Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-424/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Milena Prakatur Ignjić, odvjetnica u Belom Manastiru, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru broj P- 666/2025-11 od 20. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru broj P-666/2025-11 od 20. ožujka 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom odredbu Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005, sklopljenog 11. travnja 2005., ovjerenog od javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka broj OU-724/2005-1 dana 12. travnja 2005., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora i pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, koja u članku 6. glasi: „…korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed….“ Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 108,93 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2005., do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 226,55 EUR s kamatama od 20. ožujka 2026. do isplate.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv citirane presude i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i naloži tužitelju naknaditi joj troškove postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi sa zateznim kamatama.

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ocijenivši da je ista ništetna u smislu odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP), kao i zahtjev za isplatu, pozivom na odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29 /18, dalje: ZOO) i to sa zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2005. (dan nakon plaćanja sporne naknade).

7. Iz razloga pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već da je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada da nije ugovorena u dobroj vjeri te da je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, da je bila unaprijed formulirana od strane banke te da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa da je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obavljanje bankarskih usluga. Stoga taj sud nalazi da je takva odredba ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP te da je tuženica dužna vratiti tužitelju ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, da tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu da je uvidom u potvrdu utvrđeno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena 15. travnja 2005. prilikom korištenja kredita u iznosu od 820,72 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije predstavlja iznos od 108,93 EUR.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP kao niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 5. ZPP, na koje se neosnovano poziva tuženica.

8.1. Naime, iz spisa proizlazi da je u postupku izveden dokaz saslušanjem tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit bio unaprijed formuliran od strane banke i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako niti o odredbi o obradi zahtjeva. Budući da iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj spornoj odredbi te da mu nije pojašnjeno na što se odnosi sporna naknada to je provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1028/2023.). Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženica bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na tužitelja pri čemu tuženica niti ne navodi koji to dokazi nisu izvedeni.

8.2. Dakle, imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tuženici pružena razumna prilika da iznese svoje argumente pod uvjetima koji ju ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tužitelja, da je imala priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja i staviti svoje primjedbe na njih te da je pobijana odluka utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, to neosnovano tuženica u žalbi prigovara da u tom postupku nije ima la ravnopravan položaj.

9. U predmetnom slučaju iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženica prigovara načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem, te da tuženica kroz žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu. Međutim, okolnost da je žaliteljica nezadovoljna ocjenom dokaza odlučnim za odluku, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka.

9.1. Ovo stoga što isključivo sudovi, a ne stranke, imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žaliteljica ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljna, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno tuženičino pravo.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima, kao što ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane presude ne bi bilo moguće ispitati, pa n ije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju tuženica ukazuje u žalbi.

11. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

12. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenja pravilne i zakonite odluke, te je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sukladno članku 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

13. Naime, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice 11. travnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005, ovjeren od javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka broj OU-724/2005-1 dana 12. travnja 2005.,

-da je člankom 6. ugovoreno: „…korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed….“,

-da je ulazna naknada naplaćena 15. travnja 2005. prilikom isplate kredita u iznosu od 820,72 kn,

-da je prigovor zastare neosnovan, jer se radi o restitucijskom zahtjevu te da zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održane 30. siječnja 2020.

14. Pravilno je pobijanom presudom utvrđena ništavom ugovorna odredba sadržana u članku 6. Ugovora, jer tuženica u ovom postupku nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već se radilo o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora koja sadrži navedenu odredbu, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj.

14.1. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s prednikom tuženice u svezi naknade za obradu kredita, koja mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se odnosi, a koja je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, koje znači da su u zasnivanju obveznih odnosa sudionici dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, uzrokovala značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

14.2. Naime, nedvojbeno je da je u konkretnom slučaju prednik tuženice sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, pri čemu je sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP na tuženici bio teret dokazivanja da je njezin prednik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazala, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,50%), koju je naplatio u trenutku isplate kredita.

14.3. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženice imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

14.4. Imajući u vidu da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, a ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da navedena odredba Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP, koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona ništava (ništetna).

15. Glede žalbenih navoda tuženice, koji su neosnovani i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, valja reći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelj nije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, pa dakle, ni o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade te o njenoj krajnjoj svrsi.

16. Nadalje je odgovoriti žaliteljici da sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim, transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe , potrebno je, u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP, a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1056/2024-2), a kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i postupio.

17. Prilikom ocjene poštenosti odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, za koji iznos je tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, te iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Suprotno pravnom shvaćanju tuženice ne radi se o odredbi kojom je određen „predmet i cijena“, budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o „troškovima obrade“, dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača, a te ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. Pritom je u odnosu na žalbene navode navesti da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

19. Također, uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznos ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi članka 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju može se zaključiti da prednik tuženice nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade.

20. Što se tiče Direktiva Vijeća Europskih zajednica, valja napomenuti da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednica, a sve u svrhu da europsko pravo budu djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12).

21. U odnosu na navod tuženice da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude propustio očitovati o razlozima zašto bi tuženica bila nepošten stjecatelj i zašto je dužna kamate platiti od stjecanja, te da nije bilo osnove da se tužitelju zatezne kamate priznaju prije podnošenja tužbe, navesti je da suprotno žalbenim navodima tuženice, proizlazi da je njezin prednik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (u konkretnom slučaju od 15. travnja 2005.).

22. Glede prigovora tuženice da se tužitelj ne može smatrati prosječnim potrošačem jer je po zanimanju ekonomist navesti je da transparentnost i razumljivost odredbi ugovora za tužitelja kao prosječnog potrošača se ne svodi samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, a koju bi ekonomist trebao razumjeti, već su mu trebale biti pružene i razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje odredbe ugovorne obveze mogu imati na njegove financijske obveze, a koje tužitelju, kako je utvrđeno u postupku, nisu pružene. Dakle, okolnost da je tužitelj ekonomist po zanimanju ne oduzima mu to svojstvo, te nije u pravu tuženica kada smatra da zbog toga nije prosječni potrošač.

23. S obzirom na navedeno, dakle, utvrdivši spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ništavom (ništetnom), prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalno prava naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 108,93 EUR/820,72 kn (čija visina nije sporna) sa zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2005., kada je tuženica, odnosno njezin prednik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade. Pritom činjenica da se sud očito omaškom pogrešno pozvao na odredbe članka ZOO/05, umjesto ZOO/91, ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer se iz obrazloženja može zaključiti o kojim se propisima radi.

24. Odluku o trošku tuženica pobija očito s obzirom na uspjeh u sporu, te uopćenom i neosnovanom tvrdnjom da sud nije dao dostatno obrazloženje vezano za iznose pojedinih radnji pogrešno primjenjujući odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa). Ovo iz razloga jer je odredbom Tbr. 48. točka 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1309/2024).

24.1. Budući da tuženica u žalbi posebno ne obrazlaže neke druge žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženice kojom se pobija odluka o parničnom trošku ukazuje neosnovanom.

25. Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a niti razlozi na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, ne ulazeći u ocjenu ostalih žalbenih navoda koji nisu od odlučnog značenja (članak 375. stavak 1. ZPP), žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovanu i primjenom članka 368. stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

26. Na koncu tuženici nije priznat trošak sastava žalbe jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 23. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić