Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-469/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Tatjani Radaković Bašić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Branko Čutura , Željko Lubina (po privremenom zastupniku odvjetniku Branku Čuturi), odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju, Split, Gundulićeva 48 i Jelena Mandarić, odvjetnica iz Splita, Gundulićeva 48. , protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-247/2023-23 od 16. siječnja 2026., 23. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-349/2024-17 od 15. svibnja 2026. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., izreke i

r i j e š i o  j e:

I. Žalba tužene se djelomično uvažava pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč. III. izreke presude Općinskog suda u Splitu broj Pn-247/2023-23 od 16. siječnja 2026. preinačava i određuje da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II. Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana plati tužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, Za više traženo na ime potraživanja iznosa od 308,13 eura sa zateznim kamatama od 3. travnja 2011. do isplate, kao i za više traženo na ime potraživanja zateznih kamata na iznos od 37,16 eura od 3. travnja 2011. do 9. travnja 2020., tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana plati tužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 37,16 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, Za više traženo na ime potraživanja iznosa od 308,13 eura sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2012. do isplate, kao i za više traženo na ime potraživanja zateznih kamata na iznos od 37,16 eura od 27. siječnja 2012. do 9. travnja 2020., tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju LC, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 107,06 eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 15. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine. Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 1.142,94 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan"

2. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I. , i II., izreke u kojem se usvojen tužbeni zahtjev, te u odnosu na točku III. izreke u kojem je odlučeno o troškovima postupka, žali se tužena zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tužene nije osnovana u odnosu na meritum, dok je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

4. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev radi isplate naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode temeljem odredbe članka 480. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku (dalje: ZKP/97 - "Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11 i 143/12 koji se u predmetnoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe članka 573. alineja 3. ZKP/08

- "Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25) u vezi a odredbom člankom 19. stavak 2., člankom 1046. i člankom 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) i to zbog neutemeljenog boravka u pritvoru dana 4. siječnja 2013.

5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio kako nije došlo do bitnih povreda odredaba postupka na koje, sukladno članku 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema odredbi članka 467. stavak 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. tog Zakona.

7. Polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne :

– da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe članka 90. Kaznenog zakona (dalje: KZ - "Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06 i 110/07), da je u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu protiv tužitelja donesena presuda broj K - 13/18 od 16. listopada 2018. kojom je tužitelj oslobođen od optužbe te koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019.,

- da je punomoćnik tužitelja presudu broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.,

-da je tužitelj bio u pritvoru ukupno 1240 dana (od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.)

- da se tužitelj dana 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za mirno rješenje spora koje je dopisom Klasa: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 eura, odnosno po danu provedenom u pritvoru iznos od 37,16 eura.

7.1. Prvostupanjski sud je, temeljem naprijed navedenih nespornih utvrđenja i analizom iskaza tužitelja (danog u činjenično i pravno istovjetnim postupcima pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem Pn-269/2023 i Pn-321/2023) utvrdio da je tužitelj tri godine i 144 dana bio u istražnom zatvoru, da je patio jer je bio okrivljen za zločin ubojstva vlastite majke, da je bio obilježen osudom okoline i da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, nastavila i nakon oslobađajuće presude, da je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag jer je iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran, da se tijekom boravka u istražnom zatvoru nalazio u izrazito teškom psihičkom stanju, da je loše spavao, plakao, da nije mogao jesti, da je bio tužan, potišten i deprimiran, da mu nije mu bilo ni do čega, da je izgubio kontakt s rodbinom jer su uglavnom svi, pa i njegov brat, povjerovali onome što se pisalo u novinama i drugim medijima, da je imao nesanice, socijalno povlačenje, izbjegavanje kontakta s okolinom, stigme, gubitak sigurnosti, strahove te da je trpio duševne bolove jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena njegova sloboda, kao najistaknutije i najvažnije pravo osobe koje treba i najviše štititi odnosno u najvećoj mjeri onemogućit i oduzimanje slobode boravkom u istražnom zatvoru koji se kasnije pokaže neosnovanim i da mu stoga temeljem odredbe članka 480. stavak 1. točka 1. ZKP/97, u vezi sa odredbom članka 1100. ZOO-a pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 37,16 eura za jedan dan neutemeljenog boravka u pritvoru i to sa zateznom kamatom tekućom od dana upućivanja tuženoj zahtjeva za mirno rješenje spora, do isplate.

7.2. Prigovor zastare prvostupanjski sud je prosuđivao pozivom na odredbu članka 477. stavak 1. ZKP/97 prema kojoj pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda.

7.2. Sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju zaključio da je zastarijevanje počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a budući je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, zastarijevanje je nastavilo teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva (pozvao se na pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1081/13-2 od 3. siječnja 2017. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-660/2024 od 15. svibnja 2024.). U okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud utvrđuje da je zastara počela teći 10. siječnja 2020. (dakle, prvog slijedećeg dana od kada je tužitelj osobno zaprimio odluku kojom je pravomoćno oslobođen optužbe), do zastoja zastare došlo je 10. travnja 2020. (kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora) i zastara je nastavila teći 10. srpnja 2020. (nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz članka 478. stavak 1. ZKP/1997.). Prema tome, prvostupanjski sud utvrđuje da je zastara nastupila 10. travnja 2023. (uzimajući u obzir i rok od 3 mjeseca koji je protekao prije nego što je nastupio zastoj zastare).

7.3. Budući je tužitelj tužbe podnio 19. siječnja 2024., odnosno 6. veljače 2024. prvostupanjski sud zaključuje da je tužba podnesena nakon nastupa zastare - osim u dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva za koji je tužena očitovanjem svog Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. tužiteljev podneseni zahtjev za naknadu štete ocijenila pravno osnovanim za ukupan iznos od 46.078,40 eura odnosno po jednom danu u iznosu 37,16 eura, slijedom čega je u odnosu na priznati iznos nastupio prekid zastare u smislu odredbe članka 240. stavak 1. ZOO-a koja je potom prema odredbi članka 245. stavak 1. ZOO-a počela teći ispočetka i nije se u odnosu na priznati novčani iznos za jedan dan proveden u pritvoru navršila danom podnošenja predmetnih tužbi (19. siječnja 2024., odnosno 6. veljače 2024).

7.4. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u čitavom dijelu u kojem je tužena priznala tužbeni zahtjev budući jedino do ove visine zahtjev nije u zastari, držeći nesumnjivo dokazanim da je tužitelj pretrpio štetu tako dugim neosnovanim lišenjem slobode što će zasigurno ostaviti duboke i trajne rane i posljedice na njega i uvelike utjecati na kvalitetu njegova života.

8. Tužena u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o prekidu zastare u odnosu na iznos od 37,16 eura/dnevno kao pravične novčane naknade tužitelju po danu koje je proveo u pritvoru jer da tužena ponudom nespornog iznosa nije priznala dug u smislu odredbe članka 240. stavak 1. ZOO-a, te se u prilog takvog stajališta poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015. i Rev-724/2007- 2 od 30. kolovoza 2008.

8.1. Neosnovano tužena u žalbi, a i tijekom postupka ističe prigovor zastare i stajalište da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga nego tek ponudom za sklapanje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja (pri čemu se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015.). Naime, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, a posebno da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca , ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 eura - tužitelj se razumno mogao osloniti da tužena priznaje osnov, a do priznatog iznosa i visinu tražbine. Slijedom navedenog, ako bi ponuda navedenog sadržaja prekinula zastaru (u odnosu na iznos od 37,16 eura) po ocjeni ovoga suda radilo bi se o pretjeranom formalizmu od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tužena koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) navedeno imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

8.2. Ponuda za sklapanje nagodbe u sporovima radi naknade neimovinske štete u kojima je tužitelj, kao oštećenik (okrivljenik u kaznenom postupku u kojem je pravomoćnom sudskom odlukom oslobođen optužbe) odbio ponuđeni iznos od strane Ministarstva pravosuđa, u postupku po zahtjevu radi postignuća nagodbe o postojanju te štete, vrsti i visini naknade ima učinak priznanja duga u točno određenom dijelu u kojemu je ponuda dana. (Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. travnja 2026. Su IV-100/2026-3)

8.3. Pri tome je neodlučno pozivanje tužene na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u predmetima Rev 724/2007 od 30. kolovoza 2008. i Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015. jer su pravna shvaćanja izražena u tim odlukama odnose na privatnopravni odnos između oštećenika i osiguravajućeg društva, dok je u ovom predmetu valjalo primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava, konkretno u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.),

8.4. Slijedom navedenog ,kako između paničnih stranaka nije sporno da je tužena dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 eura, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru, te je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno članku 240. stavak 1. ZOO-a, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (sukladno članku 245. stavak 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 eura po utuženom danu nije zastarjela. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zateznu kamatu na iznos od 37,16 eura počam od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora u izvansudskom postupku pozivom na odredbu članka 1103. ZOO-a.

9. Nije osnovan niti žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP-a kojeg tužena temelji na tvrdnji da je prvostupanjski sud meritorno odlučivao o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 eura koji iznos međutim nije bio predmet mirnog postupka iniciranog kod tužene prije pokretanja predmetnog parničnog postupka, nije osnovan. Činjenica da je tužitelj u zahtjevu podnesenom Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade kao procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe zahtijevao isplatu iznosa od 66,36 eura po danu provedenom u pritvoru, a da u konkretnom slučaju u tužbi potražuje isplatu iznosa od 345,29 eura (za jedan dan proveden u pritvoru), ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 eura (kao razlike između 345,29 eura i 66,36 eura) i to obzirom da je tužitelj zahtjev koji je uputio Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskoj šteti nastaloj zbog neosnovanog lišenja slobode kao i predmetnu tužbu, slijedom čega postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, te je o istome prvostupanjski sud pravilno meritorno odlučio.

10. Tužena u žalbi (osnovano) osporava stajalište prvostupanjskog suda o omjeru uspjeha parničnih stranaka u provedenom postupku. Naime, imajući u vidu da je tužitelj u odnosu na osnovu tužbe uspio u opsegu od 11% (u opsegu od 89% tužbeni zahtjev je odbijen zbog zastare) te je u istom opsegu uspio u odnosu na visinu, to bi u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a tužitelj bio u obvezi naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka obzirom da je njezin uspjeh u provedenom postupku veći od tužiteljevog i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode zbog boravka u pritvoru sveukupno 1240 dana pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženoj to bi troškovi tužitelja bili veći od tražbine koja mu je predmetnom prvostupanjskom presudom dosuđena pa bi znatno smanjenje iznosa tog potraživanja predstavljalo miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023.).

11. O predmetu spora kao što je konkretni - u kojem je pitanje zastare i pravnog značaja odgovora tužene iz postupka koji je prethodio predmetnom sudskom – sporno, a imajući u vidu da je tužitelj za svaki dan proveden u pritvoru podnio zasebnu tužbu i da postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova) to se u konkretnom okolnostima u kojima su sporna pitanja podložna tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nisu bila pojašnjena, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženoj predstavljao bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

12. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u pobijanom dijelu o odnosu na točke I. i II. izreke pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

13. Povodom žalbe tužene protiv odluke o troškovima valjalo je istu preinačiti pozivom na odredbu članka 380. točka 3. ZPP-a i članka 154. stavak 4. ZPP-a i odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove – i troškove žalbenog postupka pa je stoga odbijen zahtjev parničnih stranaka radi naknade im troškova žalbenog postupka.

U Gospiću, 23. lipnja 2026.

Sutkinja:

Tatjana Radaković Bašić