REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-351/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, 23. lipnja 2026.
p r e s u d i o je
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 118-50-3869470 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 9. siječnja 2007., a koja glasi:
" 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. "
pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 304,05 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 23. lipnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu radi utvrđenja da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 118-50-3869470 sklopljenog 9. siječnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita sa jedne strane i tuženika kao banke sa druge strane, koja odredba glasi: " 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. ".
1.1. U tužbi navodi da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu br. 118-50-3869470 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke - kreditora propisuje iznos jednokratne naknade od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Sukladno čl. 3. banka je tužitelju zaračunala i ustegnula jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Sporna odredba suprotna je čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03) koji je tada bio na snazi u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO/05) ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora, te radi pribave potrebne dokumentacije no istu nije zaprimio. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.
2. Uz tužbu su kao dokaz priloženi: Ugovor o kreditu broj: 118-50-3869470 od 9. siječnja 2007., otplatna tablica, dopis tužiteljice od 3. ožujka 2026.
3. Sukladno odredbi čl. 284. („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) tužba tužiteljice dostavljena je tuženiku na odgovor uz poziv tuženiku da u roku od 30 dana od dana primitka tužbe podnese pismeni odgovor na tužbu u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranku. U pozivu je tuženik upozoren na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu (čl. 331.b. ZPP-a).
4. Tuženik, iako uredno pozvan pozivom kojeg je zaprimio 12. svibnja 2026., nije u ostavljenom roku od 30 dana podnio odgovor na tužbu, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su ga u tome spriječili opravdani razlozi.
5. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima (ispravama navedenim u točki 2. obrazloženja) koje je tužiteljica dostavila uz tužbu ili s činjenicama koje su općepoznate.
6. Slijedom navedenog, budući da su ispunjene sve procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, na temelju čl. 331.b ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
7. Osnovanost zahtjeva za naknadu parničnog troška proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi. Tužiteljica je uspjela u sporu pa joj je tuženik dužan naknaditi parnični trošak, i to: za sastav tužbe po punomoćniku odvjetniku 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), što uzimajući u obzir vrijednost boda iznosi 200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 250,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 27,50 eura (puni iznos sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe iznosi 55,00 eura, a tužiteljica ima mogućnost u roku od 3 dana platiti polovicu toga iznosa, odnosno 27,50 eura). Ukupni trošak tužiteljice, slijedom navedenog, iznosi 304,05 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Puli 23. lipnja 2026.
S u d a c
Jelena Mavrić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
DNA:
1. Tužiteljici po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu zbog ogluhe
2. Tuženiku
