REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-8413/2023-40
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku, odvjetniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošet, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 23. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e:
„I Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50- 3337113, sklopljenog između tužitelja NG i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 14.03.2006. god, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OU-558/2006 dana 15.03.2006. god, a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."; u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."; u čl. 7. predmetnoga ugovora glasi: ,,...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...", a u čl. 10. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.".
II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 2.530,79 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:
- iznos od 4,15 EUR od 01.12.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 4,13 EUR od 01.01.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 4,20 EUR od 01.02.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 4,24 EUR od 01.03.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 4,32 EUR od 01.04.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 4,21 EUR od 01.05.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,09 EUR od 01.06.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,17 EUR od 01.07.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,06 EUR od 01.08.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,06 EUR od 01.09.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,13 EUR od 01.10.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,63 EUR od 01.11.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,30 EUR od 01.12.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,72 EUR od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,79 EUR od 01.02.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,82 EUR od 01.03.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,35 EUR od 01.04.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,38 EUR od 01.05.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,19 EUR od 01.06.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,04 EUR od 01.07.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,08 EUR od 01.08.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,16 EUR od 01.09.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,15 EUR od 01.10.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,07 EUR od 01.11.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,21 EUR od 01.12.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,33 EUR od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,49 EUR od 01.02.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,45 EUR od 01.03.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,67 EUR od 01.04.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,63 EUR od 01.05.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 10,71 EUR od 01.06.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,41 EUR od 01.07.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,26 EUR od 01.08.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,70 EUR od 01.09.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,55 EUR od 01.10.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,31 EUR od 01.11.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,82 EUR od 01.12.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,47 EUR od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,01 EUR od 01.02.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,17 EUR od 01.03.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,97 EUR od 01.04.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,00 EUR od 01.05.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,88 EUR od 01.06.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,97 EUR od 01.07.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 33,42 EUR od 01.09.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 30,71 EUR od 01.10.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 26,34 EUR od 01.11.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 35,55 EUR od 01.12.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 47,28 EUR od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 38,98 EUR od 01.02.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 41,89 EUR od 01.03.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 38,18 EUR od 01.04.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 38,85 EUR od 01.05.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 54,56 EUR od 01.06.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 56,09 EUR od 01.07.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 69,07 EUR od 01.08.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 62,34 EUR od 01.09.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 54,97 EUR od 01.10.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 53,87 EUR od 01.11.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 53,31 EUR od 01.12.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 56,80 EUR od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 59,84 EUR od 01.02.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 60,25 EUR od 01.03.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 58,15 EUR od 01.04.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 59,57 EUR od 01.05.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 60,54 EUR od 01.06.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 58,90 EUR od 01.07.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 59,33 EUR od 01.08.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 58,11 EUR od 01.09.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 55,45 EUR od 01.10.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 58,28 EUR od 01.11.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 59,64 EUR od 01.12.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 58,69 EUR od 01.01.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 53,35 EUR od 01.02.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 57,88 EUR od 01.03.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 58,28 EUR od 01.04.2013. god. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.862,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. lipnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.“.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14. ožujka 2006. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3337113, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OU-558/2006 dana 15.03.2006. god., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.808,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 268,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 1.250,00 kn), no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn su se povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 1.800,00 kn. Pored iznosa glavnice od 18.808,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva u skladu s Odlukama tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,25% godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF. Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti, znanja radi. U svezi navedenoga, tužitelj nije zaprimio od tuženika izlistanje uplata iz kojeg bi bilo vidljivo kolika je iznosila uplata u CHF, koliki je tečaj banka primjenjivala na dan uplate, kao i na dan isplate kredita, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, već mu je tuženik dostavio izlistanje uplata u kunama iz kojeg se ne vide svi podaci pa iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, već je VPS postavio okvirno na temelju znanih podataka. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. 31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., č. 1115. te čl. 1046, ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 1 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u patnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 179/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača...obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja", odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bile po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet (268,06 CHF) plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o opće mjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Tuženik nadalje ističe kako su postavljeni tužbeni zahtjevi procesno nedopušteni zbog čega tužbu treba odbaciti. Tužbeni zahtjev pod toč. 1. postavljen je protivno odredbama čl. 187. ZPP-a, a tužbeni zahtjev pod toč. II. protivno odredbama čl. 186. ZPP-a. Tužitelj se u odnosu na tužbeni zahtjev pod toč. II. poziva na institut stupnjevite tužbe izd. 186.b. st. 3. ZPP-a. Postavljanje tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP-a a dopušteno je u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke. Tuženik ne raspolaže ispravama koje tužitelj traži, a tužitelju je dostavio dokumentaciju koju je tužitelj zatražio i kojom tuženik raspolaže, a koja je tužitelju dovoljna da postavi određeni tužbeni zahtjev. Navod da tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificiran tužbeni zahtjev ne opravdava pozivanje na institut stupnjevite tužbe. Osim toga, sve i da je stupnjevita tužba u konkretnom slučaju dopuštena, tužbeni zahtjev nije postavljen na način na koji to odredba čl. 186.b st. 3. ZPP-a zahtijeva. 2. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu. Tužitelj u toč. 1. tužbenog zahtjeva predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 9. Ugovora o kreditu kojom propisana primjena tuženikovih općih akata na pitanja koja nisu regulirana samim ugovorom. Međutim, tužitelj ni na koji način ovaj zahtjev ne obrazlaže, zbog čega se tuženik na ove okolnosti ne može očitovati i predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. P2-7129/13 od 13.06.2014. i P2-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. 19. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. P2-6632/17: Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u Švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obvezno pravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača", odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. P2-6632/17:.. ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazat nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 18-19. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u str. 54 presude VTSRH posl.br. P2-6632/17. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vračanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.
39. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u Švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti Švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posi.br. Revt-249/14 jasno navodi kako ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti Švicarskog sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja, prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi promjenjiva tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, ja j primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008, s kasnijim izmjenama) i Zakona o kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009, s kasnijim izmjenama, koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Načela za utvrđivanje promjena kamatnih stopa; Pravilnik o obračunu kamata i naknada iz 2005. i 2011.. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti i neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.
68. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:
528-50-3337113, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, dopunski nalaz i mišljenje, iskaz tužitelja, priležeći podnesci i zapisnici s ročišta.
4. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili namjenski ugovor o kreditu br. 528-50-3337113, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.808,75 CHF.
5. Nesporno je prema čl. 7. ugovora o kreditu da je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF, nesporno je prema čl.2 navedenog ugovora da je ugovorena redovna kamata 5,25% godišnje te promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama ovdje tuženika.
6. Sporno je da li je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je time tužitelj doveden u neravnopravan položaj, sporna je zastara potraživanja kao i osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.
7. U odnosu na prigovor zastare za ništetnost promjenjive valutne klauzule tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena u roku manjem od 5 godina.
8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je htio kupiti auto i bio je u auto kući, misli da se zvala auto kuća Dundović i sjeća se da je pristao da kupi taj auto i poslali su ga u banku, ovdje tuženika. Ne može točno reći gdje je pročitao ugovor, da li u auto kući ili kod tuženika, odnosno u auto kući je samo dobio iznos auta, a u banci je pročitao ugovor o kreditu i kolika je rata i da je promjenjiva valutna klauzula ali da je inače stabilna, tako su rekli. Početnim mjesečnim anuitetom bio je zadovoljan, nakon nekoliko mjeseci on se je počeo mijenjati i povećavati i tada je bio kod tuženika, te je prigovarao ali nije ništa mogao učiniti, morao je plaćati mjesečne anuitete jer je zaposlenik tuženika rekao da se ne mogu mijenjati odredbe ugovora o kreditu. Auto je bio korišten u osobne svrhe, koristili su ga supruga i sin, a radi vožnje na posao. Auto se nije koristio niti za firmu, niti za obrt, samo u osobne svrhe. Plaćao je mjesečne anuitete. Navodi da je pitao zaposlenika tuženika tko to određuje promjenjivu kamatnu stopu kao i valutnu klauzulu, zaposlenik tuženika je rekao da je to više pro forme.
9. Prema odredbi čl. 296. st. 2 ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očigledno neravnopravnost u obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak iako su opći uvjeti koji sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prema odredbi istog čl. st. 2 ZOO-a prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimam se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge, koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovor kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017.od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana švicarski franak. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula i njena je funkcija čuvanje vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. Sva plaćanja za navedeni kredit i iznos ugovora o kreditu kojeg je tuženik ispatio tužitelju te anuitete koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćali su se isključivo u hrvatskim kunama. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala, te je tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Iz navedenog proizlazi da je funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, očuvanje jednake vrijednosti činidaba iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način koji je to tuženik činio, ništetna. Prema odredbi čl. 502c ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio da se na tužitelja primjenjuje Zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba- potrošač, a i iz iskaza tužitelja proizlazi da je motorno vozilo koristio u osobne svrhe. Tuženik predloženim dokazima nije dokazao da bi tužitelj koristio vozilo u neke druge svrhe kao i da mu je objašnjen rizik valutne klauzule, jer teret dokazivanja je na strani tuženika, a prema odredbi čl. 221. a. ZPP-a. Tuženik nije dokazao da li je zaposlenik tuženika dao odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, na okolnost pregovaranja o značenju promjenjive kamatne stope i o metodi i parametrima kod ugovaranja promjenjive kamatne stope i rizika tečaja CHF-valutne klauzule te da li su stranke pregovarale o potrebnim parametrima i metodi kod obračuna promjenjive kamatne stope i da li je tuženik upozorio tužitelja na rizik vezivanja kredita u stečaj CHF, promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope na financijske obveze tužitelja po ovom kreditnom odnosu, a što je i tužitelj iskazao da su mu nudili kredit u švicarcima jer je najstabilniji i nisu ništa rekli u odnosu na rizik valutne klauzule. Sud zaključuje da je tuženik nesavjesni stjecatelj, jer je povrijedio prava i interese tužitelja, a radi ništetnosti dijela navedenog ugovora u odnosu na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu, a prema odredbi čl. 1111. i 1115. koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a.
10. Iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do kraja otplate kredita iznose 1.890,99 EUR, Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 171,94 EUR, Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.719,05 EUR. Sud je donio rješenje t je pozvao vještaka da izradi dopunu nalaza i mišljenja i da izračuna pretplatu po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope koju je tuženik primjenjivao prilikom uplate svakog anuiteta naspram početno ugovorene promjenjive kamatne stope. U dopunskom nalazu i mišljenju vještak je utvrdio ukupan iznos pretplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita do dana konačnog dospijeća kredita iznos 639,80 eur.
11. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s pravilima znanosti i vještine, a prema odredbi čl. 258. ZPP-a.
12. Sud je utvrdio da osnovano je tužitelj zatražio dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope, a što je navedeno u historijatu tužbe u točki 5 i 7 gdje se pozvao na kolektivnu presudu koja se odnosi na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu kao i u podnesku od 8. veljače 2024. godine u kojem se očitovao o osnovanosti potraživanja pretplate po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope. Stoga ne stoji prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja za zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose promjenjive kamatne stope. Budući da je sud utvrdio da je promjenjiva kamatna stopa ništetna u dijelu prema čl. 2. kao i valutna klauzula u dijelu čl. 7. navedenog ugovora, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača a prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je tužitelju na ime stjecanja bez osnove dosudio iznos od 2.530,79 eura (iznos pretplaćene valutne klauzule 1.890,99 eur) i pretplate kamatne stope 639,80 eur) u odnosu na preplaćenu valutnu klauzulu i preplaćenu kamatnu stopu (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a.) sve to sa zakonskim zateznim kamatama a mjesečne iznose tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, koji je u sve i s čl. 183. ZOO-a.
13. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljici temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a u iznosu od 2.862,50 eura, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, ročište 6.02.2024. – 50 bodova, podnesak 8.02.2024. – 100 bodova, ročište 15.01.2025. - 100 bodova, podnesak 27.01.2025. – 25 bodova, podnesak 10.04.2025. - 100 bodova, podnesak 16.04.2025. – 25 bodova, podnesak 28.04.2025. - 100 bodova, ročište 15.05.2025. – 100 bodova, podnesak 23.05.2025. – 25 bodova, podnesak 17.06.2025. - 100 bodova, ročište 12.05.2026. - 100 bodova, a što ukupno iznosi za rad odvjetnika prema OT 1.850,00 eur, PDV 462,50 eura, trošak financijskog vještačenja 550,00 eura.
U Zagrebu, 23. lipnja 2026.
Sudac:
Saša Bušić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
- tužitelju po pun
- tuženiku po pun
