REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-349/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, 23. lipnja 2026.
p r e s u d i o je
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 118-50-2841717 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 18. svibnja 2005. i solemnizirali kod javnog bilježnika Alide Crljenica u Puli pod poslovni broj: OU-259/05-1 – a koja glasi:
„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 304,05 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude 23. lipnja 2026. sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu radi utvrđenja da je ništetna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 118-50-2841717 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 18. svibnja 2005. i solemnizirali kod javnog bilježnika Alide Crljenica u Puli pod poslovni broj: OU-259/05-1 – a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.
1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 18. svibnja 2005. sklopio u Puli, Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 118-50-2841717, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 62.000,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.13.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor sklopljen u Puli. Nadalje prema odredbi čl. 19. st. 1.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga tužitelj podnosi tužbu pred ovim sudom. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz čl. 10. citiranog Ugovora o kreditu te je 15. siječnja 2015. izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe čl. 10. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 132,72 eura/1.000,00 kuna. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj
- poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, prema kojem su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO/05) jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/Kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 118-50- 2841717 u dijelu kojim je ugovoreno: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“. Tužitelj se obratio tuženiku za zahtjevom radi mirnog rješenja spora, ali bezuspješno.
2. Uz tužbu su kao dokaz priloženi: Ugovor o kreditu broj: 118-50-2841717 od 18. svibnja 2005., potvrda tuženika od 27. ožujka 2026., dopis od 20. siječnja 2026. te prijepis knjigovodstvene kartice na dan 13. svibnja 2005.
3. Sukladno odredbi čl. 284. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) tužba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor uz poziv tuženiku da u roku od 30 dana od dana primitka tužbe podnese pismeni odgovor na tužbu u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranku. U pozivu je tuženik upozoren na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu (čl. 331.b. ZPP-a).
4. Tuženik, iako uredno pozvan pozivom kojeg je zaprimio 12. svibnja 2026., nije u ostavljenom roku od 30 dana podnio odgovor na tužbu, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su ga u tome spriječili opravdani razlozi.
5. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima (ispravama navedenim u točki 2. obrazloženja) koje je tužitelj dostavio uz tužbu ili s činjenicama koje su općepoznate.
6. Slijedom navedenog, budući da su ispunjene sve procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, na temelju čl. 331.b ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
7. Osnovanost zahtjeva za naknadu parničnog troška proizlazi iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, 107/25), uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi. Tužitelj je uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak, i to: za sastav tužbe po punomoćniku odvjetniku 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife), što uzimajući u obzir vrijednost boda iznosi 200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno iznosi 250,00 eura. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 27,50 eura (puni iznos sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe iznosi 55,00 eura, a tužitelj ima mogućnost u roku od 3 dana platiti polovicu toga iznosa, odnosno 27,50 eura). Ukupni trošak tužitelja, slijedom navedenog, iznosi 304,05 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Puli 23. lipnja 2026.
S u d a c
Jelena Mavrić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
DNA:
1. Tužitelju po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu zbog ogluhe
2. Tuženiku
