- 1 -              Revd 106/2024-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 106/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB ..., iz S., kojeg zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u S., protiv tuženice A. b. d.d., OIB ..., sa sjedištem u Z., koju zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik Odvjetničkog društva Š. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-650/2023-2 od 27. rujna 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3176/2021-39 od 24. ožujka 2023., u sjednici održanoj 16. siječnja 2024.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

 

              II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-650/2023-2 od 27. rujna 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3176/2021-39 od 24. ožujka 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda počinjenih zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava na koje se tuženica već pozivala u drugostupanjskom postupku.

 

2. Pitanja koja je tuženica u prijedlogu naznačila glase:

 

1) Je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana odnosno suprotno odredbi članka 319. stavka 2. ZOO te na taj način drukčije pravno kvalificirati ugovor;

 

2) Može li se udruga potrošača smatrati vjerovnikom u skladu s odredbom članka 241. ZOO odnosno prekida li se podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od strane udruge potrošača tijek zastare za tražbine individualnih potrošača;

 

3) Ima li tužitelj, u slučaju ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, pravo na povrat preplate sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe;

 

4) Je li dopušteno sudu prigovor zastare ocijeniti primjenom pravnog pravila koje nije bilo na snazi u vrijeme nastupanja zastare;

 

5) U posebnim parnicama koje pokrenu potrošači protiv banke radi povrata stečenog bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, treba li prilikom izračuna iznosa stečenog bez osnove (restitucijski zahtjev) koji je banka stekla od potrošača zbog nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu koji je bio denominiran u CHF, a koji je nakon utvrđenja nepoštenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretvoren u ugovor o kreditu u kunama, ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovno naplaćivale za kredite u hrvatskim kunama;

 

6) Je li sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u pojedinačnom postupku pokrenutom od strane potrošača radi povrata stečenog bez osnove;

 

7) Je li sud u postupku pokrenutom temeljem članka 138.a ZZP/09 beziznimno vezan za utvrđenja iz parnica za zaštitu kolektivnih interesa unatoč drukčijem činjeničnom stanju utvrđenom u pojedinačnom postupku;

 

8) Je li sud prilikom utvrđivanja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dužan provesti test nepoštenja, odnosno dati obrazloženje vezano za kontrolu nepoštenosti u smislu postojanja okolnosti za izuzeće od kontrole, sukladno odredbama članka 81. stavka 5. i članka 84. ZZP/03?

 

2.1. Tuženica smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu cijeneći da se radi o pitanjima koja se primjenjuju na veliki broj CHF ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i da o odgovorima na ta pitanja ovisi rješavanje velikog broja parničnih postupaka koji su pokrenuti protiv tuženice i drugih banaka. Kao razlog važnosti predlagatelj navodi nepodudarnost pravnih shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama broj Revt 26/09 od 12. veljače 2014., Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., Revt 249/2014 od 9. travnja 2015., kao i s pravnim shvaćanjem istog suda broj Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., zatim i s odlukama Ustavnog suda RH broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. i U-III-2233/2018 od 10. lipnja 2020. te pravnom praksom Suda EU izraženoj u odluci broj C-415/11 od 14. ožujka 2013., a kao razlog važnosti istaknuta je i neujednačena praksa drugostupanjskih sudova jer je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nepodudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u, primjerice, presudi Županijskog suda u Puli - Pola broj Gž-2394/2016 od 28. lipnja 2017. i dr. Pored toga, sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije ukazuje i na nezakonitost kao razlog važnosti.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

 

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu i, kao takva, ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

 

5. Naime, u odnosu na prvo, drugo, treće, četvrto, šesto, sedmo i osmo pitanje, riječ je o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i u Revd-4383/21, Revd-146/22, Revd-2810/2022., Revd-377/2023 od 17. siječnja 2023., Revd-3146/2020-2 od 3. studenoga 2020. i dr.). Dodatno, u odnosu na šesto postavljeno pitanje, valja odgovoriti da se u ovoj parnici radi o istoj kategoriji pravnih odnosa o kojima se radilo i u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, a sudovi su u ovoj parnici utvrđivali činjenice dokazivanjem te su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili ništetnim odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zbog istih razloga zbog kojih su one ocijenjene ništetnima i u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

 

6. Glede petog postavljenog pitanja, valja odgovoriti da je pobijana odluka donesena u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudi broj Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022., prema kojemu ne postoji zakonom propisana referentna kamatna stopa, kao niti jedan jedinstveni parametar uz kojeg bi se vezala promjenjiva kamatna stopa, a koji bi se po sili zakona primjenjivao u situaciji kada je ugovorna odredba proglašena ništetnom pa nije dopušteno popunjavati ugovor nekom stopom koju bi sam utvrđivao kao "razumnu" (u kolokvijalnom značenju, gdje se kao razumno označava nešto što odgovara prosječnoj stopi koja je vrijedila u ugovornim odnosima poput onoga koji su stranke uspostavile sklopljenim ugovorom o kreditu u ovom predmetu). Stoga niti peto pitanje, kojim se u biti preispituje navedeno shvaćanje revizijskog suda, nije važno za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

7. U odnosu na nezakonitost istaknutu kao razlog važnosti zbog tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.

 

8. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja, prijedlog tuženice je valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

9. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. Naime, razlozi koje tuženica veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH) jer tuženica ističe da je prvostupanjski sud "odbivši predložene personalne dokaze povrijedio načelo jednakosti oružja, budući da je opisanim postupanjem onemogućio tuženicu u dokazivanju". Pritom tuženica ne navodi koje to dokaze prvostupanjski sud nije proveo niti to proizlazi iz sadržaja priloga dostavljenih uz prijedlog. S druge strane, iz sadržaja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud, upravo cijeneći važnost načela jednakosti oružja na koje je ukazao Ustavni sud u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., prihvatio dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem svjedoka D. Š., bivšeg zaposlenika tuženice, na temelju čijeg je iskaza utvrdio da svjedok tijekom rada kod tuženice nije nikada radio na sklapanju ugovora o kreditu, pa time ni prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Ujedno je saslušan i tužitelj, pa je tuženici bili omogućeno i izravno postavljanje pitanje tužitelju kao stranci u postupku prilikom saslušanja.

 

10. U takvim okolnostima revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje onemogućavanjem dokazivanja. Dodatno valja istaći da odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima. Posebno je detaljno obrazloženo zbog čega nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja.

 

11. Prema tome, kada tuženica nije dokazala da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 16. siječnja 2024.