REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-422/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović- Terzić, predsjednice vijeća, Draženke Ilak, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Zlatka Pirc, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužitelja GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Bulj & Srdelić d.o.o., odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika HANZA MEDIA d.o.o. Zagreb, Koranska 2, OIB: 79517545745, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 5. ožujka 2026. poslovni broj Pn-278/2023-25, u sjednici vijeća održanoj 23. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika HANZA MEDIA d.o.o. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Splitu od 5. ožujka 2026. poslovni broj Pn-278/2023-25:

1. potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. i II. izreke,

2. preinačuje u točki IV. izreke (troškovi postupka), te se rješava tako da se nalaže tuženiku da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 578,68 eura (umjesto iznosa od 2.314,70 eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 5. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici ad.1 iznos od 3.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 15.lipnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatraženi iznos od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 15.lipnja 2023.godine do isplate zahtjev tužiteljice ad.1 odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ad.2 iznos od 3.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 15.lipnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatraženi iznos od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 15.lipnja 2023.godine do isplate zahtjev tužitelja ad.2 odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ad.1 i ad.2 koji glasi:

„Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude objaviti u dnevnom listu SLOBODNA DALMACIJA te u elektroničkoj publikaciji www. slobodnadalmacija.hr integralni tekst ove presude, bez komentara, o svom trošku.“

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima ad.1 i ad.2 parnični trošak u iznosu od 2.314,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Protiv dosuđujućeg dijela točke I. i II., te protiv točke IV. izreke tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) jer presuda nema razloge o odlučnim činjenicama.

2.1. U žalbi navodi da je od četiri pretpostavke odgovornosti za štetu : štetne radnje, protupravnosti, štete i uzročne veze dokazan samo jedan, a to je štetna radnja jer je tuženik priznao objavu informacije za koju su tužitelji tvrdili da im je povrijedila pravo osobnosti dok ostala tri elemetna nisu dokazana, a teret dokaza je u tom dijelu bio na tužiteljima.

2.2. Nadalje, prema Zakonu o medijima počinjena šteta objavom informacije u medijima prvenstveno se nadoknađuje objavom ispravka ili isprike, a tek ako to nije dovoljno, oštećeniku pripada i pravo na pravičnu novčanu naknadu. U konkretnom slučaju je tužiteljev zahtjev za demantijem odbijen jer je postavljen protivno zakonskim odredbama, zbog čega su tužitelji kao oštećenici pridonijeli da im šteta, ako je i nastala, bude veća.

2.3. Isto tako navodi da informacije objavljene o tužiteljima nisu bile podobne povrijediti ugled i čast jer se radilo o informacijama utemeljenim na točnim činjenicama, a tuženik je tijekom postupka dokazao ekskulpacijske razloga iz članka 21. stavka 4 točke 3. Zakona o medijima kojima je određeno da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovan razlog povjerovati da su točne i poduzeo je potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupao u dobroj vjeri.

2.4. Ističe kako je tijekom postupka dokazao da je imao osnovani razlog povjerovati da su informacije točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je i opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije, dok iz obrazloženja prvostupanjske presude pogrešno proizlazili da autor članka nije provjerio informacije i nije provjerio njihovu točnost. Navodi kako je tuženik kontaktirao 2.tužitelja predstavio se kao novinar i pokazao da postoji interes za pisanje o predmetnoj stvari dajući mu mogućnost da iznese svoju stranu priče. Pogrešnim smatra zaključak prvostupanjskog suda da 2. tužitelj nije znao da će tuženik sastaviti predmetni članak. Osim toga, informacije iz članka utemeljene su na izjavi neposrednog očevica predmetnog događaja zbog čega autor nije imao razloga posumnjati u njihovu točnosti, a sud, unatoč tome što je odbio dokazne prijedloge saslušanja svjedoka IH i ĐH, ipak zaključuje da njihove izjave nisu vjerno prenesene te ih smatra netočnima.

2.5. Izjave tužitelja kako je članak utjecao na njihovo psihičko zdravlje smatra paušalnim, neuvjerljivim i ničim dokazanim.

2.6. Osim toga, prema sudskoj praksi sud mora utvrditi intenzitet povrede prava osobnosti i voditi računa o cilju i svrsi pravične novčane naknade, a tek ako se u postupku utvrdi da se radi o uistinu intenzivnoj povredi može se dosuditi pravična novčana naknada.

2.7. Osporava se i odluka o trošku jer tužitelji nisu uspjeli u cijelosti ni u osnovi ni u visini tužbenog zahtjeva. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, te se može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP- a, pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete nastale povredom prava osobnosti i to prava na dostojanstvo, ugled i čast uslijed objave članka pod naslovom: „Bespravni graditelji stavili barikade na javni put kod izvora splitske rijeke i nasrnuli na vlasnicu obližnje kuće!“, te uslijed objave članka pod naslovom: „Uzurpator iz Žrnovnice maltretira sve redom: “Gurnuo sam susjedu sa zida ali nisam nasilnik….“ a uz koji članak je objavljena i fotografija tužitelja GH. Članci su objavljeni 12. i 13. travnja 2023. Tužbenim zahtjevom tužitelji su zatražili da se pravomoćna presuda objavi u dnevnom listu Slobodna Dalmacija te u elektroničkoj publikaciji www.slobodnadalmacija.hr.

7. Pobijanu presudu, kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, prvostupanjski sud temelji na nespornim, a također i tijekom postupka utvrđenim slijedećim činjenicama:

- da se tužitelje, između ostalog, u članku objavljenom 12. travnja 2023. naziva bespravnim graditeljima koji su stavili barikade na javni put kod izvora splitske rijeke i nasrnuli na vlasnicu obližnje kuće, da se zahvate naziva divljom gradnjom, blokiranjem javnog puta koji vodi do jedne uredno legalizirane kuće kojoj vlasnica ne može pristupiti zbog toga….

- da je tužitelj ZH u članku od 13. travnja 2023. autora TH, nazvan uzurpatorom iz Žrnovnice koji maltretira sve redom, te koji je izjavio da je susjedu gurnuo sa zida, ali da nije nasilnik, da je uz članak objavljena i fotografija tužitelja,

- da se tužiteljima u navedenim člancima izričito i nedvojbeno stavlja na teret da su uzurpirali javno dobro, da ih se naziva „parom zbog kojeg drhti građanstvo pod Perunom“ da tužitelj ZH odbija suradnju i komunikaciju, da je čak i agresivan….

- da su tužitelji 27. travnja 2023. uputili glavnoj urednici tuženika zahtjev za ispravak netočnih informacija, da je glavna urednica na njihov zahtjev odgovorila dopisom od 5. svibnja 2023. te se očitovala na sadržaj i formu zahtjeva i da je navela da tuženik nije dužan objaviti tekst upućenog zahtjeva, da su potom tužitelji 11. svibnja 2023. uputili glavnoj urednici tuženika zahtjev za ispravak netočnih informacija koji je u skladu sa njezinim dopisom i odredbama Zakona o medijima te da na njihov zahtjev nije odgovoreno niti je objavljen ispravak sporne informacije čime da je ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe radi naknade štete temeljem Zakona o medijima,

- da se tuženik tijekom postupka pozvao na razlog za oslobođenje od odgovornosti propisan člankom 21. stavkom 4. alineja 3. Zakona o medijima navodeći da objavljene informacije nisu neistinite,

- da se predmetni članci odnose na gradnju odnosno zahvate od strane tužitelja na nekretnini i to k. č. br. [katastarska čestica] k. o [katastarska općina], koja je u vlasništvu tužiteljice FH,

- da je predmetnu nekretninu tužiteljica kupila od ranijeg vlasnika NH i da je navedena nekretnina u trenutku kupnje bila šikara koju su tužitelji odlučili urediti kako bi ju mogli uživati,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra PH proizlazi da je očevidom na terenu na predmetnoj čestici 3490 k. o. [katastarska općina], utvrdio da se pristup nekretnini u vlasništvu tužiteljice vrši javnim putem sa sjeverne strane na katastarskoj čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja predstavlja vlasništvo Grada Splita, da sjeverna međa (A-B) predmetne čestice graniči sa katastarskom česticom [katastarska čestica] i u potpunosti je omeđena betonskim zidom sa drvenom ogradom, da istočna međa (B-C) predmetne čestice da graniči sa katastarskom česticom [katastarska čestica], omeđena je betonskim zidom sa drvenom ogradom dok dio (C-D) predstavlja ponor prema rijeci Žrnovnici, dio (D-E) predstavlja suhozid na terenu. Južna međa (E-F-G) predmetne čestice da graniči sa katastarskom česticom [katastarska čestica] (rijeka Žrnovnica) te predstavlja ponor prema rijeci Žrnovnici. Zapadna međa (A-G) predmetne čestice da graniči sa katastarskom česticom [katastarska čestica] i u potpunosti da je omeđena betonskim zidom sa drvenom ogradom,

- da među strankama nije sporno, a što da proizlazi i iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka i posjedovnog lista, da je tužiteljica isključiva vlasnica i posjednica nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok je ĐH, što također proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka, isključiva vlasnica čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pri čemu je jasan i smještaj ove dvije nekretnine u prostoru, a o tome je iskazala i tužiteljica tijekom svog saslušanja u svojstvu parnične stranke, što je razvidno i iz izvoda iz katastarskog plana (strana 9. spisa) pri čemu je vidljivo da je nekretnina ĐH sa objektom položena istočno od restorana „Izvor“, a nekretnina tužiteljice položena je zapadno od tog restorana. [katastarska općina]

- da je iz ortofoto snimka iz 2014/16. godine utvrđeno da je predmetna čestica u cijelosti pokrivena borovom šumom,

- da iz dopisa Grada Splita, Upravnog odjela za komunalne poslove, Odsjeka za promet i komunalno održavanje, Klasa: 340-01/23-01/530, Ur. broj: 2181-1-07-2/1-23- 2 od 18. svibnja 2023. proizlazi da se dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne smatra nerazvrstanom cestom na kojoj Grad Split može ostvariti pravo upisa vlasništva temeljem Zakona o cestama te se može koristiti za promet vozila po bilo kojoj osnovi i biti pristupačna većem broju korisnika odnosno da se isto ne može smatrati dijelom nerazvrstane ceste Ulica Sv. Mihovila,

- da iz dopisa Područnog ureda za katastar Split od 19.siječnja 2024.godine proizlazi da preko predmetnog zemljišta u vlasništvu tužiteljice ne prelazi nikakav put,

- da iz pisane izjave NH ranijeg vlasnika predmetne nekretnine proizlazi da je istu prodao tužiteljici 2021., da navedena nekretnina nije predstavljala put, da bez njegove suglasnosti nitko istom nije smio prelaziti, da se u katastru i zemljišnoknjižnom odjelu njegova nekretnina nikada nije vodila kao put, da je jedini put bio put sa zapadne strane i to k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kojim se pristupalo i na njegovu nekretninu, te da ĐH nikada nije vido da prolazi njegovom nekretninom,

- da iz iskaza tužiteljice i tuženika također proizlazi da preko njihove parcele nije postojao nikakav put. Ispod razine zemlje preko njihove, ali i drugih parcela, ide vodovodna cijev sa izvora rijeke Žrnovnice. Do svoje parcele su dolazili, kao uostalom i raniji vlasnik, gradskim putem koji vodi do restorana „Izvor“. Od restorana se na druge parcele prolazi stazama, a preko njihove parcele nije postojao nikakav put niti staza za druge parcele. Tužiteljica je u svom iskazu navela da joj se obratila ĐH, koja na udaljenosti otprilike dvije parcele dalje od njezine ima svoju nekretninu sa građevinom, te da ju je ĐH pitala može li joj dati odobrenje da preko njezine (tužiteljičine) parcele napravi put do svoje nekretnine. Navodi da joj je odgovorila da joj ne može dati put preko svoje parcele jer onda njezina nekretnina gubi smisao, a osim toga da tuda put nikada nije ni prolazio nakon čega joj je ĐH rekla da ukoliko ne može tako kako ju je pitala da će ju izložiti medijskom linču. Iz iskaza tužitelja i tužiteljice također proizlazi da je ĐH angažirala radnike sa bagerima i da, bez da ih je pitala porušila je njihov zid, da se prilikom popravka porušenog zida ĐH popela na svježe izgrađeni zid te da ju je tužitelj koji je bio nazočan pozvao da se makne, pa nakon što se nije maknula da ju je on udaljio sa zida, ali bez nasilja sve sa ciljem da se svježe napravljeni zid ne uruši,

- da iz iskaza TH proizlazi da je on autor članka od 13. travnja 2013., da mu je tema bila zadana od strane uredništva, da su određene osobe alarmirale uredništvo da postoje određeni zahvati na području Žrnovnice i da je zbog toga upućen na lice mjesta da utvrdi što se tamo dogodilo. Iz njegova iskaza proizlazi da izlaskom na lice mjesta nije zatekao tužitelje, niti bilo koga već samo izletnike. Na licu mjesta zatekao je bager, koji u tom trenutku nije radio. Naveo je također da je kontaktirao sa predsjednikom kotara gospodinom IH koji mu je rekao da su takvi radovi veliki problem i da se boji da bi zbog ovih radova čitavo mjesto moglo ostati bez vode, da je pokušao razgovarati sa tužiteljem ali da je sa njegove strane naišao na agresiju, da nikakav dogovor s njim nije bio moguć pa da su od dogovora i odustali. Osim toga, navodi da je kontaktirao i gospođu ĐH koja mu je rekla da joj je takvim radovima blokiran prolaz do njene kuće, da ima problema sa instalacijama zbog radova i da ju je tužitelj odgurnuo sa nekog zida zbog čega da je pretrpjela povrede. Svjedok je također naveo da dalje nije istraživao, da je sastavio članak i predao ga uredništvu. Nije utvrđivao tko je vlasnik predmetne i susjednih čestica jer takvu uputu nije dobio od uredništva. Nije provjeravao kod Grada Splita status navedenog puta. Nije kontaktirao tužiteljicu, već samo tužitelja putem SMS poruka a njegov broj našao je na facebooku.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je tužiteljica valjanim kupoprodajnim ugovorom kupila predmetnu nekretninu i stupila u posjed iste. Nakon stupanja u posjed nekretninu, koja je u naravi predstavljala šikaru, odlučila je istu očistiti i kultivirati, kako bi ju mogla obrađivati. U okviru svojih vlasničkih ovlaštenja poduzela je, zajedno sa svojim izvanbračnim suprugom ovdje tužiteljem, radove čišćenja, te izgradnju zida oko dijela svoje nekretnine. Preko nekretnine tužiteljice nije postojao nikakav upisani, niti neupisani put. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da tužitelji, dakle, nisu bili bespravni graditelji, niti su onemogućili vodoopskrbu drugim korisnicima, a također da nisu onemogućili prolaz korisnicima susjednih nekretnina, jer preko njihove nekretnine nije niti postojao put.

8.1. Temeljem izvedenih dokaza prvostupanjski sud zaključio je također da se informacije iz članaka ne temelje na istinitim i točnim činjenicama za koje je autor imao osnovan razlog povjerovati da su točne. Smatra da je autor članka mogao i trebao utvrditi sve bitne okolnosti kako bi dobio istinitu informaciju, odnosno da isti nije poduzeo potrebne mjere za provjeru točnosti dobivenih informacija prije objavljivanja predmetnih članaka. Mišljenja je da tuženik, odnosno autor članka nije postupao u dobroj vjeri, a pri tome navodi da je pravo javnosti da zna i da joj se pruži informacija o bitnim stvarima, ali se pri tome ne smije nikoga vrijeđati i neosnovano ga izložiti osudi javnosti. Sam način i ton članaka ide na štetu tužitelja i ne ostavlja dvojbe prosječnom čitatelju da su tužitelji napravili sve što im se stavlja na teret, a što prema zaključku suda ne odgovara istini. Prvostupanjski sud zaključuje da je izostala pažnja autora odnosno tuženika prije objavljivanja članaka, te da je prije objavljivanja članaka trebalo na pravilan način provjeriti informacije na koje je tuženiku ukazao njegov izvor. Tako je mogao provjeriti stanje u zemljišnim knjigama i stanje u katastru radi provjere predstavlja li dio nekretnine tužiteljice pristupni put odnosno eventualni prolaz. Pri tome se navodi da tužiteljica uopće nije kontaktirana, a tužitelju s kojim je autor kontaktirao putem SMS poruka nije niti rekao za namjeru objavljivanja članka. Zaključno prvostupanjski sud navodi da su tužitelji u člancima predstavljeni u jako lošem svjetlu, te da je svaki prosječni čitatelj, čitajući članke, o njima mogao zauzeti stav da se radi o bespravnim graditeljima, uzurpatorima, bezobzirnim osobama koje posežu za protupravnim radnjama radi ostvarenja svojih ciljeva, a sam tužitelj predstavljen je i kao zlostavljač. Budući da su predmetne informacije bile netočne i uvredljive za tužitelje istima je na ovaj način pričinjena šteta zbog čega prvostupanjski sud tužiteljima dosuđuje naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, smatrajući pri tome primjernom naknadom iznos od po 3.000,00 eura za svakoga. Prvostupanjski sud odbio je zahtjev tužitelja za objavljivanjem integralnog teksta presude.

9. Zaključke prvostupanjskog suda, kao pravilne i zakonite prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Prije svega valja navesti da, s obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete zbog informacija objavljenih u medijima, mjerodavno materijalno pravo je propisano člancima 21. do 23. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04, 84/11 dalje: ZM) u kojima su propisane pretpostavke odgovornosti nakladnika za takvu štetu, ali i ekskulpacijski razlozi za oslobođenje od odgovornosti.

11. Budući da je iz sadržaja žalbe vidljivo da tuženik ustraje da su tvrdnje iznesene u spornom članku istinite, potrebno je ukazati na, kao odlučnu, odredbu članka 21. stavak 4. alineju 3. ZM-a kojom je propisano da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovan razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. Prema stavku 6. istog članka postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz stavka 4. toga članka dokazuje tuženik.

12. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tuženik nije dokazao ekskulpacijske razloge niti je žalbenim navodima doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13. Naime, ni iz jednog dokaza ne proizlazi nedvojbena istinitost tvrdnji iz spornih članaka – da su tužitelji bespravni graditelji koji su stavili barikade na javni put kod izvora splitske rijeke, da blokiraju javni put koji vodi do uredno legalizirane kuće kojoj vlasnica ne može pristupiti, da je tužitelj nasilnik, da su uzurpatori, da maltretiraju sve redom, da su “par zbog kojeg drhti građanstvo pod Perunom”……Iz iskaza samog autora jednog od članaka proizlazi da nije dodatno provjeravao istinitost prikupljenih informacija. Pri tome, a u odnosu na žalbene navode kako sud, unatoč tome što je odbio dokazne prijedloge za saslušanje svjedoka, zaključuje da njihove izjave nisu vjerno prenesene, te ih smatra netočnima, valja navesti da tuženik pogrešno izjednačava odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka s provjerom vjerodostojnosti i točnosti prikupljenih informacija koje su objavljene u člancima. Odbijanjem tog dokaznog prijedloga sud nije zauzeo stajalište o istinitosti sadržaja koji se tim osobama pripisuje niti o tome jesu li njihove izjave vjerno prenesene. Upravo suprotno, za ocjenu odgovornosti za objavljeni sadržaj odlučno je pitanje jesu li informacije prije objave bile odgovarajuće provjerene, te jesu li u člancima prezentirane na objektivan način. Stoga okolnost da svjedoci nisu saslušani ne dovodi u pitanje zaključak da tuženik nije dokazao da je poduzeo potrebne radnje radi provjere istinitosti objavljenih tvrdnji.

14. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda i pored postojanja opravdanog zanimanja javnosti za eventualne protupravne zahvate na javnom dobru (jer se radi o izvoru rijeke odakle se protežu vodopskrbne cijevi), nije utvrđeno da su takvi zahvati uopće učinjeni u smislu ugrožavanja vodoopskrbe ili blokiranja javnog puta, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da su radovi obavljani isključivo na nekretnini tužiteljice bez zadiranja u područje ispod zemlje gdje se nalaze vodovodne cijevi.

15. Osim toga, tužiteljica je priložila zemljišno knjižni izvadak i posjedovni list iz kojih nedvojbeno proizlazi da je ista vlasnica i posjednica predmetne nekretnine. Iz dopisa Grada Splita i dopisa Područnog ureda za katastar Split, te izjave ranijeg vlasnika nekretnine, nedvojbeno proizlazi da preko tužiteljičine nekretnine nikada nije prolazio nikakav put niti je isti ucrtan u važeće katastarske nacrte. Negiranje svih prednjih tvrdnji proizlazilo je uostalom i iz SMS komunikacije između tužitelja i autora članka, ali tuženik unatoč tomu nije dodatno provjeravao istinitost prikupljenih informacija već je iste objavio. Pri tome su, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, tekstovi formulirani na način koji stvara dojam unaprijed donesene osude i potiče negativnu percepciju o tužiteljima. Takav učinak dodatno je pojačan objavom njihovim imena i prezimena, kao i fotografijom tužitelja čime je njihov identitet nedvojbeno otkriven javnosti zbog čega je povećan rizik od javnog prokazivanja i stigmatizacije, te drugih štetnih posljedica na njihov ugled i privatnost.

16. Sloboda izražavanja je kao konvencijska i ustavna kategorija utvrđena i zajamčena kao ljudsko pravo i temeljna sloboda, što proizlazi iz članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 38. Ustava Republike Hrvatske.

16.1. Zakon o medijima u članku 2. i 3. proširuje sadržaj slobode izražavanja misli i slobode medija, pa je tako propisano da sloboda medija obuhvaća osobitu slobodu izražavanja mišljenja, neovisnosti medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i rasparčavanja informacija u cilju informiranja javnosti, a isto tako i autonomnost urednika, novinara i ostalih programskih sadržaja u skladu s pravilima struke.

16.2. Te slobode, međutim, nisu apsolutne ni neograničene, kako to proizlazi iz članka 16. stavak 1. Ustava RH i članka 10. stavka 2. Europske konvencije, te članka 3. stavka 3. ZM-a, a to stoga što nasuprot tim slobodama svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma dopisivanja kao i poštivanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti kako je to propisano u članku 35. Ustava RH i članku 7. stavku 1. i 2. ZM-a.

17. Dakle, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo, nego ta sloboda u demokratskom društvu može biti ograničena ako je to nužno i to pravom na poštivanje osobnog života drugih, pa se dakle radi o dva prava koja zaslužuju jednaku zaštitu. Stoga, a kako se u postupku za naknadu štete nastale putem medija sukobljavaju navedena dva prava koja su istog ranga, onda je u takvom postupku potrebno ocijeniti koje je od ta dva prava potrebno zaštititi uzimajući u obzir konkretne okolnosti, a vodeći pri tom računa da se uporabom jednog ne ugrozi ili ukine drugo pravo ili sloboda, nego se svako ostvaruje na način da uz njega opstaje i ono drugo pravo odnosno provodi se test razmjernosti. Provođenjem tog testa, mišljenje je i ovoga suda, da je postupanjem tuženika prilikom objave spornih članaka došlo do povrede prava osobnosti na dostojanstvo, ugled i čast i to u mjeri koja opravdava pravo na naknadu neimovinske štete u visini kako je to odredio prvostupanjski sud.

18. Naime, uzimajući u obzir sve elemente članka 19. stavka 2. i 3., članka 1046. i članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO), a obzirom na sadržaj tekstova koji su pozivali na osudu tužitelja i stvaranje negativne percepcije o istima kao bespravnim graditeljima koji samovoljno blokiraju javni put, navedeni tekstovi su zbog svog sadržaja, tona koji je korišten u pisanju istih, stavljanjem fotografije tužitelja, te navođenjem njihovih imena i prezimena, uistinu doveo do povrede ugleda i časti tužitelja. Da su navedeni tekstovi kod stranaka, osobito kod tužiteljice, izazvali najblaže rečeno, nelagodu, uznemirenost i stres, te da su se isti osjećali osramoćenim, ukazuje i činjenica da je tužiteljica i tijekom davanja iskaza bila vidno uznemirena i da je plakala, a kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika od 29. siječnja 2025. (strana 128. spisa).

19. Zbog svega navedenog, žalba tuženika ocijenjena je neosnovanom i prvostupanjska presuda je potvrđena u dosuđujućem dijelu točke I. i II. Izreke. Ova se odluka temelji na članku 368. stavku 1. ZPP-a.

20. Pogrešno je međutim prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo u odluci o troškovima postupka. Naime, prvostupanjski sud dosudio je troškove postupka tužiteljima u cijelosti navodeći da tužitelji nisu uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu zbog čega da nisu nastali posebni troškovi.

20.1. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda ne radi se o neuspjehu tužitelja u razmjerno neznatnom dijelu, te je u odnosu na odluku o troškovima postupka trebalo primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 155. ZPP-a. Naime, zahtjev tužitelja sastojao se od dva zahtjeva i to zahtjeva za naknadu štete i zahtjevu za objavom presude. Tužitelji su uspjeli sa zahtjevom za naknadu štete, dok je njihov zahtjev za objavom presude odbijen i na taj dio prvostupanjske presude nije uložena žalba. Dakle tužitelji su sa osnovom uspjeli sa 50%, dok su sa visinom svog zahtjeva uspjeli sa 75% pa je njihov uspjeh 62,50% (50%+75%/2). Kada se od uspjeha tužitelja 62,50% oduzme uspjeh tuženika 37,50% dobije se uspjeh tužitelja od 25% te je u tom omjeru tužiteljima, sukladno odredbi članka 154. stavku 2. ZPP-a trebalo obračunati trošak.

20.2. Trošak tužitelja obračunat je prema priloženom troškovniku, u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/2023, 107/2025 dalje: Tarifa), a isti se sastoji od troška sastava dvije tužbe u iznosu od po 100 bodova sukladno Tbr. 7 točki 1. Tarife, troška sastava podnesaka od 5. siječnja 2024. i 22. kolovoza 2024. u iznosu od po 100 bodova sukladno Tbr. 8 točki 1. Tarife, troška zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim 16. svibnja 2024., 29. siječnja 2025., 14. svibnja 2025. i 19. siječnja 2026. u iznosu od po 100 bodova za svako sukladno Tbr. 9 točki 1. Tarife, odnosno ukupno 800 bodova. Prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, tako da trošak tužitelja iznosi 1.600,00 eura. Tužitelju je, sukladno Tbr. 40. točki 1. Tarife priznato povišenje od 10% radi zastupanja dvije osobe, odnosno iznosu od 1.600,00 eura dodan je iznos od 160,00 eura, te je na ukupni iznos od 1.760,00 eura obračunat PDV koji iznosi 440,00 eura, te trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 114,70 eura, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 2.314,70 eura. Kako su tužitelji uspjeli sa 25% svog zahtjeva u tom omjeru su im priznati i troškovi parničnog postupka tako da trošak tužitelja iznosi 578,68 eura.

20.3. Zbog navedenog, a sukladno članku 380. točki 3. ZPP-a, odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke prvostupanjske presude je preinačena, kako je to i navedeno u točki I.2. izreke ove presude.

21. U ne pobijanom odbijajućem dijelu točke I. i II., te u točki III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

22. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer je sa istom uspio samo u pogledu odluke o troškovima postupka, a ne i u pogledu odluke o glavnoj stvari.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Slavonski Brod, 23. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić