Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-246/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, sutkinja Milena Vukelić-Margan, u pravnoj stvari tužitelja NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo obrane RH, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-102/2018-39 od 15. srpnja 2025., 23. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj broj Pr-102/2018-39 od 15. srpnja 2025. u točki II. izreke i točki III. izreke u odbijajućem dijelu.

2. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj broj Pr-102/2018-39 od 15. srpnja 2025. u točki III. izreke, u dosuđujućem dijelu, na način da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 499,42 eura (četiristo devedeset devet eura i četrdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2025. do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

3. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 33,60 eura (trideset tri eura šezdeset centa) u roku od petnaest dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike naknade za godišnji odmor iznos od 6,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 15. srpnja 2014. do isplate, u točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za svibanj 2014. u iznosu od 145,24 eura sa zateznom kamatom od 15. lipnja 2014. do isplate, u točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.124,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima.

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke i to tužitelj, pobijajući presudu u točkama II. i III. izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) , a tuženik protiv presude u točki III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj u žalbi tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi nejasni i proturječni. Navodi da je tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka, da se takvom zahtjevu tuženik nije usprotivio, ali da je unatoč tome dio zahtjeva odbijen. Smatra da je dokazao da mu tuženik nije pravilno obračunavao plaću, odnosno da nije pravilno vodio evidenciju o radnom vremenu te da mu nije u cijelosti isplatio plaću i dodatke na plaću po osnovi prekovremenog rada. Osporava zaključak suda prvog stupnja da na njemu leži teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugim osnovama, a ne kao preraspodjelu prekovremenog rada, pritom ukazujući na primjenu čl. 131. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje ZR/09). Dodatno naglašava da se evidencija o radnom vremenu donosi na temelju pisanih naloga zapovjednika, koje naloge tuženik nije dostavio u spis. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je sud propustio cijeniti činjenicu da je tuženik osporavao tužbeni zahtjev, kako po osnovi tako i po visini, da je s osnovom zahtjeva uspio u cijelosti pa smatra da mu pripada pravo na nadoknadu cjelokupnog troška od tuženika.

4. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje , sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženik u žalbi protiv odluke o parničnom trošku ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023-dalje Tarifa) kada je tužitelju, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 6,29 eura priznao parnični trošak prema Tbr . 7. točka 2. Tarife. Smatra da je u nazočnom slučaju trebalo primijeniti Tbr. 7. točka 9. Tarife, budući da je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, u kojem slučaju odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova, odnosno 100,00 eura, a kada se tome pridoda porez na dodanu vrijednost, trošak iznosi 125,00 eura. Takvo mišljenje da je izraženo i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-105/2025-2 od 19. ožujka 2025.

6. Predlaže rješenje o trošku preinačiti u skladu sa žalbenim navodima te potražuje trošak sastava tog podneska.

7. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika protiv rješenja o parničnom trošku djelomično osnovana.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od bitnih postupovnih povreda iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za mjesec svibanj 2014., te razlike naknade plaće za godišnji odmor za isto vremensko razdoblje. Kako tuženik žalbom ne pobija presudu u odnosu na točku I. izreke, proizlazi da je o razlici naknade za godišnji odmor pravomoćno odlučeno pa je predmetom ovog žalbenog postupka isključivo odlučivanje o žalbi tužitelja u odnosu na dio presude kojom je odbijen zahtjev za isplatu razlike plaće za svibanj 2014. te dio zahtjeva za nadoknadu parničnog troška te o žalbi tuženika protiv odluke o parničnom trošku u priznatom dijelu.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj u prijepornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika u Ministarstvu obrane, u Ustrojbenoj jedinici Hrvatske kopnene vojske, Gardijske oklopno-mehanizirane brigade, na ustrojbenom mjestu vojnika s mjestom službe u Đakovu, dakle, da je u prijepornom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba, pri čemu tvrdi da mu u tom razdoblju nije pravilno obračunata plaća te naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, koju tvrdnju tuženik osporava. Treba navesti da je tužitelj prvotno zahtijevao naknadu razlike plaće i dodataka na plaću za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 22. ožujka 2018., potom naknadu za godišnji odmor te jubilarnu nagradu, da bi nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke djelomično povukao tužbu, zahtijevajući isplatu iznosa od 145,24 eura na ime razlike plaće s dodacima za svibanj 2014. te razlike naknade za godišnji odmor u iznosu od 6,29 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća tih tražbina do isplate.

11. Glede nalaza vještaka koji je sačinio obračun u dvije varijante, sud prvog stupnja je ocijenio objektivnom varijantu prema kojoj je vještak obračunao razliku plaće na način da je iskorištene slobodne dane uračunao u prekovremene sate, a prema kojoj varijanti bi proizlazilo da je tužitelj iskoristio sve slobodne dane koje je sukladno važećim propisima imao pravo koristiti, s tim što su svi sati prekovremenog rada raspodijeljeni u vidu slobodnih dana. Sud prvog stupnja je ocijenio stručnim i objektivnim nalaz vještaka, utvrdivši da je tuženik dostavio isprave o radnoj angažiranosti tužitelja koje su vjerodostojne, tim više što tužitelj nije ponudio dokaze kojima bi se vjerodostojnost osporila i dovela u pitanje. Stoga je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, a odluka o parničnom trošku je donesena primjenom Tbr. 7.točka 2. Tarife, na način da je tužitelju priznata jednokratna nagrada za cijeli postupak u visini od 250 bodova (500,00 eura), odnosno s porezom na dodanu vrijednost nagrada od 625,00 eura te je priznat trošak vještačenja, odnosno ukupan trošak od 1.124,42 eura.

12. S obzirom na činjenicu da tužitelj zahtijeva razliku plaće za mjesec svibanj 2014., proizlazi da se na pravni odnos stranaka primjenjuje Zakon o službi u oružanim snagama iz 2013. („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 – dalje ZSOS/13), Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka/09) te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 50/08, 142/08, 118/09, 99/12 i 55/13 - dalje: Pravilnik 08).

13. Prema čl. 155. ZSOS/13 djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, u dežurstvu u stražarskoj službi, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću. Međutim, Odluka o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ 66/14) je stupila na snagu 1. lipnja 2014. pa se u nazočnom slučaju kao mjerodavne primjenjuju odredbe Odluke/09. Prema članku XII. Odluke/09 prekovremenim radom pripadnika Oružanih snaga RH, kada je rad organiziran na drugi odgovarajući način, smatra se rad dulji od redovnog mjesečnog fonda sati. O preraspodjeli ostvarenih sati rada iz prethodnog u sljedeći mjesec časnik na dužnosti zapovjednika bojne, njemu ravne ili više razine donosi nalog kojim se utvrđuje vrijeme u kojem je ostvaren prekovremeni rad i slobodni dani tako da se za pet sati prekovremenog rada daje jedan slobodan dan.

14. U ovom postupku je utvrđeno da je tužitelj, prema evidencijama radnog vremena, koristio slobodne dane po osnovi dežurstva, straže te rada na terenu, da nije radio noću, subotom i nedjeljom te da mu nisu trebali biti isplaćeni dodaci za prekovremeni rad za ostale oblike rada.

15. Glede tereta dokazivanja, treba navesti da je tuženik kao poslodavac dužan dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani, pri čemu okolnost što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena sama po sebi ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju uračunati. Pritom treba naglasiti da je odgovarajućim ispravama tuženik dokazao da su tužitelju za prekovremeni rad odobreni slobodni dani.

16. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u više odluka (primjerice u odluci broj Rev-971/2024 od 9. rujna 2025.) tužitelju ne pripada pravo na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad za koji je ostvario i iskoristio slobodne dane, a koji slobodni dani su evidentirani u evidencijama rada, te od ostvarenih sati prekovremenog rada treba oduzeti iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobivao s osnove prekovremenog rada. Na tužitelju je teret dokazivanja da se evidentirani iskorišteni slobodni dani ne odnose na prekovremeni rad, već na neku drugu pravnu osnovu.

17. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da su mu slobodni dani koje je iskoristio priznati po nekoj drugoj osnovi, a ne po osnovi prekovremenog rada pa je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate razlike u plaći.

18. U odnosu na žalbe protiv odluke o parničnom trošku, treba reći da je pogrešna tvrdnja tuženika da je troškove zastupanja odvjetnika trebalo obračunati primjenom Tbr. 7. točka 9. Tarife, budući da se ne radi o parničnom postupku u kojemu je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura. Naime, tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu u smislu članka 186. b ZPP-a, te je tužbeni zahtjev specificirao tek nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, u podnesku od 26. rujna 2024., zahtijevajući isplatu iznosa od 6,29 eura sa zateznom kamatom od 15. srpnja 2014. do isplate te iznosa od 145,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 15. lipnja 2014. do isplate. Kako se oba zahtjeva odnose na isplatu novčane svote, vrijednost predmeta spora se računa prema zbroju vrijednosti tih zahtjeva, sukladno članku 37. stavak 1. ZPP-a, što znači da konačna vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 151,53 eura. Prema pravnom shvaćanju iznesenom u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora, istaknuta u manifestacijskom zahtjevu, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva , vrijednost predmeta spora predstavlja vrijednost novčanog zahtjeva. S obzirom na iznesene kriterije, valja zaključiti da je tužitelj u odnosu na manifestacijski zahtjev uspio u omjeru od 0,6 %, a u odnosu na konačno postavljeni zahtjev u omjeru od 4,2%. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, u ovakvoj vrsti parnica, pri odlučivanju o troškovima postupka, je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, pa tako u ovoj parnici treba cijeniti vrlo nizak uspjeh tužitelja , činjenicu da i tuženik ima pravo na trošak zastupanja primjenom čl. 163. ZPP -a, ali i činjenicu da tuženik u tom dijelu nije imao posebne izdatke pa primjenjujući načelo pravičnosti postupka, proizlazi da svaka stranka treba snositi svoje troškove zastupanja. Međutim, opravdani su troškovi financijskog vještačenja, koji su bili nužni za utvrđivanje visine zahtjeva, u smislu članka 155. ZPP-a, koji troškovi iznose 499,42 eura pa tužitelj ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika u tom iznosu.

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu preinačiti, primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a, a žalbu tužitelja u odnosu na odbijajući dio iste točke odbiti i u tom dijelu, kao i u točki II. izreke, presudu potvrditi primjenom čl. 368. stavak 1. ZPP-a.

20. Tuženik je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 56% pa od ukupnog troška od 60,00 eura koji bi mu pripadao prema Tbr. 10. točka 3. Tarife, ima pravo na nadoknadu troška od tužitelja u iznosu od 33,60 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

21. Presuda suda prvog stupnja u točkama I. i IV. izreke ostaje neizmijenjena , budući da stranke u odnosu na te dijelove presude nisu izjavile žalbu.

U Rijeci, 23. lipnja 2026.

Sutkinja

Milena Vukelić-Margan