REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2596/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivani Marangunić, u pravnoj stvari tužitelja SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupaju ga odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i Partneri d.o.o., Zadar, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojega zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 27. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 24.113,93 EUR.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje su tekle na iznos od:

- 122,48 EUR od 15.11.2007. do 30.9.2015.

- 120,08 EUR od 15.12.2007. do 30.9.2015.

- 123,41 EUR od 15.1.2008. do 30.9.2015.

- 122,53 EUR od 15.2.2008. do 30.9.2015.

- 235,17 EUR od 15.3.2008. do 30.9.2015.

- 233,27 EUR od 15.4.2008. do 30.9.2015.

- 225,10 EUR od 15.5.2008. do 30.9.2015.

- 231,00 EUR od 15.6.2008. do 30.9.2015.

- 224,62 EUR od 15.7.2008. do 30.9.2015.

- 223,59 EUR od 15.8.2008. do 30.9.2015.

- 222,95 EUR od 15.9.2008. do 30.9.2015.

- 230,90 EUR od 15.10.2008. do 30.9.2015.

- 235,48 EUR od 15.11.2008. do 30.9.2015.

- 243, 20 EUR od 7.1.2009. do 30.9.2015.

- 246,64 EUR od 15.1.2009. do 30.9.2015.

- 246,17 EUR od 15.2.2009. do 30.9.2015.

- 238,92 EUR od 15.3.2009. do 30.9.2015.

- 239,76 EUR od 15.4.2009. do 30.9.2015.

- 239,39 EUR od 15.5.2009. do 30.9.2015.

- 236,12 EUR od 15.6.2009. do 30.9.2015.

- 235,88 EUR od 15.7.2009. do 30.9.2015.

- 314,69 EUR od 15.8.2009. do 30.9.2015.

- 317,46 EUR od 15.9.2009. do 30.9.2015.

- 313,16 EUR od 16.10.2009. do 30.9.2015.

- 314,20 EUR od 15.11.2009. do 30.9.2015.

- 312,25 EUR od 11.12.2009. do 30.9.2015.

- 319,78 EUR od 21.1.2010. do 30.9.2015.

- 510,45 EUR od 11.3.2011. do 30.9.2015.

- 588,84 EUR od 12.8.2011. do 30.9.2015.

- 519,76 EUR od 16.9.2011. do 30.9.2015.

- 512,08 EUR od 14.10.2011. do 30.9.2015.

- 514,59 EUR od 15.11.2011. do 30.9.2015.

- 520,52 EUR od 15.12.2011. do 30.9.2015.

- 541,42 EUR od 3.3.2012. do 30.9.2015.

- 545,40 EUR od 3.3.2012. do 30.9.2015.

- 549,37 EUR od 3.3.2012. do 30.9.2015.

- 548,56 EUR od 15.4.2012. do 30.9.2015.

- 558,27 EUR od 13.6.2012. do 30.9.2015.

- 562,30 EUR od 13.6.2012. do 30.9.2015.

- 561,92 EUR od 14.8.2012. do 30.9.2015.

- 565,94 EUR od 14.8.2012. do 30.9.2015.

- 555,95 EUR od 15.9.2012. do 30.9.2015.

- 570,58 EUR od 12.10.2012. do 30.9.2015.

- 579,92 EUR od 15.11.2012. do 30.9.2015.

- 580,60 EUR od 15.12.2012. do 30.9.2015.

- 574,68 EUR od 25.1.2013. do 30.9.2015.

- 583,18 EUR od 15.2.2013. do 30.9.2015.

- 593,10 EUR od 29.3.2013. do 30.9.2015.

- 600,30 EUR od 15.4.2013. do 30.9.2015.

- 593,33 EUR od 9.5.2013. do 30.9.2015.

- 590,69 EUR od 12.7.2013. do 30.9.2015.

- 594,75 EUR od 12.7.2013. do 30.9.2015.

- 605,82 EUR od 3.9.2013. do 30.9.2015.

- 609,96 EUR od 3.9.2013. do 30.9.2015.

- 620,84 EUR od 29.11.2013. do 30.9.2015.

- 625,04 EUR od 29.11.2013. do 30.9.2015.

- 631,68 EUR od 27.1.2014. do 30.9.2015. i

- 635,93 EUR od 27.1.2014. do 30.9.2015.

po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata koje su tekle na iznos od:

- 122,48 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 120,08 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 123,41 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 122,53 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 235,17 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 233,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 225,10 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 231,00 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 224,62 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 223,59 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 222,95 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 230,90 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 235,48 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 243, 20 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 246,64 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 246,17 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 238,92 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 239,76 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 239,39 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 236,12 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 235,88 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 314,69 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 317,46 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 313,16 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 314,20 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 312,25 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 319,78 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 510,45 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 588,84 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 519,76 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 512,08 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 514,59 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 520,52 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 541,42 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 545,40 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 549,37 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 548,56 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 558,27 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 562,30 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 561,92 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 565,94 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 555,95 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 570,58 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 579,92 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 580,60 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 574,68 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 583,18 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 593,10 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 600,30 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 593,33 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 590,69 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 594,75 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 605,82 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 609,96 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 620,84 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 625,04 EUR od 1.10.2015. do isplate

- 631,68 EUR od 1.10.2015. do isplate i

- 635,93 EUR od 1.10.2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva da sud presudom utvrdi da tuženik „nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz njihovog ugovora: Ugovora o namjenskom kreditu broj ugovora: 3208931907, kreditna partija: 7103618323 s nadnevkom: 23. travnja 2007. godine, te I Dodatak ugovoru o kreditu broj ugovora o kreditu 3208931907/11 s nadnevkom: 30. srpnja 2011. godine.“

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Predmet spora je kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamate koja je odredba sadržana u ugovoru o kreditu broj 3208931907 od 23. travnja 2007. u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u švicarskim francima (dalje: CHF) i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK), 2. veljače 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu.

2. Taj je zahtjev utemeljen na tvrdnji tužitelja da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi sadržanoj u potrošačkom kreditu te na tvrdnji da sklapanje dodatka ugovora o kreditu nema utjecaja na osnovanost njegovog kondikcijskog zahtjeva.

3. Radi utvrđenja istinitosti svojih navoda i osnovanosti svoga zahtjeva tužitelj je predložio razgledati ugovor o namjenskom kreditu broj 3208931907 od 23. travnja 2007. s I. Dodatkom tom ugovoru od 30. srpnja 2011. i ostalim prilozima, saslušati tužitelja i provesti financijsko vještačenje.

4. Tužitelj je u tužbi uz (neodređeni) kondikcijski zahtjev za isplatu, istovremeno kumulirao zahtjev za utvrđenje da tuženik nema pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu na tražbine iz ugovora o kreditu broj 3208931907 od 23. travnja 2007. Prema odredbi članka 187. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2., 3. i 4. tog Zakona) tužitelj može tražiti da sud samo utvrdi postojanje ili nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave. Tužbom na utvrđenje ne može se zahtijevati utvrđenje postojanja ili nepostojanja kakve činjenice, pa tako ni činjenice da tuženik nije ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje činjenica ne ide u sudsku nadležnost, pa je uz primjenu članka 16. stavka 2. ZPP-a u tom dijelu tužba odbačena. Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama Rev 317/2005-2 od 26. travnja 2005. i Gž 1/2020 od 8. siječnja 2020.

5. Iako je tužitelj u podnesku od 12. studenog 2025. naveo da u odnosu na zahtjev za isplatu iz tužbe tim podneskom postavlja eventualni tužbeni zahtjev (članak 188. stavak 2. ZPP-a), riječ je o jedinom zahtjevu za isplatu s obzirom na to da neodređeni zahtjev za isplatu neodređenog iznosa koji će biti određen nakon provedenog vještačenja, koji je naveden u tužbi, nije postavljen u skladu s odredbama ZPP-a o stupnjevitoj tužbi. Međutim, to nije od značaja za odluku o sporu. Naime, tužba u kojoj tužbeni zahtjev nije postavljen tako da može poslužiti kao ovršna isprava, a o takvoj tužbi je ovdje riječ, ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupati. S obzirom na to da je navedeni nedostatak tužitelj ispravio podneskom od 12. studenog 2025., kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev, kao dan podnošenja tužbe treba smatrati dan kada je podnesena neispravna (izvorna) tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, a ne dan podnošenja podneska o njezinom ispravljanju. Zbog toga je u ovom postupku podnesen jedan zahtjev za isplatu i to nakon što je tužitelj ispravio tužbu podneskom od 12. studenog 2025. Pritom nije riječ o eventualnoj kumulaciji kako je to pogrešno naznačio tužitelj u tom podnesku. Iz istog razloga, s obzirom na to da nije riječ o preinaci, nego o ispravku tužbe, bespredmetno je protivljenje tuženika toj (ne)preinaci odnosno ispravku. Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev 2237/2014-2 od 4. lipnja 2019.

6. Tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti tvrdeći da nije riječ o potrošačkom ugovoru jer se tužitelj, koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio član uprave trgovačkog društva Generali osiguranje d.d., ne može smatrati prosječnim potrošačem. Osim toga, tvrdi da sporna ugovorna odredba nije nepoštena te da su sve eventualne obveze tuženika na temelju navodno nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF od 23. travnja 2007. prestale sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016.

7. Radi utvrđenja istinitosti svojih prigovora tuženik je predložio razgledati dodatak ugovoru o kreditu od 2. veljače 2016. s prilozima.

8. Sud je u postupku utvrđivao činjenice o kojima ovisi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu. Radi utvrđenja tih činjenica pročitane su isprave koje su u spisu, saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje.

9. Na temelju rezultata tako provedenog postupka sud je uvjerenja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Činjenica da je 23. travnja 2007. u Zagrebu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen namjenski ugovor o kreditu radi kupnje kuće s ugovorenim iznosom kredita od 340.500,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita i s rokom otplate od 34 godine (I. Dodatak ugovoru o kreditu od 30. srpnja 2011.) nije sporna.

11. Iz iskaza tužitelja, čija vjerodostojnost nije dovedena u pitanje, proizlazi da je kuću kupio za stanovanje. Činjenica da je tužitelj naknadno tu kuću počeo iznajmljivati nema utjecaj na njegovo svojstvo potrošača. U skladu s člankom 3. točkom 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003.i 46/2007., dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, u smislu toga Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz tog propisa slijedi da je za ocjenu potrošačkog svojstva ugovora odlučan trenutak sklapanja ugovora, posebno je li za tužitelja sklapanje predmetnog ugovora o kreditu imalo profesionalnu svrhu. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora obavljao djelatnost u području iznajmljivanja nekretnina. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj fizička osoba koja je u trenutku sklapanja ugovora o namjenskom kreditu bila zaposlena u osiguravajućem društvu. Osim toga, nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost u području upravljanja nekretninama. Iz toga također proizlazi da je ugovor o kreditu sklopio kako bi financirao kupnju samo jedne stambene nekretnine koja je prvotno bila namijenjena za stanovanje, a nakon više godina ju je počeo iznajmljivati uz naknadu. Iz postupka ne proizlazi da je trenutku sklapanja ugovora tužitelj iznajmljivao druge nekretnine. Iz svega navedenog slijedi da sklapanje predmetnog ugovora o stambenom kreditu za tužitelja nije imalo profesionalnu svrhu, nego mu je svrha bila osiguranje stambenog pitanja i povećanje njegove privatne imovine, s obzirom na to da je stjecanje stambene nekretnine financirane tim kreditom za njega nakon nekoliko godina predstavljalo oblik ulaganja.

12. Činjenica da je tužitelj bio član uprave osiguravajućeg društva ne utječe na njegovo svojstvo potrošača. To stoga što se zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u potrošačkim ugovorima zajamčena odredbama ZZP/2003 temelji na činjenici da je potrošač slabija stranka jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na trgovca. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio trgovac, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu ZZP/2003 jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome što je tužitelj bio član uprave osiguravajućeg društva, nije imao mogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja se primjenjuje na kredit koji je sklopio pa je i on, neovisno o svom znanju i iskustvu, u podređenom položaju u odnosu na kreditora.

13. Neodlučne su tvrdnje tuženika da se tužitelja, zbog njegove uloge člana uprave osiguravajućeg društva, ne može smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003 – svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti - ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

14. Imajući na umu razloge navedene u točkama 11. do 13., utvrđenje je ovog suda da je ugovor o stambenom kreditu broj 3208931907 od 23. travnja 2007. potrošački ugovor.

15. Činjenica da je ugovor o kreditu zaključen uz redovnu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, promjenjivu, nije sporna. Nije sporno niti da je sporazum o tome da na dan sklapanja ugovora redovna kamatna stopa iznosi 4,50% valjan. Naposljetku, nesporno je i da je valjan sporazum o tome da je stopa redovne kamate promjenjiva.

16. Nije sporno da su stranke ugovorile promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

17. Iz sadržaja potrošačkog ugovora o kreditu broj 3208931907 od 23. travnja 2007. proizlazi da je sastavljen na standardnom obrascu tuženika koji sadrži unaprijed formuliranu odredbu od jednostranoj izmjeni kamatne, a zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2023 o tome da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tijekom postupka nije dovedena u pitanje. Naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da sporazumu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nisu vođeni pojedinačni pregovori. Sama činjenica da je tužitelj znao ili mogao znati da je ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope nema značaj toga da je ta ugovorna odredba rezultat ranijeg pregovora stranaka. Zbog toga je utvrđenje suda da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori.

18. Iz sadržaja tog ugovora o kreditu i iz saslušanja tužitelja proizlazi i to da ugovorna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope nije jasno i lako razumljivo sastavljena (transparentna). Transparentnost se ne može ograničiti isključivo na razumljivost ugovornih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini te podrazumijeva i da potrošači moraju biti u stanju procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora. To je tzv. materijalna transparentnost. Ona u smislu članka 85. ZZP/2003 zahtijeva od trgovca da potrošaču prije sklapanja ugovora pruži jasne informacije o ugovornim odredbama i njihovim posljedicama. Zahtjev transparentnosti je instrument za ispravljanje neravnoteže do koje dolazi zbog razlika u informiranosti trgovca koji u ugovoru nastupa kao profesionalac i potrošača koji nije profesionalac.

19. Zahtjev (materijalne) transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost promjene kamatne stope već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisao tužitelj, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen pa je zaključak suda da je ugovorena promjena kamatne stope odlukom tuženika netransparentna.

20. Imajući na umu da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu koji je (ratione temporis i ratione materiae) obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Zagrebačke banke d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., u ovoj je parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen (članak 502.c ZPP-a).

21. Kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno je završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007. i 79/2007.)i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007.), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženice i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora prvotuženicaa kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali.

22. Imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. To stoga što iz provedenog postupka proizlazi da se o odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanoj u ovom pojedinačnom ugovoru nisu vodili pojedinačni pregovori niti ona udovoljava zahtjevima transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 pa su ostvareni uvjeti za obvezujući učinak presude iz kolektivnog spora i na ovaj pojedinačni predmet. Zbog toga je zaključak suda da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003 koja je u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/223 ništetna.

23. Iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta do 30. rujna 2015. koji je obračunat prema promijenjenoj (povećanoj) kamatnoj stopi (5,15%, 5,80%, 6,30% i 6,05%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,50%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 181.686,43 kn /24.113,93 EUR/[1] .

24. Među strankama nije sporno da su 2. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015), da je taj dodatak sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

25. Iz dodatka ugovora o kreditu proizlazi da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 64.803,63 kn te da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

26. Među strankama je sporan utjecaj sklapanja navedenog dodatka na kondikcijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanoj u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007.

27. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

28. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 23. travnja 2007. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

29. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

30. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

31. Osim toga, nepoštena odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu od 23. travnja 2007. nakon zaključenog dodatka ne obvezuje tužitelja, s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredba zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

32. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

33. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju - uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi - imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, što je okvir postavljen člankom 87. st.1. ZZP/2003.

34. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist, i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

35. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

36. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

37. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

38. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužitelju u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužitelj prilikom sklapanja dodatka ugovoru bio precizno obaviješten o visini kamatne stope ugovorene dodatkom (jer su promjene kamatne stope već realizirane) i koje se retroaktivno primjenjuju na njegov ugovorni odnos.

39. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,15%, 5,80%, 6,30% i 6,05%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,50%), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom u visini od 24.113,93 EUR, nakon sklopljenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

40. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznos koje tužitelj traži tužbom (24.113,93 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

41. Zbog toga ne postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope iz ugovora o kreditu od 23. travnja 2007. jer su i uplate koje čine te razlike (24.113,93 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita, čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

42. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007. jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a, s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim dodatkom. Stoga mu ne pripada zatražena isplata od 24.113,93 EUR pa je tužbeni zahtjev za taj iznos odbijen.

43. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., točka 26.

44. Naposljetku, neodlučno je pozivanje stranaka na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

45. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., S, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

46. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

47. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 23. travnja 2007., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

48. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

49. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi koje tužitelj u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope traži tužbom (24.113,93 EUR) i koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

50. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003 (jer je protivno načelu dobre vjere stvarala značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru.

51. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje obveze tužitelja prema dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. travnja 2007. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

52. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32., Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1. i Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026., točka 26.

53. Visina iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi i dan kada su plaćeni tuženiku utvrđena je financijskim vještačenjem. Suprotno tvrdnjama tuženika, taj je dokaz izveden na temelju činjenicu da je ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ništetna pa su neosnovani prigovori tuženika da vještak nije uzeo u obzir tu ugovornu odredbu. Isto tako, neodlučne su tvrdnje tuženika da je tužitelj „prošao bitno bolje od dužnika se u istoj banci izvorno zadužio za skuplji kredit u kunskoj protuvrijednosti“. Ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara značajnu neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja kao potrošača. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom (ZZP/2003). Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih su predmetne ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju tih odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da je restitucija potrošača nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2003 kao prisilni propis predviđa.

54. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 29. svibnja 2017. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje13. lipnja 2014.). Zbog toga je tuženik tijekom postupka neosnovano prigovarao zastari.

55. Zbog toga su tužitelju u skladu s člankom 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 23. travnja 2007. tekle od dana plaćanja do 30. rujna 2015. kada je tuženikova obveza vraćanja tih iznosa prestala, dok je odnosu na zatražene zatezne kamate koje teku u kasnijem razdoblju zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbijen. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na članku 29. stavku 2. ZOO-a.

56. Iako je tužitelj uspio u sporu samo sa sporednim zahtjevom za isplatu zatezne kamate, dok je u odnosu na glavni zahtjev u sporu uspio tuženik, sud je imao na umu da primjena pravila „gubitnik plaća“ iz članka 154. stavka 1. ZPP-a, koje teži legitimnom cilju osiguravanja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih kroz odvraćanje od neutemeljenih parnica i preuveličanih troškova, može u okolnostima ovog predmeta predstavljati ograničenje tužiteljevog prava na sud. Naime, ograničenje u obliku izricanja znatnog financijskog tereta tužitelju nakon završetaka postupka neće biti spojivo s njegovim pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju (odvraćanja od neutemeljenih parnica) i ako postoji razuman odnos razmjernosti između odluke o naknadi troškovima postupka i legitimnog cilja koji se teži postići.

57. Imajući na umu kriterije za ispitivanje je li ograničenje prava na pristup sudu u obliku odluke o troškovima postupka bilo razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, a koje je Europski sud za ljudska prava razvio u predmetu E i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2009., kao i tumačenje tog Suda da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove kao i na sporove koji uključuju državu (Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.), ovaj je sud vodio računa o činjenici da je u odnosu na predmet spora – osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, u vrijeme podnošenja tužbe postojala neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom je procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika primijenjen tek 27. svibnja 2026. kada je presudom proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ujednačena sudska praksa (Rev 457/2025-21 od 27. svibnja 2026.). U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Kad se tome doda činjenica da iznos troškova koji tužitelj treba naknaditi tuženiku nije neznatan, ovaj sud smatra da odluka o tome da tužitelj uz svoje troškove snosi i troškova zastupanja tuženika predstavlja nerazmjerno ograničenje njezina prava na pristup sudu. Stoga je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove pa su zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka odbijeni.

Zagreb, 23. lipnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika