- 1 -              Rev 9/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 9/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. b. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženice G. M. iz S., OIB ..., i 2. tuženika M. M. iz S., OIB ..., koje zastupa punomoćnica D. N., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-119/2018-4 od 6. lipnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4670/13-32 od 27. studenog 2017., u sjednici održanoj 16. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-119/18-4 od 6. lipnja 2019. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4670/13-32 od 27. studenog 2017. u točkama III. i IV. izreke u odnosu na 1. tuženicu i sudi:

 

              "Nalaže se 1. tuženici G. M. da solidarno s 2. tuženikom M. M. isplati tužitelju Zagrebačkoj banci d.d. iznos od 79.579,97 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koja iznosi 2,5% godišnje, a od 1. siječnja 2024. stopa zatezne kamate određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i nalaže se 1. tuženici solidarno s 2. tuženikom naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 11.513,70 eura u roku od 15 dana."

II. Odbija se revizija 2. tuženika kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Odbacuje se revizija 2. tuženika protiv odluke o troškovima postupka kao nedopuštena.

 

II. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju troškove revizijskog postupka od 2.820,00 eura u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

"1. Nalaže se II-tuženiku M. M. da tužitelju Z. b. d.d. isplati iznos od 79.579,97 EUR-a, sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2013.g. pa do isplate do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, te mu se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 86.750,00 kn sa zateznim kamatama, tekućim od 27. studenog 2017.g., kao dana presuđenja, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na II-tuženika u iznosu od 403,48 EUR-a, sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 5. srpnja 2013. godine do isplate.

 

3. Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženicu G. M., u cijelosti.

 

4. Nalaže se tužitelju da I-tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 67.162,50 kn, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i 2. tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u t. 1., 3. i 4. izreke.

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tužitelj dok je 2. tuženik protiv drugostupanjske presude podnio reviziju u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev. Stranke su reviziju podnijele zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj je predložio da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu dok je 2. tuženik predložio da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika, podredno da ukine pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

 

4. U odgovoru na reviziju 2. tuženika, tužitelj je predložio odbiti istu kao neosnovanu.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelja, 1. tuženica je predložila odbiti istu kao neosnovanu.

 

6. Revizija tužitelja je osnovana. Revizija 2. tuženika nije osnovana.

 

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu 79.579,97 eura koji iznos da su tuženici stekli bez osnove na ime tečajne razlike u valuti A. (kvanza) koju je tužitelj pogrešno obračunavao na iznose koje je 2. tuženik podizao na bankomatima u A. kao punomoćnik 1. tuženice po njezinom deviznom računu.

 

9. U odnosu na reviziju tužitelja:

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je 1. tuženica sklopila s tužiteljem ugovor o deviznom poslovanju 7. kolovoza 2010. i da je opunomoćila 2. tuženika za raspolaganje sredstvima na svom računu,

 

- da je 2. tuženik podizao novce po navedenom računu temeljem visa electron kartice i da su novci podizani u Republici A.,

 

- da je tužitelj primijenio pogrešan tečaj prilikom obračuna podignutih iznosa iz valute angolske kvanze u valutu euro,

 

- da iz izvatka izvještaja unutarnje revizije tužitelja od 21. prosinca 2012. proizlazi da je u razdoblju od 20. srpnja 2007. do 20. srpnja 2012. od strane 26 klijenata obavljeno 11.555 transakcija u valuti A. koje su u knjigama tužitelja evidentirane po nepripadajućem tečaju što je rezultiralo financijskim gubitkom za tužitelja od 972.000,000 eura, da je 2. tuženika kao klijent banke s povezanim osobama, od kojih je jedna i 1. tuženica, provedenim transakcijama doveo do gubitka za tužitelja od 413.787,29 eura,

 

- da je 1. tuženica vršila uplate na predmetni račun po uputama roditelja,

 

- da je 2. tuženik, otac tuženice, krajem 2008. otišao u A. s namjerom da tamo pokrene posao, da se 2010. preselio u L. gdje da je zbog iznimno visokih troškova života i cijena bio primoran da ga njegovi bližnji opunomoće po svojim deviznim računima kako bi povećao dnevni limit podizanja novca,

 

- da su bližnji 2. tuženika odnosno njegova žena, punica i nećakinja, kao i njegova kći, ovdje 1. tuženica, dnevno uplaćivali tužitelju određeni iznos novca jer da je dnevno dizao dnevni limit po svakoj  kartici koji je otprilike iznosio 30.000 do 32.000 kvanza,

 

- da je u sustavu tužitelja došlo do greške, jer je na tečajnoj listi tužitelja pod šifrom 973 egzistirao klirinški (obračunski) dolar, što da je nasljeđe iz bivšeg sustava i koji dolar je prestao postojati prestankom SSSR-a, ali je u sustavu tužitelja ostao kao obračunska jedinica pod tom šifrom,

 

- da je 2002. šifra 973 na međunarodnom planu dodijeljena a. valuti kvanza, da tužitelj kvanzu nije evidentirao pod tu šifru jer je to valuta s kojom se ne trguje niti se obavlja bili kakva plani promet u RH,

 

- da je za šifru oznake 973 koja je pripala tzv. klirinškom (obračunskom) dolaru, u informacijskom sustavu tužitelja završno s 2006. uvedena blokada, odnosno ta se šifra odnosno tečaj klirinškog dolara više ne upotrebljava u deviznom platnom prometu,

 

- da je greškom blokada bila provedena samo u aplikaciji za pravne, ali ne i za fizičke osobe, zato je došlo do spornih terećenja preračunom kvanzi u tečaj klirinškog dolara koji je nekoliko puta manji od tečaja kvanze odnosno za 3,23 puta,

 

- da se radi o debitnoj kartici koja se koristi za raspolaganje sredstvima na deviznom računu i da se iznosi obračunavaju terećenjem deviznog računa korisnika, računa 1. tuženice,

 

- da je novac s bankomata u A. podizao isključivo 2. tuženik na teret računa 1. tuženice,

 

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je po deviznom računu koji je otvorila tuženica stečeno bez osnove 79.579,97 eura koji iznos je 2. tuženik podigao na bankomatu u A., da za navedeni iznos nije terećen devizni račun 1. tuženice,

 

- da je tužitelj greškom za manji iznos teretio račun 1. tuženice jer je primjenjivao tečaj klirinškog dolara.

 

10. Na temelju navedenih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi zaključili da je zbog pogreške u aplikaciji tužitelja došlo do stjecanja bez osnove isključivo na strani 2. tuženika u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) odnosno da je 2. tuženik na taj način stekao korist (čl. 1111. st. 2. ZOO) u visini iznosa za koji bi bio terećen račun 1. tuženice da je preračun izvršen primjenom ispravnog tečaja pa je 2. tuženik, jer je stekao bez osnove, u obvezi vratiti tužitelju iznos od 79.579,97 EUR (koji je utvrđen financijskim vještačenjem). Nižestupanjski sudovi su zaključili su da nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO prema kojoj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, jer iz provedenih dokaza proizlazi da su djelatnici tužitelja tek internom revizijom utvrdili da je pogreškom račun 1. tuženice terećen za manji iznos od onog za koji se trebao teretiti, što znači da djelatnici tužitelja nisu imali saznanje da ne terete račun 1. tuženice za stvarni iznos za koji je račun trebao biti terećen. Nižestupanjski sudovi su zaključili da okolnost da je došlo do greške u poslovanju banke ne ovlašćuje 2. tuženika da zadrži ono što je bez osnove stekao. Stoga su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika.

 

11. Nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu zaključivši da devizni račun 1. tuženice nije bio terećen niti blokiran, da se ne radi o potraživanju koje bi proizašlo iz ugovora o usluzi banke odnosno do kojeg bi došlo zbog isplate s računa izvan granica raspoloživih sredstava u smislu čl. 992. ZOO već se radi o stjecanju koristi na strani 2. tuženika koji je podizao novac s računa mimo raspoloživih sredstava zbog pogreške u obračunu tužitelja. Stoga su zaključili da 1. tuženica ne može biti odgovorna za poslovanje koje se odvija izvan granica računa za koji 1. tuženica odgovara. Nižestupanjski su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao da je 1. tuženica stekla sporni iznos i odbili su tužbeni zahtjev u odnosu na 1. tuženicu.

 

12. Tužitelj u reviziji navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da 1. tuženica nije stekla bez osnove traženi iznos. Ističu da je 1. tuženica, kao vlasnica računa stekla korist jer je njezin devizni račun terećen u trostruko manjim iznosima po nepripadajućem tečaju, a za što nije bilo osnove jer se radi o grešci banke. Korist koju je stekla 1. tuženica ogleda se u činjenici da je tužitelj propustio njezin račun teretiti za iznos od 79.579,97 eura što za tuženicu kao korisnicu računa koja je dužna osigurati pokriće za sve transakcije po svom računa, bez obzira jesu li isti učinjeni od nje ili punomoćnik, predstavlja korist. Revident ističe da granica raspoloživih sredstava na računu nije probijena samo i isključivo iz razloga što je tužitelj primjenjivao nepripadajući tečaj i da 1. tuženica nije terećena za 79.579,97 eura zbog greške banke. Ističe da solidarno, po računu 1. tuženice, odgovaraju banci za raspolaganja po računu koja su poduzeta radnjama punomoćnika (2. tuženik) i vlasnik računa (1. tuženica).

 

13. Ovaj sud ne može prihvatiti shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženica nije stekla bez osnove iznos koji potražuje tužitelj.

 

14. Naime zbog greške banke, ovdje tužitelja, račun 1. tuženice terećen je za manji iznos od iznosa za koji je trebao biti terećen i koji iznos je s računa 1. tuženice stvarno podignut, a zbog čega je 1. tuženica, kao vlasnica računa, iznos novca, za koji je manje terećen njen račun od stvarnog iznosa koji je punomoćnik tuženice podignuo sa računa, stekla bez osnove.

 

15. Vijeće ovog suda je ocijenilo da je došlo do stjecanja bez osnove na strani 1. tuženice stoga postoji solidarna odgovornost 1. tuženice prema tužitelju.

 

16. Navodi 1. tuženice da joj račun nije bio blokiran pa nije znala za pogrešno terećenje su neodlučni jer je do stjecanja nepripadnog iznosa došlo upravo zato jer račun 1. tuženice nije bio blokiran zbog primjene pogrešnog tečaja i ta greška je dovela do stjecanje bez osnove na strani tuženika. Navodi 2. tuženice da nije znala da njen otac, punomoćnik po njenom deviznom računu, ovdje 2. tuženik, podiže u A. značajno veći iznos od iznosa za koji je u konačnici terećen njen račun, su neodlučni. Naime, 1. tuženica je opunomoćila 2. tuženika da raspolaže njenim računom, a punomoćnik i vlasnik računa solidarno odgovaraju za sve troškove učinjene po računu. Potrebno je naglasiti da iz spisa ne proizlazi da je sporno potraživanje nastalo u vezi s neovlaštenim korištenjem kartice već proizlazi da je tuženica uplaćivala na račun određen iznos, kako bi njezin punomoćnik, otac, (ovdje 2. tuženik) mogao dizati gotovinu na bankomatu u A.

 

17. Pogreška jedne strane ne ovlašćuje drugu stranu da, zbog te greške, zadrži ono što je stekla bez osnove. Ovaj sud je ocijenio da postoji solidarna odgovornost na strani 1. tuženica i 2. tuženika prema tužitelju jer su, iako zbog propusta i pogreške banke, ovdje tužitelja, tuženici predmetni iznos stekli bez osnove.

 

18. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova i posljedično pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na 1. tuženicu valjalo je pravilnom primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prihvatiti zahtjev tužitelja u odnosu na solidarnu odgovornost 1. tuženice. Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačio nižestupanjske presude i odlučio kao u t. 1. izreke presude. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP.

 

19. U odnosu na reviziju 2. tuženika:

 

Suprotno revizijskim navodima 2. tuženika pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni ili proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

20. U reviziji 2. tuženik osporava pravilnost primjene čl. 8. ZPP iznoseći svoju ocjenu dokaza, međutim prvostupanjski je sud ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud stoga ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju. Osporavajući ocjenu dokaza revident osporava i činjenična utvrđenja, međutim osporavanje činjenica ovaj sud sukladno čl. 385. st. 1. ZPP nije ovlašten cijeniti.

 

21. Neosnovani su i revizijski navodi 2. tuženik da drugostupanjski sud nije "dovoljno" obrazložio presudu. Drugostupanjski se sud u pobijanoj presudi pozvao na ovlaštenje iz odredbe čl. 375. st. 5. ZPP kojom je propisano da u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom i primjenu materijalnog prava drugostupanjski sud u obrazloženju presude neće posebno obrazlagati presudu. Budući da je sud u pobijanoj presudi crpio ovlaštenje iz čl. 375. st. 5. ZPP neosnovano navodi revident da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

 

22. U reviziji 2. tuženik ističe da je tužitelj, kao banka, trebao svoje bankarske poslove obavljati s povećanom pažnjom prema pravilima bankarstva i pažnjom dobrog stručnjaka prema Općim uvjetima tužitelja i prema čl. 9. i 10. ZOO.

 

23. Osnovano 2. tuženik ističe da je banka u ispunjavaju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti dužna postupati s povećanom pažnjom, pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO) i da je banka, pogrešno preračunavajući valutu, postupala suprotno čl. 10. ZOO. Međutim nepažnja, nemar i površnost banke, tužitelja u ovom sporu, ne daju tuženicima pravo zadržati ono što su stekli bez osnove, a zbog takvog postupanja banke. Okolnost da je došlo do greške banke ne ovlašćuje drugu stranu da zadrži ono što je stekla bez osnove. Odredba čl. 1112. st. 2. ZOO ne može se primijeniti jer u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da se radi o pogrešci banke, banka nije znala da isplaćuje više, odnosno da pogrešno obračunava valutu.

 

24. Ostale prigovore 2. tuženika koji se svode na osporavanje činjeničnih utvrđenja revizijski sud nije ovlašten razmatrati niti se upuštati u ocjenu osnovanosti istih sukladno čl. 385. st. 1. ZPP.

 

25. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija 2. tuženika izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju 2. tuženika kao neosnovanu.

 

26. Revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

27. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

28. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

29. Stoga je valjalo reviziju 2. tuženika protiv odluke o troškovima parničnog postupka odbaciti kao nedopuštenu i na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i čl. 400. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

30. Tužitelj je cijelosti uspio s revizijom te mu je dosuđen trošak revizije od 2.820,00 eura (čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP). 

31. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici
Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno
je prilagoditi sudske odluke vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl.

48. Zakona o uvođenju eura) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

 

Zagreb, 16. siječnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.