Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-998/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Ilijani Petyo, u pravnoj stvari 1. tužiteljice BE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja AE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelja IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupan po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-65/2021-34 od 26. rujna 2024., dana 19. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-65/2021- 34 od 26. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I.b), II.b) i III.b) izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev 1. tužiteljice za isplatu neto iznosa od 159,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 87,16 eura od 15.09.2019. godine

- na iznos od 21,54 eura od 15.10.2019. godine

- na iznos od 11,38 eura od 15.06.2020. godine

- na iznos od 2,34 eura od 15.07.2020. godine

- na iznos od 14,96 eura od 15.09.2020. godine

- na iznos od 21,91 eura od 15.10.2020. godine, sve do isplate.

Odbija se tužbeni zahtjev 2. tužitelja za isplatu neto iznosa od 178,71 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 15,84 eura od 15.07.2018. godine

- na iznos od 4,02 eura od 15.08.2018. godine

- na iznos od 52,88 eura od 15.09.2018. godine

- na iznos od 19,24 eura od 15.02.2019. godine

- na iznos od 12,39 eura od 15.05.2019. godine

- na iznos od 4,82 eura od 15.07.2019. godine

- na iznos od 27,54 eura od 15.08.2019. godine

- na iznos od 12,97 eura od 15.05.2020. godine

- na iznos od 11,10 eura od 15.06.2020. godine

- na iznos od 10,27 eura od 15.07.2020. godine

- na iznos od 7,64 eura od 15.11.2020. godine, sve do isplate.

Odbija se tužbeni zahtjev 3. tužitelja za isplatu neto iznosa od 240,22 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 30,15 eura od 15.09.2018. godine

- na iznos od 2,51 eura od 15.10.2018. godine

- na iznos od 11,69 eura od 15.04.2019. godine

- na iznos od 69,27 eura od 15.08.2019. godine

- na iznos od 59,58 eura od 15.09.2019. godine

- na iznos od 3,20 eura od 15.04.2020. godine

- na iznos od 3,89 eura od 15.05.2020. godine

- na iznos od 18,84 eura od 15.08.2020. godine

- na iznos od 32,21 eura od 15.09.2020. godine

- na iznos od 8,88 eura od 15.10.2020. godine, sve do isplate

II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-65/2021-34 od 26. rujna 2024. toč. V. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi 1.-3. tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.789,08 eur s pripadajućom kamatom.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-65/2021- 34 od 26. rujna 2024. pod toč. V. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo 1.-3. tužiteljima naknaditi parnični trošak preko iznosa od 1.789,08 eur do iznosa od 3.349,08 eur (za iznos od 1.560,00 eur), na način da se odbija zahtjev 1.-3. tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.560,00 eur kao neosnovan.

IV. Nalaže se 1.-3. tužiteljima naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 125,00 eur u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe u iznosu od 125,00 eur odbija kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev 1.- 3. tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti 1. tužiteljici na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 832,38 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I.a) izreke) i na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor neto iznos od 159,29 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I.b) izreke); naloženo je tuženiku 2. tužitelju isplatiti na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 199,60 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II.a) izreke) i na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor neto iznos od 178,71 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose (toč. II.b) izreke) ; naloženo je tuženiku 3. tužitelju isplatiti na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor bruto iznos od 311,99 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka III .a) izreke) i na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor neto iznos od 240,22 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III.b) izreke. Pod toč. IV. izreke odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim iznosima bruto naknada plaće. Pod toč. V. izreke naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 3.349,08 eura sa zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2024. do isplate.

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu pod točkama I .b), II.b) i III.b) te odluku o trošku pod točkom V. izreke iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te da se tužitelju naloži da mu naknadi troškove postupka uz zateznu kamatu od donošenja presude do isplate. Potražuje trošak sastava žalbe.

3. Tužitelji u odgovoru na žalbu predlažu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu. Potražuju naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Kako se tužbeni zahtjev svakog od tužitelja odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura, radi se o sporu male vrijednosti, sukladno odredbi čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), slijedom čega je i presuda ispitana u okviru dopuštenih žalbenih razloga iz čl. 467. st. 1. ZPP.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

8. U žalbenoj fazi postupka sporan je zahtjev tužitelja za isplatu razlike naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora u neto iznosu na osnovu isplaćenih naknada za rad na terenu, za rad u stražarskoj službi i u službi dežurstva, koja davanja su propisana Odlukom o naknadi za posebne oblike rada u službi („Narodne novine“, broj: 39/18, 4/19), i to za razdoblje od 1. svibnja 2018. do listopada 2020.

9. Tuženik se u žalbi poziva na čl. 92. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR) prema kojoj su plaća i naknada plaće u bruto iznosu, te navodi da se naknade za rad na terenu, za rad u stražarskoj službi i u službi dežurstva isplaćuju u neto iznosima i nisu oporezive te ulaze u materijalna davanja i ne predstavljaju plaću koja bi se uzimala u obzir prilikom obračuna naknade za godišnji odmor koja predstavlja novčanu tražbinu po osnovu radnog odnosa i utvrđuje u bruto iznosu budući da se treba obračunavati na temelju bruto isplaćene plaće, kao i da se ne može utužiti neto iznos pozivom na čl. 433.a ZPP.

10. S obzirom da su tužitelji djelatne vojne osobe, na njihov radno pravni status primjenjuje se prvenstveno kao specijalni propis Zakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18,125/19 – dalje: ZSOS). Odredbom čl. 142. ZSOS (izmijenjena odredba čl. 64. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama RH, „Narodne novine“, broj 30/18 – dalje ZID ZSOS/18, koji je stupio na snagu 7. travnja 2018.) propisano je da „djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.“

11. Na temelju navedenog ZID ZSOS/18 donesen je i Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 70/18) koji je stupio na snagu 9. kolovoza 2018. u kojem je izmijenjen čl. 4. st. 2. Pravilnika („Narodne novine“, broj 54/14) koji je propisivao da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, tako da je sada izmijenjenom odredbom čl. 4. st. 2. propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca.

12. U Glavi VII. ZSOS naslovljenoj „Radno vrijeme, odmori i dopusti“ nalaze se odredbe općenito o radnom vremenu (čl. 153. -155.), iz kojih proizlazi da je služba u oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan; da raspored radnog vremena odlukom određuje ministar; da se odredbe o radnom vremenu koje se u pravilu utvrđuje od 40 tjedno raspoređeno u pet dana i da kada je radno vrijeme raspodijeljeno ne smije biti dulje od 48 sati tjedno, ne odnose na rad u vrijeme vojnih vježbi, funkcionalnih tečajeva, školovanja, izobrazbe i obuke u vojnim lokacijama dežurstava, stražarske službe, unutarnje službe, operacija potpore miru, rada na terenu, na taborovanju i obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama zbog potreba službe i sl.; da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću za vojnu službu u skladu s čl. 139. ZSOS.

13. U Glavi VI. ZSOS naslovljenoj „Prava iz radnog odnosa“, pod toč. 4. sadržane su odredbe o plaći i dodacima na plaću. Prema odredbi čl. 136. st. 1. i 2. ZSOS plaća djelatnih vojnih osoba sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, a plaća se određuje odlukom o rasporedu, dok je čl. 137. st. 1. ZSOS propisano da je osnovna plaća djelatne vojne osobe umnožak koeficijenata osobnog čina i osnovice za obračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža. Odredbom čl. 139. ZSOS je propisano da su dodaci na plaću: dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe, koji se dijele na dodatka za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada, te dodaci za deficitarna zvanja i struke. Navedeni dodaci na plaću regulirani su Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj: 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18, 44/19, 87/19), koji dodatak se prema odredbi čl. 4. tog Pravilnika utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće.

14. U Glavi VI. ZSOS naslovljenoj „Prava iz radnog odnosa“, sadržane su pod toč. 7. odredbe o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe , i to naknade prijevoznih troškova, naknade selidbenih troškova, naknade za službeno putovanje, naknade za posebne oblike rada u službi, te prehrane. U čl. 149.a st. 2. ZSOS propisano je da su posebni oblici rada u službi rad u terenskim uvjetima, stražarska služba i dežurstvo , te da se naknada za posebne oblike rada ne smatra oporezivim primitkom po osnovi nesamostalnog rada u skladu s propisima o porezu na dohodak (st. 7.). Naknade za posebne oblike rada u spornom razdoblju bile su regulirane Odlukom o naknadi za posebne oblike rada u službi („Narodne novine“, broj: 39/18 i 54/19), koja je propisivala isplatu tih naknada u neto iznosima.

15. Iz navedenog proizlazi da plaću čini osnovna plaća i dodaci na plaću, dok naknade za rad na terenu, u stražarskoj službi i za dežurstvo predstavljaju naknadu troškova u vezi s obavljanjem službe.

16. Za razliku od dodatka na plaću (dodatak za vojnu službu, za otežane uvjete rada, te za deficitarna zvanja i struke) koji ostvaruju djelatne vojne osobe na temelju samog rasporeda na određenu dužnost i sastavni je dio plaće koja se isplaćuje u bruto iznosu, naknade za rad u terenskim uvjetima, u stražarskoj službi i za dežurstvo ne isplaćuju se djelatnim vojnim osobama redovito nego isključivo za dane kada su bili na terenu, straži ili dežurstvu, i to u neto iznosima.

17. Naknade za rad na terenu, u stražarskoj službi i za dežurstvo, koje su propisane u neto iznosima i nisu oporezive, predstavljaju naknade troškova u vezi s obavljanjem službe i ne predstavljaju plaću jer nisu dodaci na plaću, tako da se te naknade ne uzimaju u obračun naknade plaće za godišnji odmor.

18. Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo , te je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno kao u izreci pod toč. I. presude.

19. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, na temelju čl. 166. st. 2. ZPP preinačena je i odluka o troškovima postupka i to s obzirom na djelomičan uspjeh stranaka u parnici primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Uspjeh 1.-3. tužitelja po osnovi i visini zahtjeva iznosi 70%, a tuženika 30%, tako da omjer za priznavanje troška 1.-3. tužiteljima iznosi 40%.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika, treba reći da se, s obzirom da se radi o tužbi protiv istog tuženika koja obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, prilikom donošenja odluke o trošku uzima kao vrijednost predmeta spora zbroj vrijednosti svih tužbenih zahtjeva 1.-3. tužitelja uz povišenje za 20% za zastupanje više tužitelja (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-486/2021 od 3. siječnja 2023., Rev-191/2024 od 3. lipnja 2025.). Nadalje, neosnovani su navodi tuženika u pogledu troška za podnesak 23. veljače 2021. jer se njime tužitelji očituju na odgovor na tužbu, kao i za podneske 25. listopada 2021. i 18. ožujka 2022. kojima se očituju na djelomično dostavljenu dokumentaciju tuženika, te podnesak 31. listopada 2023. kojim se očituju na nalaz i mišljenje vještaka, tako da se radi o podnescima koji su bili potrebni za postupak. Osnovan je jedino prigovor tuženika za podnesak 7. kolovoza 2024. koji, s obzirom na svoj sadržaj, nije bio potreban za postupak, stoga sud nije trebao priznati trošak tog podneska u visini od 50,00 eur, uz uvećanje 20% i PDV 25%, ukupno 75,00 eur . Stoga je od priznatog troška zastupanja po odvjetniku 2.475,00 eur valjalo dosuditi iznos u omjeru od 40% tj. 990,00 eur, čemu se pridodaje trošak vještačenja 799,08 eur, sveukupno 1.789,08 eur, za koji iznos je potvrđena odluka o trošku, dok je preinačena za iznos od 1.560,00 eur i odbijen zahtjev 1.-3. tužitelja za naknadu parničnog troška u tom iznosu.

21. S obzirom na iznos pobijanog dijela presude (578,22 eur) i uspjeh tuženika sa žalbom, primjenom Tbr.10.1 i Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) tuženiku pripada trošak žalbe u iznosu od 125,00 eur, dok je u preostalom dijelu za iznos od 125,00 eur odbijen zahtjev tuženika.

22. Tužiteljima nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer nije bio potreban.

U Zagrebu 19. lipnja 2026.

Sutkinja

Ilijana Petyo