Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-97/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆO, [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]), zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva 4, Zagreb (OIB 87939104217), zastupane po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, broj P-152/2024-26 od 5. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, broj P-152/2024-26 od 5. prosinca 2025. pod točkom IV izreke. II Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, broj P-152/2024-26 od 5. prosinca 2025. na način da se odbija tužbeni zahtjev

- pod točkom I izreke kojim tužiteljica traži da joj tuženik isplati 3.309,82 Eur sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate;

- pod točkom II izreke kojim tužiteljica traži da joj tuženik isplati 552,42 Eur sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate;

- pod točkom III izreke kojim tužiteljica traži da joj tuženik isplati 375,38 Eur sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici 3.309,82 Eur (toč.I), 552,42 Eur (toč.II), sve sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to precizirano u presudi, te još i 375,38 Eur sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate (toč.III), odbijen je tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 2.554,75 Eur (toč.IV), te je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.317,50 Eur sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik pobija presudu u cijelosti, iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te naložiti tužitelj ici naknaditi mu troškove postupka, uključivo i žalbe.

3. Tužiteljica odgovorom pobija žalbene navode tuženika, predlažući odbiti žalbu. Traži naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu ukupno 4.237,62 Eur, na ime više plaćenog zbog promjene tečaja CHF, promjene kamatne stope, te razlike preostale glavnice nakon provedene konverzije.

6. Prvostupanjski je sud u postupku utvrdio:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te sudužnik VO, s prednikom tuženika, Volksbankom d.d., kao kreditorom, 5. rujna 2006. sklopil i nenamjenski ugovor o kreditu, kojim je tužiteljici odobren kredit od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema kupovnom tečaju kreditora na dan isplate, s rokom otplate 120 mjeseci, te promjenjivom kamatnom stopom, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 7,35% godišnje;

- da su sredstva kredita iskorištena za adaptaciju kuće koja nikad nije bila u najmu niti su na toj adresi imali prijavljen obrt ili bilo kakvu ''firmu'';

- da je tužiteljicu pri sklapanju ugovora dočekao unaprijed pripremljen ugovor u kojem nije mogla mijenjati pojedine odredbe; da joj nisu posebno pojašnjenje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno ekonomski rizik koji proizlazi iz tih odredaba;

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno, kako je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je, u vrijeme kad je sklopljen i predmetni ugovor, u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te ugovarao valutu CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu i o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, radi čega su te odredbe ništetne, te da je ta odluka u odnosu na prednika tuženika svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2018.;

- da su stranke 22. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u Eur, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015, dalje: ZID ZPK);

- da je, prema nalazu i mišljenja stalnog sudskog vještaka te dopuni istog, tužiteljica tijekom otplate kredita više platila: uslijed promjene tečaja 4.980,70 Eur, a kad se u obzir uzme preplata iz konverzije i njome zatvore utvrđene preplate uključujući i zatezne kamate do dana konverzije, ostatak nepodmirenih preplata zbog promjene tečaja iznosi 3.309,82 Eur; da više plaćeno zbog promjene kamatne stope iznosi 555,42 Eur, te da je nakon konverzije tužiteljica nastavila otplaćivati glavnicu u Eur koja je za 375,38 Eur niža nego je u tom trenutku iznosa glavnica prema početnom tečaju CHF.

7. Temeljem naprijed navedenog, prvostupanjski je sud kao prethodno pitanje utvrdio ništetnim ugovorne o odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, obrazlažući kako se radi o tipskom ugovoru, a sporne odredbe su tužiteljici bile nerazumljive jer joj prednik tuženika nije dao sve potrebne obavijesti.

8. Slijedom toga naložio je tuženiku isplatiti tužiteljici 3.309,82 Eur na ime više plaćenog zbog promjene tečaja, 552,42 Eur na ime više plaćenog zbog promjene kamate, sve sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i 375,38 Eur na ime razlike glavnice sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenu donošenju, te žalbene navode tuženika, ovaj sud ne nalazi da je sud prvog stupnja počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje, sukladno odredbama čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP, koju tuženik ističe, budući je presuda jasna, razumljiva, nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

9.1. Nadalje, ovaj sud nije našao ni da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 8. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP, koju žalitelj sadržajno ističe budući je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo ocijenio provedene dokaze, svaki zasebno i sve zajedno.

10. Neosnovano se u žalbi ističe i da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, budući je prvostupanjski sud ocjenjujući u postupku provedene dokaze, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio, a nisu osnovani ni žalbeni navodi kako nije proveo ni jedan dokaz o tomu da se radi o tipskom ugovoru, budući to proizlazi iz iskaza tužiteljice i svjedoka VO, kao i da tuženik nije tužiteljici dao sve potrebne obavijesti o spornim odredbama, radi čega su joj te odredbe bile nerazumljive.

11. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Odredbama st. 4. istog čl. propisano je, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbama čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. istog čl. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Sukladno odredbama čl. 502.c ZPP sud je vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kojim je odlukama potrošačima pružena zaštita na općenitoj, apstraktnoj razini, a u kojem su postupku izvođeni dokazi radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka). Međutim, kako u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi utvrđivanja obaviještenosti pojedinog potrošača u predugovornom stadiju sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, tuženik je, u ovom postupku mogao dokazivati da je tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora, na drugi način dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze kao i da je tužiteljica unatoč potpunoj obaviještenosti pristala sklopiti ugovor, no to nije dokazao.

14. Slijedom svega navedenog, pravilno je sud prvog stupnja, kao prethodno pitanje utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi tuženika, jer se doista radi o ništavim odredbama u smislu čl. 84. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. ZZP.

15. Međutim, prvostupanjski sud, polazeći od pogrešnog pravnog shvaćanja da sklapanjem sporazuma o konverziji kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Eur i utvrđenjem iznosa preplate koji je iskorišten za djelomično podmirenje kredita s valutnom klauzulom u Eur, tužiteljica nije obeštećena u cijelosti, odnosno da konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana u pogledu predmetnih nepošteno ugovorenih odredaba, prihvaća tužbeni zahtjev i dosuđuje joj ranije navedene iznose, kao razliku između više plaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope i tečaja CHF uvećanih za zatezne kamate do 1. listopada 2015., odnosno kao razliku između početnog i primjenjivanog tečaja kredita s valutnom klauzulom u CHF, umanjenu za preplatu u tvrđenu u konverziji, te razliku glavnice pri konverziji.

16. Naime, konverzijom kredita koju je, sukladno odredbama ZID ZPK-15, tuženik morao ponuditi tužiteljici, a tužiteljica je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti, stranke su uredile svoje odnose u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Odredbe tog Zakona, detaljno su propisale postupak konverzije i način obračuna, te je zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba, zakonskim odredbama, uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca s učinkom od sklapanja ugovora, što je omogućilo uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao bez postojanja nepoštenih ugovornih odredbi, te vraćanje koristi koju je tuženik, od tužiteljice, kao potrošača, stekao po osnovi nepoštenih ugovornih odredaba. Uslijed prihvaćanja ponuđenog dodatka kojim je ugovor konvertiran i utvrđen iznos koji je tužiteljica preplatila i tuženik primio po osnovi ništetnih odredaba, a koji je iznos iskorišten za podmirenje budućih obroka, tužitelj ica više ne može tražiti preplatu s osnove ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, kao razliku plaćenih obroka u pogledu početnog i primijenjenog otplatnog plana, kao ni razliku glavnice koju traži.

17. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 20. prosinca 2022., zauzima pravno shvaćanje prema kojem "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.".

18. Kako tužbenim zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na pojedine iznose preplate, koji su tužiteljici, sukladno odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, Dodatkom ugovora o kreditu, priznate u ukupnom iznosu od 19.248,74 Kn/2.554,75 Eur, to je tužbeni zahtjev neosnovan.

19. Slijedom navedenog, a obzirom da je presuda prvostupanjskog suda u dijelu pod točkama I, II i III donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, to je temeljem odredaba čl. 373. st. 3. ZPP žalba tuženika uvažena a prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen, kao pod točkom I I izreke.

20. Nadalje, o prigovoru tuženika radi prebijanja sud odlučuje samo ako utvrdi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan a kako u konkretnom slučaju potraživanje tužiteljice ne postoji, to nema osnove za odlučivanje o postojanju tražbine tuženika istaknute prigovorom radi prebijanja, radi čega je žalba tuženika u dijelu koji se odnosi na točku IV prvostupanjske presude odbijena, a presuda pod točkom IV, pozivom na odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrđena.

21. Sukladno odredbama čl. 166. st. 2. ZPP obveza je ovog suda odlučiti o troškovima cijelog postupka. Imajući na umu da je tužitelj ica u ovom sporu tužbu podnijela kao potrošač i slabija ugovorna strana, protiv trgovca, kao jače strane u njihovom međusobnom pravnom odnosu, te da se radi o pravnoj stvari u kojoj sudska praksa domaćih sudova nije ustaljena, ovaj sud, u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava (Ć i V, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, sukladno sadržaju i pravnom domašaju konvencijskog i ustavnog tužiteljičina prava na pristup sudu, usprkos činjenici kako je u cijelosti izgubila parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojeg obilježava stranačka neravnopravnost, kao i da sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a revizijski sud se o tom u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio, to tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh odnosno nije mogla biti svjesna ovakvog ishoda postupka.

U Šibeniku, 23. lipnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić