Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1035/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to: Lucije Lasić predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te mr. sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Štiviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženice Vukovarsko-srijemske županije, Vukovar, Županijska 9, OIB 74724110709, zastupane po punomoćniku Andriji Dikoniću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja i proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: P- 675/2025-33 od 28. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj: P- 675/2025-33 od 28. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su ništetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 7. veljače 2019. solemniziran od javnoga bilježnika Marijana Mendeš iz Vinkovaca dana 7. veljače 2019. pod brojem OV-973/2019 u članku trećem i članku četvrtom, te Ugovor o ustupu tražbine (cesija) i prijenosu založnog prava od 25. ožujka 2019. ovjeren kod javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca pod brojem OV-2442/2019 dana 25. ožujka 2019. u članku 8. i članku 10. na temelju kojih se dopušta upis založnog prava / hipoteke u cijelosti na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel Labin za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 358 m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 363 m2, i to za ½ vlasništva nekretnina koje je sada u vlasništvu tužiteljice, što je tuženik dužan priznati i na temelju ove presude trpjeti brisanje založnog prava upisanog na temelju navedenih ništavih pravnih akata prema rješenju Zemljišnoknjižnog odjela Labin, broj Z-2052/2019 od 8. veljače 2019. za iznos od 850.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine sa suvlasničkog dijela tužiteljice u 1/2 dijela na navedenim nekretninama, u roku od 15 dana.

2. Proglašava se nedopuštenom ovrha na suvlasničkom dijelu od 1/2 dijela nekretnina tužiteljice upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel Labin za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 358 m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 363 m2 određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, broj Ovr 1479/19 od 19. studenoga 2019. i to utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, prodajom nekretnina, te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, naknade troškova postupka, te se određuje brisanje zabilježbe ovrhe na ½ dijela predmetnih nekretnina u vlasništvu tužiteljice.

3. Utvrđuje se da su ništetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 3. siječnja 2019. solemniziran od javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca dana 9. siječnja 2019. pod brojem OV-145/2019 u članku trećem i članku četvrtom, te Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 29. siječnja 2019. solemniziran od javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca dana 31. siječnja 2019. pod brojem OV-729/2019 u članku drugom i članku trećem na temelju kojih se dopušta upis založnog prava / hipoteke u cijelosti na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Labin za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 358 m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 363 m2, i to za 1/2 vlasništva nekretnina koje je sada u vlasništvu tužiteljice, što je tuženik dužan priznati i na temelju ove presude trpjeti brisanje založnog prava upisanog na temelju navedenih ništavih pravnih akata prema rješenju Zemljišnoknjižnog odjela Labin, broj Z- 770/2019 od 16. siječnja 2019. za iznos od 900.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine i Z- 1826/2019 od 05. veljače 2019. za iznos od 1.000.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine sa suvlasničkog dijela tužiteljice u 1/2 dijela na navedenim nekretninama, u roku od 15 dana.

4. Proglašava se nedopuštenom ovrha na suvlasničkom dijelu od 1/2 dijela nekretnina tužiteljice upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Labin za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 358 m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 363 m2 određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, broj Ovr 1478/19 od 18. studenoga 2019. i to utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, prodajom nekretnina, te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, naknade troškova postupka, te se određuje brisanje zabilježbe ovrhe na ½ dijela predmetnih nekretnina u vlasništvu tužiteljice."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi trošak postupka isplatom 41.500,00 eura (četrdeset i jednu tisuću petsto eura), u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Žaliteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, odnosno podredno da ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupku jest utvrđenje ništetnim pravnih poslova navedenih u obrazloženju ove drugostupanjske odluke, i to u dijelu koji se odnose na nekretnine za koje tužiteljica tvrdi da su njezina bračna stečevina u dijelu od ½. Naime njezin bivši suprug UK je s istima raspolagao kao založni vjerovnik u spornim Sporazumima o osiguranjima novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a koji su Sporazumi zaključeni 7. veljače 2019., 3. siječnja 2019. te 29. siječnja 2019. S tim u svezi predmet spora jest i zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenosti ovrhe na ½ dijela predmetnih nekretnina. Tužiteljica u bitnome smatra kako njezin bivši suprug UK nije smio kao založni dužnik raspolagati sa ½ dijela predmetnih nekretnina ovo stoga jer da su iste njihova bračna stečevina, pa da je posljedično tome ona suvlasnica ovih nekretnina za ½ dijela. Slijedom navedenog tužiteljica smatra kako su pravni poslovi navedeni u ovom obrazloženju ništetni u dijelu u kojem se odnose na raspolaganje sa ½ dijela predmetnih nekretnina. Također da je i ovrha na ovom dijelu nekretnina (koja je određena rješenjem o ovrsi Općinskog sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, poslovni broj Ovr 1479/19 od 19 studenoga 2019. i rješenjem istog suda, poslovni broj: Ovr 1478/19 od 18 studenoga 2019.) nedopuštena, a sve kako je to točno navedeno u tužbenom zahtjevu, koji je citiran u obrazloženju ove drugostupanjske odluke.

6.

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, je u svojim zaključcima, poslovni broj: Ovr - 1479/19-15 od 17. veljače 2020. i poslovni broj: Ovr -1478/19-16 od 13 veljače 2020. uputio ovršenicu, ovdje tužiteljicu, ŠK na pokretanje parnice radi proglašenja navedenih ovrha nedopuštenim. Kao glavno pitanje u ovom parničnom postupku se postavilo je li predmetne nekretnine kojima je raspolagao bivši suprug tužiteljice, UK, predstavljaju bračnu stečevinu njega i tužiteljice, i ako jest, da li u konkretnom slučaju ta okolnost za posljedicu ima ništetnost predmetnih pravnih poslova za ½ dijela (udio tužiteljice u bračnoj stečevini), te posljedično tome i ne dopuštenost sporne ovrhe u tom dijelu.

7.1. Prije svega je za navesti kako je u ovom predmetu prvostupanjski sud, Općinski sud u Pazinu, bio već donio presudu i to 29. lipnja 2022. pod poslovnim brojem: P 218/2020-15 kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a koji je tužbeni zahtjev, istog sadržaja, odbijen kao neosnovan i sada predmetnom prvostupanjskom presudom od 28. siječnja 2026.

7.2. Odlučujući o žalbi tužiteljice protiv navedene prvostupanjske presude od 29. lipnja 2022., Županijski je sud u Splitu, rješenjem od 23. srpnja 2025., pod poslovnim brojem: Gž - 2233/2022-3 ukinuo pobijanu prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7.3. Drugostupanjski je sud ukinuo pobijanu presudu od 29. lipnja 2022. i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje smatrajući kako je u konkretnom slučaju ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a.

7.4. U obrazloženju svoje odluke od 23. srpnja 2025. drugostupanjski je sud pored ostalog naveo slijedeće:

„10.2. Iz obrazloženja pobijane presude za sada se ne može zaključiti da je prvostupanjski sud dostatno razmotrio ove okolnosti kod svih sudionika predmetnih pravnih poslova, makar je zamjetan trud prvostupanjskog suda da točno i potpuno utvrdi činjenično stanje. Primjerice, prvostupanjski sud propušta pravno ocijeniti iskaz svjedoka LK (župana i zakonskog zastupnika tuženice u vrijeme zaključenja predmetnih pravnih poslova) koji je dao svoj iskaz na ročištu za glavnu raspravu od 22. studenoga 2021. Svjedok LK je kao zakonski zastupnik Vukovarsko – srijemske županije potpisao sporne pravne poslove od 25. ožujka 2019., 3. siječnja 2019. i 29. siječnja 2019., kako to proizlazi iz preslika navedenih isprava koje se nalaze u spisu. Svjedok LK tako je pored ostalog iskazao kako poznaje tužiteljicu i njezinog supruga UK, te da nije znao jesu li riješili pitanje bračne stečevine, budući kako nije niti znao da su razvedeni. S obzirom na njegovo kazivanje postavlja se pitanje je li znao ili mogao znati da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i UK. Naime, bar bi se tako moglo zaključiti iz njegovog iskaza, isti je znao da su tužiteljice i UK bili u braku i da isti imaju određenu bračnu stečevinu.“

8. Sada pak u ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud raspravio sva sporna pitanje odnosno postupio je u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a.

9.1. U svezi žalbenog prijedloga tužiteljice, makar je istaknut kao „podredan“, da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, za reći je kako donošenje takve odluke, s obzirom na stanje stvari u ovom predmetu, a uvažavajući današnja zakonodavna rješenja nije moguće. Naime odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 25/13.). dalje ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput.

9.2. Kako se u sudskoj praksi postavilo pitanje na koje se predmete odnosi zabrana dvostrukog ukidanja prvostupanjskih presuda to je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., pod poslovnim brojem Su-IV- 308/2020, zauzeto slijedeće pravno mišljenje: „Zabrana dvostrukog ukidanja iz čl. 366. a Zakona o parničnom postupku odnosi se na sve parnične postupke u tijeku, a ne samo na one u kojima je po prvi put prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2013.“ I ovaj drugostupanjski sud prihvaća navedeno pravno shvaćanje.

9.3. Slijedom navedenog razvidno je kako ovaj drugostupanjski sud ni u kom slučaju više ne može ukinuti predmetnu prvostupanjsku presudu od 28. siječnja 2026. te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako to predlažu u žalbi, makar i podredno, tužiteljica.

10.1. Nakon razmatranja žalbe tužiteljice, pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u predmetnom spisu prije svega je za istaknuti kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

10.2. Također, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredbe parničnog postupka predviđenu člankom 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu tužiteljica posebno ukazuje u žalbi. Naime pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pored toga ona je razumljiva, ne proturječi sama sebi kao ni razlozima zbog kojih je donesena, te ima razloga o odlučnim činjenicama.

10.3. Nadalje, za reći je kako prvostupanjski sud nije uskratio tužiteljici pravo raspravljanja pred sudom stoga što nije izveo dokaz njezinim saslušanjem i ponovnim saslušanjem već saslušanih svjedoka, a čije je dodatno saslušanje tužiteljica predložila na ročištu za glavnu raspravu od 4. prosinca 2025., na kojem je glavna rasprava i zaključena. Naime prvostupanjski je sud raspravnim rješenjem od 22. listopada 2020., pored ostalog, odlučio izvesti i dokaz saslušanjem tužiteljice i to zamolbenim putem. Tužiteljica pak nije pristupila ročištu za saslušanje. Podneskom od 5. studenoga 2021. navela je kako se nalazi u Republici Italiji te da nije mogla doći u Republiku Hrvatsku radi saslušanja zbog iznenadnih poslovnih obveza. Poslovne obveze same po sebi ne opravdavaju nedolazak tužiteljice na sud, pogotovo kada uopće ne navodi niti dokazuje o kakvim bi se to iznenadnim poslovnim obvezama radilo, koje bi eventualno opravdavale njezin nedolazak na sud radi davanja iskaza. Nadalje je za reći i to kako po mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije bilo nikakvog razloga da se već saslušani svjedoci ponovno saslušavaju niti je u tom smislu tužiteljica istaknula neki opravdani razlog. Dakle, u zaključku je za reći kako suprotno navodima tužiteljice prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio donošenju sada pobijane presude nije počinio ni povredu odredbe parničnog postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

11. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio kako je brak između tužiteljice i UK (koji je raspolagao predmetnim nekretninama) razveden 4. prosinca 2018. Nadalje, da je tužiteljica protiv UK podnijela tužbu radi utvrđenja bračne stečevine 17. travnja 2019., da bi potom Općinski sud u Vukovaru, dana 24. srpnja 2019. pod poslovnim brojem: 5 P Ob -28/2019-11 donio presudu na temelju priznanja kojom je utvrdio da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i UK, te da je sukladno tome tužiteljica ŠK suvlasnica predmetnih nekretnina za ½ dijela.

12.1. Prvostupanjski se sud u obrazloženje sada pobijane presude poziva na odredbu članka 37. stavak 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 103/15., 98/19., 47/20., 49/23. i 156/23., dalje ObZ), kojom je propisano kako za izvanredne poslove na nekretninama (pored ostalog osnivanje hipoteke na cijeloj nekretnini, o čemu se i radi u predmetnom slučaju) potrebno je zajedničko poduzimanje posla ili pisana suglasnost drugog bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika. Odredbom stavka 3. istog članka pored ostalog je propisno kako nepostojanje suglasnosti za poslove iz stavaka 1. i 2. ovog članka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Usput je za navesti kako je odredbom članka 38. ObZ-a propisano da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuju stvarnopravni i obveznopravni odnosi, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

12.2. Nadalje je za reći kako načelo povjerenja u zemljišne knjige, kako je propisano odredbama članaka 122., 123. i 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 52/14.) nije apsolutno. Zaštita onoga koji stječe nekretninu strogo je vezana uz pojam dobre vjere, odnosno poštenja stjecatelja. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci poslovni broj: U-III-/103/2008 od 14. lipnja 2011. to proširio i na ispitivanje poštenja svih sudionika pravnog posla. Dakle, sud mora u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, procjenjivati valjanost pravnog posla ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, naravno uključujući i bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa.

13.1. Uvažavajući navedene propise prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno zaključuje kako je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari bilo potrebno utvrditi savjesnost stjecatelja ali i savjesnost tužiteljice. Nakon zaista brojnih izvedenih dokaza, a vodeći računa i o odredbi članka 8. ZPP-a prvostupanjski sud u bitnome zaključuje kako tuženica i društvo „Vodoprivreda Vinkovci“ d.d. nisu imali saznanja o tome da predmetne nekretnine k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], predstavljaju bračnu stečevinu stranaka. Za ponoviti je kako su u vrijeme zaključenja spornih pravnih poslova predmetne nekretnine bile uknjižene kao isključivo vlasništvo („za cijelo“) UK (bivšeg supruga tužiteljice).

13.2. Posebno je za navesti i to kako prvostupanjski sud s pravom ističe da je tužiteljica imala mogućnost svoje pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama zaštiti i to svoje pravo pravovremeno publicirati. To što je ona navedeno propustila učiniti da ne može ići na štetu trećih, odnosno da za to ne mogu snositi odgovornost treće savjesne osobe, konkretno tuženica i „Vodoprivreda Vinkovci“ d.d. koji su se pouzdali u potpunost zemljišne knjige. Oni da su u trenutku zaključenja pravnog posla zajma, kao i u trenutku osnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama opravdano očekivali da će se u slučaju ne vraćanja zajma naplatiti iz vrijednosti predmetnih nekretnina (uknjiženih za cijelo kao vlasništvo UK).

13.3 Za predmetna utvrđenja i zaključke prvostupanjski je sud dao kvalitetno, argumentirano i logično obrazloženje, koje svojim žalbenim navodima tužiteljica nije uspješno dovela u pitanje.

14.1. Tužiteljica u žalbi posebno ističe kako prvostupanjski sud pogrešno tumači iskaz svjedoka LK (bivšeg zakonskog župana i zakonskog zastupnika tuženice), a koji da je znao kako predmetne nekretnine nisu „samovlasništvo“ UK već bračna stečevina tužiteljice i UK.

14.2. U svezi ovog žalbenog navoda za reći je kako je prvostupanjski sud po shvaćanju i ovog drugostupanjskog suda pravilno pravno ocijenio njegov iskaz vodeći pri tome računa i o odredbi članka 8. ZPP-a. Štoviše, iz njegovog iskaza se zaista ne bi moglo zaključiti kako bi njemu bilo poznato da su predmetne nekretnine bračna stečevina stranaka. To što bi po navodima tužiteljice bivši zakonski zastupnik tuženice LK bio u gostima kod tužiteljice i njenog supruga i to baš u spornim nekretninama, ne daje osnova za zaključak kako su mu bili poznati imovinskopravni odnosi dvoje supružnika.

14.3. Uostalom za podsjetiti je kako u hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka, a što je također bilo od značenja u predmetnom slučaju, dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila eventualna moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji govore u prilog tužiteljici ne bi prema tome bila dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza. Dakle, u zaključku je još jednom za reći kako je prvostupanjski sud zaista dostatno i logički obrazložio svoju pobijanu odluku, a koje obrazloženje nalazi uporište u izvedenim dokazima.

15. Tijekom trajanja prvostupanjskog postupka baš kao i sada u žalbi tužiteljica je isticala prigovor tužiteljice nedopuštenosti ovrhe pozivajući se na pravo na dom. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje, a što uostalom nije niti sporno, kako je adresa prebivališta tužiteljice : „[adresa]“, pa da je za pretpostaviti kako stalno stanuje na toj adresi. Stoga da je upravo nekretnina (navedene anagrafske oznake) dom tužiteljice. S druge pak strane kako se predmetne nekretnine (kuća, dvorište i bazen) nalazi u Istarskoj županiji, na adresi [adresa], te da se na radi o jedinoj nekretnini tužiteljice niti o onoj koja bi joj bila potrebna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba.

16. Žaliteljica u žalbi, u odnosu na ovaj dio prvostupanjske presude navodi da iako u predmetnim nekretninama nema prebivalište ona da predstavljaju njezin dom. Naime da su predmetne nekretnine ona i njezin bivši suprug sami izgradili, uredili, opremili, živjeli u njima, te upravo u tim nekretninama „pružali gostoprimstvo rodbini i prijateljima.“ Tužiteljica stoga tvrdi kako je tijekom godina prema ovim nekretninama stvorila snažne emocionalne veze tretirajući ih kao „dom“. U prilog svojih shvaćanja poziva se i na praksu Europskog suda za ljudska prava, dalje ESLJP.

17.1. U svezi ovog žalbenog razloga tužiteljice za reći je slijedeće. Kod ispitivanja prigovora prava na dom prije svega treba dati odgovor na pitanje mogu li se predmetne nekretnine (kuća, dvorište i bazen) uopće smatrati domom tužiteljice. Inače prema ustaljenoj sudskoj praksi dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost bez obzira da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. No, ono što je posebno za naglasiti u kontekstu instituta prigovora prava na dom kako nitko u pravilu ne može imati 2 doma i kako je pojam doma neovisan o kvaliteti posjeda. Predstavlja li neki prostor „dom“ činjenično je, a ne pravno pitanje.

17.2. Slijedom navedenog za zaključiti je kako je uvažavajući navedeno prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako dom tužiteljice predstavlja nekretnina na adresi [adresa], a ne predmetne nekretnine u [adresa]. To što je tužiteljica emotivno vezana za kuću i dvorište u [adresa] (predmetne nekretnine) te što je u istima boravila i primala goste ne znači da su te nekretnine dom u smislu odredbi članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.). Kod točno jasno utvrđene činjenice da je dom tužiteljice baš u [adresa], gdje ista i prebiva, isključeno je u konkretnom slučaju da bi ista imala još jedan dom i to u [adresa].

18. Na kraju je za naglasiti kako tužiteljica ničim u ovom postupku nije dokazala činjenice iz kojih bi se na nedvojben način, izvan svake realne sumnje, moglo zaključiti da su predmetni pravni poslovi ništetni u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. 156/22. i 155/23.). Zbog nepotrebnog ponavljanja tužiteljica se dodatno upućuje na obrazloženju prvostupanjske presude (posebno odlomak 29. obrazloženja).

19.1. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

19.2. Tužiteljica u žalbi posebno ističe kako je odluka o parničnom trošku nezakonita jer da je tuženica tijelo javne vlasti, pa da je u tom smislu prvostupanjski sud trebao o troškovima postupka odlučiti imajući na umu odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima, primjerice Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (zahtjev br. 72152/13; presuda od 6. rujna 2016.), Čolić protiv Hrvatske (zahtjev br. 49083/18; presuda od 18. studenoga 2021.) i Bursać protiv Hrvatske (zahtjev br. 78836/16; presuda od 28. travnja 2022.).

19. U svezi sa ovim žalbenim razlogom za reći je slijedeće. O prekomjernim iznosima troškova postupka o čemu tužiteljica sugerira u žalbi, a koji bi bili nerazmjerno ograničenje i miješanje u pravo na pristup sudu te u pravo na mirno uživanje vlasništva ESLJP je zaista odlučivao u predmetima na koje se poziva tužiteljica npr. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske te Čolić protiv Hrvatske, kao uostalom i u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br. 28963/10; presuda od 18. srpnja 2013.) Primjenjujući zaključke iz navedenih predmeta odnosno presuda, ESLJP je u predmetu Perša protiv Hrvatske (zahtjev br. 50014/15; presuda od 8. ožujka 2022.) naveo da visoki troškovi postupka u slučaju potpunog neuspjeha stranke u dokazivanju osnove svog tužbenog zahtjeva (o čemu se i radi u konkretnom slučaju) mogu samo iznimno otvoriti pitanje povrede prava koja se štite Konvencijom. Naime, navedeno je moguće samo u situacijama kada podnositelji iz nekog razloga nisu mogli predvidjeti svoje izglede za uspjeh u parnici. Kako se o tome u predmetnom slučaju ne radi to je prvostupanjski sud pravilno i zakonito odlučio kada je obvezao tužiteljicu da naknadi tuženici parnični trošak.

20.

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju žalbu tužiteljice je trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

21. Na kraju je za kazati slijedeće. Iz presude prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke, kao i iz odluke o parničnom trošku iz točke II. izreke, kao uostalom i iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je kako prvostupanjski sud nije prihvatio zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška. No unatoč tome u točki III. izreke prvostupanjske presude navedeno je kako se odbija zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška. S tim u svezi je za navesti kako će očite pogreške u pisanju ispraviti sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća u svako doba, a ovo u suglasju sa odredbom članka 342. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 23. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Lucija Lasić