REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-889/2024-52

(ranije spis broj P-315/2021)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Danijela mldb. Šostarića OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], te ES mldb. ESM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] (kao nasljednika pokojne ESM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), oboje zastupanih po ocu i zakonskom zastupniku VS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], a dotični po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici u Bjelovaru, Brune Bušića 2a, protiv tuženika-protutužitelja MS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Vukmanoviću, odvjetniku u Bjelovaru, Milana Šufflaya 15a, radi predaje nekretnine u posjed (u vezi tužbenog zahtjeva) i radi utvrđenja prava vlasništva (u vezi protutužbenog zahtjeva), nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 07. svibnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 23. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik MS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], dužan je tužiteljima mljjt. ĆS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i mlljt. ES OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], oboje zastupani po ocu i zakonskom zastupniku VS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], predati u posjed nekretninu upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj D.L. 6, čkbr. [katastarska čestica] pašnjak sa 762 m2, livada sa 683 m2, oranica sa 4280 m2, ukupno 5725 m2, kao i nadoknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 2.762,50 Eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2026. godine, pa sve do isplate, sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana. (ranije spis broj P-315/2021)

II. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev MS, koji glasi:

"Utvrđuje se da je protutužitelj MS OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], vlasnik nekretnina, upisanih u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj D.L. 6, čkbr. [katastarska čestica] pašnjak sa 762 m2, livada sa 683 m2, oranica sa 4280 m2, ukupno 5725 m2, što su protutužitelji ĆS mldb. VS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], te ES mldb. VS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] (kao nasljednici pokojne ESM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]), dužni priznati i trpjeti, te dozvoliti uknjižbu prava vlasništva tih nekretnina u Zemljišnim knjigama za korist i na ime protutužitelja, a što će u suprotnom zamijeniti ova presuda, kao i naknaditi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama u iznosu od 937,50 Eura, sve to u roku od 15 dana."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja istaknut u odnosu na tuženika u vezi naknade parničnog troška, preko dosuđenog iznosa od 2.762,50 Eura, do zatraženog iznosa od 3.450,00 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 687,50 Eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica VSM je protiv tuženika MS i OS, podnijela tužbu dana 01. travnja 2021. godine, radi predaje nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 1002/2 Pašnjak i oranica Selište sa 1592 čhv u posjed.

2. Navedena tužiteljica u podnesenoj tužbi tvrdi da je vlasnica navedene nekretnine, te da je tu nekretninu stekla kupoprodajnim ugovorom od 23. studenog 2020. godine, nakon čega je stupila u posjed nekretnine, a ukazala je i da su na tu njezinu nekretninu neovlašteno u posjed ušli tuženici MS i JS. Iako je tužiteljica upozorila oba tuženika na njihov neovlašteni posjed, oni su odbili napustiti posjed nekretnine.

3. Shodno tome, kako navedeni tuženici onemogućavaju tužiteljicu u posjedu navedene nekretnine, tužiteljica je predložila da se udovolji njezinom tužbenom zahtjevu kojim predlaže da se tuženike obveže da joj predaju posjed navedene nekretnine.

4. Očitujući se o odgovoru na tužbu oba tuženika, tužiteljica je u cijelosti osporila te navode tuženika, istaknuvši da u trenutku kada je ona sklopila kupoprodajni ugovor u vezi navedene nekretnina, ta nekretnina nije bila opterećena nikakvim pravima trećih osoba, a niti je tužiteljica imala osnova posumnjati da stvarno stanje ne odgovara onom upisanom u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru. Pored toga, tužiteljica je istakla kako ŽS iz [adresa], s kojim je MS sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnina nije nikada bio vlasnik predmetne nekretnine, već je to bila US, rođena TS iz [adresa]. Stoga, tužiteljica smatra da navedeni kupoprodajni ugovor iz 1996. godine, ne može biti valjani temelj za stjecanje prava (ranije spis broj P-315/2021)

vlasništva od strane MS na predmetnoj nekretnini, posebice uzimajući u obzir čl. 119. i čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV), Ujedno tužiteljica ističe kako predmetna nekretnina, nije nikada bila opterećena jer to proizlazi iz povijesnog izvatka, pa to ne može biti razlog zbog kojeg tuženik MS nije mogao izvršiti prijenos vlasništva, već razlog zbog kojeg vlasništvo nije preneseno na kupca, leži u činjenici da prodavatelj ŽS, nije bio vlasnik predmetne nekretnine.

5. Nakon što je ovaj sud već donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice istaknut protiv tuženika MS, odbio ga u odnosu na tuženika OS, te je odbio protutužbeni zahtjev tuženika, kao neosnovan, odnosno nakon što je povodom žalbe tuženika MS, Županijski sud u Puli rješenjem broj Gž-1526/2024-2 od 04. prosinca 2025. godine, usvojio žalbu i ukinuo predmetnu presudu u pobijanom dijelu pod točkama I. i III., izreke vrativši spis ovome sudu na donošenje nove odluke, ali i nakon što su poslije smrti tužiteljice koja je pokrenula ovu parnicu, njezini nasljednici Danijel mldb. Šoštarić i ES mldb. VSM, zastupani po ocu, preuzeli ovaj postupak na strani tužitelja, podneskom od 04. ožujka 2026. godine, tužitelji su istakli konačni tužbeni zahtjev, kojim su obuhvatili sebe na strani tužitelja, ali i uskladili zahtjev sa izmijenjenim stanjem u zemljišnoj knjizi u vezi predmetne nekretnine.

6. Obzirom da je za početnog drugotuženika OS, ovaj parnični postupak pravomoćno okončan donošenjem predmetne presude broj P-315/2012-30 od 31. ožujka 2023. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice istaknut u odnosu na tog tuženika, odnosno pravomoćnošću ovosudne presude u dijelu koji se odnosio na tog tuženika, tuženik MS je još u početnom odgovoru na tužbu, kao i u daljnjem tijeku postupka, osporavao tužbeni zahtjev tužiteljice, te je istakao i protutužbeni zahtjev.

7. Naime, tuženik MS je dostavio odgovor na tužbu, podneskom od 04. lipnja 2021. godine, te je naveo da je tužiteljica samo formalni zemljišno knjižni vlasnik navedene nekretnine, no da je tu nekretninu MS stekao u vlasništvo i posjed daleko prije tužiteljice i to pisanim kupoprodajnim ugovorom zaključenim sa pravnim prednikom tužiteljice ŽS iz [adresa], za cijenu od 1.800,00 kn, a koju cijenu je u cijelosti i isplatio. Nadalje, naveo je da je od navedenog dana kada je sklopljen taj kupoprodajni ugovor, stupio u posjed te nekretnine i od toga dana je neprekidno obrađuje, bilo osobno, bilo po drugim osobama kojima tu zemlju iznajmljuje, kao što ju je i sad iznajmio tuženiku OS. Također, dodao je kako je predmetnu nekretninu obrađivao i prije sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine, a prema dogovoru s ŽS, tadašnjim vlasnikom nekretnine, time da je zemljišnoknjižni prijenos trebao uslijediti nakon što ŽS s prodanog zemljišta briše tada upisane terete, no nažalost ŽS je umro, te se navedeno nije dogodilo, ali unatoč tome tuženik MS je neprekidno bio u posjedu te nekretnine. Ukazao je da je tijekom tog posjedovanja, pa sve do danas, predmetnu nekretninu iznajmljivao NS, PS, sada pokojnom HS, AS (svekru tužiteljice), te ŠS, te da od 2006. godine, pa nadalje, MS samostalno obrađuje zemlju i za istu dobiva i poticaj. (ranije spis broj P-315/2021)

8. Nadalje, tuženik je istakao kako je IS, koji je inače prodao zemlju tužiteljici, bio faktični nasljednik, ŽS i bio je upoznat s činjenicom da je tuženik stvarni vlasnik i da je ta zemlja već ranije prodana i obećao je da će izvršiti formalni prijenos vlasništva kako ga MS, ne bi morao tužiti radi prijenosa vlasništva. Nažalost, unatoč tome, dotični je prodao tu nekretninu tužiteljici, a zbog koje prodaje je tuženik, protiv njega, podnio kaznenu prijavu. Također, tuženik tvrdi kako je netočno da su tuženi neovlašteno ušli u posjed nekretnina tužiteljice jer se tuženik MS nalazi neprekidno u posjedu te nekretnine od 1996. godine, pa sve do danas.

9. U podnesku od 24. kolovoza 2022. godine, tuženik je ponovio činjenice iznesene u odgovoru na tužbu, te je istakao da nije u posjedu originalnog kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine, zaključenog s ŽS, no da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao "i temeljem dosjelosti" jer tu nekretninu neprekidno posjeduje od 1996. godine, pa sve do danas. Tvrdi da tužiteljica, niti IS nikada nisu bili u posjedu predmetne nekretnine, pa kako se tuženik nalazi u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu navedene nekretnine od 1996. godine, dakle već punih 26 godina, smatra da su ispunjeni zakonski uvjeti za usklađivanje faktičnog i formalnog zemljišno knjižnog stanja, pa je podnio protutužbu protiv tužiteljice, predloživši da se utvrdi kako je MS, vlasnik navedene nekretnine, a što je ESM dužna priznati i trpjeti u smislu zemljišnoknjižne provedbe prava vlasništva na ime LS.

10. Podneskom od 02. rujna 2022. godine, protutužba MS je bila dopunjena isticanjem činjenice da je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora od 28. listopada 1996. godine (kojeg je MS sklopio u vezi predmetne nekretnine sa ČS iz [adresa]), navedena nekretnina bila "navlaštena" na US (protutužitelj je očito želio istaći da je ta nekretnina bila upisana u zemljišnu knjigu, kao vlasništvo US), rođenu TS iz [adresa], a koja je bila supruga ŽS, koji je tu nekretninu prodao, MS, pa je protutužitelj tu nekretninu kupio od njezinog stvarnog vlasnika ŽS, kao zakonskog nasljednika i supruga zk, vlasnice US, rođene **.**.1928., a umrle **.**.1992.. Ta predmetna nekretnina je rješenjem o nasljeđivanju od 14. srpnja 2020. godine, postala vlasništvo IS, inače unuka SS iz [adresa], a koji IS je tu nekretninu prodao tužiteljici. Protutužitelj MS je još od bitnih činjenica u tom podnesku istakao kako je FS, sin ŽS i US umro **.**.2008., te da je njegovim nasljednikom proglašen IS iz [adresa], rođen **.**.1988.. Pri tome u navedenim ostavinskim postupcima iza pok. FS i ŽS predmetna nekretnina nije bila predmet nasljeđivanja i to iz razloga što je u trenutku njihovih provođenja još uvijek zemljišnoknjižno bila vlasništvo US, iza koje u to vrijeme nije bila provedena ostavina. Tek tijekom 2020. godine je provedena ostavina iza pok. US, a ista je bila dovršena pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju br. O-1379/2020 od 14. srpnja 2020. godine, kada je IS proglašen nasljednikom iza SS i to kao njezin unuk, te je IS postao formalni vlasnik predmetne nekretnine, iako nikada nije stupio u njezin posjed, te je kao formalni vlasnik tu nekretninu prodao tužiteljici, koja sada traži predaju te nekretnine u posjed.

(ranije spis broj P-315/2021)

11. Na temelju iznesenih činjenica tuženik i ujedno protutužitelj MS, zaključuje da je upravo on od stvarnog vlasnika ŽS, kao nasljednika US i posjednika utužene nekretnine, kupio tu nekretninu još 1996. godine, stupio u posjed (koji posjed je po uvjerenju protutužitelja bio zakonit, istinit i savjestan), a u kojem se nalazi sve do danas. Dakle, prema stajalištu protutužitelja, on je ne samo pravnim poslom (premda nema govora o stjecanju vlasništva pravnim poslom jer se na taj način vlasništvo stječe upisom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, a što nije nikada učinjeno u pogledu tuženika – opaska suca), već i dosjedanjem stekao pravo vlasništva na navedenoj nekretnini. Kako su u ovu parnicu na strani tužitelja, stupili nakon smrti VSM, njezini nasljednici, a ujedno je došlo i do promjene zemljišnoknjižnog stanja u vezi predmetne nekretnine (na što su tužitelji ukazali podneskom od 04. ožujka 2026. godine i dostavljenim materijalnim dokazom uz taj podnesak), tuženik ja na zadnjoj održanoj raspravi, dana 07. svibnja 2026. godine, posredstvom svog punomoćnika ispravio i izmijenio protutužbeni zahtjev u vezi predmetne nekretnine koja je sada upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ali i u vezi osoba, glede kojih je taj zahtjev istaknut.

12. Očitujući se o protutužbi, početna tužiteljica je podneskom od 06. rujna 2022. godine, priznala iznesenu činjenicu o tome da je ŽS doista bio suprug pokojne US, rođene TS (koja US, rođena TS je predmetnu nekretninu stekla nasljeđivanjem od svog oca TS, temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru, br. O-94/71), no naglasila je kako ŽS nikada nije bio upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik navedene nekretnine, a imajući u vidu na koji je način tu nekretninu stekla US, rođena TS, ta nekretnina nije niti mogla biti bračnom stečevinom ŽS i US. Tužiteljica ističe kako je protutužitelj bio svjestan činjenice da ŽS nije bio upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik navedene nekretnine, zbog čega nije mogao tu nekretninu od istoga niti kupiti, a iz čega proizlazi da protutužitelj nije u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu, pa stoga predlaže da se odbije protutužbeni zahtjev protutužitelja.

13. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 01.03.2021.g.(list 3), rješenje Općinskog suda u Bjelovaru br. Z - 15542/2020 od 24.11.2020.g. (list 4-5), Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 23.11.2020.g. (list 6-8), potvrdu o tužiteljičinom statusu člana obitelji smrtno stradalog hrvatskog branitelja Ureda državne uprave u BBŽ, Službe za društvene djelatnosti od 10.09.2019.g. (list 10), presliku kupoprodajnog ugovora iz 1996. g., s ovjerom potpisa ŽS – točan datum sklapanja ugovora nije vidljiv (list 21-23,47-49), neslužbenu kopiju povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige za nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] i z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 30.06.2021.g. (list 26-28), rješenje o nasljeđivanju iza pok. SS iz [adresa] br. O-1379/2020 od 14.07.2020.g. (list 50-52), izvadak iz matice rođenih za CS Matičnog ureda Bjelovar (list 53-54), rješenje o nasljeđivanju iza pok. ŽS iz [adresa] br. O-891/97-6 od 30.04.1998. g. (list 55-56), rješenje o nasljeđivanju iza pok. FS iz [adresa] br. O-325/08 od 07.05.2008. g. (list 57-58), posjedovni list br. 120 za nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina] od 01.07.1996.g. (list 59), preslik glavne knjige za nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 63-70,184-187), povijesni izvadak iz zemljišne knjige za nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 25.08.2022.g. (list 71-72), zahtjeve MS za potporu iz 2011.g., 2013.g., (ranije spis broj P-315/2021)

2014.g., 2015.g., 2016.g., 2017.g., upućene Agenciji za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, zapisnike o evidenciji poljoprivrednog zemljišta (list 73- 179), neslužbenu kopiju izvatka iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 04.10.2022.g. (list 195), ali i ovosudnu presudu broj P-315/2021- 30 od 31. ožujka 2023.g. (list 222-238), rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru po javnom bilježniku Mariji Kustić, broj O-1306/2024 od 16. lipnja 2024. godine (list 271-273), rješenje Županijskog suda u Puli broj Gž-1526/2024-2 od 04. prosinca 2025. godine (list 281-287), te izvadak iz BZP-a sa stanjem na dan 04. ožujka 2026. godine u vezi predmetne nekretnine koja je sada upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 292-294).

14. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka RS (list 210 -212), IS (list 212-214), te tužiteljice (list 198-201), tuženika i protutužitelja MS (list 201-203), kao i bivšeg II-tuženika OS (list 203-205) u svojstvu stranaka, a u nastavnom postupku, nakon ukidanja već donesene presude su saslušani i svjedoci ŠS (list 298-299), PS (list 299-300) i NS (list 300-301).

15. Na zadnjoj održanoj raspravi dana 07. svibnja 2026. godine, odbijeni su kao nepotrebni za razrješenje predmeta spora dokazni prijedlozi tuženika u vezi saslušanja KS i DS (supruge tuženika), na okolnost korištenja predmetne nekretnine i davanja iste u zakup, time da je u ranijoj fazi postupka odbijen kao nepotreban prijedlog tuženika u vezi suočenja svjedoka IS i tuženika (protutužitelja), na okolnost da je protutužitelj razgovarao sa IS o tome da je kupio predmetnu nekretninu i da posjeduje o tome kupoprodajni ugovor, ali i o tome da je protutužitelj bio u posjedu predmetne nekretnine. Također, na ročištu koje je bilo održano dana 22. veljače 2023. godine, bili su odbijeni , kao nepotrebni za razrješenje predmeta spora, svi ostali persona lni dokazni prijedlozi stranaka jer bi se po uvjerenju ovoga suda, izvođenjem tih dokaza samo nepotrebno postupak odugovlačio, a time bi se također nepotrebno stvarali daljnji parnični troškovi, kao što su i sada već stvoreni, nakon ukidne predmetne presude.

16. Imajući u vidu da je iz obrazloženja navedene drugostupanjske odluke (list 281- 287), jasno proizlazilo kako je drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi tuženika, podnesenoj protiv ranije donesene presude, u uvjerenju da je činjenično stanje bilo nepotpuno utvrđeno, stoga što nisu saslušani po tuženiku predloženi svjedoci, ali i stoga što ovaj sud nije valjano obrazložio zbog čega smatra da tuži teljica koja je podnijela tužbu nije imala dovoljno razloga posumnjati u to da predmetna nekretnina pripada otuđivatelju, odnosno da je stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.2. t.11. ZPP, a s kojim uvjerenjem drugostupanjskog suda se ovaj sud uopće ne slaže (no ta činjenica je manje bitna), ovaj sud je uvažavajući svoju zakonsku obvezu da izvede dokaze koje mu je sugerirao drugostupanjski sud, nakon ukidne prvostupanjske presude u dijelu u kojem se ista odnosila na tuženika MS, izveo dokaze saslušanjem svjedoka koje je tuženik predložio u ranijoj fazi postupka i to ŠS, PS i NS, no izvođenjem tih dokaza i ocjenom iskaza tih saslušanih osoba, po uvjerenju ovoga, nije došlo do nikakvog drugačijeg pravnog stajališta u odnosu na ono kakvo je ovaj sud već izrazio u prethodnoj presudi.

(ranije spis broj P-315/2021)

17. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

18. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan, dok je protutužbeni zahtjev tuženika, neosnovan.

19. Naime, između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica u svojstvu kupca od tadašnjeg zemljišnoknjižnog vlasnika IS u svojstvu prodavatelja, kupila predmetnu nekretninu Ugovorom o kupoprodaji nekretnina datiranom s 23. studenim 2020. godine, pri čemu je javni bilježnik Mario Franjić ovjerio potpise ugovornih stranaka, a također nije bilo sporno da je taj kupoprodajni ugovor proveden u zemljišnoj knjizi, rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru br. Z-15542/2020 od 24. studenog 2020. godine, te da je od tada tužiteljica zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine.

20. Također, između stranaka je bilo nesporno (a to proizlazi i iz materijalnih dokaza dostavljenih u spis) da je istu tu predmetnu nekretninu (kao čestice br. 1002/2 oranica sa 1190 čhv, česticu br. 1002/2 livada sa 190 čhv i česticu br. 1002/2 pašnjak sa 212 čhv, sukladno upisu izvršenom u posjedovnom listu br.120 k. o. [katastarska općina]) u svojstvu kupca kupio MS od ŽS (koji u vrijeme prodaje nije bio upisani zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine koju je prodavao, već samo službeno evidentirani posjednik kod katastra), kao prodavatelja, Ugovorom o prodaji nekretnina iz 1996. godine, no da se MS temeljem tog kupoprodajnog ugovora nije nikada upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik te nekretnine (pri čemu sud utvrđuje da se temeljem takvog ugovora iz 1996. godine, tuženik i nije mogao upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetne nekretnine, ne zato što su na toj nekretnini bili upisani neki tereti, kako to neosnovano tvrdi taj tuženik, nego stoga što tu nekretninu nije kupio od zk. vlasnika).

21. Nesporno je također bilo između stranaka (a to proizlazi i iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu) da je u vrijeme navedene kupnje predmetne nekretnine tijekom 1996. godine, opisane u točci 20. ovog obrazloženja, upisana zemljišnoknjižna vlasnica te nekretnine bila tada pok. US (ili CS) Horvat (koja je umrla dana **.**.1992.), rođena s prezimenom CS (koja US je naslijedila tu nekretninu od svog oca TS još tijekom 1971. godine), odnosno da je rješenje o nasljeđivanju iza pok. SS (istovjetne US), rođene s prezimenom TS, doneseno tek 14. srpnja 2020. godine (kada su već bili mrtvi njezini zakonski nasljednici u trenutku njezine smrti, muž ŽS i sin FS) i da je tim rješenjem o nasljeđivanju, utvrđen nasljednikom dotične i u vezi predmetne nekretnine, kao univerzalni nasljednik, njezin unuk IS (sin FS) u cijelosti.

22. Nesporno je također između stranaka da je IS temeljem navedenog rješenja o nasljeđivanju od 14. srpnja 2020. godine, iza pok. SS bio upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetne nekretnine, a vlasnikom je dotični bio upisan u zemljišnoj knjizi i na dan prodaje te nekretnine tužiteljici.

23. Također, nesporno je između stranaka, a to proizlazi i iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. FS (list 57-58 spisa), sina ŽS i US, datiranog s 07. svibnjem 2008. godine, da je dotičnog naslijedio sin IS kao jedini i (ranije spis broj P-315/2021)

univerzalni nasljednik, premda predmetna nekretnina nije bila predmet nasljeđivanja, već samo neka druga imovina.

24. Pored toga, nesporno je bilo između stranaka, a to proizlazi i iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. ŽS (list 57-58 spisa) iz [adresa] da je dotični umro **.**.1997. i da je nasljednikom ŽS (samo i isključivo u vezi sredstava sa dvije štedne knjižice kod različitih banaka, dakle predmetna nekretnina nije bila predmet ostavine) imenovan njegov sin, FS iz [adresa].

25. Između stranaka je bilo sporno da li je tuženik MS u posjedu predmetne nekretnine (ovosudnom presudom broj P-315/2021-30 od 31. ožujka 2023. godine u dijelu u kojem je ista postala pravomoćna protiv tuženika OS je već utvrđeno u ovoj parnici, da taj raniji tuženik JS nije bio u posjedu predmetne nekretnine), odnosno da li je osnovan tužbeni zahtjev sadašnjih tužitelja u vezi predaje navedene nekretnine u njihov posjed u odnosu na tuženika MS, a također je bilo sporno između tužitelja i protutužitelja u ovoj parnici je li tuženik MS postao izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine, te ukoliko jest da li je osnovan njegov protutužbeni zahtjev u vezi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja tužitelja da se MS upiše u zemljišnu knjigu kao vlasnik navedene nekretnine.

26. S obzirom da je tuženik MS u svojstvu protutužitelja, uz stjecanje prava vlasništva dosjelošću, smatrao da je i na temelju pravnog posla sklopljenog s ŽS tijekom 1996. godine (kupoprodajni ugovor u vezi predmetne nekretnine, koja je nekretnina u vrijeme sklapanja tog kupoprodajnog ugovora, kod katastra bila evidentirana s tri istovrsne u pogledu broja oznake kčbr. [katastarska čestica] sa različitom kulturom i zemljišnom površinom), stekao pravo vlasništva, valja istaći da se na temelju valjanog kupoprodajnog ugovora, pravo vlasništva ne stječe i nije moglo stjecati samim činom sklapanja kupoprodajnog ugovora, već upisom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju takvog valjanog kupoprodajnog ugovora u vezi određene nekretnine, a koji ugovor zadovoljava svu potrebnu formu, a jedan od formalnih uvjeta za zemljišnoknjižnu provedbu prava vlasništva temeljem pisanog kupoprodajnog ugovora u vezi nekretnine je bio da je nekretnina kupljena od zemljišno knjižnog vlasnika.

27. Kako tuženik – protutužitelj MS, nikada nije bio upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik predmetne nekretnine na temelju navedenog kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine (neovisno o tome što ugovor nije niti bio sklopljen sa zemljišnoknjižnim vlasnikom nekretnine, već samo sa tadašnjim evidentiranim u katastru posjednikom nekretnine ŽS), sasvim je jasno i u pravnom smislu nedvojbeno obzirom na čl. 119. i čl. 120. ZV, da MS, nije nikada niti stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine, te da tuženik pogrešno smatra u ovoj parnici da je stekao pravo vlasništva temeljem tog kupoprodajnog ugovora . Ovaj zaključak prvostupanjskog suda bi trebao biti jasan i lako shvatljiv svakom pravniku, pa tako i punomoćniku tuženika – protutužitelja, a pogotovo nekim sucima bilo kojeg drugostupanjskog suda, a tako i Županijskog suda u Puli, koji će donositi odluku o novoj žalbi tuženika, protiv ove odluke, ukoliko tuženik podnese žalbu.

(ranije spis broj P-315/2021)

28. Bez obzira što je navedeni kupoprodajni ugovor zaključen tijekom 1996. godine, dakle prije stupanja na snagu ZV, MS je mogao nakon stupanja na snagu ZV, u smislu čl. 119. st.2. i čl. 120.st.1. i 2. ZV, steći pravo vlasništva temeljem tog ugovora na predmetnoj nekretnini, samo i isključivo uknjižbom prava vlasništva u zemljišnu knjigu da je kojim slučajem navedeni kupoprodajni ugovor, kao pravni temelj upisa, zadovoljavao svim potrebnim uvjetima, a što inače nije jer prodavatelj nekretnine, nije uopće bio upisan u zemljišnu knjigu, kao vlasnik nekretnine, a nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego li ga ima, pa tako niti navedeni ŽS (koji je bio samo evidentiran u katastru kao posjednik te nekretnine na dan sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora, a ne kao vlasnik nekretnine upisan u zemljišnoj knjizi, ovoga suda), nije mogao tuženiku, prenijeti knjižno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, navedenim kupoprodajnim ugovorom jer ga nije niti imao.

29. Iz iskaza sada pokojne saslušane tužiteljice koja je podnijela predmetnu tužbu, proizlazi da je prije kupnje predmetne nekretnine samo čula od IS da predmetnu nekretninu obrađuju traktori OS (premda je to znala i osobno vidjeti ranijih godina, prije nego li je kupila tu nekretninu od IS), a nakon što je tužiteljica postala vlasnica te nekretnine, kada je u proljeće 2021. godine, tijekom mjeseca travnja 2021. godine, namjeravala obraditi predmetnu nekretninu zajedno sa suprugom je uočila traktore OS, odnosno traktore s oznakom TPO Feletar na toj nekretnini (a tim traktorima su upravljali radnici OS), što ju je očito ponukalo da ustvrdi kako je JS u posjedu te nekretnine, iako zapravo nikada nije vidjela baš OS da se nalazi na nekom traktoru na predmetnoj nekretnini. Iz iskaza tužiteljice također proizlazi da nikada nije stupila u posjed predmetne nekretnine u smislu da ju je počela koristiti nakon kupnje jer su navedeni traktori u proljeće 2021. godine već obrađivali tu nekretninu (što samo upućuje na netočnost navoda tužiteljice istaknutog u tužbi o tome da je nakon kupnje predmetne nekretnine, stupila u njezin posjed). Tužiteljica je navela da ona nije znala za koju osobu navedeni traktori s oznakom TPO Feletar, obrađuju navedenu nekretninu, no nakon što je u travnju 2021. godine, uočila traktore na nekretnini koja je bila njezino zemljišnoknjižno vlasništvo, predočila je OS da je ona vlasnica predmetne nekretnine i da ju je kupila od IS, a tada joj je JS dao do znanja da ga je MS angažirao da upravo za MS, obrađuje predmetnu nekretninu. Očito je zbog navedenih saznanja tužiteljica podnijela svoju predmetnu tužbu i protiv tuženika MS i protiv tuženika OS, a nije jasno zbog čega uopće drugostupanjski sud koji je ukinuo predmetnu presudu, smatra da bi dotična trebala imati neki razlog da u opisanoj situaciji ne vjeruje da IS nije vlasnik predmetne nekretnine, ukoliko je dotični bio u trenutku prodaje nekretnine, prednici tužitelja, upisan u zemljišnu knjigu kao vlasnik te nekretnine.

30. Iz iskaza OS (koji je u ranijoj fazi ovog postupka bio tuženik) proizlazi da nikada nije osobno koristio ili obrađivao predmetnu nekretninu, no da je istina da se od prilike od 2018. godine, koriste njegovi traktori za obrađivanje predmetne nekretnine, ali to je učinjeno isključivo na zahtjev MS i za Mikulićeve potrebe. Tuženik JS je saslušan u svojstvu stranke, priznao kako je istina da ga je tužiteljica telefonski kontaktirala u proljeće 2021. godine, davši mu do znanja da je vidjela na predmetnoj nekretnini navedeni traktor u njegovom vlasništvu, a predočila mu je i da je kupila tu nekretninu, a JS joj je tada telefonski rekao zbog čega (ranije spis broj P-315/2021)

su se tamo nalazili njegovi traktori, izričito joj davši do znanja da nikada nije za sebe obrađivao zemljište na predmetnoj nekretnini, već da su se njegovi traktori samo tamo nalazili po nalogu MS i tu nekretninu je faktički koristio MS, te JS tvrdi da je tada rekao tužiteljici da sa MS riješi sporna pitanja u vezi predmetne nekretnine, te da JS ništa nema s tom nekretninom. JS je također naveo da mu je poznato jer je to osobno vidio, kako MS već više od 20 godina, koristi predmetnu nekretninu. Ujedno je dodao da njegovi radnici nikada više, nakon što ga je tužiteljica kontaktirala tijekom 2021. godine, nisu koristili ili obrađivali predmetnu nekretninu, obzirom da je nakon navedenog telefonskog kontakta tužiteljice, JS dao do znanja MS da on sam riješi sa tužiteljicom pitanje prava vlasništva ili prava na korištenje predmetne nekretnine, te da E može samo iznajmiti traktor MS za korištenje predmetne nekretnine ukoliko ovaj to želi. Također je istakao da je prije telefonskog poziva tužiteljice tijekom 2021. godine, dao MS svoj traktor za obrađivanje predmetne nekretnine.

31. Kako prednica sadašnjih tužitelja, prilikom saslušanja u svojstvu stranke, nije niti tvrdila da bi ikada vidjela osobno OS da obrađuje na traktoru sa oznakom TPO Feletar predmetnu nekretninu, te je i sama naglasila da joj je OS kada mu se obratila u vezi te nekretnine, legitimirajući se kao vlasnica nekretnine, dao do znanja da je MS angažirao OS da za LS obrađuje predmetnu nekretninu, sud je u ranijoj fazi ovog postupka, prihvatio prigovor OS, koji se odnosio na iznesenu činjenicu da dotični nije u posjedu predmetne nekretnine i da stoga nije pasivno bio legitimiran, za ovu parnicu, odnosno da kao „posjednik“ te nekretnine (iako nije bio posjednik), istu preda u posjed tužiteljici, pa je odbijen tužbeni zahtjev početne tužiteljice u odnosu na OS, navedenom presudom od 31. ožujka 2023. godine, a ta presuda je u tom dijelu postala pravomoćna.

32. Kako je predmet ove parnice povodom tužbe početne tužiteljice, ali i sadašnjih tužitelja, bio samo i isključivo predaja u posjed navedene nekretnine, sasvim je jasno da je pasivno legitimirana za ovu parnicu samo ona osoba koja je doista bila i jest u faktičnom posjedu te nekretnine i koja pri tome ne priznaje tužiteljima, kao knjižnim suvlasnicima nekretnine, njihovo jače pravo na posjed, a to je bio isključivo MS, koji je bio u dugogodišnjem posjedu predmetne nekretnine, te ju je kor istio dugi niz godina (što proizlazi i iz iskaza tuženika, ali i iz iskaza svjedoka saslušanih 07. svibnja 2026. godine, ali i iskaza OS) na temelju navedenog kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine i osobno i posredstvom drugih osoba, dakle kao neposredni i kao posredni posjednik.

33. Obzirom da iz iskaza početne tužiteljice na temelju onoga što je čula od ĐS, kada mu se obratila u proljeće 2021. godine u vezi korištenja predmetne nekretnine, jasno proizlazi da je posjednik i korisnik predmetne nekretnine bio upravo MS, a što je MS na jasan i konkretan način potvrdio, saslušan u svojstvu stranke, svojatajući sebi čak i izvan knjižno pravo vlasništva na toj nekretnini, te ne priznajući početnoj tužiteljici ili sadašnjim tužiteljima, jače pravo na posjed te nekretnine, na temelju iskaza navedenih stranaka, a samo podredno i saslušanih svjedoka ŠS, PS i NS, nedvojbeno je utvrđeno u ovoj parnici, kako je upravo tuženik MS, pasivno legitimiran za ovu parnicu. (ranije spis broj P-315/2021)

34. Osim toga, sud smatra da je tužbeni zahtjev novih tužitelja u svojstvu nasljednika, pokojne tužiteljice koja je podnijela tužbu osnovan u odnosu na tuženika MS (a što ujedno povlači za sobom i ocjenu o neosnovanosti protutužbenog zahtjeva LS) jer su tužitelji upisani u zemljišnoj knjizi kao vlasnici predmetne nekretnine koja je sada upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da tužitelji kao knjižni suvlasnici predmetne nekretnine imaju u smislu čl. 30.st.1. i 2. ZV, jače pravo na posjed u vezi predmetne nekretnine od tuženika, koji je samo posjednik, a ne i vlasnik po uvjerenju ovoga suda, odnosno da je zahtjev sadašnjih tužitelja (nasljednika tužiteljice koja je podnijela tužbu) u vezi predaje u posjed nekretnine, istaknut u odnosu na tuženika MS, osnovan temeljem čl. 30.st.1. i čl. 161.st.1. ZV jer su tužitelji tijekom ove parnice dokazali u smislu čl. 162.st.1. ZV, da je predmetna nekretnina njihovo vlasništvo (list 292-294 spisa) i da tu nekretninu tuženik MS posjeduje, bez valjane pravne osnove, odnosno bez bilo kakvog odobrenja tužitelja, kao zk. suvlasnika.

35. Suvlasništvo tužitelja nad predmetnom nekretninom proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige, tj. iz izvatka iz BZP-a sa stanjem na dan 04. ožujka 2026. godine, a već je istaknuto da je u ovome postupku utvrđeno da je tužiteljica koja je podnijela predmetnu tužbu i koja je sada pokojna, svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, svojevremeno stekla upisom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnu knjigu, temeljem valjanog kupoprodajnog ugovora, koji je bio zaključen sa njezinim prednikom, odnosno sa tadašnjim zemljišnoknjižnim vlasnikom IS koji je bio ovlašten prenijeti na nju svoja vlasnička prava u vezi predmetne nekretnine, time da su nakon smrti ESM, tu nekretninu stekli njezini nasljednici- ĆS mldb. ESM (rođen **.**.2009.) i Lorena mldb. Šostarić (rođena **.**.2013.), djeca pokojne ESM, na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru broj O-1306/2024 od 16. lipnja 2024. godine (list 271-273), pa kako je u ovoj parnici utvrđeno da je upravo MS posjednik navedene nekretnine, dotični je tu nekretninu dužan predati tužiteljima u posjed i nadoknaditi im sve opravdane parnične troškove. Potpuno je nebitno u tom kontekstu, što je ESM čula prije kupnje nekretnine od IS, koji joj se legitimirao kao vlasnik nekretnine koju je naslijedio od svoje zemljišnoknjižne prednice i bake, uz dokazivanje te činjenice u vidu izvatka iz zemljišne knjige, da tu nekretninu posjeduje JS, kada se vlasništvo na nekretnini dokazuje izvatkom iz zemljišne knjige, a ne činjenicom tko nekretninu trenutno posjeduje, bilo kao ovlašteni ili neovlašteni posjednik.

36. Pokušaj tuženika MS, kao dugogodišnjeg posjednika predmetne nekretnine da se usprotivi predaji te nekretnine tužitelj ima, samo zbog činjenice da tu nekretninu dotični posjeduje preko 20 godina, što posredno, a što neposredno, a zbog čega MS ujedno smatra da je stekao na toj nekretnini izvan knjižno pravo vlasništva dosjelošću, sud nije ocijenio osnovanim ili opravdanim, bez obzira što o tome misli drugostupanjski sud koji je ukazao u svom rješenju broj Gž-1526/2024-2 od 04. prosinca 2025. godine, da ovaj sud treba izvesti dokaze saslušanjem svjedoka koje je predložio tuženik (te da treba dodatno obrazložiti zbog čega smatra da tužiteljica koja je podnijela tužbu nije imala dovoljno razloga posumnjati u to da predmetna nekretnina ne pripada otuđivatelju), a koji svjedoci su uostalom i saslušani u nastavku ove parnice.

(ranije spis broj P-315/2021)

37. Naime, tuženik MS, prije svega nije niti sklopio kupoprodajni ugovor u vezi predmetne nekretnine sa zemljišnoknjižnom vlasnicom (SS ili US, koja je bila zemljišnoknjižna vlasnica tijekom 1996. godine, niti je sklopio takav kupoprodajni ugovor sa sinom dotične, koji je bio jedan od dvojice zakonskih nasljednika zk. vlasnice nekretnine), već ga je sklopio samo sa jednim zakonskim nasljednikom dotične, osobom koja je bila evidentirani katastarski posjednik te nekretnine, ČS (a koja osoba je bila doduše muž pok. US, ali ne i jedini nasljednik, dakle ne i univerzalni sljednik pokojne US, obzirom da je dotična u trenutku svoje smrti, ostavila od živih nasljednika uz muža ŽS i sina FS, koji je umro tek 22. veljače 2008. godine), pa kako taj samo potencijalni predmnijevani suvlasnik nekretnine tijekom 1996. godine, ŽS nije bio jedini nasljednik pok. US, dotični svakako nije bio ovlašten da sam u svojstvu izvan knjižnog suvlasnika (jer je činom smrti US praktički na njezine nasljednike prešlo izvan knjižno vlasništvo navedene nekretnine) prodaje predmetnu nekretninu u cijelosti MS, dakle bez odobrenja ili suglasnosti za prodaju od strane FS, sina pokojne US. Sasvim bi druga situacija bila da su tijekom 1996. godine MS, predmetnu nekretninu zajednički prodali ŽS i FS, kao zakonski nasljednici pokojne US, te bi tada tuženik bio i savjestan i zakonit i istinit posjednik predmetne nekretnine. Ove utvrđene činjenice su sasvim jasne i proizlaze iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, te je za utvrđenje istinitosti istih bilo posve nebitno što su rekli svjedoci ŠS, NS i PS.

38. Stoga se ne može govoriti o tome da je tuženik MS, sklopivši navedeni kupoprodajni ugovor u vezi predmetne nekretnine samo sa ŽS, te stupivši u posjed te nekretnine postao automatski kvalificirani posjednik te nekretnine, dakle i zakonit i istinit i savjestan posjednik, već se može zaključiti da ga je navedeni kupoprodajni ugovor iz 1996. godine, samo ovlastio sa aspekta jednog od dvojice nasljednika pok. US da koristi i posjeduje predmetnu nekretninu jer je isti bio sklopljen ipak sa evidentiranim kod katastra posjednikom nekretnine i jednim od dvoje zakonskih nasljednika pok. US, koja je u to vrijeme bila upisana kao zemljišno knjižni vlasnik navedene nekretnine u gruntovnici kod Općinskog suda u Bjelovaru, no u drugu ruku, drugi zakonski nasljednik pokojne US mu nije dao niti pisano ovlaštenje, nakon smrti svoje majke, da tu nekretninu posjeduje, niti mu je prodao svoj suvlasnički dio koji je naslijedio od majke na toj nekretnini , pa je sa aspekta tog zakonskog nasljednika, posjed tuženika bio nezakonit, neistinit i nesavjestan. Ovakva konkluzija je utemeljena na zakonu i posve logična, pa bi svakome pravniku trebala biti razumljiva.

39. Okolnost da je nakon proteka određenog vremena posjedovanja navedene nekretnine od strane MS (da ju je posjedovao kao posredni posjednik, ukazali su svjedoci ŠS, V i NS, kojima je tuženik svakome ponaosob dao u zakup tu nekretninu u razdoblju od par godina i to počevši od cca 2000. godine, godine pa nadalje), temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora iz 1996. godine, sklopljenog sa ŽS, prvo umro ŽS dana 03. prosinca 1997. godine, a potom i FS dana 22. veljače 2008. godine, te da za to vrijeme tuženik MS, nije ništa konkretno odradio sa obojicom zakonskih nasljednika pok. US (suprugom i sinom dotične, ŽS i FS) u pogledu upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi u vezi navedene (ranije spis broj P-315/2021)

nekretnine na ime LS, ne samo da ukazuje na potpuno površan i neozbiljan pravni stav MS u pogledu zemljišta koje je koristio cijelo vrijeme, što posredno, što neposredno, kao nevlasnik, nego indirektno i na činjenicu da tuženiku nije bilo, niti u interesu da se zemljišno knjižno stanje u pogledu predmetne nekretnine riješi, odnosno da se uskladi faktično posjedovno stanje sa formalnim zemljišnoknjižnim stanjem jer sud ne vidi drugog razloga za suprotno utvrđenje kada netko duže od 10 godina posjeduje tuđu nekretninu koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo mrtve osobe, a navodno nasljednici te osobe (kako to tuženik tvrdi) uopće ne osporavaju MS pravo vlasništva. Da li je MS propustio ishoditi upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi na svoje ime, pored ostalih razloga, stoga što nije platio ŽS dužnu kupoprodajnu cijenu ili stoga što mu FS, kao nasljednik pok. US, nije htio prodati tu nekretninu i izdati tabularnu ispravu za upis prava vlasništva ili zbog nekog trećeg razloga, sud nije utvrđivao u ovome postupku, obzirom na sadržaj odredbe čl. 130.st.2. ZV, tim više što je u pravnom smislu jasno ili bi barem trebalo biti jasno na nivou pravnika, da u odnosu na sina pokojne US – FS, tuženik nije bio ni pošteni, ni zakoniti, niti istiniti posjednik predmetne nekretnine.

40. Naime, čak i da je MS postao izvan knjižni vlasnik predmetne nekretnine (dakle, ukoliko se „zažmiri – što naravno nije moguće“ na činjenicu da je pokojnu US, naslijedio i njezin sin, FS, a ne samo njezin muž, ŽS) kao njezin savjesni posjednik, obzirom da se savjesnost posjeda pretpostavlja, zbog dugotrajnog i kontinuiranog posjeda te nekretnine u zakonom predviđenom roku za stjecanje nekretnine dosjelošću (dakle, temeljem Zakona), činjenica jest da MS nikada nije pokrenuo sudski postupak protiv živih nasljednika pok. US, radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću u vezi predmetne nekretnine, dakle niti nakon što je tu nekretninu koristio (bilo kao neposredni posjednik ili kao posredni posjednik) duže od 10 ili 20 godina, niti je ishodio upis svog potencijalnog izvan knjižnog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi, a u međuvremenu je na temelju valjanog pravnog posla (dakle, pisanog kupoprodajnog ugovora u vezi predmetne nekretnine) sklopljenog sa zemljišnoknjižnim vlasnikom, tužiteljica realizirala uknjižbu prava vlasništva na svoje ime u vezi predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru , sasvim legitimno i u skladu sa zakonom.

41. Tvrdnje MS o tome da mu je navodno IS (sin pokojnog FS i unuk pokojne US (Mare) Horvat), obećao da će riješiti s njim pitanje uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na ime MS u vezi predmetne nekretnine ili da je primjerice IS, bilo poznato da je njegov djed ŽS, prodao tu predmetnu nekretninu MS su bile i ostale samo nedokazane tvrdnje tuženika u ovoj parnici, ničime potkrijepljene, a koje tvrdnje je izričito i nedvojbeno negirao upravo navedeni IS, saslušan u svojstvu svjedoka u ovoj parnici. Zbog izričitog negiranja IS, prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka u ovome postupku, iznesenih tvrdnji MS o tome da bi IS bilo poznato da je ŽS prodao predmetnu nekretninu MS ili da je IS razgovarao sa MS o nekakvom prenošenju prava vlasništva ili prepisivanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na ime MS, s obzirom da je MS navodno tu nekretninu ranije kupio (ranije spis broj P-315/2021)

od vlasnika, sud nije našao potrebu ili opravdani razlog da suočava svjedoka IS sa MS, što je predložio odvjetnik tuženika, jer tako nešto sigurno ne bi u bitnome doprinijelo razrješenju predmeta spora. Tako nešto nije bilo potrebno i stoga što za zaštitu vlasničkih prava tužiteljice u vezi predmetne nekretnine koju je kupila od zemljišnoknjižnog vlasnika, a time ujedno i za zaštitu prava na posjed iste, nije bila bitna ili presudna "dobra vjera" IS, već isključivo "dobra vjera" tužiteljice, a sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica stekla navedenu nekretninu u dobroj vjeri postupajući u skladu s načelom povjerenja u zemljišne knjige u smislu čl. 130.st.2. ZV. Naravno, ako drugostupanjski sud u Puli, smatra nešto drugačije u pravnom smislu, neće više moći ukidati ovu novu prvostupanjsku presudu, nego će ju moći samo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, kao neosnovan.

42. Naime, tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke istakla da joj nije bilo poznato u trenutku kada je kupovala predmetnu nekretninu od vlasnika IS (koji je istu naslijedio temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. SS) da bi tu nekretninu još ŽS, dosta ranije prodao MS, te da joj je tek nakon što je tu nekretninu kupila i nakon što je bila upisana u zemljišnu knjigu kao vlasnica iste, prvi put MS spomenuo poslavši joj o tome sms poruku, da je tu nekretninu dotični ranije kupio od ŽS, a iako mu je tužiteljica tada napisala da joj pokaže ugovor o tome, tvrdi da joj MS nije nikada pokazao takav ugovor. Dakle, tužiteljica nije imala nikakvog opravdanog razloga vjerovati u trenutku kupnje nekretnine, da ista ne pripada IS, zemljišnoknjižnom vlasniku.

43. Iskaz tužiteljice je sud u tom dijelu prihvatio kao istinit, obzirom da za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, a niti dokaza jer tuženik nije suprotno dokazao, pa je ovaj sud našao dokazanim i utvrđenim da je tužiteljica postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige kao savjesni stjecatelj, dakle u dobroj vjeri upisala svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi, temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora od 23. studenog 2020. godine.

44. Tuženik MS je u fazi prethodnog postupka predložio saslušanje tužiteljice na okolnost da joj je IS prodao predmetnu nekretninu, iako je znao da je MS stvarni vlasnik nekretnine i da je ta zemlja već ranije prodana MS, odnosno da je IS obećao MS da će izvršiti formalni prijenos vlasništva na toj nekretnini kako ga ovaj ne bi morao tužiti radi prijenosa vlasništva, međutim iskaz tužiteljice nije potvrdio te tvrdnje tuženika MS, a također te tvrdnje nisu bile potvrđene niti iskazom svjedoka IS. Shodno tome, očito je da samo tuženik BS sebi neosnovano svojata vlasnička prava na cijeloj predmetnoj nekretnini, zanemarujući činjenicu da je sklopio kupoprodajni ugovor u vezi te nekretnine sa osobom koja nije bila isključivi vlasnik te nekretnine, nakon smrti US (Mare) Horvat, te da mu ta osoba nije mogla niti prenijeti vlasništvo na toj cijeloj nekretnini, nego samo suvlasništvo u ½ dijela, a za ovaj dio za koji mu je prenio pravo suvlasništva u omjeru od ½ dijela, odnosno za koji je tuženik imao temelj za upis prava suvlasništva u zemljišnu knjigu ili barem temelj za stjecanje izvan knjižnog prava suvlasništva na dijelu predmetne nekretnine, tuženik je izgubio bilo kakva vlasnička i posjedovna prava, činom uknjižbe prva vlasništva u zemljišnoj knjizi na ime prednice tužitelja, sukladno čl. 130.st.2. ZV.

(ranije spis broj P-315/2021)

45. Iako su svjedoci NS, PS, AS i ŠS bili od strane tuženika MS, predloženi u ovome postupku da ih se sasluša na okolnosti koje baš nemaju nikakve veze sa savjesnošću tužiteljice kao stjecatelje predmetne nekretnine, odnosno upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na ime tužiteljice u dobroj vjeri, drugostupanjski sud je smatrao da bi ipak iz nekog tom sudu poznatog razloga, trebalo saslušavati te svjedoke predložene po tuženiku. Naime, okolnost da li je tuženik MS posjedovao predmetnu nekretninu, da li ju je posjedovala tužiteljica i da li je predmetna nekretnina iznajmljivana od strane tuženika, pojedinim svjedocima, odnosno je li IS bio upoznat s činjenicom da je ŽS prodao predmetnu nekretninu tuženiku MS, nema nikakve veze sa postupanjem tužiteljice u dobroj vjeri u smislu čl. 130.st.2. ZV.

46. Sud je u početnom dijelu ove parnice, prije donošenja ranije presude koja je bila ukinuta, uz stranke saslušao od predloženih svjedoka samo svjedoka IS (koji je izričito osporio da je razgovarao sa MS oko prenošenja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na ime MS, a osporio je i da bi mu MS pričao da mu je ŽS prodao predmetnu nekretninu ili da bi svjedok tako nešto uopće znao od ranije) i VS (supruga tužiteljice), koji je naveo da njemu i njegovoj supruzi u razgovorima koje su imali sa IS, prije kupnje predmetne nekretnine od strane supruge svjedoka, nikada IS nije dao do znanja da MS polaže neka vlasnička prava na toj nekretnini ili da između IS i LS postoji neki spor oko vlasništva na toj nekretnini, a upravo je ta činjenica bila bitna sa aspekta „dobre vjere“ početne tužiteljice iz ovog postupka, vezane za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

47. Iz iskaza saslušanih svjedoka RS i IS, ali niti iz iskaza tužiteljice ili iskaza bilo kojeg tuženika n ije proizlazilo da bi tužiteljica bila nesavjesni stjecatelj predmetne nekretnine ili da nije u dobroj vjeri upisala svoje pravo vlasništva na toj nekretnini u zemljišnu knjigu, pa nije bilo opravdanog razloga da se ne udovolji tužbenom zahtjevu tužiteljice u odnosu na tuženika, prilikom donošenja ranije presude u ovome predmetu, ali i analogno tome, da se odbije kao neosnovan protutužbeni zahtjev MS.

48. U tom smislu odbijanja kao neosnovanog protutužbenog zahtjeva, valja istaći da je upravo protutužitelj, MS bio dužan dokazati u ovoj parnici da je stekao izvanknjižno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, ali i da je tužiteljica unatoč tome, znajući da je tuženik izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine , kupila tu nekretninu od IS i upisala se kao vlasnica u zemljišnu knjigu, odnosno da njezin upis prava vlasništva nije bio u dobroj vjeri s obzirom na čl. 130.st.2. ZV. Međutim, tako nešto MS nije dokazao.

49. Sud smatra da tuženik tako nešto nije dokazao, niti nakon saslušanja svjedoka ŠS, PS i NS u ovoj parnici jer izjave pojedinih svjedoka o tome da bi se trebalo znati, odnosno da se zna u malom selu poput [adresa], tko koristi koje zemljište, ni po čemu ne upućuje na zaključak da je tužiteljica doista i znala da je tuženik izvan knjižni vlasnik predmetne nekretnine (tuženik to uostalom, prije svega, nikada nije niti bio jer nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje izvan knjižnog prava vlasništva od strane tuženika na toj nekretnini s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da posjed tuženika nije bio pošten, niti zakonit i istinit iz već navedenih (ranije spis broj P-315/2021)

razloga, pa shodno tome, tužiteljica nije mogla niti znati da je tuženik bio izvan knjižni vlasnik te nekretnine), te da je unatoč tome, kupila tu nekretninu od zemljišnoknjižnog vlasnika IS i upisala se kao vlasnica nekretnine u zemljišnoj knjizi.

50. Tvrdnje tuženika, koje je iznio prilikom saslušanja u svojstvu stranke, da je sinu US, FS bilo poznato da je ŽS prodao predmetnu nekretninu tuženiku i da zbog toga navodno FS, nije pravio probleme tuženiku u vezi korištenja te nekretnine za života FS, niti su dokazane, niti su bile od značaja za razrješenje ovoga spora. Tuženik MS je također prilikom saslušanja i sam priznao vlastiti propust u smislu zanemarivanja rješavanja zemljišnoknjižnog stanja u situaciji kada je bio svjestan da duže od 20 godina koristi nekretninu koja nije bila upisana kao njegovo vlasništvo u zemljišnoj knjizi, te je i sam priznao da je tek na jednom druženju kod OS, prvi put dana 23. prosinca 2020. godine, čuo da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnu knjigu na nekoga, a kada je provjerio utvrdio je da se nekretnina vodila na prednicu sadašnjih tužitelja u zemljišnoj knjizi, nakon čega joj je tek sms porukama dao do znanja da je on tu nekretninu kupio još ranije od ŽS (u kojem djelu je i tuženik, praktički potvrdio istinitost navoda tužiteljice o tome da je ova tek nakon kupnje predmetne nekretnine, prvi put obaviještena od tuženika da je on tu nekretninu kupio ranije), što nije opet od značaja u vezi opisane dobre vjere tužiteljice , prilikom upisa prava vlasništva na toj nekretnini na svoje ime u zemljišnoj knjizi. Naravno, ako drugostupanjski sud u Puli ina neke sasvim drugačije pravne zaključke od ovoga suda, moći će ih artikulirati u svojoj novoj odluci, obzirom da je logično, kako će se tuženik ponovo žaliti, protiv ove odluke.

51. Iako je tuženik MS još u odgovoru na tužbu u ovoj parnici, tvrdio da je iznajmio predmetnu nekretninu i OS (koji je također bio tuženik u ovome predmetu), da ta tvrdnja nema veze sa istinom, proizlazi baš iz iskaza tuženika MS jer je dotični, tek saslušan u svojstvu stranke ispravio tu tvrdnju, navevši da je MS, zapravo neko drugo zemljište dao u zakup, a ne i predmetnu nekretninu.

52. Praktički tuženik nikada tijekom predmetnog prethodnog postupka, zapravo nije niti tvrdio da je tužiteljica bila nesavjesni stjecatelj predmetne nekretnine, te je samo bespotrebno, kada se radi o razrješenju predmeta ovoga spora, tvrdio da se upravo MS nalazi u dugogodišnjem posjedu te nekretnine (smatrajući po uvjerenju ovoga suda neopravdano taj posjed kvalificiranim , odnosno smatrajući da je postao izvan knjižni vlasnik predmetne nekretnine) i isticao je da tužiteljica nije nikada niti stupila u posjed predmetne nekretnine, što također nije od značaja za udovoljenje tužbenom zahtjevu tužiteljice, po uvjerenju ovoga suda, odnosno za odbijanje protutužbenog zahtjeva tuženika MS.

53. Shodno tome, pitanje odvjetnika tuženika, koje je bilo upućeno tuženiku, prilikom saslušanja dotičnog u svojstvu stranke, kada je navedeni tuženik istakao da je članovima obitelji tužiteljice i to roditeljima muža tužiteljice, bilo poznato čija je predmetna nekretnina, ali i da je mužu tužiteljice bilo poznato da tuženik koristi predmetnu nekretninu, odnosno da je svima u mjestu bilo poznato čija je predmetna nekretnina, po uvjerenju ovoga suda nije moglo dovesti do uspjeha tuženika MS u ovoj parnici, tim više što tuženik MS, uopće nije osporavao (ranije spis broj P-315/2021)

tužbeni zahtjev tužiteljice u fazi prethodnog postupka iz razloga nesavjesnosti tužiteljice, odnosno stjecanja nekretnine od strane tužiteljice bez dobre vjere ili uz saznanje da je tuženik izvanknjižni vlasnik te nekretnine (tu činjenicu je očito propustio akceptirati drugostupanjski sud kada tvrdi da ovaj sud nije obrazložio zbog čega smatra da tužiteljica koja je podnijela tužbu nije imala dovoljno razloga posumnjati u to da predmetna nekretnina ne pripada otuđivatelju), već je cijelo vrijeme tuženik tvrdio u fazi prethodnog postupka da ima jače pravo na posjed u vezi predmetne nekretnine (kao kontinuirani dugogodišnji posjednik i izvan knjižni vlasnik te nekretnine) nego li ga ima tužiteljica, ali i da je vlasnik te nekretnine, zbog čega je uostalom i podnio protutužbu. Naime, ne može se tuženik u smislu ZPP, sjetiti iz jednog razloga osporavati tužbeni zahtjev tužiteljice u fazi prethodnog postupka, pa onda potom tijekom glavne rasprave, nakon što evoluira način razmišljanja tuženika ili njegovog punomoćnika o tome zbog čega se dodatno može nastaviti osporavati tužbeni zahtjev tužiteljice, pokušati iz tih dodatnih razloga osporavati tužiteljici njezino pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, ali i pravo na posjed, na način da odvjetnik tuženika postavl ja pitanje svojoj stranci da li je tužiteljica znala u trenutku kupnje, tko je vlasnik te nekretnine.

54. Sud ovdje smatra bitnim naglasiti kako okolnost da je neka nekretnina u posjedu neke osobe ne znači sama za sebe da je ta osoba vlasnik nekretnine, obzirom da se vlasništvo na nekoj nekretnini dokazuje u smislu ZV izvatkom iz zemljišne knjige, a okolnost da je neka osoba postala eventualno izvanknjižni vlasnik nekretnine dugotrajnim i nesmetanim posjedovanjem nekretnine u situaciji kada posjed ima određenu kvalitetu i traje dovoljno dugo da bi se nekretnina mogla steći dosjelošću u situaciji kada takav izvan knjižni vlasnik (koji je to postao po ispunjenu zakonskih uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću) nije ishodio upis uknjižbe svog stečenog izvan knjižnog prava vlasništva u zemljišnu knjigu, samo upućuje na zaključak da se takav izvan knjižni vlasnik izlaže riziku da se netko treći (kao što je to uostalom učinila tužiteljica u dobroj vjeri u ovom slučaju, po uvjerenju suda) upiše u zemljišnu knjigu kao vlasnik iste nekretnine, temeljem valjanog pravnog posla kupoprodaje nekretnine, zaključenog sa knjižnim vlasnikom i da u tom slučaju takva treća osoba bude zaštićena zbog povjerenja u zemljišne knjige u odnosu na izvan knjižnog vlasnika u smislu čl. 130.st.2. ZV.

55. Dakle, kako je tužiteljica, po uvjerenju ovoga suda jer to proizlazi iz izvedenih dokaza, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige zaključila pravni posao kupoprodaje u vezi predmetne nekretnine sa knjižnim vlasnikom IS, upisavši nakon toga u dobroj vjeri svoje pravo vlasništva na toj nekretnini u zemljišnoj knjizi, njezinom pravu knjižnog vlasništva se ne može suprotstaviti niti eventualno izvanknjižno pravo vlasništva tuženika MS, čak i da je dotični kao savjestan posjednik, ali samo savjestan, ne ujedno i zakonit i istinit, posjedovao predmetnu nekretninu dugi niz godina, a svakako više od dvadeset godina, što uostalom i proizlazi iz izvedenih dokaza u vezi dužine posjedovanja, imajući u vidu sadržaj čl. 130.st.2. ZV, te je zbog toga valjalo udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice u odnosu na tuženika MS, a ujedno odbiti kao neosnovan protutužbeni zahtjev MS. Pri tome, ni od kakvog značaja za razrješenje predmeta ovoga spora nije bilo, što tužiteljica nakon uknjižbe svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu, odnosno nakon kupnje predmetne nekretnine od IS, nije stupila u posjed te nekretnine (premda je to sasvim neosnovano tvrdila u drugoj rečenici (ranije spis broj P-315/2021)

predmetne tužbe), koju nekretninu je inače kao vlasnica u okviru svojih vlasničkih ovlaštenja u smislu ZV, ovlaštena i koristiti i posjedovati i zbog čega je uostalom i podnijela predmetnu tužbu. Također, nije bilo od bitnog značaja za donošenje odluke u ovome predmetu, što je prednica sadašnjih tužitelja u situaciji kada joj se kao vlasnik predmetne nekretnine sa izvatkom iz zemljišne knjige, legitimirao IS, čula od tog prodavatelja da tu nekretninu koriste traktori OS jer ESM, prodavatelj te nekretnine nije primjerice rekao da je OS vlasnik nekretnine ili da bi vlasnik bio MS, niti joj je rekao da je MS od oca prodavatelja još ranije kupio tu predmetnu nekretninu.

56. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.

57. Parnični trošak tužitelja je odmjeren u odnosu na tuženika, prema troškovniku njihove odvjetnice, sukladno vrijednosti predmeta spora, a primjenom važeće Odvjetničke tarife.

58. Tužiteljima je za sastav tužbe u vrijeme dok je na strani tužitelj bila samo jedna osoba, a ne dvije, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podnesaka od 30. lipnja 2021. godine, te 04.10.2022.g., je priznat iznos od 200,00 Eura po podnesku, dok je za sastav podneska od 06.09.2022. godine, tužiteljima priznat iznos od 100,00 Eura u smislu Tbr.8.t.3. Odvjetničke tarife, time da im je za zastupanje na ročištu održanom dana 11.11.2021.g., priznat iznos od 50,00 Eura u smislu Tbr.9.t.5. Odvjetničke tarife, a za zastupanja na ročištima održanim dana 16.05.2022.g., 24.08.2022.g., 15.12.2022.g., te 22.02.2023.g., priznat je iznos od 200,00 Eura za svako ročište.

59. Obzirom da je nakon smrti tužiteljice koja je podnijela tužbu, punomoćnica tužitelja koji su naslijedili pokojnu ESM, zastupala dvije osobe – sada predmetne tužitelje, tužiteljima je u nastavnom postupku za sastav podneska od 04. ožujka 2026. godine, priznat iznos od 220,00 Eura, za zastupanje na raspravi održanoj dana 04. ožujka i 07. svibnja 2026. godine, ukupno 440,00 Eura ili po 220,00 Eura za svako ročište, a na sve ove opravdane troškove iz točaka 58. i 59., ovog obrazloženja u ukupnom iznosu od 2.210,00 Eura je tužiteljima priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 552,50 Eura, što u zbroju daje ukupnu svotu od 2.762,50 Eura.

60. Zbog toga je tuženik MS obvezan nadoknaditi tužiteljima taj novčani iznos sa zateznom kamatom od dana donošenja ove presude, obzirom da je i taj sporedni zahtjev osnovan u smislu čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima.

61. Preko dosuđenog do zatraženog iznosa je trebalo odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška od strane MS, pri čemu ovom odlukom nije ništa odlučeno o zahtjevu tužitelja u pogledu naknade troška u dijelu koji se odnosi na zastupanje tužitelja na ročištu za objavu ove presude, te pripadajućeg poreza na taj trošak.

62. Naime, buduća je neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove presude koju sud tek treba uručiti odvjetnicima stranaka na ročištu dana 23. lipnja 2026. godine, hoće li odvjetnica tužitelja uopće pristupiti na to ročište na kojem će presuda biti (ranije spis broj P-315/2021)

objavljena, pa će se tek nakon održavanja tog ročišta posebnim rješenjem odlučiti o tom dijelu zahtjeva za naknadu troška, ukoliko odvjetnica tužitelja pristupi na to ročište.

U Bjelovaru, 23. lipnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 24. lipnja 2026. godine, a putem ovoga suda.