Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž Ovr-89/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Požar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja B2 KAPITAL d.o.o., OIB 57509775367, Radnička cesta 41, 10000 Zagreb, protiv ovršenika DM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 52220 Rabac kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belušić, odvjetnik u Labinu, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i radi odgode ovrhe, u povodu žalbe ovršenika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, poslovni broj Ovr-876/2025-5 od 16. prosinca 2025., dana 24. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, poslovni broj Ovr-876/2025-5 od 16. prosinca 2025. u točki II. izreke.

II. Uvažava se žalba ovršenika te se ukida rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, poslovni broj Ovr-876/2025-5 od 16. prosinca 2025. u točki I. izreke i u tom dijelu vraća se prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III. Odbija se zahtjev ovršenika za naknadu troška postupka povodom izjavljenog pravnog lijeka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem u točci I. izreke odbijen je kao neosnovan ovršenikov prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, dok je točkom II. izreke odbijen kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe.

2. Navedeno prvostupanjsko rješenje pravodobnom žalbom pobija ovršenik, i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog žalbenog razloga određenog člankom 353. stavkom 1. točkom 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) u vezi članka 381. istog Zakona koji se u ovršnim postupcima primjenjuje na temelju članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH 73/17 i 131/20, 114/22 i 6/24 – Odluka USRH – dalje u tekstu: OZ). Predlaže prihvatiti žalbu i preinačiti prvostupanjsko rješenje na način da pljenidbu i prijenos proglasi nedopuštenim a ovrhu odgodi. Traži trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana a djelomično neosnovana.

5. U pobijanom rješenju prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da je ovrhovoditelj 14. studenog 2025. dostavio Financijskoj agenciji Zahtjev za naplatu temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika Vladimira Marčinka posl. broj Ovrv-1479/2011 od 19. travnja 2011., koje je steklo je svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti dana 8. prosinca 2012. , a ovršenik je tražio da se ovrha odgodi te proglasi nedopuštenom. Ovršenikov prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim (koji je podnesen zbog zastare) prvostupanjski sud odbija smatrajući da nije protekao rok od 10 godina, jer iz dopisa Financijske agencije proizlazi da je po predmetnoj osnovi za plaćanje prvi put podnesen zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji 5. ožujka 2012., zatim 29. ožujka 2018. te potom 14. studenog 2025., a svakom navedenom poduzetom radnjom zastara se prekida te počinje teći iznova. Kako nije osnovan ovršenikov prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, prvostupanjski sud smatra da posljedično tome nije osnovan ni njegov prijedlog za odgodu ovrhe, kao ni zahtjev za naknadu troškova postupka.

6. Ovršenik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare te je trebao utvrditi da nije bilo prekida zastare u slučaju kada je nakon podnošenja ranijih ovrhovoditeljevih zahtjeva za naplatu 2011. i 2018. godine ista osnova za naplatu isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, jer bi suprotno značilo da bi ovrhovoditelj mogao zastaru prekidati nebrojeno puta podnošenjem novih prijedloga za ovrhu unutar 10 godišnjeg zastarnog roka.

7. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. i članka 381. ZPP u vezi članka 21. stavka 1. OZ-a, ispitao pobijano rješenje u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog (ovršnog) postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP -a. i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Ispitujući na taj način rješenje u pobijanom dijelu, ocjena ovoga suda je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

9. Odredbom članka 210. st. 1. OZ određeno je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. tog Zakona, prema odredbi čl. 209. st. 5. tog Zakona, ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim. Stavkom 2. istog članka propisano je da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. tog članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. tog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe tog Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

10. U konkretnom slučaju ovršenik je iskoristio obje mogućnosti, odnosno podnio je oba prijedloga.

11. U odnosu na prijedlog ovršenika za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredba čl. 65. st. 1. toč. 1. do 11. OZ kojom su propisani razlozi zbog kojih sud, na prijedlog ovršenika, može u potpunosti ili djelomično odgoditi ovrhu (objektivne pretpostavke), uz uvjet da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno kako bi se spriječilo nasilje (subjektivne pretpostavke). Dakle, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, za odgodu ovrhe potrebno je kumulativno ispunjenje dviju pretpostavki.

12. Navedene pretpostavke ovršenik u prijedlogu uopće ne ističe, pa stoga, kako se ovršenik ne poziva niti dokazuje u tijeku prvostupanjskog postupka postojanje nekog od razloga iz čl. 65. st. 1. toč. 1. do 11., a niti okolnosti iz čl. 65. st. 1. OZ u smislu nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete odnosno sprečavanja nasilja, to je pravilna odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je prijedlog ovršenika za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava odbio kao neosnovan , iako iz gore navedenih razloga, a ne iz razloga na koje se poziva prvostupanjski sud („posljedično neosnovanosti prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim“).

13. Slijedom navedenog valjalo je u tom dijelu žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ riješiti kao u točki I izreke ovog rješenja.

14. Nadalje, u odnosu na prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim prvostupanjski sud je trebao primijeniti odredbu čl. 50. OZ koja se odnosi na žalbu protiv rješenja o ovrsi. Odgovarajuća primjena odredaba Ovršnog zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi sukladno čl. 210. st. 2. OZ podrazumijeva da sud prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim može prihvatiti ili odbiti, no treba uputiti ovršenika u parnicu ako je isti u prijedlogu iznio žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ.

15. U tom smislu prvostupanjski sud je trebao dakle ovršenika uputiti u parnicu jer je isti u prijedlogu iznio žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ., odnosno podnio je prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog zastare, a nije smio sam odlučiti o prijedlogu (kako je to u pobijanoj odluci pogrešno učinio) jer navedeno može učiniti samo ako je žalba protiv rješenja podnesena izvan žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ, što ovdje nije slučaj.

16. Stoga, kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalnopravne odredbe čl. 50., 51. i 52. OZ-a, te se sam pogrešno upustio u ocjenu osnovanosti prigovora zastare, te pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo je prvostupanjsko rješenje u dijelu iz točke I. ukinuti uz primjenu odredbe čl 380. toč. 3. ZPP-a.

17. U nastavku postupka prvostupanjski sud će zaključkom uputiti ovršenika na pokretanje parnice iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ., odnosno rad i proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog razloga nastupanja zastare.

18. Kako je žalba ovršenika djelomično neosnovana (u odnosu na točku II. rješenja koju je ovaj drugostupanjski sud potvrdio), te kako je pobijana odluka djelomično ukinuta, ali ne iz razloga na koje je upirala žalba već iz razloga na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (primjena materijalnopravnih odredbi o upućivanju u parnicu), to je odbijen zahtjev ovršenika za naknadu troška postupka povodom izjavljenog pravnog lijeka.

U Varaždinu 24. lipnja 2026.

Sutkinja

Ivana Požar