Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-237/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevcima, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-82/2025-10 od 14. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima broj P-82/2025-10 od 14. siječnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom odredbu članka 2. Ugovora o kreditu broj 3208077742 zaključenog 14. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana tužitel ju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.178,10 EUR s kamatama od 13. siječnja 2026. do isplate.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv citirane presude i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine, podredno preinači, te da se preinači odluka o trošku na način da se odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 184,87 EUR, sve uz naknadu troškova žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 3208077742 zaključenog 14. prosinca 2006., i to odredbe o naknadi za obradu kredita sadržanoj u članku 2. Ugovora.

6. Tuženica se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), koju obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjski sud nije utvrdio jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe na utvrđenje, dok u preostalom dijelu tuženica ne konkretizira uočene povrede, pa je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i utvrdio da nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, kao ni jedna bitna povreda odredaba postupka na koje se pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP.

7. Naime, suprotno tvrdnji tuženice iz razloga pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud dao razloge glede postojanja pravnog interesa kada je u obrazloženju naveo da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, pri čemu njezino isticanje ne zastarijeva te ju ima pravo isticati svaka zainteresirana strana sukladno člancima 327. i 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23). Stoga da tužitelj zadržava pravni interes da zahtijeva proglašenje odredbi ništetnima, budući da one čine gotovo cjelinu ugovora čiji je on stranka, te da je na temelju priloženog ugovora, potvrde o naplati naknade za obradu kredita te iskaza tužitelja utvrdio da tužitelj osnovano traži proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom te da je kao stranka predmetnog ugovora o kreditu (što tuženik niti ne spori) aktivno legitimiran tražiti utvrđenje ništetnosti.

8. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenjem deklaratornog tužbenog zahtjeva, jer sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to utvrđuje i sud prvog stupnja što upućuje na to da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u odnosu na deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jer time rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost ugovorne odredbe.

9. Stoga nije osnovan ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 187. stavak 2. ZPP.

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza - iskaza tužitelja, kojem je poklonio vjeru, utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, da o spornoj odredbi ugovora stranke prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredila tuženica, a da je tužitelj kao prosječni potrošač imao znatno slabiju pregovaračku poziciju i nije raspolagao stručnim znanjem o bankarskim mehanizmima niti na što se to točno odnosi naknada za obradu kredita, nije imao mogućnost niti mijenjati pojedine odredbe ugovora o kreditu, pa tako ni odredbu koja se odnosila na naknadu za obradu kredita, te se sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), takve odredbe smatraju nepoštenima i ništetnima.

11. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je sporna odredba Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 81. ZZP ništetna, te prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Odluci o troškovima postupka tuženica prigovara navodeći kako je prvostupanjski sud povrijedio odredbe parničnog postupka prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, a prema kojem je u konačnici tužitelju dosudio troškove postupka.

12.1. Prvostupanjski sud je na ročištu održanom 21. listopada 2025. s obzirom na prigovor tuženice naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi od 1.328,00 EUR, utvrdio vrijednost spora u visini od 1.327,22 EUR sukladno članku 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23, dalje: ZSP).

12.2. Prema odredbi iz članka 40. stavak 2. ZPP u situaciji kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ukoliko je očito da je vrijednost predmeta spora po tužitelju suviše visoko ili suviše nisko naznačena, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja za zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost označene vrijednosti predmeta spora te će rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

12.3. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilnom primjenom citiranih odredaba utvrdio vrijednost predmeta spora u visini od 1.327,22 EUR, jer se tužbeni zahtjev tužitelja ne odnosi na novčanu svotu, pa time nije povrijedio načela ekonomičnosti i ravnopravnosti stranaka, kako to pogrešno smatra tuženik.

12.4. Stoga neosnovano tuženica prigovara da je tužitelju trebalo dosuditi trošak postupka u visini od 25, a ne 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), kao i da je sud prvog stupnja tužitelju pogrešno dosudio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer da se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice. Naime, tuženici je ukazati da postoji sada već ustaljena sudska praksa da stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-832/2022).

12.5. S obzirom da tuženica ne osporava ostale priznate troškove tužitelja, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženice kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

13. Kako dakle, ovaj drugostupanjski sud nije ustanovio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

14. Na koncu tuženici nije priznat trošak sastava žalbe jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. i članak 166. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 23. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić