicarskih franaka i 48/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno, na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 31.08.2005. (tridesetprvogkolovozadvijetisućepete) godine", kao i odredbu koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
Kredit iz ugovora o kreditu je tužiteljici odobren za adaptaciju stana. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi da je isti sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužiteljice, odnosno, njezinoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužiteljica u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika (Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužiteljica se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njeni interesi time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.
Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Prema tome, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ništetne.
Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.
Kraj rečenog, navedene odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli su ništetne. Irelevantno je što je ugovor o kreditu solemniziran.
Kod utvrđenja ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.
Zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOO/91) bio dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog promjene tečaja.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 214. ZOO-a/91, bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1 . ZOO- a/91 i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05).
Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 356-90/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. travnja 2016. utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužiteljica, kao korisnik kredita i založni dužnik i treće osobe, kao sudužnik, odnosno, kao založni dužnik sklopili aneks uz ugovor o kreditu (dalje: aneks). Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, utvrđeno stanje glavnice i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste. Stranke su aneksom izvršile tzv. konverziju.
Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem aneksa izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje aneksa između stranaka nije od značaja za potraživanje preplate nastale zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti aneksom, izričito ne spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno ugovarale valutnu klauzulu.
Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 104. st. 1. ZOO- a/91 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.
Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužiteljici vraćen iznos koji predstavlja razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato bi, da tužiteljica zahtijeva isplatu preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valjalo utvrditi da li postoji razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog dodatka izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.
No, tužiteljica u ovom predmetu ne zahtijeva isplatu preplate zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu, već zahtijeva isplatu razlike glavnice po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 13. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.
Za utvrđenje postojanja te razlike potrebno je stručno znanje kojim sud ne raspolaže, odnosno, potrebno je financijsko vještačenje.
Zato je, rješenjem donesenim tokom postupka (245), tužiteljica, temeljem čl. 153. st. 1. ZPP-a, pozvana da, u roku od 30 dana, položi predujam potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu financijskog vještačenja. Tužiteljica je, pritom, temeljem čl. 153. st. 3. ZPP-a upozorena da se taj dokaz neće izvesti ako predujam ne bude položen u određenom roku.
Tužiteljica nije u određenom roku položila predujam potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu financijskog vještačenja (257), pa sud, temeljem citiranog čl. 153. st. 3. ZPP-a, nije izveo taj dokaz.
Posljedično, tužiteljica nije dokazala da postoji razlika između glavnice po izvršenoj konverziji, u odnosu na glavnicu na dan 13. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.
Doduše, tužiteljica je, kao što je rečeno, bila predložila da se u ovom predmetu koristi nalaz i mišljenje financijskog vještaka iz ovosudnog predmeta posl. br. P - 1978/19.
Za istaći je da značaj nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojeg je u konkretnom predmetu odredio parnični sud, a ne nalaz i mišljenje vještaka iz drugog predmeta. Nalaz i mišljenje vještaka iz drugog predmeta bi imao značaj nalaza i mišljenja vještaka samo uz pretpostavku da za to postoji suglasnost obje strane, što u ovom predmetu nije slučaj. Zato, sud nije mogao koristiti nalaz i mišljenje vještaka iz predmeta posl. br. P-1978/19.
No, i neovisno o rečenom, sve i da navedena razlika postoji, tužiteljica nema pravo na isplatu iste.
Naime, razlika glavnice nije bila predmet ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača. Tužiteljica je sklapanjem aneksa prihvatila visinu nove glavnice izvršene u valuti eur i odredbe dodatka nisu utvrđene ništetnim, niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu (tako npr. ŽS u Puli-Pola, Gž-129/2025-2 od 27. listopada 2025.). Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.
Tužiteljica je izgubila ovu parnicu, pa je dužna naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 150,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za sastav podneska od 22. travnja 2025. 150,00 eur (Tbr. 8. t. 1.) i za PDV na ove radnje 75,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 375,00 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava odgovora na tužbu i podneska od 22. travnja 2025. u dijelu iznad priznatog, jer u tom dijelu prelaze limit određen citiranim tarifnim brojem, pa shodno tome ni troškovi PDV-a na ove radnje u dijelu iznad priznatog. Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 10. travnja 2025., 23. siječnja 2026. i 03. lipnja 2026., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti u odgovoru na tužbu i podnesku od 22. travnja 2025., za sastav kojih su mu priznati troškovi, pa shodno tome ni troškovi PDV -a na ove radnje.
Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 24. lipnja 2026.
S u d a c:
Alen Barbić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c:
