Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1035/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d, OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku posl. broj P-62/2022-17 od 9. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-62/2022-17 od 9. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.077,03 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.193,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 9. ožujka 2023. do isplate, sve u roku od petnaest dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl.354. st.1. u svezi s čl. 8. ZPP-a, jer da je sud propustio ocijeniti dokaze savjesno i brižljivo, što da je utjecalo na zakonitost pobijane presude.Navodi da je 12. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (u daljnjem tekstu Dodatak/2016) kojim je provedena konverzija ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015; u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), prema kojem propisu je tuženik bio dužan postupiti, dok je tužiteljica imala pravo izbora glede sklapanja tog ugovora. Taj propis da je donesen kao jednokratna, interventna mjera zakonodavca, a sud prvog stupnja da je pogrešno ocijenio značenje i domašaj zakona. Tvrdi da su svi iznosi koje je tuženik stekao uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju vraćeni priznavanjem tih iznosa pri pretvaranju u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR. Ističe da je tužiteljica sklapanjem Dodatka/2016 pristala da njezin ugovorni odnos s kreditorom bude uređen na način propisan ZID ZPK/15 pa da ne postoji pravna osnova za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Kako je konverzija provedena sukladno zakonu, smatra da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe u ovom postupku, a da takvo stajalište potvrđuje i sudska praksa više sudova čije su odluke priložene u spis.

4. Posljedično tome da ni zahtjev za isplatu ne bi bio osnovan, pri čemu se poziva na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos-1/2019, kojom da se daje potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naglašava da Dodatak/2016 proizvodi učinke na ugovorni odnos stranaka od samog nastanka prvobitnog ugovornog odnosa pa da je anuliran učinak ugovornih odredbi koje tužiteljica osporava, budući da su izmijenjene i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli s učinkom „ex tunc“. Stoga da pozivanje suda na utvrđenja iz presuda trgovačkih sudova nije relevantno.

5. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ističući da bi odluka o parničnom trošku trebala biti donesena u korist žalitelja, jer da je tužiteljica pravilnom primjenom materijalnog prava trebala izgubiti parnicu.

6. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su relevantne činjenice utvrđene na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.077,03 eura kao razlike između iznosa obračunatog primjenom početno ugovorene kamatne stope te isplaćenog iznosa koji uključuje sve promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovora te razlike između iznosa obračunatog prema početnom tečaju valute CHF (švicarski franak) prema kuni te onog koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je Ugovorom o kreditu koji je sklopljen 21. prosinca 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 48.140,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovorena kamata od 4,89 % godišnje koja je promjenjiva te primjena valutne klauzule, na način da je člankom 3. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama banke, dok je člankom 1. Ugovora određena obveza otplate glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Nadalje je utvrđeno da su stranke 12. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovora u kreditu (naslovljen kao Radnja kojom se provodi ZIDZPK), kojim je provedena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15.

11. U ovom stadiju postupka je sporna ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF te pitanje pripada li tužiteljici pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, s obzirom na sklapanje Dodatka /2016.

12. Sud prvog stupnja, pošavši od utvrđenja da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , kao i utvrđenja da je i glede valutne klauzule donesena presuda istog suda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli, zauzima stajalište da su i u nazočnom slučaju prijeporne ugovorne odredbe ništetne.

13. U odnosu na izvršenu konverziju kredita, prvostupanjski sud prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. i drugim odlukama u kojima je izraženo istovjetno shvaćanje, kao i pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u određenim odlukama te pozivom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, dalje: Direktiva 93/13/EEZ), zaključuje da tužiteljica kao korisnica kredita nije izgubila pravni interes za podnošenje tužbe radi isplate zbog ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, neovisno o činjenici da je izvršena konverzija osnovnog ugovora. .

14. Sud prvog stupnja također zauzima pravno stajalište da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ukoliko bi postojala razlika između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa kojeg je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to prema pravilima o stjecanju bez osnove.

15. Ocjenjujući iskaz tužiteljice istinitim, utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje nekretnine, da je u banci mogla dobiti samo kredit s valutnom klauzulom u CHF te da joj je djelatnica banke pojasnila da je ta valuta stabilna, ali da joj nitko nije objašnjavao odnos te valute prema domaćoj valuti te što je to promjenjiva kamatna stopa, da je tijekom otplate kredita došlo do velikog povećanja mjesečne rate, zbog čega nije mogla podmirivati svoje obveze pa je kredit otkazan.

16. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je tužiteljica, s obzirom na promjene kamatne stope nakon sklapanja ugovora te s obzirom na promjenu tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita , na dan otkaza ugovora 22. siječnja 2014. bila u preplati za iznos od 13.972,92 kn , da je provedenom konverzijom na dan 30. rujna 2015. tužiteljica zadužena za iznos koji je veći od onog prema početnim uvjetima za 9.437,13 kn, da je tužiteljica vršila određene uplate i nakon konverzije kredita te da ukupna preplata iznosi 23.183,91 kn, odnosno 3.077,03 eura, što ukazuje da nije došlo do matematičkog izjednačavanja s kreditom s valutnom klauzulom u CHF, kojim se tijekom razdoblja otplate nije mijenjala kamatna stopa i tečaj CHF. Stoga ocjenjuje da tužiteljici na temelju čl. 323 .st. 1. i 2. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi, sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

17. Glede istaknutog prigovora zastare, zauzima pravno stajalište da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku poslovni broj P-1401/2012 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom na činjenicu da je tužiteljica podnijela tužbu 12. lipnja 2019., a da je zastara počela teći 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule, sud prvog stupnja ocjenjuje da do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao rok od pet godina iz čl. 225.ZOO-a te da tražbina tužiteljice nije u zastari.

18. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, a koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, zbog čega tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa.

19. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika. Treba navesti da je mogućnost zaštite kolektivnih interesa potrošača uvedena Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2011. („Narodne novine“ broj 57/11) radi usklađenja domaćeg zakonodavstva s propisima Europske unije i njezinom pravnom stečevinom, pa je primjenom tog propisa podnesena kolektivna tužba Udruge Potrošač protiv osam banaka (između ostalih i tuženika) i donesena presuda koja je utemeljena na primjeni testa poštenosti. Stoga odredbu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti teleološki, u duhu i cilju propisivanja te odredbe, na način da se vezanost suda u individualnoj parnici odnosi na sve oblike kompenzacije.

21. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, zbog ugovaranja redovne kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama ZOO-a, dok je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

22. Dakle, u odlukama koje su donesene povodom kolektivne tužbe je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćne odluke koje su donesene u tom postupku obvezuju sud u ovom parničnom postupku.

23. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022.

24. Treba navesti da je shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. EU:C:2021:313 (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. primjenjuje rok zastare (u tom predmetu od tri godine) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove . S obzirom na činjenicu da je tužba tužiteljice podnesena 12. lipnja 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

25. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o sklapanju Dodatka/2016. Naime, konverzija kredita je izvršena na temelju ZID ZPK/15 prema načelu iz čl. 19.b tog zakona. Tako konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

26. Treba istaći da se ni odredbama ZID ZPK/15, niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope. Dodatkom ugovora o kreditu uređeno je pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja tog ugovora, ali ne i pitanje preplaćenih kamata u razdoblju koje je prethodilo konverziji, a do koje preplate je došlo uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR koja je izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a li ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

27. Stoga je pravilno stajalište suda prvog stupnja da korisnicima kredita, pa tako i tužiteljici, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale . Stoga, tužiteljici pripada pravo na povrat iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

28. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ŽR protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, s obzirom na činjenicu da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. Naime, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda).

29. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco, SA, C-452/18, EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno.

30. Žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na izostanak pravnog interesa tužiteljice za podnošenje tužbe nisu osnovani. Naime, iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što u ovom predmetu nije slučaj.

31. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost prijepornog ugovora o kreditu, tužiteljici primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF, dakle pravo na povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa, kako je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja, a na dospjele iznose tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti narečenih ugovornih odredbi.

32. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Naime, tužiteljica je uspjela u parnici pa primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu treba navesti da tuženik u odnosu na visinu priznatih troškova ne iznosi ni jedan konkretan prigovor.

33. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 19. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara