REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2726/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 11. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51401516-2040125969 od 30.7.2003., sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja u čl. 10. glasi:

NAKNADA:

“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.106,18 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401516-2040125969 dana 30.7.2003., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 3.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za Eur na dan korištenja kredita, da je tužitelju naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 30.7.2003. u iznosu od 225,22 kn, protuvrijednost po službenom tečaju HRK – EUR u iznosu od 29,89 Eur, da o samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu, da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 i kasnije izmjene), a obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, da posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, da je, nadalje, tuženi tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu, da je povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, da je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Slijedom navedenog, predlaže donijeti presudu sadržaja izreke kako je to pobliže naznačeno u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe tužitelja, prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 15. travnja 2025., ističe da tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, prilikom čega ne zahtijeva isplatu s navedene osnove te navodi kako je naknada naplaćena u iznosu od 29,89 eura, da tuženik ne spori iznos visine naplaćene naknade, budući da ista proizlazi iz obračuna naknade koji je tužitelj dostavio uz tužbu, no smatra kako je tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko naznačio čime se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka , pa stoga predlaže utvrditi vrijednost predmeta spora u visini od 29,89 eura. Nadalje navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, da dakle za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, ujedno ističe da se status potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju , a da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova , da je stoga u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, da je ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, da citirana odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,0% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, da je tako odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, da dakle Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim navedenoga, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, da i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na informacije koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, da osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,0% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Nadalje navodi da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, odnosno da se proces obrade pojedinog kredita sastoji od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl., da je nesporno i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja, da je banka, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade , da u prilog navedenome dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011., da su navedenim dokumentom popisane aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita , da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak, da utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita, da iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. U prilog svoje tvrdnje da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade, te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, tuženik se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022., te na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (UĆ protiv CIB Bank Zrt.). S obzirom na navedeno, tuženik smatra kako su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita , da je, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.), jasno kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive, da slijedom navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa), da je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“, da sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Naposljetku tuženik ističe kako je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), da se slijedom navedenoga ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama , pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. S obzirom na navedeno, predlaže odbiti tužbu i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži ti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51401516-2040125969 od 30.07.2003. (list 5-9 spisa), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje 2004. -2011. (list 24-25 spisa), saslušan je tužitelj (list 58- 59 spisa).

3.1. Na ročištu održanom 12. siječnja 2026. sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 eur.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51401516-2040125969 od 30.7.2003. kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno sklapanje predmetnog ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51401516-2040125969 dana 30.7.2003. između ovdje stranaka, činjenica da je naknada naplaćena dana 30.07.2003. u iznosu od 29,89 eura, odnosno visina naplaćene naknade, kao niti da je odredbom čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora i da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 10. Ugovora o ugovorenoj administrativnoj naknadi za odobravanje kredita, odnosno sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena administrativna naknada - jednokratna naknada u visini 1% od iznosa kredita, te da na tu naknadu nije mogao utjecati i morao ih je podmiriti.

9. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko jednokratne naknade, sud je saslušao tužitelja, koji u svom iskazu navodi da je primijetio da mu je previše uzeto od kredita, ništa nije pregovarao što od strane banke nije u redu, da su mu rekli da će mu ustegnuti utuženi iznos, a razlozi zbog čega će mu ustegnuti nisu mu objašnjeni, on nije znao da se to toliko uzima i zbog toga je pred sudom, da mu nisu predočili nikakav troškovnik na ime izvršenih radnji za obradu kredita, a navedeni kredit je utrošio za renovaciju stana, a u tom stanu je živio i živi i danas.

9.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

10. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu administrativne - jednokratne naknade za obradu kredita, već je morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadi i svrsi takve naknade. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o administrativnoj - jednokratnoj naknadi i visini te naknade, odnosno svrsi naknade, koju utvrđuje banka. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, pritom prikaz procesa obrade kredita za razdoblje 2004. -2011. sačinjen u siječnju 2011., kojim su popisane aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, a koji je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, ne predstavlja dokaz na navedenu okolnost prvenstveno iz razloga što je navedeni dokument sačinjen 8 godina nakon odobrenja predmetnog kredita, a kao što je već iz iskaza tužitelja utvrđeno, tužitelj uopće nije bio informiran o naknadi na način kako to prikazuje navedeni dokument , odnosno jedino je bio upoznat sa činjenicom da mora platiti administrativnu naknadu - jednokratnu naknadu za odobravanje kredita, ali ne i o tome čemu navedena naknada služi, što istom plaća i što ista predstavlja. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadržava odredbu prema kojima se tužitelj obvezuje platiti banci administrativnu - jednokratnu naknadu u visini 1% na iznos odobrenog kredita.

14. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 10. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita, odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "troškovi odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji)" - ukupni troškovi kredita za potrošača, pa se jednokratna naknada ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o jednokratnoj naknadi ne tiče odnosa između iznosa jednokratne naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je tužitelj iznos administrativne jednokratne naknade bio dužan platiti od iznosa odobrenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1065. do 1068. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade kod prvog korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom, koja ovisi o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

21. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prilikom isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1% njegove visine, koja je tužitelju naplaćena kao naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, kao što je to navedeno pod točkom 13. obrazloženja.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (administrativnu jednokratnu naknadu), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“. Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na jednokratnu naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

25. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnim navedene odredbe, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. i čl. 151. ZPP i isti je suđen tužitelju, a budući da je u cijelosti uspio u sporu. Trošak postupka tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora (1.327,22 €), u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 02.06.2025. 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 12.01.2026. i 11.05.2026. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 € (Tbr. 54 Tarife) daje iznos od 800,00 €, a uz uvećanje za 25% PDV (Tbr. 42 Tarife) daje iznos od 1.000,00 €. Navedeni iznos valjalo je uvećati za trošak pristojbe na tužbu od 53,09 € i pristojbe na presudu od 53,09 €, tako da sveukupan trošak tužitelja iznosi 1.106,18 €, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

27. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP -a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

U Zagrebu, 23. lipnja 2026.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od po 53,09 eur svaka

- pun. tuženika