Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-356/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Vučinić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci broj P-1980/2024-13 od 13. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1980/2024-13 od 13. ožujka 2026. u odluci o glavnoj stvari (točke I. i II. izreke) te u dijelu točke III. izreke kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 329,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od

13. ožujka 2026. do isplate.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice i preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1980/2024-13 od 13. ožujka 2026. u preostalom dijelu odluke o parničnom trošku (dio točke III. izreke) na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška preko iznosa od 329,64 EUR do iznosa od 1.079,64 EUR, tj. za iznos od 750,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom odredbu članka 5.2. Ugovora o kreditu broj 306-254/2008 od 16. srpnja 2008. potvrđenog od javnog bilježnika Darka Paravića broj OV-16031/2008 od 17. srpnja 2008. u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita….“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju s osnove naknade za obradu kredita isplati iznos od 179,71 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. srpnja 2008. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 EUR s kamatama od 13. ožujka 2026. do isplate. Rješenjem prvostupanjskog suda utvrđena je vrijednost predmeta spora u visini od 1.379,71 EUR.

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv citirane presude i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i naloži tužitelju naknaditi joj troškove postupka, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade za obradu kredita, te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi sa zateznim kamatama.

6. Prvostupanjski sud je, prethodno otklonivši prigovor zastare, prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, ocijenivši da je ista ništetna sukladno odredbi članka 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 79/07, dalje: ZZP), kao i zahtjev za isplatu, pozivom na odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) i to sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2008. (dan nakon plaćanja sporne naknade).

7. Iz razloga pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita koji mu je odobren, u konkretnom slučaju radilo se o naknadi koja je tužitelju obračunata u visini od 179,71 EUR, te da se ne radi o neznatnom iznosu, pa da je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP, ništetna. Ista da je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka-tuženica da je ugovaranjem ovakve odredbe ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu. Kako je prijeporna odredba ugovora o kreditu ništetna to da je tuženica temeljem odredbe članka 323. stavak 2. ZOO u vezi s odredbom članka 1111. ZOO dužna tužitelju vratiti iznos od 179,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 19. srpnja 2008., dana nakon što je ista tužitelju naplaćena i to pozivom na odredbu članka 1115. ZOO jer se tuženica ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je stekla na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima, kao što ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane presude ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju tuženica ukazuje u žalbi, o čemu će i niže biti riječi.

8.1. Pobijana presuda je valjano obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te je svoju odluku obrazložio, pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava, kako to neosnovano smatra tuženica.

9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

10. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sukladno članku 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Naime, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 16. srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu u kojem je u članku 5.2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u visini od 1,5% od iznosa kredita,

-da je tužitelj potrošač,

-da je naknada naplaćena 18. srpnja 2008.,

-da je prigovor zastare neosnovan, jer se radi o restitucijskom zahtjevu te da zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održane 30. siječnja 2020.

12. Pravilno je pobijanom presudom utvrđena ništavom ugovorna odredba sadržana u članku 5.2. Ugovora, jer tuženica u ovom postupku nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već se radilo o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora koja sadrži navedenu odredbu, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj.

12.1. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s prednikom tuženice u svezi naknade za obradu kredita, koja mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se odnosi, a koja je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, koje znači da su u zasnivanju obveznih odnosa sudionici dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, uzrokovala značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

12.2. Naime, nedvojbeno je da je u konkretnom slučaju tuženica sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, pri čemu je sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP na tuženici bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazala, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,50%), koju je naplatila u trenutku isplate kredita.

12.3. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

12.4. Imajući u vidu da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristila ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, a ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da navedena odredba Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP, koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. istog Zakona ništava (ništetna).

13. Pritom neutemeljeno tuženica tvrdi da bi presuda bila proturječna jer da iz spisa ne proizlazi da je izostalo pojedinačno pregovaranje, zatim da nije proveden test nepoštenosti, kao i da obrazloženje presude ne odgovara izreci, odnosno da je proturječno utvrđenjima suda jer da je visina naknade bila sadržana u samom Ugovoru.

13.1. Ovo iz razloga što iz obrazloženja presude slijedi da tuženica nije predložila saslušanje osobnog bankara da bi se moglo utvrditi je li se o spornoj odredbi pregovaralo kako to tvrdi tuženica.

13.2. Naime, tuženica u žalbi osporava zaključak suda prema kojem je sporna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženica nije tužitelju pojasnila na što se sporna naknada odnosi niti kakvi su to troškovi tuženici nastali, te je istu odredbu unaprijed pripremila kao dio tipskog ugovora o kreditu, pa imajući u vidu sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju.

13.3. Pritom tuženica gubi iz vida odredbu članka 81. stavak 1. ZZP po kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13.4. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da su sporne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, te da nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.5. Iz spisa proizlazi da je u postupku izveden dokaz saslušanjem tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit bio unaprijed formuliran od strane banke i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako niti o odredbi o obradi zahtjeva.

13.6. Slijedom navedenog, osim što vrijedi predmnijeva iz članka 81. stavak 2. ZZP jer je tužitelj s tuženicom sklopio ugovor o kreditu, prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, u postupku je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, te da tuženica nije objasnila tužitelju na što se taj trošak odnosi, niti zašto su ugovoreni u visini od 1,50%, što je u svojoj ukupnosti prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba , ništetna, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja.

14. Glede žalbenih navoda tuženice, koji su neosnovani i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, valja reći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelj n ije bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, pa dakle, ni o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade te o njenoj krajnjoj svrsi.

15. Nadalje je odgovoriti žaliteljici da sama činjenica da je ugovorna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovorena naknada troškova za obradu kredita, jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, odlučna je prilikom ocjene radi li se o transparentno sastavljenoj ugovornoj odredbi, međutim, transparentnost sama po sebi ne znači da je odredba ujedno i poštena. U okviru ocjene poštenosti navedene akcesorne ugovorne odredbe , potrebno je, u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP, a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP, ispitati i moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i ujedno postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, budući da se ne radi o odredbi ugovora koja ne bi podlijegala testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1056/2024-2).

16. Prilikom ocjene poštenosti odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, za koji iznos je tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, te iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Suprotno pravnom shvaćanju tuženice ne radi se o odredbi kojom je određen „predmet i cijena“, budući da iz same dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o „troškovima obrade“, dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača, a te ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti. Pritom je u odnosu na žalbene navode navesti da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

18. Također, uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznos ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi članka 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade.

19. U odnosu na žalbene navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, stoga da predstavlja pravu volju tužitelja, navesti je da je i prema ocjeni ovog suda, sporna ugovorna odredba ništetna iz ranije iznesenih razloga i to od početka, dakle, od samog zaključenja predmetnog Ugovora, pa je u potpunosti pravno irelevantno postupanje javnog bilježnika prilikom solemnizacije tog istog Ugovora o kreditu.

20. Ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO, kada je tužitelju dosudio zatezne kamate. Ovo stoga jer je tuženica nepošteni stjecatelj, budući da je povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača koristeći u ugovoru ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, čime je povrijedila odredbe ZZP te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja .

21. Konačno, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, kako to ističe i prvostupanjski sud, Građanski odjel VSRH je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV-47/2020, kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

22. Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a niti razlozi na koje je ovaj sud dužan paziti po službenoj dužnosti, ne ulazeći u ocjenu ostalih žalbenih navoda koji nisu od odlučnog značenja (članak 375. stavak 1. ZPP), žalbu tuženice valjalo je djelomično odbiti kao neosnovanu i primjenom članka 368 . stavka 1. ZPP, odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Sud prvog stupnja pravilno je odluku o troškovima postupka temeljio na članku 154. stavak 1. i članku 155. stavak 1. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), međutim, visina tih troškova nije pravilno utvrđena, a sve zbog pogrešnog materijalnopravnog pristupa kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (dalje VPS). Tužitelj je u tužbi označio VPS u iznosu od 1.380,00 EUR, a koji iznos predstavlja zbroj VPS deklaratornog zahtjeva i VPS kondemnatornog zahtjeva, a po prigovoru tuženice, sud je rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u visini od 1.379,71 EUR.

24. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 100/26 donesenom na sastanku održanom 23. travnja 2026., u slučaju postojanja i deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u kojem osnovanost kondemnatornog zahtjeva ovisi o osnovanosti deklaratornog zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva.

25. Kraj takvog stanja stvari te činjenice da u ovom predmetnom sporu tužbeni zahtjev za isplatu predstavlja iznos od 179,71 EUR, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora.

26. Stoga je, a imajući u vidu da na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, tužitelju za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku koje su mu priznate po sudu prvog stupnja, a koje tuženica ne osporava, i to za sastav tužbe, podneska i za zastupanje na dva navedena ročišta – trebalo priznati za svaku tu radnju po 25 bodova, odnosno ukupno 100 bodova što iznosi 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 54.). Tom iznosu pribrojan je PDV 25% (u iznosu od 50,00 EUR – Tbr. 46.) i trošak sudskih pristojbi od 79,64 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 329,64 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja neosnovan.

27. Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke ove odluke (članak 368. stavak 1. i članak 380. točka 3. ZPP).

28. Na koncu tuženici nije priznat trošak sastava žalbe jer sa podnesenom žalbom nije uspjela u pogledu glavne stvari (članak 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 166. stavak 2. ZPP).

U Šibeniku, 23. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić