1               Poslovni broj: 5 Us I-1545/2023-7

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
      Erazma Barčića 5                                                                     Poslovni broj: 5 Us I-1545/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričići, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja M. P. iz Z., B. G. 2, zastupanog po opunomoćeniku T. S., odvjetniku u Z., I. .. 6, protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, Pula, Riva 8, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Poreča, Obala Maršala Tita 5, zastupano po opunomoćeniku A. S., odvjetniku u P., P. B. 1, radi komunalnog doprinosa, 16. siječnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.              Poništava se rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-363-03/22-01/55, URBROJ: 2163-18-09/3-23-02 od 12. lipnja 2023. i rješenje Grada Poreča, Upravnog odjela za komunalni sustav, KLASA: UP/I-363-01/18-02/212, URBROJ: 2163-6-05/09-22-7 od 20. travnja 2022.

II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od od 622,14 € (slovima: šest stotina dvadeset dva eura i četrnaest centi), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.                 Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Grada Poreča, Upravnog odjela za komunalni sustav, KLASA: UP/I-363-01/18-02/212, URBROJ: 2163-6-05/09-22-7 od 20. travnja 2022. (dalje: I° rješenje od 20. travnja 2022.) kojim je tužitelju za nezakonito izgrađenu, završenu, slobodnostojeću, zahtjevnu zgradu stambene namjene sa šest (6) stambenih jedinica, izgrađenu na k.č.br. … k.o. V., za dodatni obujam od 87,10 m3 utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa u iznosu od 11.976,25 kn.

2.                 Tužitelj osporava zakonitost pobijanog rješenja tuženika te u tužbi, u bitnom izlaže kako slijedi. Navodi da prvostupanjsko tijela ponovo donosi rješenje kojim mu se utvrđuje obveza plaćanja doprinosa iako je o toj pravnoj stvari već odlučeno, pravomoćnom i izvršnom odlukom. U vezi toga, pojašnjava da mu je rješenjem istog prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-363-01/18-02/212, URBROJ: 2167/01- 05/04-18-2 od dana 21. lipnja 2018. (dalje: I° rješenje od 21. lipnja 2018.) utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa u iznosu od 16.230,50 kuna, a na koje se rješenje se nije žalio te je svoju obvezu u cijelosti podmirio te dodaje da mu se obveza plaćanja doprinosa utvrđuje samo  iz razloga jer upravno prvostupanjsko tijelo nije uspjelo naplatiti tu istu obvezu drugim ovlaštenicima sukladno zakonu – B. i D. B.. Osim toga, iznosi i druge prigovore zbog kojih smatra da su osporavana rješenja nezakonita, a koji prigovori su izostavljeni iz obrazloženja ove presude iz razloga koji će biti naknadno pojašnjeni.

3.                 Tuženik u odgovoru na tužbu u potpunosti ostaje kod osporenog rješenja i njegovog obrazloženja. Što se tiče prigovora tužitelja da se radi o presuđenoj stvari, tuženik ustraje kod stava da I° rješenje od 20. travnja 2022. predstavlja dopunsko rješenje u smislu odredbe čl. 100. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09, 110/21; dalje: ZUP) kojim se doprinos obračunava za dodatni obujam od 87,10 m3 te da se istim ne zadire se u utvrđenja iz I° rješenja od 21. lipnja 2018.

4.                 Zainteresirana osoba se u svom odgovoru na tužbu, u bitnom, pridružuje navodima tuženika.

5.                 Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, a Sud nije našao potrebnim u sporu provoditi raspravu i izvoditi nove dokaze, to je, na temelju odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), te odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.

6.                 Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7.                 Među strankama ovog upravnog spora nesporno je temeljem prijedloga M.M.i M. P. (ovdje tužitelja) Grad Poreč, Upravni odjel za prostorno uređenje i gradnju donio rješenje o izvedenom stanju kojim se legalizira nezakonito izgrađena zgrada na k.č.br. … k.o. V.; da je navedeno rješenje postalo pravomoćno 16. rujna 2016; da je I° rješenjem 21. lipnja 2018. tužitelju utvrđena obveza plaćana komunalnog doprinosa za obujam dograđenog dijela od 118,04 m3 u iznosu od 165.230,50 kn; da je osporavanim prvostupanjskim rješenjem tužitelju obračunat komunalni doprinos za razliku obujma od 87,10 m3; da je obveza plaćanja komunalnog doprinosa za obujam od 87,10 m3 prethodno bila utvrđena drugom obvezniku (B. D.), rješenjem, KLASA: UP/I-363-01/18-02/213, URBROJ: 2167/01-05/04-18-2 od 21. lipnja 2018., a koje rješenje je poništeno u žalbenom postupku rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-363-02/20-02/64, URBROJ: 2163/1-18-09-3-20-02 od 28. listopada 2020., nakon čega je od stane prvostupanjskog tijela doneseno rješenje kojim se u odnosu na D.B. utvrđuje nepostojanje obveze plaćanja doprinosa.

8.                 Odredbom čl. 13. ZUP-a propisano je načelo zaštite stečenih prava stranaka. Prema ovom načelu odluka javnopravnog tijela protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćna odluka), a kojom je stranka stekla neko pravo, odnosno kojom su stranci određene neke obveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima propisanima zakonom. Spomenutom zakonskom normom ujedno se utvrđuje i načelo pravomoćnosti rješenja koje označava da je postupak određene upravne stvari završen te da se ono više ne može osporavati niti žalbom u žalbom u upravnom postupku niti tužbom u upravnom sporu. Time je upravna stvar u upravnom postupku definitivno riješena te se među istim strankama o istoj stvari ne može ponovno odlučivati.

Dakle, pravomoćnost se u osnovi svodi na nedopustivost odlučivanja u jednoj stvari koja je riješena i na neizmjenjivost odluke u toj stvari. Nedopustivost odlučivanja, osim što onemogućuje stranku da postavlja novi zahtjev za ponovno odlučivanje o već riješenoj stvari, ujedno znači i zabranu upravnom tijelu da o istoj stvari ponovo odlučuje.

Ipak, a kako to iz slijedi drugog dijela odredbe čl. 13. ZUP-a, pravomoćnost sama po sebe ne znači i apsolutnu neizmjenjivost rješenja budući da se takvo rješenje može, iznimno i pod uvjetima određenim zakonom, mijenjati izvanrednim pravnim sredstvima. Prema ZUP-u takvi izvanredni pravni lijekovi su obnova postupka (čl. 123. – 127.), oglašavanje rješenja ništavim (čl.128.) te poništavanje i ukidanje rješenja (čl. 129. – 131.)

9.                 Pogrešno tuženik smatra da se u konkretnom slučaju radi o donošenju dopunskog rješenja, jer to ne proizlazi niti iz sadržaja, a niti iz naziva I° rješenja od 20. travnja 2022, a niti su za donošenje takvog rješenja ovdje uopće ispunjeni uvjeti propisani čl. 100. st. 2. ZUP-a, jer je ranijim rješenjem odlučeno o svim pitanjima koja su bila predmet tog postupka.

10.             Stoga, obzirom na činjenicu da je pravomoćnim rješenjem (I° rješenje od 21. lipnja 2018.) u cijelosti odlučeno o svim pitanjima iz predmeta postupka, odnosno o komunalnom doprinosu za nezakonito izgrađenu zgradu te da je time postupak komunalnog doprinosa u odnosu na tužitelja okončan, donošenje novog rješenja kojim je utvrđen komunalni doprinos za dodatni obujam građevine, prema mišljenju Suda, u suprotnosti je s citiranom odredbom članka 13. ZUP-a. Suprotno postupanje značilo bi pravnu nesigurnost u kojoj obveznik doista nikada ne bi znao do kada može očekivati da će nadležno tijelo izdavati nova rješenja kojim će mu utvrđivati dodatne obveze.

11.             Slijedom ovako izloženog sanja stvari, Sud utvrđuje da je osporavanim rješenjima povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju odredbe čl. 58. st. 1. ZUS-a, valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i ista poništiti bez vraćanja na ponovni postupak, a čime je predmetna upravna stvar meritorno riješena te se upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim.

12.             Uzevši u obzir navedeno, Sud nije našao potrebnim posebno cijeniti druge razloge zbog kojih tužiteljica smatra da su osporavana rješenja nezakonita, pa stoga isti nisu izneseni u ovoj odluci.

13.             Odluka Suda o troškovima spora (tč. II. izreke) i temelji se na odredbi čl. 79. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23; dalje: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po odvjetniku kojeg čini radnja sastavljanja tužbe u (zatraženom) iznosu od 497,71 € (Tbr. 27. tč. 1. Tarife) te pripadajući PDV u iznosu 124,43 € (Tbr. 46. Tarife), odnosno sveukupno 622,14 €.

U Rijeci 16. siječnja 2024.

  Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur., v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a ZUS-a i čl. 66. st. 5. ZUS-a).