Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-259/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Vukadinoviću, odvjetniku iz Virovitice, Pavla Radića 3, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

U cijelosti se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. "Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi“ Ugovora o kreditu broj 852-53015857 od 29. listopada 2009. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA- BANK D.D., [adresa], OIB 14036333877 kao kreditora i tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelihpet posto) iznosa kredita.”

II. "Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 153,65 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 03. studenoga 2009. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.262,50 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od 01. siječnja 2023. godine određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj UJ je podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. kao pravnog slijednika Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi“ Ugovora o kreditu broj 852- 53015857 od 29. listopada 2009. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK D.D., [adresa], OIB 14036333877 kao kreditora i tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelihpet posto) iznosa kredita.“

2. U historijatu tužbe tužitelj navodi da je sa tuženikom dana 29. listopada 2009. sklopio Ugovor o kreditu broj: 852-53015857, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 32.000,00 eura, s rokom otplate od 15 godina, i da je u čl.5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi“ Ugovora o kreditu broj 852-53015857 od 29. listopada 2009. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE -ADRIA-BANK D.D., [adresa], OIB 14036333877 kao kreditora i tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelihpet posto) iznosa kredita, koja naknada je iznosila 153,65 eura i naplaćena je dana 2. studenoga 2009. na način da je ista ustegnuta od iznosa kredita.

3. Nadalje, tužitelj navodi da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru, koji je kao takav unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Ističe da ugovor sadrži odredbu prema kojoj se kao korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kredita u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, koja naknada je je iznosila 153,65 eura i naplaćena je dana 2. studenoga 2009. na način da je ista ustegnuta od iznosa kredita, i da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja .

4. Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 96/03) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, istaknuvši da tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita, pa smatra da je ugovorna odredba kojom je bila primorana platiti naknadu, a kako bi mogla dobiti zatraženi kredit, nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

5. Stoga tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev kojim se pobijana odredba Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom, kao i zahtjev da se tuženiku naloži isplata iznosa od 153,65 eura na ime plaćene naknade za obradu kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, i to temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu, pozivajući se pri tom na odredbe čl. 323 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a ako Zakon što drugo ne određuje.

6. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava osnovu tužbenog zahtjeva, prigovara visini naznačenoj vrijednosti predmeta spora, ističe prigovor zastare tražbine tužitelja te osporava tužitelju i status potrošača, sve uz opsežno obrazloženje pobliže navedeno u odgovoru na tužbu od 13. svibnja 2026.

6.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan te obveže tužitelja naknaditi parnični trošak sukladno troškovniku kojeg je priložio u spis.

7. Dakle, predmet spora je utvrđenje ništetnom odredbe čl.5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi“ Ugovora o kreditu broj 852-53015857 od 29. listopada 2009. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE -ADRIA-BANK D.D., [adresa], OIB 14036333877 kao kreditora i tužitelja ŽJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% (nulacijelihpet posto) iznosa kredita, koja naknada je iznosila 153,65 eura i naplaćena je dana 2. studenoga 2009., na način da je ustegnuta od iznosa kredita, temeljem koje ništetne odredbe tužitelj zahtijeva i isplatu naplaćene naknade. Obzirom na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije i zastare tražbine tužitelja, sporno je i to da li su isti osnovani.

7.1. U odnosu na prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi, o istome je sud odlučio rješenjem na pripremnom ročištu od 1. lipnja 2026. i to u iznosu od 1.420,17 eura, kako je to tužitelj i naznačio u tužbi. Naime, vrijednost predmeta spora za utvrđenje ništetnosti odr. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama iznosi 1.327,23 eura, pri čemu se ima dodati i vrijednost zahtjeva za isplatu od 153,65 eura, što na kraju ukupno iznosi 1.480,88 eura. Slijedom navedenog valjalo je vrijednost predmeta spora utvrditi kako je to navedeno u rješenju donesenom na pripremnom ročištu 1. lipnja 2026.

8. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 852-53015857 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 8 -13), u izvadak iz zemljišne knjige (str. 14), odgovor Addiko banke na zahtjev od 11. veljače 2026. (str. 16), u specifikaciju isplate kredita (str. 17), pregled prometa za klijenta (str. 18), u direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (str. 39-44), u isplatni nalog - obračun kreditni prijedlog broj 10605 od 2. studenoga 2009. (str. 58), u pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (str. 64), odluka o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d. (str. 121-145), u izvod iz zapisnika s prve sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH 1/20 održane 30. siječnja 2020. (str. 185), u izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog online 5. studenoga 2020. (str. 186-188), te dokaz saslušanjem tužitelja ŽJ kao stranke (str. 202-203).

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik kao pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d., dana 29. listopada 2009. sklopili Ugovora o kreditu broj 852-53015857 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine za kupnju stana, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu u 32.000,00 eura, s rokom otplate od 15. godina,

- da je odr. čl. 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi“ Ugovora o kreditu broj 852-53015857 od 29. listopada 2009, koja je jednokratna i koja se korisniku kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, koja naknada je iznosila 153,65 eura i naplaćena je dana 2. studenoga 2009., na način da je ista ustegnuta od iznosa kredita, koju visinu tuženik ne osporava,

- da je riječ o kreditu za kupnju stana u iznosu od 32.000,00 eura,

- da je tužitelj u svojem iskazu izjavio da je 29. listopada 2009. godine s pravnim prednikom tuženika, Hypo Alpe Adria bankom, sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje stana, u iznosu od 32.000,00 eura, s rokom otplate od 15 godina, koji je u cijelosti otplatio. Naveo je da mu je cilj bio isključivo dobiti odobrenje kredita te da ugovor nije posebno čitao niti proučavao, kao ni da nije pregovarao o njegovim odredbama, već ga je potpisao u unaprijed pripremljenom obliku. Dalje je izjavio da ga nitko u banci nije upoznao s naknadom za obradu kredita niti mu je objašnjeno na što se ona odnosi. Naveo je da ne zna na koje se troškove odnosila naknada u iznosu od 1.157,71 kn, koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita, te da o toj naknadi uopće nije bilo govora. Također je iskazao kako smatra da mu kredit ne bi bio odobren da nije potpisao ugovor koji je sadržavao odredbu o plaćanju troškova obrade kredita. Izjavio i to da je kredit utrošio kao što je već izjavio za kupnju stana u kojem je živio 15 godina.

-da tužitelj ima status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, pri čemu valja reći da je pojam potrošača definiran odr. čl. 3. t.1. Zakona o zaštiti potrošača prema kojem je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja proizlazi da je korisnik kredita tužitelj kao fizička osoba i da Ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnost, niti je tuženik dokazao da bi tužitelj sklopio predmetni Ugovor u okviru navedenih djelatnosti.

10. Valja napomenuti da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle, i one kojom je propisana obveza plaćanja tzv. ulazne naknade, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO -a), dok navedene odredbe ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a kojom je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranaka kao ugovornih strana iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

11. Na temelju utvrđenih činjenica i činjeničnog stanja, sud zaključuje da tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja istog, nije bio informiran o tome na što se odnosi sporna naknada o kojoj se nije pregovaralo, a niti se je o njoj moglo pregovarati te je tužitelj bio primoran platiti tu naknadu kako bi uopće mogao dobiti zatraženi kredit.

12. Dakle, zaključak suda je da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se oko sporne naknade nije uopće pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu (čl. 5. Ugovora o kreditu broj 852-53015857 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine) te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

13. Na prethodno utvrđeno činjenično stanje valjalo je primijeniti odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ulaznoj naknadi i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj se naknada 0,5 % jednokratno obračunava i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.

15. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

17. Isto tako valja napomenuti da je čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju Ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti."

18. Nadalje, valja napomenuti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

19. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi tzv. ulazne naknade, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba . Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

21. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Obzirom na navedeno, sud je ocijenio da je pobijana odredba ugovora o kreditu doista ništetna, pa je stoga u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i presudio kao u točci I. izreke presude.

23. Nadalje, što se tiče zahtjeva tužitelja za isplatom naplaćene naknade temeljem prethodno navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu, a odlučujući o istaknutom prigovoru zastare tražbine tužitelja, valja istaknuti da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, rok zastare počinje teći od dana pravomoćnosti kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, odnosno u konkretnom slučaju radi se o ništetnosti pobijane odredbe ugovora o kreditu, a koja ništetnost je utvrđena ovom presudom od 23. lipnja 2026., tako da zastara tražbine tužitelja nije nastupila. Dakle, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare, sud je isti iz navedenih razloga ocijenio neosnovanim.

24. Nadalje, prema ocijeni ovog suda, u konkretnom slučaju kada je temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi tuženika, kao trgovac, i jača stranka u ovom ugovornom odnosu, na štetu potrošača i slabije strane u navedenom ugovornom odnosu, u konkretnom slučaju to je tužitelj, ostvario nepripadnu imovinsku korist s osnova ništetnih ugovornih odredba, tada se ne može raditi o zabrani manjeg značaja zbog koje se ne bi mogao isticati ništetnost.

25. Slijedom svega navedenoga, zaključak je ovog suda da tužitelju pripada i pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kredita, tzv. ulazne naknade, u iznosu od 153,65 eura, koju visinu tuženik ne osporava, s osnova ništetne ugovorne odredbe kredita, konkretno čl. 5. Ugovora o kreditu, pod nazivom „Troškovi" propisana naknada za obradu kredita, koja je jednokratna i koja se korisniku kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita.

26. Naime, obzirom da se radi o povratu onoga što je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe koje je sam unio u ugovor, pri čemu tužitelj nije mogao na njih ni na koji način utjecati, tada se kao zaključak nameće da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je stoga temeljem odr. čl. 1115. ZOO-a dužan tužitelju platiti zatezne kamate na iznos naplaćene naknade od 153,65 EUR od dana stjecanja, odnosno od dana plaćanja iste, a to je dan 3. studenoga 2009. kao prvi idući dan od dana plaćanja iste, a koja je naplaćena 2. studenoga 2009.

27. Radi navedenoga presuđeno je kao u točci II. izreke ove presude.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tužitelja u iznosu od 1.262,50 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tužitelja za sastavljanje tužbe sukladno Otbr. 7.1. i 46. Tarife o nagradama i troškovima za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT) u iznosu od 200,00 eura, zatim na trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita sukladno Otbr. 32. OT u iznosu od 50,00 eura, za sastavljanje podnesaka od 25. svibnja 2026. i 1. lipnja 2026. sukladno Otbr. 7.1. OT za svako u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 1. lipnja 2026. i 23. lipnja 2026. sukladno Otbr. 7.1. OT za svaku u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje u iznosu od 212,50 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisanu odr. čl. 29. st. 2. ZOO koja teče od 23. lipnja 2026., kao dana donošenja ove presude. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci III. izreke.

29. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Virovitici 23. lipnja 2026.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Filip Vukadinović, Virovitica

2. Odvj. Zlatko Knezović, Zagreb