REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6, Zagreb
Poslovni broj: UsI-2874/2025-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Katarina Fabek Glasnović, odvjetnica u Zaprešiću, Josipa Jelačića 13, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, nakon usmene i javne rasprave, 23. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/21-01/39, URBROJ: 513-04-25-14 od 24. lipnja 2025. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/21- 01/39, URBROJ: 513-04-25-14 od 24. lipnja 2025. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, Ispostave Zaprešić, KLASA: UP/I-410-23/2020-02/8792, URBROJ: 513-07-22-03-20-5 od 4. studenoga 2025. kojim je odbijen prigovor tužitelja izjavljen protiv privremenog poreznog rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačka županija, Ispostave Zaprešić, KLASA: UP/I-410-23/2020-02/8792, URBROJ: 513-07-22-03-20-01 od 13. kolovoza 2020.
2. Tužitelj u tužbi pobija zakonitost osporavanog rješenja i ističe da u konkretnom slučaju nije postupljeno prema presudi Upravnog suda u Zagrebu UsI-2407/2024 od 6. svibnja 2025. u kojoj je obrazloženo da se članak 14. stavak 1. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj: 8/05) upravo odnosi na rezidenta jedne od država ugovornica i da nije sporno da je na navedeni nesamostalni dohodak iz 2017. tužitelj već platio porez u Republici Sloveniji.
3. Sud je u navedenoj presudi dao izričitu uputu tuženiku da u ponovnom postupku uzme u obzir članak 14. i članak 23. navedenog Međunarodnog ugovora kojim je izričito propisano da porezna obveza može nastati u skladu s odredbama ovog Međunarodnog ugovora, te je potrebno navesti prema kojoj odredbi ugovora je u odnosu na tužitelja mogla nastati porezna obveza.
4. Predlaže sudu da poništi drugostupanjsko rješenje i predmet vrati tuženiku na ponovno odlučivanje, te da naknadi tužitelju trošak upravnog spora sa zakonskim zateznim kamatama.
5. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja, te predlaže da sud spor riješi bez održavanja rasprave.
6. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.
7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24), o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.
9. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.
10. Prema podacima spisa predmeta, u postupku izvršenja presude ovoga suda UsI-2407/2024-6 od 6. svibnja 2025. doneseno je osporavano rješenje od 24. lipnja 2025. kojim je ponovno odbijena žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 4. studenoga 2020. koje je doneseno na temelju članka 6., članka 54. stavka 1. i 4. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 115/16, 106/18, 121/19 i 32/20) primjenjujući poseban postupak iz članka 51. navedenog Zakona i članka 80. navedenog Zakona i u kojem se navodi da je porezna obveza određena na temelju evidencija i podataka kojima je prvostupanjsko tijelo raspolagalo.
11. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja navodi se da tužitelj kao hrvatski rezident ostvaruje dohodak od nesamostalnog rada u Republici Sloveniji pa je potrebno primijeniti Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak (Narodne novine, Međunarodni ugovori broj: 8/05) koji čini dio unutarnjeg poretka Republike Hrvatske i po pravnoj je snazi iznad zakona te su njegove odredbe obvezujuće.
12. Prvostupanjsko tijelo citira članak 14. i članak 23. navedenog Ugovora te ističe da prema članku 23. stavku 1. točci a) i b), takav odbitak ne smije biti veći od onog dijela poreza na dohodak ili na imovinu koji je utvrđen prije odbitka, a koji se može ovisno o slučaju pripisati dohotku ili imovini koji su oporezivi u Sloveniji.
13. Nije sporno da je tužitelj poreznom tijelu dostavio potvrdu Ministarstva financija Republike Slovenije prema kojoj je na ostvareni primitak od nesamostalnog rada u bruto iznosu od 3.211,89 eur na isti iznos plaćen doprinos i porez, a da je tužitelj u Republici Hrvatskoj u istoj 2017. godini ostvario i mirovinu, a na mirovinu tužitelj u Republici Hrvatskoj je uplatio 0,00 kn poreza, te tužitelj u Republici Hrvatskoj ne ostvaruje nikakve primitke, pa je tužitelju 13. kolovoza 2020. izvršen godišnji obračun poreza na dohodak prema načelu svjetskog dohotka i izdano privremeno porezno rješenje, pri čemu je prilikom utvrđivanja godišnjeg obračuna poreza na dohodak izvršeno uračunavanje poreza plaćenog u Republici Sloveniji na propisani način u tuzemni porez na dohodak temeljem potvrde o plaćenom porezu koju je izdalo porezno tijelo Republike Slovenije, a na osnovi čega je utvrđena razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 2.501,19 kn.
14. Osporavanim rješenjem od 24. lipnja 2025. žalba tužitelja je odbijena pozivom na sadržaj članka 14. stavka 1. i stavka 2. te članka 23. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak, s obrazloženjem da iz navedenih članaka Međunarodnog ugovora proizlazi da se državi izvora daje pravo oporezivanja ali da se istodobno ne isključuje pravo države rezidentnosti da oporezuje dohodak temeljem načela svjetskog dohotka, ali u tom slučaju država rezidentnosti mora primijeniti propisanu metodu za izbjegavanje dvostrukog oporezivanja.
15. Nadalje, obrazlaže se da je iz dokaznog postupka nesporno da je tužitelj rezident samo Republike Hrvatske zbog čega nema mjesta primjeni navedenog međunarodnog ugovora, jer u konkretnom slučaju nema sukoba rezidentnosti, zbog čega je tužitelju inozemni dohodak ostvaren u Republici Sloveniji oporezovan u Republici Hrvatskoj po načelu svjetskog dohotka kao rezidentu Republike Hrvatske sukladno članku 6. stavku 1. Zakona o porezu na dohodak, pri čemu je u tuzemnu poreznu obvezu tužitelja uračunat porez plaćen u Republici Sloveniji na ostvareni dohodak sukladno članku 81. stavku 5. Zakona o porezu na dohodak.
16. Nadalje, tuženik obrazlaže da je sukladno članku 14. stavku 1. navedenog Međunarodnog ugovora Republika Slovenija oporezovala dohodak tužitelja ostvaren u Republici Sloveniji, a Republika Hrvatska otklonila moguće dvostruko oporezivanje sukladno članku 23. stavku 1. navedenog Međunarodnog ugovora na način da je u tuzemnu poreznu obvezu tužitelja za 2017. uračunala porez na dohodak plaćen u inozemstvu.
17. Odredbom članka 14. stavka 1. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak propisano je da se u skladu s odredbama članka 15., 17., 18. i 19. plaće, naknade i druga slična primanja koja rezident države ugovornice ostvari nesamostalnim radom, oporezuju samo u toj državi, osim ako se nesamostalni rad obavlja u drugoj državi ugovornici. Ako se radi o takvom nesamostalnom radu, primanja koja se od toga ostvaruju mogu se oporezivati u toj drugoj državi.
18. Odredbom članka 23. stavka 1. navedenog Ugovora propisano je da kad rezident države ugovornice ostvari dohodak ili posjeduje imovinu koja se u skladu s odredbama ovog Ugovora, može oporezivati u drugoj državi ugovornici, prvospomenuta država će odobriti:
a) kao odbitak od poreza na dohodak toga rezidenta iznos koji je jednak porezu na dohodak plaćenom u toj drugoj državi,
b) kao odbitak od poreza na imovinu toga rezidenta iznos koji je jednak porezu na imovinu plaćenom u toj drugoj državi.
Međutim, takav odbitak neće niti u jednom od ova dva slučaja biti veći od dijela poreza na dohodak ili poreza na imovinu koji je utvrđen prije odbitka, a koji se može, ovisno o slučaju, pripisati dohotku ili imovini koji su oporezivi u toj drugoj državi. Stavkom 2. navedenog članka Ugovora propisano je da kad se u skladu s bilo kojom odredbom ovog Ugovora, dohodak koji ostvari ili imovina koju posjeduje rezident države ugovornice izuzimaju od poreza u toj državi, ta država svejedno može, pri obračunu iznosa poreza na preostali dohodak ili imovinu takvoga rezidenta, uzeti u obračun izuzeti dohodak ili imovinu.
19. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
20. Naime, sud i dalje ne može kao pravilno prihvatiti prethodno navedeno obrazloženje tuženika u dijelu prema kojem se na tužitelja ne primjenjuje navedeni Međunarodni ugovor jer je isti rezident samo Republike Hrvatske, a obzirom na sadržaj članak 14. stavak 1. navedenog Međunarodnog Ugovora, te obzirom na činjenicu da se i tuženik u svom obrazloženju poziva na sadržaj prethodno navedenog članka 14. stavka 1. i članka 23. stavka 1. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak, upravo da bi obrazložio da u konkretnom slučaju nije došlo do dvostrukog oporezivanja tužitelja.
21. Slijedom iznesenog, sud kao pravilno prihvaća dano obrazloženje tuženika u dijelu da je u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja mogla nastati porezna obveza sukladno članku 23. stavku 1. navedenog Međunarodnog ugovora, te da do dvostrukog oporezivanja nije došlo jer je u tuzemnu poreznu obvezu uračunat porez na dohodak koji je tužitelj platio u inozemstvu.
22. O zahtjevu za trošak sud je riješio sukladno članku 147. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi troškove spora.
23. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima presudio kao u izreci.
U Zagrebu 23. lipnja 2026.
Sutkinja:
Tamara Bogdanović, univ. spec.iur.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude žalba je dopuštena. Žalba se podnosi Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Odvjetnica Katarina Fabek Glasnović, putem e-kom
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, putem e-kom
3. U spis
