REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-431/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sutkinji Tanji Marušić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sandri Đurin, odvjetnici u Novoj Gradiški, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave 14. svibnja 2026., održane u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Sandre Đurin, odvjetnice u Novoj Gradiški i zamjenika punomoćnice tužene, odvjetnika Darka Samardžije, mag.iur iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igor Golovrški, mag. iur. i Darko Samardžija, mag.iur. u Novoj Gradiški, te nakon objave presude 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici ŽE, OIB: 12174293846iz [adresa]. 34, isplati novčani iznos od 3.468,48 eura (tri tisuće četiri stotine šezdeset i osam eura i četrdeset i osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 14% godišnje teče od 6. rujna 2010. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje teče od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, i to kako slijedi:

- za kolovoz 2010. iznos od 16,83 € od 06.09.2010.g. do isplate,

- za rujan 2010. iznos od 39,29 € od 05.10.2010. g. do isplate,

- za listopad 2010. iznos od 33,68 € od 05.11.2010.g. do isplate,

- za studeni 2010. iznos od 44,17 € od 06.12.2010.g. do isplate,

- za prosinac 2010. iznos od 50,06 € 05.01.2011.g. do isplate,

- za siječanj 2011. iznos od 45,23 € od 04.02.2011.g. do isplate,

- za veljaču 2011. iznos od 47,83 € od 04.03.2011.g. do isplate,

- za ožujak 2011. iznos od 42,34 € od 05.04.2011.g. do isplate,

- za travanj 2011. iznos od 46,83 € od 05.05.2011.g. do isplate,

- za svibanj 2011. iznos od 59,07 € od 06.06.2011.g. do isplate,

- za lipanj 2011. iznos od 55,04 € od 05.07.2011.g. do isplate

- za srpanj 2011. iznos od 77,93 € od 04.08.2011.g. do isplate,

- za kolovoz 2011. iznos od 79,45 € od 05.09.2011.g. do isplate,

- za rujan 2011. iznos od 60,75 € od 05.10.2011. g. do isplate,

- za listopad 2011. iznos od 58,54 € od 04.11.2011.g. do isplate,

- za studeni 2011. iznos od 55,10 € od 05.12.2011.g. do isplate,

- za prosinac 2011. iznos od 58,90 € 05.01.2012.g. do isplate,

- za siječanj 2012. iznos od 62,48 € od 06.02.2012.g. do isplate,

- za veljaču 2012. iznos od 61,99 € od 05.03.2012.g. do isplate,

- za ožujak 2012. iznos od 60,28 € od 05.04.2012.g. do isplate,

- za travanj 2012. iznos od 60,86 € od 04.05.2012.g. do isplate,

- za svibanj 2012. iznos od 62,44 € od 05.06.2012.g. do isplate,

- za lipanj 2012. iznos od 60,61 € od 06.07.2012.g. do isplate

- za srpanj 2012. iznos od 61,15 € od 03.08.2012.g. do isplate,

- za kolovoz 2012. iznos od 60,00 € od 05.09.2012.g. do isplate,

- za rujan 2012. iznos od 57,88 € od 05.10.2012. g. do isplate,

- za listopad 2012. iznos od 60,53 € od 06.11.2012.g. do isplate,

- za studeni 2012. iznos od 59,52 € od 07.12.2012.g. do isplate,

- za prosinac 2012. iznos od 61,63 € 08.01.2013.g. do isplate,

- za siječanj 2013. iznos od 57,61 € od 07.02.2013.g. do isplate,

- za veljaču 2013. iznos od 57,88 € od 08.03.2013.g. do isplate,

- za ožujak 2013. iznos od 61,26 € od 05.04.2013.g. do isplate,

- za travanj 2013. iznos od 59,36 € od 06.05.2013.g. do isplate,

- za svibanj 2013. iznos od 55,76 € od 05.06.2013.g. do isplate,

- za lipanj 2013. iznos od 54,60 € od 05.07.2013.g. do isplate

- za srpanj 2013. iznos od 54,93 € od 06.08.2013.g. do isplate,

- za kolovoz 2013. iznos od 57,39 € od 05.09.2013.g. do isplate,

- za rujan 2013. iznos od 59,79 € od 04.10.2013. g. do isplate,

- za listopad 2013. iznos od 58,79 € od 08.11.2013.g. do isplate,

- za studeni 2013. iznos od 60,39 € od 06.12.2013.g. do isplate,

- za prosinac 2013. iznos od 58,38 € 08.01.2014.g. do isplate,

- za siječanj 2014. iznos od 56,23 € od 07.02.2014.g. do isplate,

- za veljaču 2014. iznos od 56,92 € od 07.03.2014.g. do isplate,

- za ožujak 2014. iznos od 55,90 € od 07.04.2014.g. do isplate,

- za travanj 2014. iznos od 55,67 € od 07.05.2014.g. do isplate,

- za svibanj 2014. iznos od 54,47 € od 06.06.2014.g. do isplate,

- za lipanj 2014. iznos od 55,47 € od 07.07.2014.g. do isplate

- za srpanj 2014. iznos od 55,47 € od 07.08.2014.g. do isplate,

- za kolovoz 2014. iznos od 58,23 € od 10.09.2014.g. do isplate,

- za rujan 2014. iznos od 57,60 € od 07.10.2014. g. do isplate,

- za listopad 2014. iznos od 59,80 € od 11.11.2014.g. do isplate,

- za studeni 2014. iznos od 60,18 € od 10.12.2014.g. do isplate,

- za prosinac 2014. iznos od 60,37 € 09.01.2015.g. do isplate,

- za siječanj 2015. iznos od 60,51 € od 09.02.2015.g. do isplate,

- za veljaču 2015. iznos od 60,51 € od 09.03.2015.g. do isplate,

- za ožujak 2015. iznos od 60,51 € od 09.04.2015.g. do isplate,

- za travanj 2015. iznos od 60,51 € od 08.05.2015.g. do isplate,

- za svibanj 2015. iznos od 60,51 € od 09.06.2015.g. do isplate,

- za lipanj 2015. iznos od 60,51 € od 08.07.2015.g. do isplate

- za srpanj 2015. iznos od 60,51 € od 10.08.2015.g. do isplate,

- za kolovoz 2015. iznos od 60,51 € od 08.09.2015.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 Zagreb, Slavonska avenija br. 6, da tužiteljici ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.141,57 eura (dvije tisuće stotinu četrdeset jedan euro i pedeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od siječnja 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja, 23. lipnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe

Obrazloženje

1. Tužiteljica je po punomoćnici podnijela kod ovog suda 7. lipnja 2023. tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da joj sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi naložio tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 1.327,36 eura zajedno s kamatama i troškovima postupka, a koji zahtjev je je tužiteljica, nakon provedenih vještačenja, konačno uredila 7. veljače 2026, i koji glasi kako je navedeno u izreci ove presude.

1.a. Tužiteljica je, kao korisnica kredita, s pravnim prednikom tužene – Slavonska banka d.d., kao kreditorom, 21.03.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br.5140030250-26000054851/2006. Predmetni Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Dražen Zima iz [adresa] dana 24.03.2006. godine pod brojem OU - 3457/2006. U odredbama opisanoga Ugovora nalazi se ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF).

1.b. Ugovor opisan u točki I. ove tužbe parnične stranke su sklopile po unaprijed formuliranom obrascu tužene. Budući da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, o kojim stranke nisu pregovarale, tužitelj nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj. Kako tužena sastavlja ugovore na gotovo istim obrascima za sve korisnike kredita nitko od klijenata tužene nema mogućnost ugovoriti bilo što različito od onoga što nudi tužena. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u kojem je parničnom postupku pravni prednik tužene bila jedna od tuženih, utvrđeno je kako je, u razdoblju navedenom u toj presudi, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i odlukom po reviziji Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 14. svibnja 2015. Isto tako, gore opisanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., utvrđeno je kako je tužena u razdoblju navedenom u toj presudi povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena postupala suprotno, tada važećim, odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Gore navedena prvostupanjska presuda je i u tom, navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

1.c. Tužiteljica je oštećena za iznos više otplaćenog po kreditu iz točke I. ove tužbe. Na ime gore navedenog, tužiteljica potražuje isplatu ukupno preplaćenog iznosa od 1.327,26 EUR / 10.001,00 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedini iznos od dana plaćanja rate od strane tužiteljice pa do isplate.

1.d. Tužiteljica je s tuženom 03.02.2016. potpisala Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-26000054851/2006. Navedenim aneksom izvršena je konverzija kredita opisanog u točki I. ove tužbe na način da je otplata obveza po kreditu umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu uz EUR.

1.e. Članak 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa je slijedom navedenoga za ista vezan i ovaj sud.

1.f. Tužiteljica u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se pribavi kompletna dokumentacija i provede odgovarajuće financijsko - knjigovodstveno vještačenje, nakon čega će tužiteljica odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom, sve sukladno čl. 186 b. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica se svojim dopisom od 25.02.2022. obratio tuženoj radi dostavljanja potrebne dokumentacije, no tužena se svojom mail porukom javila da se dokumentacija može preuzeti u najbližoj poslovnici tužene, no kada se istoj pristupilo, odbili su dati dokumentaciju samo na temelju isprintane poruke.

1.g. Nadležnost suda određena osim Zakonom o parničnom postupku određena je i presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98 (Oceano Grupo Editorial SA v. Rocio Murciano Quintero i dr.) od 27.06.2000. bez obzira na prorogaciju nadležnosti u pojedinim ugovorima o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka.

2. U odgovoru na tužbu od 25. kolovoza 2023. tužena ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice, obzirom da smatra da se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg odredi sud.

2.a. U tužbi se navodi da su tužiteljica i prednik tužene sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030250-26000054851/2006, 21.06.2006., sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a tužiteljica navodi da je uz Ugovor o kreditu sklopljen i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-26000054851/2006, 03.02.2016. godine, sa Sporazumom o osiguranju o osiguranju novčane tražbine kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF valute u EUR valutu u skladu s ZID ZPK NN 102/15.

2.b. Tužiteljica je propustila navesti da je pravni prednik tužene, Slavonska banka d.d. s kojim je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužiteljica ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF. U odnosu na navedeno, tužena ukazuje na članak 502.c. ZPP-a koji navodi: Članak 502.c (NN 57/11,70/19) „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Međutim, kako Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, odnosno nije utvrđeno da bi koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF, nema mjesta primjeni gornje odredbe, obzirom da se ista ne može primijeniti na predmetni postupak.

ZASTARA

2.c. Kako je tužba podnesena 10. lipnja 2023. godine, tužena ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 10. lipnja 2018. nastupila je zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba prema tuženoj po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tužena ističe materijalno pravni prigovor zastare.

Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužiteljica bila pasivna cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tužene. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare.

NEDOSTATAK PRAVNOG INTERESA

2.d. Tužena smatra da tužiteljica nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili su Aneks kojim su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksom.

Kako je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužiteljice od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već se smatraju uplatama tužiteljice kojima je ispunila svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Imajući u vidu navedeno, tužiteljica i tužena zaključili su Aneks ugovora o kreditu kojim su:

1. izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, 2. izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom EUR,

3. izvršili su nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita,

4. ugovorili sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa,

5. ugovorili novi otplatni plan

Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu – konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15, trajno su i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužiteljice prema tuženoj, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu.

Iz tog razloga, tužena predlaže naslovnom sudu provođenje financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, kako bi se provjerio izračun konverzije kredita izrađen od strane tužene te je li takav izračun izrađen u skladu s prisilnim propisima ZPK. Tužena ističe kako se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužiteljica potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužiteljice za podnošenjem ove tužbe.

Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tužena je dužna (a time i ovlaštena) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tužena predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete.

Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

Sama tužitelica nadalje priznaje u tužbi obeštećenje od strane tužene, međutim ističe kako je istom djelomično, pritom obrazlažući kako tužiteljica nije obeštećena kroz umanjenje neotplaćene glavnice kredita u odnosu na glavnicu kredita zatečenu u trenutku konverzije, a u odnosu na kamate ističe kako je ista utvrđena isključivo za buduće periode.

Tužiteljica pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj ica pozvao Banku, odnosno tuženu na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je Banka nepoštena od samog početka, stoga tužena smatra kako tužiteljici ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate.

UČINCI UGOVORA O KONVERZIJI

2.e. Tužena ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što je tužiteljica s tuženom zaključila Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015.

Sama tužba ne navodi kako je tužiteljica iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužiteljica prihvatila da se sve njezine dotadašnje uplate prema tuženoj pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK- a, čime su tužiteljica i tužena retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Imajući u vidu navedeno, tužena ističe da tužiteljica nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključila Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što nitko od stranaka ne pobija taj ugovor.

Tužena ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tužena u cijelosti postupila sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada nema govora da bi tužena zadržala niti najmanji iznos tužiteljice bez pravne osnove. Sve uplate tužiteljice su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK- a, slijedom čega učinak provedene konverzije je takav da se ima smatrati kako tužiteljica i tužena nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i s zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Zbog toga tužiteljica nema pravo na ovu tužbu, a osobito se ne može s uspjehom pozivati na presude VTSa RH, VS RH, u predmetu Potrošač, budući su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze.

Sve tužiteljičine uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu – konverziji.

Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tužena je pribavila mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji je potvrdio da je tužena izradila kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPK-a. Prema tome, na strani tužene kao banke postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZPKu.

Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu znači slijedeće:

1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelj ice da pristupi Aneksu ugovora o kreditu

2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtijevanja tužiteljice prema tuženoj da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015,

3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, 4. da tužena kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a.

Obzirom je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tužena smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tužene prema tužiteljici, jer su sve uplate tužiteljice predmet tog Aneksa, sve uplate tužiteljice pretvorene su u novu obvezu, koje su obveze posve legitimne i poštene, a osobito su sve uplate tužitelj ice prema tuženoj napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te nema govora da bi tužena zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tužena ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužiteljice prema tuženoj napravljene su sukladno ZPK-a i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom.

2.f. Sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

IZMJENE I DOPUNE ZAKONA O POTROŠAČKOM KREDITIRANJU NN 102/2015 KAO LEX SPECIALIS U ODNOSU NA DRUGE ZAKONSKE ODREDBE

2.g. Odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora. To je stoga što takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava.

Sukladno stavu Europskog suda, pitanje konverzije koja je provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK 2015. godine) nije u nadležnosti Direktive 93/13, potrošači u takvim odnosima nemaju pravnog interesa za donošenjem deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kredita ili dodatka te nemaju osnove niti prava za postavljanjem i potraživanjem dodatnih zahtjeva za isplatom jer je konverzijom uspostavljenja ravnoteža između stranaka na način da su retroaktivno sve uplate tužitelj ice pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno sklopljenim Aneksom.

Tužena je sukladno kogentnim propisima ponudila tužiteljici sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, na kojega je tužiteljica pristala izražavajući slobodnu volju temeljem potpunih informacija, čime su u potpunosti riješeni međusobni odnosi stranaka te tužiteljica nema osnove voditi daljnje postupke.

Jedini ispravni izračun u ovome postupku je provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost ispravnosti izračuna konverzije, sa čime je tužena suglasna, a ne na način kako to predlaže tužiteljica potraživajući tzv. obeštećenje, jer bi se istom narušila ravnoteža stranaka te bi potrošači stekli dvostruku korist na štetu druge strane, bez pravnog uporišta.

IZOSTANAK ČINJENIČNE OSNOVE TUŽBE I TERET DOKAZA

2.h. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tužene dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

Imajući u vidu navedeno, ako tužiteljica ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tužena mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tužena pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a.

Samim time, propust tužiteljice u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužiteljica potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužiteljica se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tužena smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.

Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužiteljica tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica.

NEOSNOVANOST NAVODA O NIŠTETNOSTI POJEDINIH ODREDBI UGOVORA

2.i. Tužena smatra da su tužiteljica i tužena pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužiteljica mogla birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica je donijela odluku da je za nju prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

1. tužiteljica se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženoj s kojom je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odluči la zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF,

2. tužena je u tim pregovorima vrlo jasno objasnila sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome je tužena, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštova la sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužiteljica jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženom zaključiti.

3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužiteljica po vlastitom izboru prihvatila, iako je imala mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

Tužena ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupala sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tužena posebice napominje kako je tužena u potpunosti postupala u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužiteljici kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tužena je postupala i u skladu s člankom 305.stavkom 4. istog Zakona, te je tužiteljicu obavještavala o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan.

Tužena je također izradila i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tužene i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Zaključno, tužena ukazuje kako je neosnovano eventualno potraživanje tužitelj ice za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

DOPUŠTENOST UGOVORANJA VALUTNE KLAUZULE CHF

2.j. Tužena u ovom dijelu ističe slijedeće relevantne činjenice:

Tužena ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu.

Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tužene, kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune.

Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti.

Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tužena je kao banka imala unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama.

Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužiteljice, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, stoga je jasno kako je tužiteljica potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazala svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

Očigledno je da je tužiteljica dobrovoljno pristala i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražila raskid ugovora, niti je prigovorila obavijestima o promjeni kamatne stope koje joj je dostavljala tužena.

Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:

1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;

Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer i sama tužena nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF- a mogla je biti i niža za tužiteljicu, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tužena nije postupala nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas.

Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tužena kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Štoviše, djelatnost tužene pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužiteljice).

Tužena je i općenito aktivno radila na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka.

Tužena je oglasima upućenim svim klijentima upozoravala na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tužena je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravala potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tužene i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tužena aktivno radila na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tužena ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. U trenutku sklapanja tužena nije mogla predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost.

Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti.

Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

RAZLOZI ZA OSPORAVANJE VISINE TUŽBENOG ZAHTJEVA

2.k. Tužena osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja.

Tužiteljica uopće nije navela u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je konkretno specificirala zadatak za financijsko vještačenje.

Tužena se protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP2007- 2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje.

Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana.

Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu.

Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule.

2.l. Tužena osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tužena nije pala u zakašnjenje prema tužiteljici, niti joj je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tužene. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tužena cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tužena ističe da nema govora da bi morala snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženoj, tada je ona za tu obvezu saznala tek primitkom presude, kada će joj sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženu na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U podnesku od 28. listopada 2023. tužiteljica se je očitovala na način da neosnovano tužena ističe brojne prigovore (mjesna nenadležnost, zastara, da li je tužba naknada štete, povrat anuiteta, stjecanje bez osnove, u odnosu na prigovor parnice „Potrošač“, ništetnost, valutne klauzule, uočljivosti i razumljivosti iste, i sve ostale prigovore koje tužena već iznosi ili će iznijeti u daljnjim podnescima), pri tome nastojeći uvjeriti sud u svoja stajališta, pozivajući se na raniju sudsku praksu, pa tužiteljica sumira sve prigovore kako slijedi.

3.a. Pravomoćnim okončanjem kolektivnog spora u slučaju Franak glede ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, te istovremenim parnicama u kojima potrošači individualnim tužbenim zahtjevima nastoje ostvariti restituciju novčanih iznosa koji proizlaze iz ništetnosti gore navedenih nepoštenih i ništetnih odredaba, aktualizirana su brojna pravna pitanja koja su iziskivala dodatno očitovanje i preciziranje sudske prakse u njihovu tumačenju, a koja proizlazi iz slijedećih odluka.

3.b. PRETHODNO STAJALIŠTE VSRH-a IZRAŽENO U PRESUDI REV-2245/17 Vrhovni sud Republike Hrvatske prvotno je zauzeo stajalište u presudi Rev -2245/17 od 20. 3. 2018. kako je upravo vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Nar.nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), bez obzira na mogućnost potrošača da i sam, putem individualne tužbe pokrene postupak radi utvrđenja ništetnost ugovora ili pojedine odredbe te posljedično restituciju temeljem njih.

Naime, u isticanju prigovora zastare pojedini kreditori, pozivajući se na pravne teoretičare, ističu tvrdnju da su potrošači kao pojedinci imali mogućnost sami inicirati postupak radi utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovora ili pojedinih odredaba te na taj način prekinuti zastarijevanje, a ne čekati rezultat kolektivnog spora. Drugim riječima, da podnošenje tužbe u kolektivnom sporu nije moglo prekinuti zastarijevanje restitucijskih zahtjeva iz individualnih kreditnih odnosa jer da tužbu mora podnijeti vjerovnik, a ne osoba koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa (u slučaju Franak, Udruga Potrošač) te da zahtjev mora biti uperen na konkretnu tražbinu, a ne samo utvrđenje činjenice nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe. Prije svega, Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u nastavku teksta: ZPP), u članku 502. a propisuje aktivno legitimirane osobe koje su ovlaštene pokrenuti kolektivni spor – udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije. Kao takve, jasno je da one ne mogu biti “sudionici konkretnog obveznog odnosa”, niti mogu postavljati konkretne tražbine jer je riječ o institutu koji daje apstraktnu zaštitu svim potrošačima kao kolektivu, putem proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, temeljem kojeg će kasnije realizirati svoja restitucijska prava iz individualnih ugovornih odnosa.

Naime, Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - u nastavku teksta: ZZP) samo daje mogućnost podnošenja pojedinačne tužbe, no ako potrošač tu mogućnost ne iskoristi, zakon ne prekludira njegovo pravo pozivati se na učinke kolektivne presude, između ostaloga, i prekid zastarijevanja.

Kada to ne bi bilo tako, odnosno kada tijek zastarijevanja ne bi bio prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, tada bi taj institut i njegovi učinci bili gotovo u potpunosti obezvrijeđeni, uzimajući u obzir njegovo trajanje, trenutak pravomoćnosti te ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope (13. 6. 2014.) i valutne klauzule (14. 6. 2018.), u odnosu na kreditne odnose koji su u slučaju “švicaraca” velikim dijelom okončani/otplaćeni i prije 2014. (oko 50.000 nenamjenskih i auto kredita, za adaptaciju i sl.), dok bi ostali koji su još u otplati, imali pravo samo na preplaćene iznose u posljednjih pet godina.

Primjenom navedenog stajališta u općepoznatom slučaju Ž znači da je zastarijevanje restitucijskih zahtjeva prekinuto podnošenjem kolektivne tužbe te je ponovno počelo teći 13. 6. 2014., kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 glede odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. glede ništetnosti valutne klauzule. Izuzetak je ovdje Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kreditor koji je kasnije pravomoćno suđen u kolektivnom sporu pa bi zastarijevanje u odnosu na njega počelo teći 14. 6. 2018. prema obje osnove.

3.c. PRAVNO SHVAĆANJE SJEDNICE GRAĐANSKOG ODJELA VSRH-a OD 30. SIJEČNJA 2020. GODINE

Relativno nedavno, na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. 1. 2020. to shvaćanje je korigirano u skladu s pravnom stečevinom Suda EU -a i načelom djelotvornosti zaštite potrošača, tako da je odlučeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno shvaćanje počelo se vrlo brzo implementirati u pravomoćne sudske odluke u individualnim parnicama, gdje su ih potrošači i nakon proteka petogodišnjeg roka od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope iz kolektivnog spora (13. 6. 2014. - 13. 6. 2019.) utuživali i tražili restituciju po navedenoj osnovi, tumačeći da zastarijevanje, bez obzira na činjenicu pravomoćno okončanog postupka u kolektivnom sporu, još nije niti počelo teći, odnosno počinje teći tek pravomoćnošću odluke o ništetnosti u svakom pojedinom, individualnom sporu.

3.d. PRIGOVORI KREDITORA U PRIMJENI NAVEDENOG STAJALIŠTA U svojoj obrani kreditori su tumačili da se navedeno stajalište ne može primijeniti na slučaj Franak jer je riječ o ništetnosti ugovora, a ne ugovornih odredaba poput onih iz kolektivnog spora.

Međutim, riječ je o preuskom i pretjerano formalnom/doslovnom tumačenju navedenog stajališta, jer je ništetnost ugovora svakako širi pojam od ništetnosti odredaba te kao takav nužno konzumira i ništetnost odredaba iz kolektivnog spora.

Također, pojavilo se i pitanje deklaracije ništetnosti u individualnim sporovima, odnosno da je za primjenu navedenog stajališta nužno postaviti i deklaratoran dio tužbenog zahtjeva koji bi bio uperen na utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe. Iako tako postavljen tužbeni zahtjev nije naodmet, on nije nužan jer se o ništetnosti, bilo ugovora u cijelosti bilo pojedine odredbe, pazi po službenoj dužnosti te se o tome može odlučiti kao o prethodnom pitanju.

Uostalom, to proizlazi i iz same formulacije stajališta Vrhovnog suda RH koji navodi „pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

Upravo taj „drugi način“ jest odluka o prethodnom pitanju, koja ne uvjetuje deklaraciju ništetnosti u petitu tužbenog zahtjeva.

Time je produljena mogućnost potrošača za utuženje i ostvarivanje restitucije, odnosno usklađeno je pravo na isticanje i utvrđivanje ništetnosti koje se nikada ne gasi te pravo na restituciju kao nužnu posljedicu ništetnosti.

To zato što u odnosu na institut kolektivne zaštite i činjenicu da su kreditori, već pravomoćno suđeni u slučaju Franak, ne postoji zakonski mehanizam koji bi ih prisilio na izvansudsku restituciju potrošača koju im donosi ništetnost koja je utvrđena u kolektivnom sporu.

Upravo zbog te činjenice, koju kreditori obilato koriste oglušujući se na bilo kakve pokušaje izvansudskog rješenja spora i restituiranja, potrošači su prisiljeni pokretati individualne parnice u kojima se ponovno, makar u formi prethodnog pitanja, ima deklaratorno konstatirati ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u konkretnom ugovornom odnosu koji je predmet spora.

U takvoj pravnoj situaciji, kada se potrošači moraju izlagati sudskim sporovima da ostvare restituciju, radi osiguranja punog učinka zaštite koji pruža Direktiva 93/13, ispravno je vezati početak tijeka zastarijevanja od trenutka utvrđenja ništetnosti u svakom pojedinačnom sporu, nasuprot dosadašnjem stajalištu koji je vezao početak zastarijevanja za trenutak pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu. Ta odluka, kao što je vidljivo iz prakse, potrošačima nije donijela restituciju, nego samo osnovu za postavljanje svojih restitucijskih zahtjeva. Kada je tako, niti zastarijevanje ne može početi teći ranije jer bi potrošači bili stavljeni u otežani položaj, posebice oni koji još uvijek čekaju da se razriješi pitanje konverzije i koji zbog toga još nisu niti tužili, a njih je otprilike još 30.000.

3.e. DEKLARACIJA NIŠTETNOSTI, BEZ RESTITUCIJE?

Kada bi restitucijski učinci bili vezani rokom koji dospijeva prije trenutka u kojem je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine odredbe u pojedinačnom sporu, tada bi se negirala jedna od najvažnijih obilježja ništetnosti – retroaktivnost, odnosno uspostava stanja kao da ništetnog ugovora ili odredbe nikada nije bilo.

Samom deklaracijom ništetnosti, bez pune restitucije, izostala bi faktična posljedica tog instituta, i nastala pravna nelogičnost situacije jer se zahtjev za isticanje ništetnosti može izjaviti bez ikakvog vremenskog ograničenja, dok bi se povrat nepripadno stečenoga temeljem takvog pravnog posla ograničavao rokom zastare, koji bi, pak, u predmetnim slučajevima ugovora o kreditu, počeo teći prije nego što se u konkretnom ugovoru ništetnost konstatirala.

O tome je Sud EU-a već dao svoje tumačenje u odluci C-596/15, u toč. 85, navodeći da postojanje pravnog interesa (koji se u našem pravu, u odnosu na ništetnost nikada ne gasi) nužno povlači za sobom i restituciju odnosno osobnu, opipljivu korist stranci. Nasuprot tome, pravni interes ne može postojati kada povoljan ishod spora tužitelju/potrošaču ne može donijeti zadovoljštinu, u ovom slučaju restituciju. Stoga, ako je učinak ništetnosti retroaktivan te djeluje od početka - ex tunc, kao da pravni posao nikada nije niti bio zaključen, tada se taj učinak ima protezati i na punu restituciju onoga što je nezakonito prisvojeno kao posljedica takvog ništetnog posla.

3.f. NAKNADA ŠTETE / ISPLATE / STJECANJE BEZ OSNOVE?

Institut naknade štete ne može imati svoju primjenu u slučaju Franak, bez obzira na „nesretnu“ zakonsku formulaciju iz ZZP-a i ZPP-a.

Naime, jedna od pretpostavki primjene navedenog instituta jest postojanje štete koja bi, u slučaju potrošačkih ugovora, proizlazila iz povrede neke ugovorne obveze (tzv. ugovorna odgovornost).

Kod ugovora o kreditu, to bi odgovaralo situaciji u kojoj dužnik ne plaća mjesečne anuitete po njihovu dospijeću, ili vjerovnik ne ispuni svoju obvezu isplate kreditiranog iznosa, odnosno zakasni s njezinom isplatom, zbog čega nastane konkretna šteta po korisnika kredita (npr. propast kupoprodaje stana). Općepoznate su činjenice i okolnosti temeljem kojih su kreditori suđeni u okviru kolektivnog spora. To nije bilo zbog “povrede ugovorne obveze”, odnosno njezina neispunjenja ili kašnjenja u ispunjenju, već po sasvim drugoj osnovi – ugovaranju nepoštenih ugovornih odredaba koje su prouzročile izrazitu neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama, na štetu potrošača.

Odredba članka 1110. Zakona o obveznim odnosima regulira situaciju nastupa zastare odštetnog zahtjeva u kojoj oštećenik i nadalje može zahtijevati od odgovorne osobe, prema pravilima stjecanja bez osnove, povrat onoga što je dobio radnjom kojom je prouzročena šteta.

Za primjenu navedenog članka traži se nastup zastare odštetnog zahtjeva, te štetna radnja kojom je štetnik ostvario neku korist. U tom slučaju, tako postavljen tužbeni zahtjev zastarijeva u roku pet godina (opći zastarni rok predviđen za stjecanje bez osnove), koji počinje teći tek kada nastupi zastara prava potraživanja naknade štete.

3.g. NAKNADA ŠTETE I OSTALE PRAVNE ISPLATE

Pojam naknade štete iz ZZP-a, kao i ZPP-a do njegovih izmjena i dopuna iz 2019., posljedica je nepotpune formulacije zakonske odredbe na kojoj bi se trebali temeljiti individualni tužbeni zahtjevi potrošača upereni na restituciju.

3.h. PRAKSA SUDA EU-a KAO IZVOR PRAVA

Izvor prava za naše sudove nisu samo zakoni, u ovom slučaju ZZP i ZPP, već, sukladno odredbi članka 5. Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) i Ustav ( Sl. l. SFRJ 56/90, Nar. nov. br. 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) i pravna stečevina Europske unije.

Pod pravnu stečevinu EU-a ulazi i praksa Suda EU-a u Luxemburgu, kako nakon pristupanja RH Europskoj uniji, tako i za razdoblje prije pristupanja jer je postojala obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezinih sudova, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001.

Navedena praksa, po pitanju vremenskog ograničavanja pravnih učinaka koji proizlaze iz nepoštene ugovorne odredbe, kao što i priliči svrsi Direktive 93/13, zaštitnički je nastrojena prema potrošaču.

Naime, u presudi Suda EU-a, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. 7. 2020. Sud je istaknuo kako su zaštita potrošačkih prava i načina njihova ostvarivanja doista stvar unutarnjeg pravnog poretka svake države članice i njihovih pravila. No, ta pravila ne mogu biti manje povoljna od onih kojima se uređuju slične unutarnje situacije (načelo ekvivalentnosti), niti smiju biti oblikovana tako da je u praksi nemoguće ili pretjerano teško izvršavati prava dodijeljena pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti).

Postoje sada već brojne presude Suda EU-a u predmetima C-441/14 (toč. 31., toč. 33.-35.), C-614/14 (toč. 35. i toč. 36.), potom u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 (toč. 85.) u kojima Sud EU-a tumači spomenuto načelo djelotvornosti, njegovu primjenu na nacionalne propise o zastarnim rokovima i njihovu tijeku te, prema potrebi, i isključenje/izuzeće iz primjene postojećih nacionalnih propisa i ustaljene sudske prakse, a koji bi išli u smjeru koji pretjerano otežava ostvarivanje restitucijskih učinaka i pune zaštite od nepoštenih odredaba iz potrošačkih ugovora.

Tako je, između ostaloga, formulirano i prethodno pitanje koje je Općinski građanski sud Zagreb uputio Sudu EU-a, u predmetu koji se vodi pod brojem C- 567/20, a u kojem se, u bitnome, pita o izostavljanju primjene Zakona o konverziji, a ne o njegovoj ništetnosti.

Prevedeno na slučaj zastarijevanja restitucijskih zahtjeva koji proizlaze iz kolektivne presude u slučaju Ž, postoji ne samo pravo, već i obveza naših nacionalnih sudova da zastarne rokove, trajanje i početak tijeka tumače na način koji ne ugrožava djelotvornu zaštitu potrošača. To tumačenje, kako je istaknuto, uključuje, prema potrebi, i izuzimanje iz primjene nepovoljnih propisa i odredaba ako je to potrebno da se ostvari cilj i svrha Direktive 93/13.

3.i. NIŠTETNOST, PRAVNA SIGURNOST I ZLOPORABA PRAVA

U slučajevima ništetnosti, dakle najtežih povreda prava i obveza, dojam je da se pojam pravne sigurnosti često precjenjuje, a prema potrebi nerijetko i zlorabi, kako bi se onoga tko je svojim radnjama prouzročio ništetnost poštedjelo od pravične posljedice, u ovom slučaju restitucije, odnosno svelo njegovo kažnjavanje na puku deklaraciju ništetnosti, od čega druga ugovorna strana nema nikakvu opipljivu korist. Ako doista postoji bojazan za pravnu sigurnost koja bi mogla biti narušena tako da pojedini potrošači zlorabe svoja prava namjerno otežući s podnošenjem tužbe, kako bi zbog proteka vremena uprihodili veće zakonske zatezne kamate na svoje tražbine, postoje puno prigodniji i jednostavniji mehanizmi zaštite pravne sigurnosti od prekluzije prava na restituciju.

Pritom ne treba zaboraviti da je u slučaju Franak riječ o specifičnom slučaju i zaštiti potrošačkih prava koja proizlaze iz utvrđenja činjenice nepoštenih ugovornih odredaba koje su kreditori ugovarali zlorabeći svoju pregovaračku moć i poziciju.

Kao što je poznato, nepošten stjecatelj plaća kamate od dana stjecanja, kao penale za svoju nesavjesnost/nepoštenost. Pod krinkom „pravne sigurnosti“ poštedjeti takvog ugovaratelja od plaćanja kamata, odnosno ograničiti ih, značilo bi konvertirati njegov status iz nepoštenog u poštenog stjecatelja, te time proturječiti izreci presude iz kolektivnog spora.

Osim toga, kreditori brojnim prigovorima u parnicama otežavaju položaj potrošača u sudskim sporovima, odugovlačeći ih te time, u konačnici, sebi generirajući još veće zakonske zatezne kamate na tražbine potrošača, kao i sudske troškove. To su rizik i posljedice koje su, očito, svjesno prihvatili.

S druge strane, kada govorimo o zloporabi prava, kako nazvati postupanje kreditora nakon pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu u slučaju Franak, gdje se isti, umjesto da izvansudski, samoinicijativno ponude potrošačima obeštećenje temeljem utvrđene ništetnosti (pa tek ako postoji spor oko visine obeštećenja, za spornu razliku se potrošači mogu uputiti u parnicu), ponašaju kao da presude u kolektivnom sporu nema, koristeći (zlorabeći) činjenicu da ne postoji zakonska regulativa koja bi ih prisilila na takvo postupanje po presudi iz kolektivnog spora, prisiljavajući potrošače da svoja prava potraže u sudskim sporovima.

Osuđeni kreditori ne samo da ne nude mogućnost direktne restitucije temeljem kolektivne presude u slučaju Ž, već u pojedinačnim sporovima nastoje „na mala vrata“ uvesti ponovno raspravljanje o valjanosti odredaba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, odugovlačeći parnice i obeshrabrujući ionako poljuljano povjerenje potrošača u pravosudni sustav.

Količinu parnica koje su zbog takvog postupanja i nepriznavanja učinaka kolektivne presude u međuvremenu pokrenute na sudovima, opteretivši cijeli sustav do granica paralize, a za očekivati je u budućnosti i nove „valove“ tužbi, ne treba posebno naglašavati.

3.j. STAV VS R H

Vrhovni sud RH ispravno je korigirao i revidirao stajališta glede zastarijevanja restitucijskih zahtjeva, isključujući iz primjene institut naknade štete, pogrešno i nepotpuno sadržan u odredbi članka 138.a. ZZP-a, te vežući restituciju za institut stjecanja bez osnove, dulji rok zastarijevanja te početak njegova tijeka koji započinje tek kada potrošač u individualnom postupku utvrdi ništetnost ugovora ili pojedine ugovorne odredbe, sve tumačeći u svjetlu i prema svrsi Direktive 93/13.

3.k. PRIGOVOR PRIJEBOJA

U odnosu na navode tužene o uzimanju u obzir anuiteta kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početno ugovorenog te uzimanja u obzir negativnih razlika te umanjivanja istih u odnosu na zahtjev tužiteljice, ističe se prvenstveno da se treba provesti dokaz financijskim vještačenjem te utvrditi da li istih uopće ima u razdoblju od mjeseca studenoga 2007. godine do rujna 2015. godine.

Što se tiče osnovanosti ovog prigovora prijeboja tužitelj navodi slijedeće. Jedno od neriješenih pravnih pitanja u slučaju „franak“ je pitanje prebijanja tečaja dok je bio niži od početnog s početnim tečajem te prebijanje kamata nižih od početnih s početnim kamatama.

Potpuno je i nedvojbeno jasno da banke nemaju pravo na ta prebijanja, a razlozi su sljedeći:

1. Potrošač plaćanjem anuiteta manjih od početnih ništa nije stekao.

2. Plaćanjem kamate manje od početne i dalje je stjecatelj banka, pa se nema što prebiti sa strane potrošača, koji ništa nije primio od banke, nego je banci platio kamatu koja je niža od početno ugovorene.

3. Kada bi banka i imala pravo na razliku anuiteta, radilo bi se o dospjelim anuitetima koji zastarijevaju nakon tri godine, pa prigovorom zastare banka gubi to pravo, čak ako bi nekim čudom to pravo dobila, a ovaj prigovor se ističe u ovom podnesku. U skladu s time, postavljena su i pitanja koja su odobrena rješenjem Revd-5374/2021, i koja glase:

1. Može li sud u postupcima u kojima tužitelj potražuje povrat (isplatu) preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o CHF valutnoj klauzuli, bez istaknutog prigovora radi prijeboja od strane tuženika, tužbeni zahtjev umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, dakle s negativnim razlikama kada su kamatna stopa ili tečaj CHF bili manji od početnih parametara? 2. Je li uslijed ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope te odredbe o CHF valutnoj klauzuli nastala povreda na strani tuženika (banke) kao nesavjesne ugovorne strane, te postoji li tražbina tuženika (banke) prema tužitelju?

3. Ima li tuženik (banka) pravo potraživati od tužitelja negativne mjesečne razlike u razdobljima kada su kamatna stopa ili tečaj CHF bili manji od početnih parametara, te je li u odnosu na negativne mjesečne razlike nastupila zastara?

Osim dvaju krucijalnih pitanja vezano za konverzije i ništetnost ugovora, i ta pitanja su značajna za sve potrošače koji su tijekom ugovornog odnosa u nekom dijelu otplate plaćali nižu kamatu ili niži tečaj od onoga s početka ugovornog odnosa, a to su uglavnom potrošači koji su ugovarali kredite 2004. i 2005. te poneki potrošač iz 2006. godine. Potrošači s kreditima iz 2007. i 2008. godine nemaju niti u jednom dijelu otplate takve anuitete koji bi bili niži od početno ugovorenih. Brojni drugostupanjski sudovi stajališta su da se negativne tečajne razlike ne trebaju uzeti u obzir (ŽS Dubrovnik Gž- 819/2021, ŽS Pula Gž-678/2022 itd) obrazlažući svoja stajališta na i unatoč istaknutom prigovoru prijeboja, zahtjev neosnovan, jer tuženik koji je koristio ugovornu odredbu u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključenja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove – dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danoga (odluke poslovni broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. godine).

Slijedom svega gore navedenoga, svi prigovori tužene su neosnovani odnosno tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je osnovan.

Tužiteljica ovim podneskom ujedno predlaže da se i nju sasluša kao stranku, a u odnosu na prigovor tužene da li imao ili ne svojstvo „potrošača“ te u ovom postupku odluči o pravnoj osnovi.

Ujedno, punomoćnica tužiteljice ne može da ne skrene pozornost na činjenicu, koju će sud također cijeniti, da nakon sada već dugogodišnjeg „sudovanja“ u predmetima „švicarac“, punomoćnik tužene i nadalje dostavlja „staru“ sudsku praksu, nastojeći sud uvjeriti u svoje neosnovano stavove.

4. Rješenjem ovog suda, poslovni broj P-431/2023-9 od 8. veljače 2024. određeno je provođenje financijskog vještačenja po vještaku ZE, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije. Vještak je dužan nalazom vještačenja izračunati u CHF, protuvrijednost kuna i važećoj valuti euro:

1. razliku više plaćenog po Ugovoru o kreditu od 21. ožujka 2006. zbog promjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita.

5. Stalni sudski vještak ZE načinio je pisani nalaz vještačenja 12. srpnja 2007. na koji su parnične stranke imale prigovor (str. 350-452 spisa).

5.a. U podnesku od 7. studenog 2024. tužena se je očitovala na nalaz i mišljenje vještaka na način kako je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom.

Sve kada bi tužbeni zahtjev tužiteljice bio osnovan, a što tužena osporava u cijelosti, tada bi tužiteljica eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike.

Tužena smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u kakvom materijalnom propisu.

Vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužiteljica i tužena sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF

5.b. U podnesku od 18. prosinca 2024. tužiteljica se je očitovala na navode tužene iz podneska od 7. studenog 2024. navodeći da tužena načelno osporava i osnov i visinu utvrđenog iznosa koji se tužbom potražuje po osnovi „valutne klauzule“ smatrajući da je tužiteljica u cijelosti obeštećena sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID/ZPK pa da stoga više ne postoji pravni interes i osnova tužiteljice, a sve to obrazlažući i pozivajući se na stariju sudsku praksu. U odnosu na sve navedeno, i u odnosu na noviju sudsku praksu i zauzete stavove kako VS RH tako i u odluka ESLJP ističe se slijedeće u odnosu na „konvertirane kredite“, te i rješenje ovog suda od 08. veljače 2024. godine (protiv kojega nije bila dopuštena žalba).

Obzirom da je i tužena strana prigovorila nalazu i mišljenju financijskog vještaka, i predložila njegovo saslušanje, to onda i tužiteljska strana, napose zbog novije sudske prakse, prigovara nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

Predlaže se pozvati financijskog vještaka da li je nalaz i mišljenje izradio sukladno stavovima VSRH u pogledu načina izračuna visine obeštećenja tužitelj ice, u odnosu na prigovore tužene, odnosno ukoliko se financijski vještak očituje da bi prigovori tužiteljice i tužene bili osnovani, predlaže se da sud dopuni svoje rješenje o nalogu vještaku u pogledu utvrđenja pravilne i potpune visine obeštećenja, sukladno svemu gore navedenome, a u čemu je uporište novija sudska praksa u pogledu osnove, a što i izračun, za sada dostavljenog vještva, čini nepotpunim.

Podredno se ističe, ukoliko je tužiteljica / potrošač doplatio razliku glavnica odnosno tzv. manjak, jer nije imala dovoljno novca u svojim uplatama pa nije imala preplatu nego manjak, onda se i taj uplaćeni manjak traži uvećan za zatezne kamate. Ako je to iznoskoji je dodan na glavnicu, onda se taj iznos traži u okviru razlike glavnica.

U odnosu na tužbu odnosno njezin sadržaj, uređivanjem iste nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, ističe se da se tu radi o nepravoj preinaci tužbe za koju nema zastare potraživanja, kao što je to u svojem pravnom shvaćanju utvrdio Vrhovni sud RH.

Tužiteljica je na ročištu od 6. studenog 2025. ispravila prigovor na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka (str. 480 spisa)

6. Iz dopune nalaza vještačenja stalnog sudskog vještaka ZE od 25. studenog 2025. proizlazi da iznos više uplaćenog po osnovi samo više plaćenih anuiteta po osnovi povećanja redovne kamate i povećanja tečaja iznosi *26.133,25 kuna. Zbrojni matematički izračun: 10.856,88 + 30.376,05 kuna – 15.099,68 kuna = 26.133,25 kuna, a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno *3.468,48 EUR.

7. Na ročištu od 27. siječnja 2026. sud je saslušao svjedoka JE, vještaka ZE i tužiteljicu ŽE.

7.a. Iz iskaza svjedoka JE, propisno upozorenog proizlazi je radio u Slavonskoj banci d.d., Podružnica [adresa] i to kao osobni bankar. Ne sjeća se je li kao osobni bankar sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu br. 5140030250- 26000054851/2006 od 21. ožujka 2006. s korisnicom kredita, ovdje tužiteljicom ŽE, a za kredit za koji je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF u iznosu od 23.000 CHF, a po potpisima vidi da nije. Kao osobni bankari objašnjavali su "manje-više" klijentima banke odnosno drugim osobama koje žele podići kredit tj. pri realizaciji kredita svaku odredbu ugovora o kreditu. Ne sjeća se tko je bio osobni bankar tužiteljici ŽE kao korisnici kredita 2006. izjavljuje da se ne sjeća. Ne sjeća se jesu li su klijentima objašnjavali šta znači i koje su posljedice promjenljive kamatne stope, ali da je svaki korisnik kredita iz ugovora vidio da je kamata promjenjiva i da je ugovor zaključen u CHF. Da li se korisnike kredita upozoravalo na posljedice i rizike sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu napose CHF svjedok odgovara da svaki kredit ima dva rizika, valutni i kamatni rizik, odnosno da kredit nema fiksnu kamatu i da se veže uz CHF. Kada ste mijenjali kamatne stope sukladno ugovoru kako ste ih mijenjali, odgovara odlukom banke Ne može se sjetiti jesu li sklapali dodatke ugovora o osnovnom kreditu kada su mijenjali kamatne stope. Ne zna tko je po zakonu o bankama dužan upravljati rizicima i donositi odluke o smanjenju rizika. Ne sjeća se je li banka kada je primijetila rizike odnosno utvrdila povećanje anuiteta u tom slučaju slala obavijesti korisnicima kredita odnosno na bilo koji drugi način ih upozorila o povećanim rizicima kod same isplate kredita. Nema osobnih saznanja u pogledu kredita tužiteljice. Svjedok iskazuje da nije sudjelovao u sklapanju ovog ugovora. Svjedok iskazuje da je osobni bankar kod realizacije kredita tužiteljice bila AE. Ne sjeća se jesu li su bankarski službenici korisnicima kredita dali do znanja mogućnost sklapanja ugovora o kred itu i u drugim valutama npr. u kunama ili eurima.

7.b. Stalni sudski vještak ZE je iskazao da je za ovaj kreditni predmet izradio osnovni nalaz vještačenja dana 12. srpnja 2024. u kojem je izračunao razliku između plaćenih anuiteta prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama i ugovorenom srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dane plaćanja anuiteta po kreditu, a u odnosu na anuitet određen u CHF početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom isplaćenom glavnicom kredita i otplatom na 120 mjesečnih anuiteta. Za tako izračunate razlike anuiteta posebno sam izračunao razlike anuiteta za utjecaj promjene redovne kamatne stope i posebno na utjecaj primjene navedenog tečaja za CHF u otplati kredita u odnosu na tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita. U izračunatim razlikama izračunati su i više plaćeni iznosi kada je kamatna stopa bila veća u odnosu na ugovorenu i više plaćeni iznosi zbog valutnog utjecaja kada je tečaj CHF za kune bio već u otplati kredita u odnosu na dan isplate kredita, a isto tako u obrnutim situacijama utvrđeni su i manje plaćeni iznosi. Isto je prikazano u nalazu vještačenja u tablici 6. nalaza vještačenja. Od izračunatih razlika do visine plaćenog kao i samoviše plaćenih iznosa izračunati su umanjeni iznosi razlike anuiteta za ugovorenu pretplatu po konverziji. Dopunom nalaza vještačenja od 25. studenog 2025. za tako obrazložene samoviše plaćene zbrojne razlike anuiteta po osnovi povećanja kamatnih stopa i po osnovi povećanja tečaja izračunata je zatezna kamata stopom zakonskih zateznih kamata od otplate anuiteta do dana 30.9.2015. kada je obračunata, provedena i knjižena konverzija glavnice kredita iz valute CHF u valutu EUR. Nadalje, za tako izračunate zatezne kamate prebijeni su iznosi preplate po konverziji do visine zatezne kamate, a iznos preostalog dijela preplate po konverziji umanjen je od samoviše plaćenih razlika po oba utjecaja (valutnog i kamatnog) te su izračunate razlike u kunama i u eurima. Nadalje, također je izračunata razlika između konvertirane glavnice u kunama na dan 30.9.2015. u odnosu na glavnicu kredita koja bi bila na dan 30.9.2015. i početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi i srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te za tako izračunatu glavnicu kredita u kunama na dan 30.9.2015. utvrđena je razlika glavnice u odnosu na stvarno konvertiranu glavnicu kredita. Izračun je uvažavajući navedeno izračunat u kunama i preračunat u valutu euro zbog primjene eura u Republici Hrvatskoj.

Na posebno pitanje a uzimajući u obzir da je sudski vještak iskazao kako su zbog pada tečaja CHF u određenim razdobljima anuiteti bili i manji od početno ugovorenog da li su te razlike uzete u obzir kod izračuna, punomoćnica tužiteljice stavlja primjedbu na ovo pitanje jer tužena strana nije istakla prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev, a osim toga iz važeće sudske prakse je razvidno da se ne može ovakve tražbine niti prebijati bez zahtjeva a koji nije niti postavljen u ovom predmetu. Vještak se može očitovati sukladno svojem pisanom nalazu i mišljenju u njegovoj dopuni, a koju je danas usmeno i obrazložio, a uvidom u e -komunikaciju na dan 26. siječnja 2026. razvidno je da tuženik po punomoćniku nije prigovorio na pisanu dopunu nalaza i mišljenja vještaka iako je isti nalaz zaprimio 8. siječnja 2026.

Vještak izjavljuje da je u osnovnom nalazu vještačenja pod točkom III. 1. izračunao razliku do visine ukupno plaćenog uzevši u obzir i manje plaćeno te nakon toga umanjio za preplatu u konverziji, a u točki III. 2. u drugoj verziji izračuna uzeo je u obzir samo više plaćeno po valutnom i kamatnom utjecaju i umanjio za preplatu. U nalazu vještačenja s obzirom na rješenje suda o zadatku vještačenja na glavnoj raspravi 6.11.2025. vještak je izračun zateznih kamata izračunao na samo vise plaćene zbrojne razlike po oba utjecaja te nadalje postupio kako je prethodno obrazložio.

7.c. Tužiteljica ŽE u bitnome je iskazala da je s pravnim prednikom tuženika Addiko bank d.d. – Slavonskom Bakom d.d. 21. ožujka 2006. sklopila ugovor o kreditu i ugovor je sklopljen u valuti CHF, a iznos kredita je 23.000 CHF. Kredit je podigla za adaptaciju kuće u kojoj živi. Rok vraćanja kredita bio je 10 godina. Ne sjeća se da li je bila ugovorena fiksna kamatna stopa. Na pitanje da li zna što je valutna klauzula, izjavljuje da zna da se radi o valuti u kojoj se diže kredit. Došlo je do povećanja anuiteta prilikom otplate kredita. Uspjela je uredno otplaćivati kredit. Radi se o administrativnoj zabrani na plaću, a tužiteljica je bila djelatnica MUP-a. Prilikom dizanja kredita u Slavonskoj banci bio joj preporučen kredit u CHF, a nije nuđen kredit u kunama ili drugoj valuti. Kredit u valuti CHF bio je preporučen kao najpovoljniji. Nije bila upozorena na nikakve rizike kredita koji je bio vezan uz CHF niti uz promjenjivu kamatnu stopu već joj je bilo bitno kolika je rata kredita i da li ona može to financijski realizirati. Nije očekivala da će doći do porasta tečaja CHF niti da će se kamatna stopa mijenjati kako se mijenjala. Nitko u banci nije joj objašnjavao značenje va lutne klauzule ili promjenjive kamatne stope. Ugovor o kreditu je pročitala shvatila ga je onoliko koliko joj njezino znanje to omogućava, ali tužiteljica nije ekonomistica niti se doškolovavala u području ekonomskih znanosti i bankarstva. Nije imala otvoren obrt niti je bila poduzetnica. Kod ovjere ugovora kod javnog bilježnika ugovor joj nije pojašnjen po svakoj točki ugovora već je samo rečeno da se ugovor potpiše. O konverziji zna samo to da je pri kraju otplate kredita izvršena konverzija u euro. Ne sjeća se da li joj je banka išta poslala pisano vezano za porast anuiteta u švicarcima. Na pitanje je li otišla u banku riješiti konverziju izjavljuje da je otišla kod službenice banke riješiti to pitanje jer joj je bilo u interesu otplatiti kredit. Sjeća se samo da je službenica rekla da nešto potpiše i ona je to potpisala. Službenica banke rekla joj je da je u preplati, ali ne zna u kojem iznosu. Kod realizacije kredita nije mogla utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu, da su joj dali otplatni plan i da joj je u tom trenutku odgovaralo. U njezinom konkretnom slučaju službenica banke Solić nije s njom dogovarala vezano za uvjete kredita, valutnu klauzulu, promjenjivost kamatne stope, nego da je službenica odlazila u druge urede, a njoj dala ugovor samo na potpis. Ugovor je ponuđen na obrascu koji postoji u spisu predmeta. Kredit je otplaćivala ona i to administrativnom zabranom na plaći. prilikom ovjere ugovora kod javnog bilježnika je li se bilježnik uvjerio u njezinu ozbiljnu volju za sklapanje ugovora o kreditu, izjavljuje da je javni bilježnik dao samo ugovor na potpis te upisao ovjeru ugovora u svoje knjige.

8. Podneskom od 7. veljače 2026. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način da u točki I potražuje od tužene iznos od 3.468,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je to precizirano u točki I izreke presude.

9. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj ugovora: 5140030240-26000054851/2006 od 21. ožujka 2006. s ovjerama potpisa po J.b. Draženu Zima u Novoj Gradiški (str. 5-17), tablicu s otplatnim planom (str.18- 20), aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030240-26000054851/2006 od 3. veljače 2016 (str. 21-22, str. 382-385), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015 (str. 23-24), izračun konverzije kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 27. siječnja 2016. (str. 25-26), izračun konverzije na 30. rujna 2015. (str. 28-28), dopis punomoćnice tužiteljici tuženoj od 25. veljače 2022. (str. 31-32), g-mail tužene punomoćnici tužiteljice (str. 33), nalaz vještačenja od 12. srpnja 2024 (str. 350-452), dopunu nalaza vještačenja od 25. studenog 2025. (str.486-497), iskaz svjedoka JE, vještaka, pisane i usmene iskaze stranaka, iskaz tužiteljice, sudsku praksu i stručne radove .

10. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

11. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj ugovora: 5140030240-26000054851/2006 od 21. ožujka 2006. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da se naloži tuženiku da plati tužitelju iznos od 3.468,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose.

12. Sporno je među parničnim strankama da li se i kako na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P -1401/12, Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, da li činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu po kojem je izvršena konverzija kredita tako što se primjenu valutne klauzule vezane uz CHF zamijenilo primjenom valutne klauzule vezane za EUR utječe na pravo tužitelja da zahtijeva temeljem ništetnih odredbi povrat preplaćenih iznosa po osnovu stjecanja bez osnove i da li je nastupila zastara.

13. U pogledu zastare treba istaknuti da postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstava restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Os im toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C -776/19 do C- 782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP -a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli teče od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 7. lipnja 2023. očigledno je da zastara nije nastupila jer je posljednji dan glede obvezno pravnog zahtjeva bio 15. lipnja 2023., te je prigovor zastare neosnovan. Naime, prvostupanjska odluka TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je u pogledu valute presudom VTS RH oznake Pž.6632/2017 od 14. lipnja 2018.

14. Slijedom navedenog kako tužiteljica u svom podnesku od 7. lipnja 2026., a po tužbi je pokrenuta unutar zastarnog roka 7. lipnja 2023., nakon provedenog vještačenja, zahtijeva isplatu po preplati vezano za tečaj CHF ukupan iznos od 3.468,48 eura koji zahtjev je u skladu sa financijskim vještačenjem, sud je isti prihvatio u cijelosti.

15. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05 i dr.). Kamata teče na pojedinačne mjesečne iznose preplate.

16. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tužena bila nepoštena u odnosu promjene visine tečaja valute CHF na štetu tužiteljice iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja utvrđene razlike.

17. Među strankama nije sporno, a proizlazi iz ugovora da su tužitelj ica kao korisnica kredita i prednik tužene kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, broj ugovora: 5140030240-26000054851/2006 od 21. ožujka 2006. prema kojem je prednik tužene kao kreditor odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 120 mjeseci.

18. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se da su između ostalog i prednik tužene i to Hypo Alpe Adria Bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. . i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje. Iako prednik tužene Slavonska banka d.d. nije bila izravno tužena u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač, njezini su klijenti svejedno obuhvaćeni tim procesom, a razlog tome leži u korporativnim spajanjima i pravnom sljedništvu. Hrvatski s sudovi potvrdili da pravni u učinci kolektivne presude protiv Hypo (Addiko) banke se u potpunosti odnose i na ugovore o kreditu koje je ranije sklopila Slavonska banka (Gž-617/2026-2 ŽS u Varaždinu, Gž-145/2025 ŽS u Velikoj GoriciGž-489/2026-2 ŽS u Varaždinu…)

18.a. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

18.b. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

19. Sud je prihvatio prijedlog tužiteljice za saslušanjem tadašnjeg osobnog bankara prednika tužene koji je u bitnome iskazao da se ne sjeća se je li kao osobni bankar sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu br. 5140030250-26000054851/2006 od 21. ožujka 2006. s korisnicom kredita, ovdje tužiteljicom ŽE, a za kredit za koji je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF u iznosu od 23.000 CHF, a po potpisima vidi da nije. Kao osobni bankari jeste li klijentima banke odnosno drugim osobama koje žele podići kredit tj. pri realizaciji kredita objašnjavali svaku odredbu ugovora o kreditu, iskazuje da manje, više jesu. Ne sjeća se tko je bio osobni bankar tužiteljici ŽE kao korisnici kredita 2006. izjavljuje da se ne sjeća. Ne sjeća se jesu li su klijentima objašnjavali šta znači i koje su posl jedice promjenljive kamatne stope, ali da je svaki korisnik kredita iz ugovora vidio da je kamata promjenjiva i da je ugovor zaključen u CHF. Da li se korisnike kredita upozoravalo na posljedice i rizike sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu napose CHF svjedok odgovara da svaki kredit ima dva rizika, valutni i kamatni rizik, odnosno da kredit nema fiksnu kamatu i da se veže uz CHF. Kada ste mijenjali kamatne stope sukladno ugovoru kako ste ih mijenjali, odgovara odlukom banke Ne može se sjetiti jesu li sklapali dodatke ugovora o osnovnom kreditu kada ste mijenjali kamatne stope. Ne zna tko je po zakonu o bankama dužan upravljati rizicima i donositi odluke o smanjenju rizika. Ne sjeća se je li banka kada je primijetila rizike odnosno utvrdila povećanje anuiteta u tom slučaju slala obavijesti korisnicima kredita odnosno na bilo koji drugi način ih upozorila o povećanim rizicima kod same isplate kredita. Nema osobnih saznanja u pogledu kredita tužiteljice. Svjedok iskazuje da nije sudjelovao u sklapanju ovog ugovora. Svjedok iskazuje da je osobni bankar kod realizacije kredita tužiteljice bila AE. Ne sjeća se jesu li su bankarski službenici korisnicima kredita dali do znanja mogućnost sklapanja ugovora o kreditu i u drugim valutama npr. u kunama ili eurima. Ovakav iskaz svjedoka sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke mu ovoj pravnoj stvari nije se svjedok uglavnom ničega ne sjeća.

19.a. Nadalje, sud je prihvatio prijedlog tužiteljice da se ista sasluša, a iz njezinog iskaza proizlazi da je s pravnim prednikom tuženika Addiko bank d.d. – Slavonskom Bakom d.d. 21. ožujka 2006. sklopila ugovor o kreditu i ugovor je sklopljen u valuti CHF, a iznos kredita je 23.000 CHF. Kredit je podig la za adaptaciju kuće u kojoj živi. Rok vraćanja kredita bio je 10 godina. Ne sjeća se da li je bila ugovorena fiksna kamatna stopa. Došlo je do povećanja anuiteta prilikom otplate kredita. Uspjela je uredno otplaćivati kredit. Prilikom dizanja kredita u Slavonskoj banci bio joj preporučen kredit u CHF, a nije nuđen kredit u kunama ili drugoj valuti. Kredit u valuti CHF bio je preporučen kao najpovoljniji. Nije bila upozorena na nikakve rizike kredita koji je bio vezan uz CHF niti uz promjenjivu kamatnu stopu već joj je bilo bitno kolika je rata kredita i da li ona može to financijski realizirati. Nitko u banci nije joj objašnjavao značenje valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope. Ugovor o kreditu je pročitala shvatila ga je onoliko koliko joj njezino znanje to omogućava, ali tužiteljica nije ekonomistica niti se doškolovavala u području ekonomskih znanosti i bankarstva. Nije imala otvoren obrt niti je bila poduzetnica. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao životan i istinit te je time utvrdio da navodi tužene kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupala sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tužena posebice napominje kako je tužena u potpunosti postupala u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužiteljici kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

20. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila adaptacija nekretnine, a ne za razvoj neke poslovne aktivnosti, očigledno je da je tužiteljica po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit je podigla radi rješavanja stambenog pitanja.

21. Na temelju Zakona o izmjeni dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 - dalje ZID ZPK) tužena i tužiteljica su 3. veljače 2016. sklopile Aneks Ugovoru no kreditu broj: 5140030240-26000054851/2006, kojim stranke suglasno utvrđuju da je između parničnih stranka sklopljen osnovni ugovor o kreditu na iznos od 23.000,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF.

21.a. U drugom članku sukladno zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, ovim Aneksom se regulira konverzija kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima na 30. rujna 2015. iznosi 1.137,03 eura u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a.

Ugovorne strane suglasno utvrđuju da pretplata na 30. rujna 2015. iznosi 15.099,68 kuna. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se visina iznosa pretplate utvrđene na 30. rujna 2015. može promijeniti u prijelaznom razdoblju o čemu će Banka pisanim putem obavijestiti Korisnika kredita.

Ugovorne strane suglasno utvrđuju da se pretplata u iznosu od 15.099,68 kuna vraća Korisniku kredita od strane Banke, u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije.

22. U vezi predmetnog Dodatka ugovora o kreditu za navesti je da je sud na temelju nalaza vještačenja i dopune nalaza vještačenja sudskog vještaka ZE utvrdio da izračunata umanjena razlika za pretplatu po konverziji u potpunosti "zatvara" iznos obračunate zakonske zatezne kamate, a preostali tako izračunati iznos više uplaćenog po osnovi samo više plaćenih anuiteta po osnovi povećanja redovne kamate i povećanja tečaja iznosi 3.468,48 eura. Bez obzira na sklapanje sporazuma o konverziji, ukoliko se isti slaže s utvrđenjima iz vještačenja ili ne (kao što je ovdje slučaj), za navesti je da se u rješenju Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kodemnatornim novčanim zahtjevima. O okolnostima svakog pojedinog slučaja zavisi da li je kodemnatorni zahtjev osnovan ili ne .

22.a. Treba imati u vidu i pravno stajalište Suda EU u predmetu C-118/2017. (zahtjev za prethodnu odluku u predmetu Dunaj vs. Erste bank Hungary) prema kojem zakonska intervencija u ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošača u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom 93/13/EEZ (točka 40. i 43. obrazloženja presude) što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedenih ništetnih odredbi u periodu od sklapanja ugovora do sklapanja Dodataka ugovora o kreditu na koji vremenski period se i odnosi restitucijski zahtjev.

22.b. Sklapanjem Dodatka ugovoru nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog ugovora, te je navedena konverzija izvršena ZID ZPK, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno naknadno sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita i postiže sporazum iz čl. 19 c točka 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon.

22.c. Tužiteljica se nigdje nije odrekla svojih potraživanja niti se odrekla prava na potpuno obeštećenje, a niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom, niti je ugovorena predmetnim dodatkom ugovora. Konverzija nije provedena da bi se priznala preplata zbog jednostrane promjene kamatne stope već radi promjene valutne klauzule iz CHF u euro. Očigledno je da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužiteljica učinila do tada, pa je tako utvrđeno da li je tužiteljica kao potrošač što preplatila po kreditu, a nastala preplata se nije vraćala potrošaču već se koristila za podmirenje budućih obveza o konvertiranom kreditu. Prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti već se uspoređivao početn i otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav je bio, te se preplata utvrdila na temelju razlike stvarno otplaćenog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana u euru kako je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Navedeno upućuje na jasan zaključak da tužiteljica nije obeštećena za preplatu temeljem jednostrane promjene kamatne stope i temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa. Dakle, potpisivanjem Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući se ni odredbama ZID ZPK a niti navedenim dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same mijenjale nepošteno kamatne stope i određivale rast tečaja CHF. Razlog donošenja ZID ZPK je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti euro.

22.d. Točno je da je korisnica kredita bila u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog joj sporazuma o konverziji, međutim kad se uzme u obzir da je korisnica kredita povećanjem tečaja CHF u odnosu na kunu i samovoljnim povećanjem ugovorene kamate, a time i enormnim povećanjem mjesečnih obveza anuiteta dovedena kao i mnogi drugi potrošači i korisnici kredita u tešku pa neki egzistencijalnu situaciju tada su tužitelj i korisnici kredita u pravilu prihvaćali sklapanje dodataka osnovnom ugovoru kako bi im se djelom priznala preplata i izbjegao daljnji nepredvidivi tečaj CHF u odnosu na kunu. Podredno se napominje da analizirajući odredbe ZID ZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i ni jedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

22.e. Pravno stajalište da konverzija nije od nikakvog utjecaja na pravo tužitelj ice na potpunu restituciju zastupljena je i u sudskoj praksi viših sudova kao npr. ŽS u Splitu u odluci Gž-2116/2022 od 22.12.2022. ŽS u Vukovaru u odluci Gž-804/2022 od 5.10.2023. i ŽS u Rijeci u presudi Gž-1184/22 od 24.5.2023. S druge strane u brojnim slučajevima VSRH dopustio je podnošenje revizije protiv presuda Županijskih sudova koji su odbili tužitelja sa zahtjevom za isplatom preplate.

23. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

24. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

25. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač, u kojeg spada i tužiteljica, ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

25.a. Tvrdnja tužene (str.58) da u trenutku sklapanja Ugovora tužena nije mogla predvidjeti promjenu tečaja CHF netočna jer je Udruga Franak tijekom postupka pokrenutog kolektivnom tužbom protiv osam tuženih banaka, ukazala na činjenicu da je međunarodni monetarni fond u lipnju 2007. godine svojim izvještajem 7/186 upozoravao na opasnost od aprecijacije CHF-a, te je posebice ukazivao na probleme koji se zbog toga mogu dogoditi u istočnim zemljama u kojima je ugovoreno puno kredita s valutnom klauzulom CHF, a upravo te godine bila je najveća ekspanzija tih kredita u Hrvatskoj. Prije toga, u srpnju 2005. u svom izvještaju za Austriju broj 5/249, MMF je također upozoravao na opasnost od aprecijacije CHF-a, koja bi dovela u rizik potrošače dužnike zbog rasta cijene kredita, banke dovodi u reputacijski rizik i kreditni rizik te u moguće gubitke zbog nemogućnosti naplate takvih kredita, a konačno dovodi u rizik i Vladu Republike Austrije, jer bi Vlada mogla biti optužena zbog toga što nije upozoravala na rizike i nije adekvatno zaštitila potrošače. Očigledno je i iz povijesti da je CHF takva valuta koja nije dobra za kreditiranje, ali je bila idealna za burzovno mešetarenje banaka. To je dokaz da su banke, pa tako i tužena znale o kakvoj se toksičnoj valuti za kreditne dužnike potrošače radi te da su u stvari namjerno plasirale takav toksičan proizvod bez ikakvih upozorenja, bez krucijalnih objašnjenja u čemu su bitne razlike između eura i CHF-a. S tim u vezi i Trgovački sud u Zagrebu je zaključio, što je pravomoćno i potvrđeno da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa niti tužiteljici ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužiteljici je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala banka, prilikom čega se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama. Očito je sve prethodno navedeno bilo razlog što je tužena i plasirala kredite poput ovoga, vezane upravo uz valutu CHF, (iako je tužitelju kredit isplaćen u kunama, te je tužitelj ica podmirivao anuitete u kunama, a ne u švicarskim francima). Dakle, ne stoji niti navod tužene da je tužiteljica mogla birati između kredita u različitim valutama jer je sama tužiteljica iskazala da joj je kredit u valuti CHF bio je preporučen kao najpovoljniji. Sasvim je logično i životno da korisnici kredita u takvim situacijama idu na "najpovoljniju soluciju".

26. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

27. Ocjenjujući odredbe Ugovora koji je predmetom ovog postupka po službenoj dužnosti u čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer joj nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Banka je bila dužna objasniti i upozoriti tužiteljicu koliko će navedene promjene utjecati na mjesečni anuitet, a kako o tome banka nije pružila nikakve dokaze da je to učinila očigledno je da je tužiteljici ponuđen unaprijed pripremljeni tipski ugovor o kreditu na čije uvjete tužitelj ica kao slabija stranka nije mogao utjecati. Stoga je za navedenu odredbu valjalo utvrditi da je nepoštena i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

28. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

29. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

30. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

31. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju su bile jasne i uočljive, ali tužiteljici nisu bile razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tužene, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 IK od 23. travnja 2015.). 21. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na promjenu kamatne stope po odluci tuženika i valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja i početno ugovorene kamatne stope.

32. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

33. Na prijedlog tužiteljice i tužene sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku ZE koji je sačinio nalaz vještačenja i dopunu nalaza vještačenja temeljem kojeg je sud utvrdio: - izračunata umanjena razlika za pretplatu po konverziji u potpunosti "zatvara" iznos obračunate zakonske zatezne kamate, a preostali tako izračunati iznos više uplaćenog po osnovi samo više plaćenih anuiteta po osnovi povećanja redovne kamate i povećanja tečaja iznosi 3.468,48 eura.

34. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po višem tečaju CHF u odnosu na početno ugovoreni, te kako je izračunata konverzija od strane tužene.

35. Tuženik nije istakao prigovore na matematički izračun već prvenstveno ističe da je provedena konverzija nakon koje da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu preostalog iznosa preplate što po ocjeni ovog suda nije točno iz naprijed navedenih razloga. Osim toga kako tužena nije ugovorila primjenu valutne klauzule na način da je prethodno tužiteljicu upoznala s rizicima fluktuacije tečaja CHF bilo je moguće preplatu tužiteljice utvrditi na način da se pođe od početnog tečaja prilikom isplate kredita za što se u istovjetnoj pravnoj stvari i sudska praksa odlučila.

36. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstava restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli teče od 15. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 7. lipnja 2023. očigledno je da zastara nije nastupila jer je posljednji dan glede obvezno pravnog zahtjeva bio 15. lipnja 2023., te je prigovor zastare neosnovan. Naime, prvostupanjska odluka TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je u pogledu valute presudom VTS RH oznake Pž.6632/2017 od 14. lipnja 2018.

37. Slijedom navedenog kako tužiteljica u svom podnesku od 7. lipnja 2026., a po tužbi je pokrenuta unutar zastarnog roka 7. lipnja 2023., nakon provedenog vještačenja, zahtijeva isplatu po preplati vezano za tečaj CHF ukupan iznos od 3.468,48 eura koji zahtjev je u skladu sa financijskim vještačenjem, sud je isti prihvatio u cijelosti.

38. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO (NN 35/05 i dr.). Kamata teče na pojedinačne mjesečne iznose preplate.

39. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tužena bila nepoštena u odnosu promjene visine tečaja valute CHF na štetu tužiteljice iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja utvrđene razlike.

40. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 i 107/25 - dalje: Tarifa). VPS je 1.327,36 eura izmijenjen podneskom tužiteljice od 7. veljače 2026. Slijedom navedenog tužiteljici zastupanoj po punomoćnici odvjetnici pripada trošak po VPS-u u iznosu od 1.327,26 eura i to: sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 tarife), pristup na ročište 11. listopada 2023. iznos od 100,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife), za sastav obrazloženog podneska od 28. listopada 2023. iznos od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), sastav obrazloženog podneska od 18. prosinca 2024. iznos od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ročište 6. studenog .2025. iznos od 100,00 eura (Tbr. 9/2 Tarife), ročište od 27. siječnja 2026 200,00 eura (Tbr. 9/1 tarife). Po VPS-u u iznosu od 3.468,48 eura obrazloženi podnesak od 7. veljače 2026. od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ročište od 14. svibnja 2026. od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), objava presude 100,00 eura ((Tbr.9/3Tarife). Nadalje, sud je tužiteljici priznao trošak pribave dokumentacije (zahtjev od 25. veljače 2022.) od 50,00 eura (Tbr. 36/3 Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 589,41 euro i trošak poštarine u iznosu od 2,16 eura (Tbr. 48/2 Tarife) ukupno 2.141,57 eura. Na dosuđeni trošak tužiteljici pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

U Novoj Gradiški 23. lipnja 2026.

Sutkinja

Tanja Marušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno obavještena o ročištu na kojem se objavljuje presuda) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prsude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Sandra Đurin, odvjetnica u Novoj Gradiški

2. Iris Šanjug, odvjetnica u OD Ćurković i Šanjug, Zagreb