Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kžm-17/2025-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća te sutkinje za mladež Mirne Mavriček i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u maloljetničkom kaznenom predmetu prema maloljetnom LF, zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. u vezi s člankom 52. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17.,118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu od 8. travnja 2025. broj Km-13/2024-44, u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba maloljetnog LF.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, na temelju članka 7. i članka 13. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 129/19., dalje: ZSM), maloljetnom LF izrečena je odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar na neprekidni boravak u trajanju od tri mjeseca. Na temelju članka 89. stavka 1. ZSM-a odlučeno je da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstva, a oštećeno društvo Gregur-Invest d.o.o. je s imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio maloljetni LF, po branitelju, odvjetniku Davorinu Kapustiću, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o odgojnoj mjeri, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijano rješenje preinači i maloljetniku izrekne „blažu odgojnu mjeru“.

3. Na žalbu maloljetnika odgovorio je državni odvjetnik predlažući njezino odbijanje.

4. U skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP-I.), prije dostave sucu izvjestitelju, spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nije u pravu maloljetni LF kada u žalbi pobija pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu i utvrđenje prvostupanjskog suda da je počinio kazneno djelo krađe u produljenom trajanju iz članka 228. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. Naime, maloljetni LF ne osporava da je sudjelovao u inkriminiranim događajima, ali tvrdi da u tim događajima nije sudjelovao na način kako je to utvrdio prvostupanjski sud i da nije otuđio sve predmete kako je to utvrdio prvostupanjski sud, nego samo one predmete koji su kod njega nađeni te potom vraćeni vlasnicima.

7. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud, prihvaćajući tvrdnje maloljetnika i svjedoka ŠF o zajedničkom počinjenju svih radnji koje ulaze u sastav produljenog kaznenog djela krađe te iskaze svjedoka UF, ZF i HF, koji su u svojim iskazima određeno naveli koji predmeti su otuđeni iz njihovih objekata, ne nalazeći razloga zbog kojih bi imenovani svjedoci, oštećenici lažno iskazivali i time sebe izlagali kaznenom progonu za davanje lažnog iskaza, utvrdio da je maloljetni LF počinio produljeno kazneno djelo krađe iz članka 228. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11., na način kako je opisano u točki 5. obrazloženja pobijanog rješenja.

7.1. Naime, iz iskaza maloljetnika i iskaza svjedoka ŠF, koji potvrđuju da su obojica sudjelovali u počinjenju svake od tri pojedinačne radnje koje ulaze u sastav produljenog kaznenog djela krađe, kao i iz njihovog opisa poduzetih radnji nesporno proizlazi da su njih dvojica u počinjenju djela sudjelovali zajednički i dogovorno, s obzirom na to da je njihovo postupanje bilo usklađeno, po principu podijele uloga. Kod takvog zajedničkog počinjenja djela, radnje koje je poduzeo jedan od sudionika, pripisuju se i drugom sudioniku jer su sve radnje dio zajedničkog plana, pa je, kraj činjenice da je kod maloljetnika postojala svijest i volja o zajedničkom počinjenju kaznenog djela krađe, potpuno irelevantno je li ŠF Hlevnjak čekićem razbio staklo i ušao u unutrašnjost prodajnog prostora društva Gregur Invest d.o.o., dok je maloljetni LF, kako to navodi u svom iskazu, za to vrijeme bio vani, kod prozora i prihvaćao stvari koje mu je ŠF dodavao , jer su sve te radnje dio zajedničkog počinjenja djela. Ujedno, s obzirom na to da je maloljetni LF postupao zajednički i dogovorno s ŠF, to ni žalbena tvrdnja maloljetnika da je novac iz prodajnog prostora društva Gregur Invest d.o.o. otuđio ŠF nije od značaja za odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti. To tim više jer iz iskaza svjedoka ŠF proizlazi da su otuđeni novac njih dvojica podijelili.

7.2. Nadalje, iz iskaza svjedoka ŠF proizlazi da je pojedine otuđene predmete prodao, pa je, opravdano prihvaćajući kao istinite, uvjerljive i vjerodostojne iskaze svjedoka UF, ZF i HF, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je maloljetni LF, postupajući zajednički i dogovorno s ŠF, otuđio sve predmete koji su navedeni u činjeničnom opisu počinjenog kaznenog djela te postupajući s izravnom namjerom kao oblikom krivnje, uz svijest da je njegovo postupanje zabranjeno i kraj činjenice da njegova ubrojivost nije bila dovedena u pitanje, utvrdio da su u ponašanju maloljetnog LF ostvarena objektivna i subjektivna obilježja produljenog kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11.

8. Nije u pravu maloljetni LF kada u žalbi tvrdi da mu je izrečena prestroga maloljetnička sankcija, jer da je u počinjenju produljenog kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. imao manju ulogu nego li je to utvrdio prvostupanjski sud u pobijanom rješenju.

8.1. Protivno izloženim žalbenim tvrdnjama, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti koje su, prema odredbi članka 8. ZSM-a, od značaja za izbor odgojne mjere – od okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika i njegovih osobina, zatim okolnosti koje se tiču kaznenog djela – načina njegovog počinjenja, pobuda iz kojih je djelo počinjeno, ponašanje maloljetnika nakon počinjenog kaznenog djela, kao i osobne i obiteljske prilike maloljetnika, pri čemu je, opravdano, prihvatio tijekom postupka izmijenjen prijedlog maloljetničke sankcije, nalazeći da će se u konkretnom slučaju, s obzirom na sve tijekom postupka utvrđene okolnosti, izrečenom odgojnom mjerom iz članka 7. stavka 1. točke 5. i članka 13. ZSM-a, potpunije ostvariti svrha maloljetničkih sankcija propisana odredbom članka 6. stavka 1. ZSM-a.

8.2. Naime, prilikom izbora odgojne mjere prvostupanjski je sud uzeo u obzir činjenicu da je maloljetni RF predmetno kazneno djelo počinio kao stariji maloljetnik, u dobi od 17 godina i da je, unatoč pokušajima roditelja da ga motiviraju za školu, prekinuo školovanje u 1. razredu srednje škole, nakon čega je ostao kod kuće, bez obveza i aktivnosti, provodeći vrijeme stihijski, neorganizirano. Iako je govorio da će se zaposliti, njegovi su planovi ostali na razini verbalizacije, bez jasne vizije što bi radio i s nerealnim očekivanjima. Ujedno, prvostupanjski je sud uzeo u obzir činjenicu da je maloljetni LF prvi puta došao u sukob sa zakonom, smatrajući ujedno da se ne radi o težem kaznenom djelu (iako je ono počinjeno u produljenom trajanju), a vezano za njegove obiteljske prilike, prvostupanjski je sud imao na umu da maloljetnik pot ječe iz cjelovite obitelji, sređenih socioekonomskih prilika.

8.3. Na temelju naprijed navedenih okolnosti, a s obzirom na to da roditelji očigledno ne uspijevaju odgojno utjecati na maloljetnika, ocjenjujući da je za ostvarenje svrhe maloljetničkih sankcija maloljetnog LF potrebno kratkotrajno izdvojiti iz njegove životne sredine, da bi se odgovarajućim pedagoškim, psihološkim i drugim intenzivnim mjerama utjecalo na njegovu ličnost i ponašanje, osobito u pravcu razvijanja osjećaja odgovornosti za vlastite postupke, protivno žalbenim tvrdnjama maloljetnika, pravilno je prvostupanjski sud maloljetniku izrekao odgojnu mjeru iz članka 7. stavka 1. točke 5. i članka 13. ZSM-a upućivanja u disciplinskih centar na neprekidni boravak u trajanju od tri mjeseca. Stav je i ovog drugostupanjskog suda da je izrečena odgojna mjera primjerena za ostvarenje svrhe maloljetničkih sankcija iz članka 6. stavka 1. ZSM-a – da se pružanjem zaštite, brige, pomoći i nadzora utječe na maloljetnog LF u smislu razvijanja njegove cjelokupne ličnosti i jačanja njegove osobne odgovornosti radi suzdržavanja od ponovnog počinjenja kaznenog djela.

9. Slijedom svega izloženog, drugostupanjski sud nalazi da nije osnovana žalba maloljetnog LF, a ispitivanjem pobijanog rješenja u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26. – dalje: ZKP-II.) nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga trebalo, u skladu s odredbom članka 494. stavkom 3. točkom 2. ZKP -II., riješiti kao u izreci.

Varaždin, 23. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Pavlic