REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-932/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VZ (ranije V) [adresa], 04177 Leipzig, Savezna Republika Njemačka, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dejan Pavlović, odvjetnik iz Zagreba, Bosutska 31, protiv tuženika LZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljeg, odvjetnici u Pločama, Vukovarska 6, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: Pn-35/2022-43 od 24. studenog 2025. Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, u sjednici održanoj 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba pa se presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, poslovni broj: Pn-35/2022-43 od 24. studenog 2025.:

- preinačuje u dijelu točke I. izreke i sudi tako da se odbija tužiteljičin tužbeni zahtjev u iznosu od 7.724,16 eura sa zateznim kamatama

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 23.172,48 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od 321,84 eura od drugog dana u mjesecu za tekući mjesec u razdoblju od 2. studenog 2016. do 2. listopada 2022. pa do konačne isplate.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude pa se o troškovima postupka odlučuje tako da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.971,56 eura sa zateznim kamatama od 24. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu - za iznos od 9.220,08 eura sa zateznim kamatama - odbija tužiteljičin zahtjev.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja naloženo tuženiku LZ isplatiti tužiteljici VZ iznos od 30.896,64 eura sa zateznim kamatama koje teku od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa od 429,20 eura u vremenu dospjelosti od 2. studenog 2016. do zaključno 2. listopada 2022. pa do konačne isplate, o čemu je odlučeno u točki I. izreke, dok je u preostalom dijelu – za iznos od 7.724,16 eura – odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan, o čemu je odlučeno u točki II. izreke a u točki je III. izreke odlučeno o parničnim troškovima i to tako što je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 14.191,64 eura u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima postupka pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP). Ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP smatrajući kako prvostupanjska presuda ima takvih nedostataka da se uopće ne može ispitati a potom ističe da je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Prvostupanjsku presudu pobija u pogledu visine smatrajući kako nalaz i mišljenje vještaka [naziv] nisu sačinjeni u skladu s pravilima struke. Smatrajući da je vještak mogao koristiti usporednu metodu kako je to u prethodnom postupku poslovni broj: P-178/2020 koristio vještak ABC i da je zbog svega toga visina najamnine utvrđena u previsokom iznosu.

2.1. Tuženik posebno ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužiteljica ima pravo na utuženo potraživanje samo zato što je bila upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine sve do 13. listopada 2022. sve s obzirom na to da je još 14. rujna 2018. raskinula ugovor o darovanju sa svojim ocem OZ, dakle raskinula pravni posao koji joj je bio pravni temelj za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, što je utvrdio i prvostupanjski sud, i činjenica je da njezin otac nakon raskida tog ugovora gotovo četiri godine nije podnio prijedlog za ponovni upis kao vlasnik nekretnine u zemljišnim knjigama a tužiteljica u ovoj parnici podnijela tužbu od 7. kolovoza 2019., dakle gotovo godinu dana nakon što je raskinula predmetni ugovor o darovanju, pa tuženik smatra da je zbog svega toga u dogovoru sa svojim ocem ostala upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica i da se ovdje radi o nedopuštenom raspolaganju stranaka što je sud trebao uzeti u obzir jer je upravo u predmetu poslovni broj: P-144/2021, na koji se prvostupanjski sud i poziva, tužiteljica prešutjela sudu i to u razdoblju od gotovo četiri godine, činjenicu da je raskinula navedeni ugovor, sve to da bi svom ocu pomogla u izbjegavanju plaćanja duga koji ima prema ovdje tuženiku prodajom predmetne nekretnine te da bi tuženiku stvorila znatne parnične troškove koji su se mogli izbjeći.

2.2. Predlaže ukidanje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i vraćanje predmeta na ponovni postupak a podredno predlaže preinačenje te presude odbijanjem tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tužiteljice naknaditi mu troškove postupka. U slučaju preinačenja odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti potražuje troškove prema popisu troškova koji već prileži spisu te trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 625,00 eura uvećanu za 25% poreza na dodanu vrijednost odnosno ukupno 781,25 eura, kao i trošak sudske pristojbe za žalbu prema odluci suda.

2.3. Tužiteljica, kojem je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnijela odgovor na žalbu.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet je spora još zahtjev tužiteljice VZ za isplatu iznosa od 30.896,64 eura na ime naknade za korištenje njezine nekretnine – zgrade i dvorišta površine 585 m2 na k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], iz razloga što je tuženik LZ bez pravne osnove koristio cijelu tu nekretninu u razdoblju od studenog 2016. do listopada 2022. do kada je tužiteljica bila upisana kao vlasnica te nekretnine u zemljišnim knjigama.

5. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev u tom iznosu jer je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke te činjenice da je tužiteljica u tom razdoblju bila upisana kao vlasnica nekretnine u zemljišnim knjigama, prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši da za svaki mjesec tužiteljici pripada naknada u iznosu od 429,12 eura.

6. Tužbeni je zahtjev prihvaćen na temelju odredbe članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05), kao i na temelju odredbe članka 1120. ZOO/05 s tim što prvostupanjski sud smatra odlučnom samo činjenicu da je tuženik koristio predmetnu kuću kroz utuženo razdoblje a neodlučnom činjenicu što je tužiteljica prešutjela da su ona i njezin otac 14. rujna 2018. sklopili sporazum o raskidu ugovora o darovanju, sve iz razloga što je tužiteljica nesporno bila upisana kao vlasnica nekretnine u zemljišnim knjigama sve do 13. listopada 2022. pa je zbog toga i aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je žalba djelomično osnovana jer je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir sve činjenice koje proizlaze iz stanja spisa i djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa tako ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju se i tuženik poziva u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. U prvostupanjskom je postupku pravilno utvrđeno da je u cijelom utuženom razdoblju od studenog 2016. do listopada 2022. tužiteljica bila upisana kao vlasnik nekretnine u kojoj je tuženik i tada, kao i godinama ranije, stanovao i koristio cijelu kuću i okućnicu.

10. Iako nije sporno da je tužiteljica upisana kao vlasnik na temelju ugovora o darovanju koji je sklopila sa svojim ocem OZ 2016. godine te da su oni 14. rujna 2018. sklopili sporazum o raskidu tog ugovora, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio kako činjenica da je došlo do raskida ugovora o darovanju nije odlučna, već je odlučno to što je tužiteljica bila upisana kao vlasnik sve do listopada 2022.

10.1. Do prestanka je tužiteljičina prava vlasništva naime došlo tek upisom vlasništva novog vlasnika – OZ u zemljišnu knjigu jer, po naravi stvari, svakako prelaženje prava vlasništva s jedne osobe na drugu za tu drugu osobu znači stjecanje a za dosadašnjeg vlasnika relativni prestanak prava vlasništva prema članku 171. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZVDSP), što znači da se relativni prestanak prava vlasništva zbiva na pravnom temelju (u ovom slučaju na temelju sporazuma o raskidu ugovora o darovanju s tabularnom izjavom) i na onaj način na koji na stjecatelja prelazi pravo vlasništva a to je za nekretnine upis u zemljišnu knjigu, kako je i propisano u članku 119. stavcima 1. i 2. ZVDSP.

11. Tuženik stoga neosnovano i u žalbi ustraje na prigovoru nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice kao vlasnika potraživati od tuženika kao nepoštenog posjednika naknadu za korištenje nekretnine.

12. Žalba je međutim djelomično osnovana u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

12.1. Nije upitno da je tuženik kao nepošteni posjednik u obvezi naknaditi tužiteljici kao vlasniku sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja i to na temelju članka 165. stavka 1. ZVDSP a ne na temelju odredaba obveznoga prava (članaka 1111. i 1120. ZOO/05) kako je to učinio prvostupanjski sud, ali to nije od utjecaja jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo obvezati tuženika na naknadu koristi u visini mjerodavne najamnine.

13. Visinu je koristi koju je tuženik imao od posjedovanja – stanovanja u kući prvostupanjski sud utvrdio u visini najamnine koja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka [naziv] a utvrđena je tržišnom metodom – prema tržišnoj vrijednosti nekretnine (128.736,92 eura) i to u visini od 5% tržišne vrijednosti godišnje (536,40 eura mjesečno) kao gornje granice i 3% (321,84 eura – 2,02 eura/m2) kao donje granice pa je prvostupanjski sud utvrdio srednju vrijednost u iznosu od 429,12 eura za cijelo razdoblje od studenog 2016. do listopada 2022.

13.1. U ovom slučaju međutim treba uzeti u obzir da su [adresa] lučki grad s vrlo rijetkim iznajmljivanjem kuća i stanova, što znači da je i potražnja gotovo zanemariva a to svakako utječe na visinu najamnine tako da je opravdano uzeti u obzir donju granicu vrijednosti najma od 3% tržišne vrijednosti nekretnine što mjesečno iznosi 321,84 eura ili 2,02 eura po metru kvadratnom.

13.2. Vještak nije primijenio usporednu metodu prema podatcima o visini realiziranog najma triju odgovarajućih nekretnina na području [adresa], i to, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, iz opravdanih razloga pa nije bilo uvjeta ni za primjenu međuvremenskog izjednačenja putem indeksa cijena stambenih objekata Državnog zavoda za statistiku, kako to neosnovano u žalbi ističe tuženik koji se nije složio da vještačenje u ovom predmetu obavi vještak [naziv] koji je u predmetu prvostupanjskog suda po zahtjevu ranijeg vlasnika OZ uspio primijeniti usporednu metodu pa je tako za 2009. godinu utvrđena najamnina u rasponu od 246,88 do 234,50 eura (smanjivana je) a za prva tri mjeseca 2010. godine u iznosu od 230,72 eura mjesečno dok je npr. u travnju 2005. iznosila 176,70 eura (u predmetu P- 178/2020).

13.3. U ovoj je parnici riječ o najamnini u razdoblju od rujna 2016. do listopada 2022. pa utvrđena visina od 321,84 eura mjesečno predstavlja realno povećanje u odnosu na 2009. i 2010. godinu tako da primjena tržišne metode (u kojoj nije moguća primjena međuvremenskog izjednačavanja) svakako nije na tuženikovu štetu s obzirom na to da su po toj metodi iznosi najamnine jednaki za cijelo razdoblje (od studenog 2016. do listopada 2022.) a za pretpostaviti je da bi u slučaju mogućnosti primjene usporedne metode ti iznosi bili viši u razdoblju od 2020. do 2022. godine (zbog općepoznate činjenice rasta cijena nekretnina).

14. Tuženikova je žalba stoga samo djelomično osnovana u pogledu visine tužbenog zahtjeva pa je prvostupanjsku presudu valjalo djelomično preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u visini od 7.724,16 eura sa zateznim kamatama a u preostalom dijelu odbiti žalbu protiv odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama kao neosnovanu pa potvrditi prvostupanjsku presudu za iznos od 23.172,48 eura sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos od 321,84 eura u razdoblju dospjelosti od 2. studenog 2016. do 2. listopada 2022.

15. Preinačena je i odluka o troškovima postupka, dodatno iz razloga što je prvostupanjski sud neosnovano odobrio tužiteljici neke troškove nagrade odvjetniku i pogrešno utvrdio uspjeh stranaka u sporu (od tužiteljičina uspjeha nije oduzeo tuženikov uspjeh). U podnescima je od 3. veljače 2020. i 5. svibnja 2020. tužiteljica samo povećavala tužbeni zahtjev za u međuvremenu dospjele iznose koji ne premašuju iznos od 5.000,00 eura pa za te podneske odvjetniku pripada nagrada od 100 bodova. Za svako od dva održana pripremna ročišta odvjetniku pripada nagrada od 125 bodova (50%), za podnesak od 25. srpnja 2024. (kojim je ponovno povećan tužbeni zahtjev za iznos od 14.482,80 eura eura i sadrži i očitovanje na nalaz vještaka i prethodni tuženikov podnesak) pripada mu 500 bodova tako da mu pripada ukupno 2.775,00 bodova uključujući i sastavljanje podnesaka od 30. rujna i 4. studenog 2020. po 250,00 bodova te od 7. ožujka i 1. kolovoza 2025. po 100,00 bodova pa potom ročišta od 10. studenog 2023. – 250,00 bodova i 16. listopada 2025. - 500,00 bodova a pripada mu i nagrada odvjetniku za sastavljanje žalbe od 28. srpnja 2022. protiv rješenja o prekidu postupka od 125 bodova kao i za sastavljanje tužbe 250 bodova.

15.1. Kako se omjer uspjeha u sporu ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (članak 154. stavak 2. ZPP) a tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev na iznos od 536,40 eura mjesečno (u podnesku od 25. srpnja 2024. kada je ujedno povećala tužbeni zahtjev obuhvativši i razdoblje od kolovoza 2020. do listopada 2022.

- za još 27 mjeseci odnosno ukupno 72 mjeseca), proizlazi da je u razdoblju prije 2. srpnja 2024. mjerodavna vrijednost predmeta spora iznosila 24.138,00 eura pa puna nagrada odvjetniku iznosi 250,00 bodova a nakon toga 38.620,80 eura i nagrada od 500,00 bodova prema Tbr. 7. t.1. ("Narodne novine" broj: 138/2023. - dalje u tekstu Odvjetnička tarifa/23).

16. Uzimajući u obzir mjerodavnu vrijednost boda od 2,00 eura i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% proizlazi kako tužiteljičini troškovi nagrade odvjetniku koji su bili potrebni za vođenje parnice prema članku 155. stavku 1. ZPP i mjerodavnim tarifnim odredbama (Tbr.7. t.1, Tbr. 8. t.3., Tbr.9. t.1., 2. i 7. te Tbr. 10. t.4.) Odvjetničke tarife/23 iznose 6.937,50 eura.

16.1. Uspjeh je u sporu valjalo utvrditi u skladu s odredbom članka 154. stavka 2. ZPP vodeći računa o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Tužiteljica je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti a u pogledu visine u postotku od 60% (23.172,48 od 38.620,80 odnosno 321,84 od 536,40) pa joj je tuženik dužan naknaditi 60% njezinih troškova koji se odnose na nagradu punomoćniku – odvjetniku (4.162,50 eura), dok je troškove vještačenja dužan naknaditi u cijelosti (530,89 eura) jer su bili neophodni bez obzira na djelomični uspjeh tužiteljice u sporu te troškove sudske pristojbe na presudu u iznosu od 278,17 eura.

16.2. Tuženik je stoga dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.971,56 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude 24. studenog 2025. do isplate pa je u preostalom dijelu – za iznos 9.220,08 eura sa zateznim kamatama – odbijen tužiteljičin zahtjev.

17. Tuženik i dalje nije stranka koja prema uspjehu u sporu ima pravo na naknadu troškova postupka pa tako ni troškova žalbe.

18. Iz navedenih je razloga, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1., 373.a i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 19. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić