REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI KAZNENI SUD U ZAGREBU

ODJEL ZA MLADEŽ

Zagreb, Ilica - Selska, Ilica 207

Poslovni broj Kzd-189/2020-354

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski kazneni sud u Zagrebu, Odjel za mladež po sucu Tei Majsan kao predsjednici vijeća te sucima porotnicima za mladež Zlatku Veličanu i Dubravki Vučić, članovima vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Andriane Zubčić, u kaznenom predmetu protiv optuženika NJ zbog dva kaznena djela iz članka 193. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11.; dalje: KZ/97), kaznenog djela iz članka 155. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18.; dalje: KZ/11), tri kaznena djela iz članka 159. stavka 1. KZ/11, kaznenog djela iz članka 163. stavka 2. KZ/11, dva kaznena djela iz članka 158. stavka 1. i 6. KZ/11 povodom optužnice Općinskog kaznenog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KOz- DO-484/2020 i KOz-DO-22/2022, nakon nejavne rasprave održane 15. lipnja 2026. u prisutnosti zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu Dragane Saulić Šipek, optuženika NJ i branitelja optuženika, odvjetnika Trpimira Jonjića, 18. lipnja 202026. u prisutnosti optuženika NJ i branitelja optuženika odvjetnika Trpimira Jonjića, donio je, objavio i

p r e s u d i o  j e

I optuženik NJ, s nadimkom " N", OIB [osobni identifikacijski broj], sin GJ i G, rođene NJ, rođen **.**.1952. u [adresa], s prijavljenim prebivalištem u [adresa] i boravištem u mjestu [adresa], državljanin Republike Hrvatske, pismen, sa završenom srednjom školom II. Gimnazija, trener u mirovini od 600,00 eur, oženjen sa LJ, supruga u mirovini od 300,00 eur, otac dvoje djece u dobi od 43 i 39 godina, bez imovine, bez čina , bez odlikovanja, neosuđivan, protiv kojeg ne vodi se drugi kazneni postupak

k r i v  j e

što je

1. u razdoblju od neutvrđenoga dana u jesen 2013. do 17. studenog 2016., u Zagrebu, iskoristivši položaj trenera i predsjednika u Karate klubu Student i predsjednika Hrvatskog karate saveza, u nakani zadovoljenja svog spolnog nagona i s ciljem zadiranja u spolni integritet djeteta UJ (rođena **.**.1998.) koja je trenirala u Karate klubu Student, a koja se nalazila u razdoblju emocionalnog i fizičkog sazrijevanja i na stresne situacije reagirala drugačije od odrasle osobe, na treninzima govorio da ga mora bespogovorno slušati ukoliko želi uspjeti u sportu, govorio joj da je karate kao seks, da se njemu kao treneru treba prepustiti onako kako bi se u spolnom odnosu prepustila partneru, što je kod UJ izazvalo osjećaj poniženja i posramljenosti, a tijekom zimskih školskih praznika u prosincu 2013. i siječnju 2014. i tijekom ljetnih praznika na prijelazu iz osmog razreda u prvi razred srednje škole djeteta UJ tražio da na treninge dolazi u 19.00 sati, sat vremena prije od ostalih, pri čemu ju je u više navrata dirao po bedrima, zavlačio joj ruku u gaćice, dok se UJ istezala pored švedskih ljestvi, približio joj se s leđa, dodirivao ju je po bedrima i tada joj je stavio ruku u kimono, u gaćice i ruku držao na njenom spolovilu, te je ruku zadržao na njenom spolovilu i čekao je njenu reakciju te ju pitao da li ju to smeta, a kako je ona u šoku šutjela, maknuo je ruku i rekao joj da postoje i drugi klubovi gdje može trenirati, te je nastavio sa takvim ponašanjem i na sljedećim treninzima, u situacijama kada bi se UJ usprotivila, zanemarivao ju na treninzima i ignorirao, nije joj posvećivao pažnju niti davao trenerske savjete, a kada bi šutke trpila neprimjerene dodire, govorio joj da je dobra, da će ju dovesti do naslova svjetske prvakinje te joj slao emotivne poruke, na koji je način povrijedio njen spolni integritet i dostojanstvo,

- dakle, počinio bludne radnje prema maloljetnoj osobi,

2. od neutvrđenoga dana tijekom 2014. do veljače 2016., u Zagrebu, dijete UJ (rođena **.**.1998.), koja je trenirala u Karate klubu Student, u više navrata, nakon treninga koji su bili u dvoranama Osnovne škole Tina Ujevića, u Zagrebu, Koturaška ulica br. 75 i u Prolazu sestara Baković br. 3/1, vozio kući dok je živjela u [adresa], u [adresa], te je u nakani zadovoljenja svojega spolnog nagona i s ciljem zadiranja u njezin spolni integritet, iskoristivši svoj položaj trenera i predsjednika u Karate klubu Student i predsjednika Hrvatskog karate saveza i mladu dob UJ, dirao imenovanu rukom po grudima i po spolovilu, tražio od nje da skine hlače i gaćice te je tada dirao po spolovilu i grudima, tražio od nje da stavi ruku na njegovo bedro, a onda bi on njenu ruku stavio na svoje spolovilo, a često se događalo da je tijekom tih dodira stavaljao svoj prst u njezino spolovilo, pri tome joj govorio da nikada nije doživio da bi mu bilo tako lijepo, da bi se trebala opustiti i zadovoljiti te joj govorio da neće prestati dok ona ne doživi orgazam pa bi UJ svaki put odglumila orgazam jer je bila dijete od četrnaest godina, time da se to događalo najmanje tri puta tjedno čitavo to vrijeme, na koji način je povrijedio njen spolni integritet,

- dakle, s djetetom koje je navršilo petnaest godina koje mu je povjereno radi učenja izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju,

3. u vremenu od 23. do 25. listopada 2015., u mjestu Lignano, pored Venecije, u Italiji, za vrijeme kada je dijete UJ (rođena **.**.1998.) odveo na natjecanje karatea „Venice cup“, koje se održavalo od 23. listopada 2015. do 25. listopada 2015., iskoristivši svoj položaj trenera i predsjednika u Karate klubu Student i predsjednika Hrvatskog karate saveza i mladu dob djeteta, u nakani zadovoljenja svoga spolnog nagona i s ciljem zadiranja u njezin spolni integritet, organizirao smještaj u hotelu, u sobi zajedno s imenovanom, kojoj je rekao da će tako uštedjeti novac za smještaj, te je u sobi hotela od UJ tražio da skine svoju pidžamu, legao pored nje na krevet te ju dirao po golom spolovilu, stavljao prst u njezino spolovilo, govoreći joj da će se tako nadražiti te sljedećega dana na natjecanju podivljati i bolje se boriti, što je trajalo oko sat i trideset minuta, a imenovana se bojala usprotiviti kako ne bi izazvala njegovu ljutnju pred natjecanje, na koji način je povrijedio njen spolni integritet,

- dakle, s djetetom koje je navršilo petnaest godina koje mu je povjereno radi učenja izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju,

4. od neutvrđenoga dana tijekom 2004. do 22. srpnja 2008., u Zagrebu, iskoristivši svoj položaj trenera i predsjednika u Karate klubu Student te mladu dob djeteta BJ (rođena **.**.1993.), s ciljem zadovoljenja svoga spolnog nagona i s ciljem zadiranja u njezin spolni integritet, članicu Karate kluba Student, dijete BJ u više navrata prilikom treninga neprimjereno dodirivao po tijelu, po prsima, oko trupa, po trbuhu i stražnjici i upućivao joj pitanja koja zadiru u zonu seksualnosti "da li se diraš, je si li se danas dirala, je si li uživala, je li ti bilo lijepo", a neutvrđenoga dana tijekom 2006., dok je BJ imala dvanaest ili trinaest godina, na treningu karatea, u dvorani Osnovne škole Tina Ujevića, u Zagrebu, Koturaška ulica br. 75, dok je imala nogu podignutu na "švedskim ljestvama" i istezala mišiće, dodirivao imenovanu po njezinom trupu, struku i prsima, preko majice te zatim zavukao ruku ispod kimona u njezine gaćice i dodirnuo ju po golom spolovilu, a također je, neutvrđenoga dana tijekom 2006., kada je imala 13 godina, pozvao maloljetnu BJ na trening, u dvoranu u Osnovnoj školi Tina Ujevića i s ciljem zadovoljenja svojega spolnog nagona tražio od nje u dva navrata da ga povuče za spolovilo, prilikom izvođenja vježbi "5. kate", a kako je ona zbog neugode oklijevala, uzeo je svojom rukom njezinu ruku, stavio ju na svoje spolovilo preko odjeće, koje je ona držala oko tri sekunde te je na taj način iskoristio svoj autoritet i status trenera, čime je povrijedio njezin spolni integritet,

- dakle, počinio bludne radnje prema maloljetnoj osobi,

5. neutvrđenih dana tijekom 2012. i 2013., u Zagrebu, iskoristivši svoj položaj trenera i predsjednika u Karate klubu Student te mladu dob članice Karate kluba Student FJ (rođena **.**.1998.), s ciljem zadovoljenja svoga spolnog nagona i s ciljem zadiranja u njezin spolni integritet, ispitivao dijete FJ ima li dečka, da li se dira, je li s dečkom imala seksualni odnos, postiže li orgazam kada se dira, a što je kod imenovane izazivalo neugodu te u vrijeme dok oštećenica još nije navršila petnaest godina, u dvorani Osnovne škole Tina Ujevića, u Zagrebu, Koturaška ulica br. 75, tijekom 2013. pozvao FJ na trening ranije od drugih i dok je radila vježbe uz švedske ljestve i bila okrenuta licem prema švedskim ljestvama, prišao joj s leđa i masirao joj noge, od listova prema stražnjici, zatim ju dirao po unutarnjoj strani bedara, struku, preponama i stražnjici, što je kod nje izazivalo neugodu, a u jednom navratu FJ dodirivao po preponama i spolovilu preko kimona, kružnim pokretima prelazio po genitalijama i dirao po struku, što je trajalo oko jedne minute i pritom ju pitao je li joj to „paše“, a kada je odgovorila negativno, na to joj rekao "ma ti samo zatvori oči i uživaj", na koji način je povrijedio njen spolni integritet,

- dakle, nad djetetom mlađim od petnaest godina izvršio bludnu radnju, koristeći odnos zavisnosti djeteta prema njemu,

6. od neutvrđenoga dana 2005. do 9. kolovoza 2010., u Zagrebu, iskoristivši svoj položaj trenera i predsjednika u Karate klubu Student i mladu dob djeteta ŠJ (rođena **.**.1992.), s ciljem zadovoljenja svojega spolnog nagona i s ciljem zadiranja u njezin spolni integritet, postavljao joj pitanja o vremenu i načinu masturbacije, o intimnim odnosima s dečkima, pitao ju da li se dira i postiže li orgazam, govorio joj da monogamija nije prirodna, da mora mijenjati partnere i uživati kada se dira, da je karate kao seks, da se svaki dan trebaju seksati, a kada je ŠJ bila u dobi od trinaest godina, na treninzima u dvorani Osnovne škole Tina Ujevića, u Zagrebu, Koturaška ulica br. 75, dok je radila vježbe zagrijavanja i rastezanja uz švedske ljestve, u više navrata joj prilazio s leđa, priljubio se uz nju, jednu ruku stavio na njezin struk, a drugom rukom ju dirao po vanjskoj i unutarnjoj strani bedara, stavio ruku na njezinu stražnjicu pritom joj govorio da je seksi i privlačna te da ima lijepo tijelo i da je lijepo građena, da ga baš „pali“, što je njoj bilo neugodno, a kada je ŠJ bila u dobi od četrnaest do petnaest godina, za vrijeme treninga, u nekoliko navrata dodirivao ju po grudima preko gornjeg dijela kimona, govorio joj da mu se sviđa kad ne nosi štitnik za grudi, oblizivao usne, a kada bi mu pružala otpor onda bi ju odbijao trenirati, ignorirao ju te joj govorio da ako ode iz kluba da će izgubiti sebe, na koji način ju je držao pod emocionalnom kontrolom te povrijednio njen spolni integritet,

- dakle, nad djetetom mlađim od petnaest godina izvršio bludnu radnju, koristeći odnos zavisnosti djeteta prema njemu,

7. od 25. siječnja 2016. do 18. rujna 2018., u [adresa], s ciljem zadovoljenja spolnog nagona, dana 15. ožujka 2016. na vanjskom tvrdom disku SilverCrest MoBox, serijskog broja F77032029957, pribavio i pohranio jednu fotografiju djeteta UJ (rođene **.**.1998.), na kojoj je ista bez odjeće, fokusirano na njezine spolne organe, svjestan da se radi o djetetu i da držanje takvih fotografija nije dozvoljeno, a u vremenu od 25. siječnja 2016. do 24. ožujka 2016., na navedenoj adresi stanovanja, na vanjskom tvrdom disku SilverCrest MoBox, serijskog broja F77032029957, pribavio i pohranio pet fotografija djeteta KJ (rođena **.**.1999.), na kojoj je ista bez odjeće, fokusirano na njezine spolne organe, svjestan da se radi o djetetu i da držanje takvih fotografija nije dozvoljeno, a koji disk je od njega uz potvrdu oduzet 18. rujna 2018. prilikom pretrage doma na navedenoj adresi,

- dakle, neovlašteno pribavio i posjedovao dječju pornografiju,

8. u razdoblju od neutvrđenoga dana 2008. do neutvrđenog dana 2016., u Zagrebu, iskoristivši položaj trenera i predsjednika u Karate klubu "Student" i predsjednika Hrvatskog karate saveza, u nakani zadovoljenja svog spolnog nagona i s ciljem zadiranja u spolni integritet djeteta KJ (rođene **.**.1999.), koja je trenirala u Karate klubu "Student", iskoristivši njezino povjerenje, govoreći joj da će od nje napraviti super sportašicu, na treninzima govorio da su sportašice kao manekenke i da se prije nastupa moraju kao manekene "nadražiti" te da pažnju treba fokusirati na "mačkicu" i pritom dijete KJ dodirivao po spolovilu preko trenirke govoreći joj da blista i da joj se cakle oči, što je kod djeteta KJ izazvalo osjećaj poniženja i posramljenosti, te je od djeteta KJ tražio da na treninge u dvoranu u Osnovnoj školi Tina Ujevića, u Zagrebu, Koturaška ulica br. 75 dolazi sat vremena prije od ostalih, pri čemu je, dok se dijete KJ istezala pored švedskih ljestvi, dodirivao istu po spolovilu preko trenirke te zavlačio ruku ispod njezine majice i dodirivao ju po golom tijelu, na koji je način povrijedio njen spolni integritet i njeno dostojanstvo, dok je neutvrđenog dana tijekom 2016., u Zagrebu, iskoristivši svoj položaj trenera i predsjednika u Karate klubu Student i predsjednika Hrvatskog karate saveza i mladu dob oštećene, u nakani zadovoljenja svoga spolnog nagona i s ciljem zadiranja u njezin spolni integritet maloljetne KJ, iskoristivši njezino povjerenje, nakon treninga ponudio da ju odveze kući, a kada je ona na to pristala i ušla u njegov automobil, zaključao vrata automobila i na parkiralištu ju nagovarao da se samozadovoljava, na što je maloljetna KJ rekla da ne želi i da ju pusti van iz automobila, ali ju je on tada poljubio u usta, pustio joj porno uradak i rekao da ju neće pustiti iz automobila dok ne doživi orgazam, nakon čega ju je dirao po grudima ispod odjeće i stavljao joj prste u spolovilo te je tražio da svoju ruku stavi na njegovo spolovilo, ali imenovana to nije učinila, pri čemu joj je govorio da je neće pustiti iz automobila dok ne doživi orgazam, a kada ju je ipak pustio kući, rekao joj da mora sama svršiti i javiti mu ako je, na koji način je povrijedio spolni integritet djeteta KJ,

- dakle, počinio bludnu radnju prema djetetu i s djetetom koje je navršilo petnaest godina koje mu je povjereno radi učenja te izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju,

II – čime je optuženi NJ pod točkom 1. počinio kazneno djelo protiv spolne slobode - bludnim radnjama – opisano u članku 155. stavku 2. KZ/11., pod točkom 2. počinio kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - spolnom zlouporabom djeteta starijeg od petnaest godina – opisano u članku 159. stavku 1. KZ/11., pod točkom 3. počinio kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - spolnom zlouporabom djeteta starijeg od petnaest godina – opisano u članku 159. stavku 1. KZ/11., pod točkom 4. kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa - kazneno djelo bludnih radnji - opisano u članku 193. stavak 2. KZ/97., pod točkom 5. kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina - opisano u članku 158. stavku 2. i 6. KZ/11, pod točkom 6. kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta mlađeg od petnaest godina - opisano u članku 158. stavku 2. i 6. KZ/11, pod točkom 7. kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – iskorištavanjem djece za pornografiju - opisano u članku 163. stavku 2. KZ/11 i pod točkom 8. počinio kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa - kazneno djelo bludnih radnji - opisano u članku 193. stavku 2. KZ /97. i kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolnom zlouporabom djeteta starijeg od petnaest godina - opisano u članku 159. stavku 1. KZ /11, sve u vezi s člankom 51. KZ /11.

III Optuženom NJ se

za kazneno djelo pod točkom 1. izreke presude iz članka 155. stavka 2. KZ/11 počinjeno na štetu oštećene i žrtve UJ na temelju članka 155. Stavka 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije (2) godine

za kazneno djelo pod točkom 2. izreke presude iz članka 159. stavka 1. KZ/11 počinjeno na štetu oštećene i žrtve UJ na temelju članka 159. stavka 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri (4) godine

za kazneno djelo pod točkom 3. izreke presude iz članka 159. stavka 1. KZ/11 počinjeno na štetu oštećene i žrtve UJ na temelju članka 159. stavka 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri (4) godine i šest (6) mjeseci

za kazneno djelo pod točkom 4. izreke presude iz članka 193. stavka 2. KZ/97 počinjeno na štetu oštećene i žrtve BJ na temelju članka 193. stavka 2. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine

za kazneno djelo pod točkom 5. izreke presude iz članka 158. stavka 2. i 6. KZ/11 počinjeno na štetu oštećene i žrtve FJ na temelju članka 158. stavka 2. i 6. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine

za kazneno djelo pod točkom 6. izreke presude iz članka 158. stavka 2. i 6. KZ/11 počinjeno na štetu oštećene i žrtve ŠJ na temelju članka 158. stavka 2. i 6. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine

za kazneno djelo pod točkom 7. izreke presude iz članka 163. stavka 2. KZ/11 počinjeno na štetu oštećenih i žrtvi UJ i KJ na temelju članka 163. stavka 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine

za kazneno djelo pod točkom 8. izreke presude iz članka 193. stavka 2. KZ/97 počinjeno na štetu oštećene i žrtve KJ na temelju članka 193. stavka 2. KZ/97 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri (3) godine

za kazneno djelo pod točkom 8. izreke presude iz članka 159. stavku 1. KZ/11 počinjeno na štetu oštećene i žrtve KJ na temelju članka 159. stavka 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od četiri (4) godine

Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11 optuženik NJ

o s u đ u j e  se

NA JEDINSTVENU KAZNU ZATVORA

U TRAJANJU OD 13 (TRINAEST) GODINA

IV Na temelju članka 54. KZ/11 određuje se da se optuženom NJ u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 18. rujna 2018. do 17. listopada 2018. te od 4. veljače 2020. do 20. veljače 2020.

V Na temelju članka 71. stavka 1. i 2. KZ/11 optuženiku NJ izriče se sigurnosna mjera zabrane obavljanja svih dužnosti i djelatnosti u karate klubovima i karate savezima u trajanju od dvadeset i tri (23) godine računajući od pravomoćnosti presude.

VI Na temelju članka 71. stavka 3. KZ/11 optuženiku NJ izriče se sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti ili djelatnosti u kojima dolazi u redoviti kontakt s djecom u doživotnom trajanju

VII Na temelju članka 76. stavka 1. i 4. KZ/11 optuženiku NJ izriče se sigurnosna mjera zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora u trajanju od pet (5) godina.

VIII Na temelju članka 73. KZ/11 optuženiku NJ se izriče sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja prema žrtvama UJ, BJ, FJ, ŠJ i KJ, kojima se ne smije približiti na razdaljinu ispod 100 (sto) metara, u trajanju od 18 (osamnaest) godina od pravomoćnosti presude.

IX U skladu s člankom 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22., 36/24., 72/25., 13/26; dalje: ZKP) oštećenice KJ i UJ upućuju se sa imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

X Na temelju članka 163. stavka 4. KZ/11 od optuženika NJ oduzima se vanjski tvrdi disk SilverCrest MoBox, serijski broj F77032029957, privremeno oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 18. rujna 2018., te će se pornografski materijal nastao počinjenjem kaznenog djela uništiti.

XI Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP-a u vezi članka 145. stavka 2. točke 1., 6. i 8. ZKP-a nalaže se optuženiku NJ da podmiri troškove kaznenog postupka i to na ime paušalne svote iznos od 6.000,00 eura, na ime nagrade i nužnih izdataka punomoćnika oštećenika o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem te na ime putnih troškova svjedoka iznos od 78,71 eur isplaćenih iz proračunskih sredstava suda, sve u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1.OPTUŽBA I IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEVI

1.1. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je protiv optuženika NJ optužnicu broj KMP-DO-546/2018 od 30. rujna 2019., kao i optužnicu broj KPZ- DO-286/2020 od 27. srpnja 2020., zbog kaznenih djela pobliže opisanih u tim optužnicama.

Rješenjem ovog suda poslovnog broja Kvm-344/2020 od 1. listopada 2020. navedeni kazneni postupci spojeni su radi provođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedne odluke, budući da su bili ispunjeni zakonski uvjeti za spajanje postupaka.

Tijekom postupka ovlašteni tužitelj je izmijenio optužnicu broj KMP-DO-546/2018 podneskom od 18. listopada 2024., koja je nakon izmjene označena brojem KOz-DO- 484/2020, kao i optužnicu broj KPZ-DO-286/2020 podneskom od 18. listopada 2024., koja je nakon izmjene označena brojem KOz-DO-22/2020.

Slijedom navedenoga, predmet ovog kaznenog postupka i odlučivanja suda jesu izmijenjene optužnice ovlaštenog tužitelja broj KOz-DO-484/2020 i KOz-DO-22/2020 od 18. listopada 2024., o kojima je sud odlučio ovom presudom.

1.2. O prijedlogu obrane za dostavljanje izmijenjenih optužnica optužnom vijeću

Nakon što je ovlašteni tužitelj podnescima od 18. listopada 2024. izmijenio optužnice, branitelj optuženika tijekom rasprave predlagao je da se izmijenjene optužnice dostave optužnom vijeću radi njihova ispitivanja i potvrđivanja. Optuženik NJ izričito se protivio takvom prijedlogu svojega branitelja te je zahtijevao da se kazneni postupak nastavi na temelju tako izmijenjenih optužnica. Raspravno vijeće koje je u to vrijeme postupalo u predmetu nastavilo je raspravu na temelju izmijenjenih optužn ica.

Nakon što je zbog promjene predsjednika vijeća i sastava vijeća rasprava započela iznova, branitelj optuženika ponovno je predložio da se izmijenjene optužnice dostave optužnom vijeću radi potvrđivanja. Sud taj prijedlog nije prihvatio.

Naime, sukladno članku 441. stavku 4. ZKP-a, vijeće može, nakon saslušanja stranaka, odlučiti da se optužnica izmijenjena tijekom rasprave dostavi optužnom vijeću radi ispitivanja. Iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da dostavljanje izmijenjene optužnice optužnom vijeću nije obvezna posljedica svake izmjene optužnice, nego mogućnost o kojoj raspravno vijeće odlučuje prema sadržaju i opsegu konkretne izmjene te potrebi osiguranja prava obrane.

U konkretnom slučaju sud je ocijenio da nije bilo potrebe za ponovnim ispitivanjem izmijenjenih optužnica pred optužnim vijećem. Izmjene nisu dovele do toga da se optuženiku stavi na teret potpuno nov i s ranije potvrđenim optužnicama nepovezan činjenični događaj, niti je došlo do izmjene koja bi zahtijevala odlučivanje suda u drukčijem sastavu. Optuženik i branitelj bili su upoznati sa sadržajem izmijenjenih optužnica, imali su mogućnost očitovati se o njima, predlagati dokaze, ispitivati svjedoke i iznijeti obranu u odnosu na konačno postavljenu optužbu. Optuženik se pritom izričito protivio prekidanju rasprave radi ponovnog ispitivanja optužnica te je zahtijevao nastavak postupka.

Okolnost da je zbog promjene predsjednika vijeća i sastava vijeća rasprava morala započeti iznova nije imala za posljedicu vraćanje kaznenog postupka u stadij ispitivanja optužnice. Ponovno započinjanje rasprave odnosilo se na raspravni stadij postupka i ponovno izvođenje dokaza pred izmijenjenim vijećem, dok su izmijenjene optužnice ostale važeća procesna osnova rasprave. Sama promjena predsjednika vijeća i sastava vijeća stoga nije predstavljala razlog za ponovno dostavljanje optužnica optužnom vijeću.

Sud je slijedom navedenoga ocijenio da su optuženiku bila u cijelosti osigurana prava obrane u odnosu na izmijenjene optužnice te da njihovo ponovno dostavljanje optužnom vijeću nije bilo potrebno radi zakonitog i pravičnog vođenja postupka.

1.3. Oštećenice KJ i UJ postavile su imovinskopravni zahtjev.

2. OČITOVANJE OPTUŽENIKA O OPTUŽBI I IMOVINSKOPRAVNOM ZAHTJEVU

2.1. Očitujući se o optužbi, optuženik NJ izjavio je da se ne smatra krivim za kaznena djela koja su mu stavljena na teret prvotnim i izmijenjenim optužnicama te ne priznaje imovinskopravne zahtjeve.

3. PROVEDENI DOKAZI

Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u izvješće o uhićenju i dovođenju u pritvorsku policijsku jedinicu od 18. rujna 2018. godine, nalog za pretragu doma i drugih prostorija Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-t-458/2018 od 17. rujna 2018. godine, zapisnik o pretrazi doma i drugih prostorija broj 511-19-11/3-35- 283/2018 od 18. rujna 2018. godine, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj 01136841, 01136842, 01136843, 01136844 i 01136839 od 18. rujna 2018. godine, izvješće Policijske uprave zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Službe općeg kriminaliteta od 18. rujna 2018. godine, zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta od 18. rujna 2018. godine, nalog za pretragu pokretnih stvari broj Kir-t-466/2018 od 19. rujna 2018. godine, zapisnik o pretrazi pokretne stvari i bankovnog sefa od 19. rujna 2018. godine s pripadajućim DVD medijima, medicinsku dokumentaciju na ime NJ te obavijest Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba od 13. rujna 2018. godine za UJ te posebno izvješće Policijske uprave zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Službe općeg kriminaliteta od 9. studenoga 2018. godine, medicinsku dokumentaciju na ime NJ, presliku računa za cestarinu i vinjete iz listopada 2015. godine, presliku računa od 25. studenoga 2015. godine, fotografije od 22. srpnja 2017. godine, nalog za pretragu pokretnih stvari broj Kir-t-110/2019 od 6. ožujka 2019. godine, zapisnik o pretrazi pokretne stvari i bankovnog sefa od 7. ožujka 2019. godine te izvješće o izvršenoj analizi računalnih podataka od 20. svibnja 2019. godine s isprintanim fotografijama i pripadajućim DVD medijem, snimku tekstualnih i audio poruka oštećenice FJ, izvješće o uhićenju i dovođenju u pritvorsku policijsku jedinicu od 18. rujna 2019. godine, zapisnike o ispitivanju svjedokinje BJ od 2. listopada 2018., 23. listopada 2020. i 4. prosinca 2020. godine, svjedokinje ŠJ od 3. listopada 2018. i 19. veljače 2021. godine, svjedokinje UJ od 16. listopada 2018. i 19. veljače 2021. godine, svjedokinje FJ od 16. listopada 2018. i 14. prosinca 2021. godine, svjedoka RJ od 15. listopada 2018. godine te njegov drugi iskaz, svjedokinje OJ od 25. listopada 2018. i 21. travnja 2022. godine, svjedokinje ĆJ od 24. listopada 2018. i 11. travnja 2022. godine, svjedokinje ČJ od 25. listopada 2018. i 21. travnja 2022. godine, svjedokinje ĐJ od 25. listopada 2018. i 11. travnja 2022. godine, svjedokinje TJ od 26. listopada 2018. i 21. travnja 2022. godine, svjedokinje ŽJ od 29. listopada 2018. i 21. travnja 2022. godine, svjedoka CJ od 30. listopada 2018. godine te njegov drugi iskaz, svjedokinje HJ od 30. listopada 2018. i 11. travnja 2022. godine, svjedokinje AJ od 2. studenoga 2018. i 11. travnja 2022. godine te svjedokinje JJ od 28. ožujka 2019. i 6. lipnja 2022. godine , - zapisnik o ispitivanju svjedoka, oštećenice KJ od 24. rujna 2019. godine (list 413-416, 688-692 spisa) te od 8. siječnja 2020. (list 688-692 spisa) te od 14.02.2022. (list 935-938 spisa), svjedoka PJ od 21. travnja 2022. godine, svjedoka IJ od 21. travnja 2022. godine, svjedoka DJ od 21. travnja 2022. godine, svjedoka ZJ od 28. travnja 2022. godine, svjedokinje EJ od 28. travnja 2022. godine, svjedokinje MJ od 28. travnja 2022. godine, svjedoka SJ od 28. travnja 2022. godine, svjedokinje VJ od 28. travnja 2022. godine, svjedoka NN od 28. travnja 2022. godine, svjedoka GN od 7. lipnja 2022. godine, svjedoka LN od 7. lipnja 2022. godine, svjedokinje UN od 21. srpnja 2022. godine, svjedoka BN od 27. listopada 2022. godine, svjedoka FN od 29. studenoga 2022. godine, svjedoka GJ od 10. siječnja 2023. godine, svjedoka ŠN od 10. siječnja 2023. godine, svjedoka KN od 10. siječnja 2023. godine, svjedoka RN od 23. veljače 2023. godine, svjedokinje ON od 30. ožujka 2023. godine, svjedoka ĆN od 30. ožujka 2023. godine, svjedoka ČN od 30. ožujka 2023. godine, svjedokinje ĐN od 30. ožujka 2023. godine, svjedokinje TN od 20. lipnja 2023. godine, svjedokinje ŽN od 27. srpnja 2023. godine, svjedokinje NJT od 27. srpnja 2023. godine, svjedokinje CN od 26. veljače 2024. godine, svjedokinje HN od 26. veljače 2024. godine, svjedokinje AN od 18. ožujka 2024. godine te svjedokinje JN od 18. ožujka 2024. godine, dokumentaciju UJ, dokumentaciju optuženika priložena 20. siječnja 2020., podnesak optuženika od 3. veljače 2020. godine s priloženom dokumentacijom, dokumentaciju optuženika, dokumentaciju optuženika dostavljenu uz podneske, medicinsku dokumentaciju optuženika, podnesak optuženika od 2. lipnja 2022. godine s DVD snimkom i dokumentacijom osiguranja, podnesak optuženika od 14. srpnja 2022. godine, podnesak branitelja optuženika od 19. listopada 2020. godine s ispisom komunikacije putem Facebooka, ovjerovljenom izjavom OJ, CD- om s fotografijama i videosnimkama treninga te popisom 74 osobe koje su trenirale u klubu optuženika, podnesak optuženika od 6. rujna 2022. godine s dokaznim prijedlozima, fotodokumentacijom i CD-om, podnesak optuženika od 8. rujna 2022. godine s dokaznim prijedlozima, dokumentaciju optuženika predanu na raspravi 13. rujna 2022. godine s pripadajućim DVD medijem, dokumentaciju optuženika predanu 21. rujna 2022. godine s pripadajućim CD-om, prijedlog optuženika za ispitivanje ĐN, imovinskopravni zahtjev UJ od 26. veljače 2024. godine, dokumentaciju koju je optuženik predao na raspravi 18. ožujka 2024. godine, podnesak optuženika od 29. ožujka 2024. godine u vezi s odbačajem kaznene prijave te pet DVD medija koje je optuženik predao 8. travnja 2024. godine.

4. ISKAZ OPTUŽENIKA

Optuženik NJ na početku rasprave očitovao se da se ne smatra krivim ni po jednoj točki optužnice, nakon čega je na završetku dokaznog postupka iznio obranu i odgovarao na pitanja branitelja i suda. Tijekom izvođenja dokaza iznosio je i primjedbe na njihov sadržaj, koje čine sastavni dio njegove obrane. Uz usmenu obranu dostavio je i opširnu pisanu obranu.

Optuženik je tijekom čitavog postupka osporavao počinjenje svih kaznenih djela koja su mu stavljena na teret. Središnja teza njegove obrane bila je da kazneni postupak nije posljedica stvarno počinjenih kaznenih djela, nego organizirane urote pojedinaca iz Hrvatskog karate saveza koji su ga željeli ukloniti s mjesta predsjednika Saveza, preuzeti njegove domaće i međunarodne funkcije te ga profesionalno i osobno diskreditirati. Kao osobe koje su, prema njegovim tvrdnjama, sudjelovale u organiziranju i provođenju urote naveo je PN, ŠN, RN i IN. Tvrdio je da je neposredan povod za takvo postupanje bilo njegovo istraživanje navodnih financijskih nepravilnosti povezanih s karate kampom u Umagu tijekom 2017. godine, dok je kao daljnji motiv navodio želju pojedinaca da preuzmu njegove funkcije u Hrvatskom karate savezu i međunarodnim karate organizacijama.

Naveo je da je predsjednik Hrvatskog karate saveza bio približno 23 godine, da je bio uspješan u obnašanju te funkcije te da je očekivao ponovni izbor, zbog čega ga se, prema njegovu mišljenju, nije moglo ukloniti redovitim i demokratskim putem. Tvrdio je da su osobe koje su sudjelovale u uroti oštećenice koristile kao sredstvo za njegovo uklanjanje, pri čemu je PN opisivao kao idejnog začetnika, ŠN kao osobu zainteresiranu za preuzimanje funkcija, a RN kao izvršitelja njihova plana.

Optuženik je isticao da tijekom približno pedeset godina bavljenja trenerskim radom protiv njega nije bila podnesena nijedna prijava niti su postojale glasine o seksualnom zlostavljanju, sve dok ŠJ nije počela iznositi takve tvrdnje i, prema njegovim navodima, poticati druge osobe na prijavljivanje. Smatra da su inkriminirane radnje bile fizički neizvedive s obzirom na okolnosti u kojima su se treninzi održavali. Naveo je da je Karate klub Student imao između 60 i 100 članova, dok je njegovim tren inzima redovito prisustvovalo između 10 i 30 polaznika. Treninzi su se održavali u dvorani Osnovne škole Tina Ujevića, u prostoru u Prolazu sestara Baković i u atomskom skloništu u Travnom. Riječ je, prema njegovu opisu, bila o relativno malim i dobro preglednim prostorima u kojima su se istodobno nalazili brojni polaznici, zbog čega je smatrao nemogućim da bi nekoga učestalo i kroz dulje razdoblje spolno zlostavljao, a da to nitko od prisutnih ne opazi.

Naveo je da je tijekom posljednjih dvadesetak godina vodio naprednu grupu i natjecatelje, dok je početnike vodio njegov sin DN, uz sudjelovanje i drugih trenera. Treninzi koje je osobno vodio trajali su od 20.00 do 22.00 sata. Dopunski treninzi koji su se održavali sat vremena ranije bili su neobvezni i on ih, prema vlastitim navodima, gotovo nikada nije vodio. Razgovori i predavanja tijekom treninga trajali su približno deset minuta i uvijek su se odvijali pred grupom, a ne individualno.

U odnosu na UJ optuženik je poricao da ju je spolno uznemiravao ili zlostavljao. Potvrdio je da ju je u razdoblju od 2015. do 2018. godine povremeno vozio kući s treninga, ali je tvrdio da je to činio samo kada je dolazio automobilom i kada je trebalo analizirati snimke njezinih nastupa na natjecanjima. Analiza snimki, prema njegovim riječima, trajala je od deset do petnaest minuta. Kategorički je negirao da je tijekom tih vožnji bilo ikakva seksualnog ili pornografskog sadržaja.

Osporavao je tvrdnju da je svoj položaj predsjednika Hrvatskog karate saveza koristio za ucjenjivanje oštećenice UJ i ostalih ili uvjetovanje njihovih sportskih napredovanja. U tom je kontekstu isticao da je upravo on inicirao uvođenje videonadzora na natjecanjima. Nadalje je naveo da UJ određeno vrijeme nije morala plaćati članarinu jer je njezin otac govorio da obitelj nema dovoljno novca, što smatra nespojivim s navodima da ju je ucjenjivao ili iskorištavao svoj autoritet.

Nadalje, tvrdio je da prema njoj nikada nije poduzimao radnje spolne naravi niti je iskorištavao svoj položaj trenera ili predsjednika Hrvatskog karate saveza kako bi na nju utjecao ili je ucjenjivao. Naveo je da nije mogao utjecati na rezultate natjecanja ni status reprezentativaca jer su se rezultati određivali prema objektivnim pravilima i sustavu videosnimanja natjecanja koji je upravo on uveo. Osporavao je tvrdnje da je UJ ostajala u klubu i pristajala na njegove zahtjeve zbog straha ili ovisnosti o njemu, ističući da nije bila obvezna plaćati članarinu, da nije bila ugovorno vezana uz klub te da je u svakom trenutku mogla promijeniti klub ili trenera. Nadalje je tvrdio da je nakon navodnih događaja nastavila redovito trenirati, odlaziti na natjecanja, ostvarivati zapažene sportske rezultate, putovati s njim i reprezentacijom te održavati prijateljsku komunikaciju, uključujući slanje poruka i fotografija, što je, prema njegovom mišljenju, nespojivo s tvrdnjama da ju je spolno zlostavljao. U odnosu na putovanje u Lignano naveo je da nije moguće da bi nakon navodnog spolnog zlostavljanja oštećenica sljedećeg dana osvojila medalju na zahtjevnom međunarodnom natjecanju, smatrajući da takav sportski rezultat potvrđuje da nije bila izložena stresu kakav opisuje. Također je tvrdio da je UJ kaznenu prijavu podnijela pod utjecajem ĐJ, njezina oca CJ te osoba iz Hrvatskog karate saveza, koji su, prema njegovim navodima, organizirali podnošenje kaznenih prijava kako bi ga uklonili s funkcija koje je obnašao. U odnosu na fotografije pronađene na tvrdom disku optuženik je naveo da mu je UJ slala različite fotografije, uključujući i pojedine fotografije na kojima nije bila odjevena, ali je tvrdio da ih nije tražio, da ih nije namjerno pohranjivao niti koristio, već da su se automatski spremile s aplikacije WhatsApp među velik broj drugih fotografija koje je namjeravao naknadno pregledati i obrisati

U odnosu na događaj tijekom putovanja na natjecanje Venice Cup u listopadu 2015. godine optuženik je također poricao svako spolno zlostavljanje. Kao osobito važne okolnosti u svoju korist isticao je svoje tadašnje zdravstveno stanje, činjenicu da oštećenica nije opisala njegovu operacijsku ranu te njezin sportski rezultat ostvaren dan nakon navodnog događaja.

Naveo je da je približno dva mjeseca prije putovanja bio podvrgnut operaciji trbušne aneurizme klasičnom metodom, nakon koje je imao veliku i jasno vidljivu operacijsku ranu i zavoj. Prema njegovu opisu, rana je bila približnih dimenzija 1 × 10 × 40 centimetara i vidjela se čak i ispod potkošulje. Smatra da bi je oštećenica morala uočiti i opisati da je doista bila u bliskom tjelesnom kontaktu s njim, osobito jer je u iskazu detaljno opisala brojne druge okolnosti navodnog događaja. Iz činjenice da nije spomenula ranu ni zavoj zaključio je da nije bila u bliskom tjelesnom kontaktu s njim i da se opisano zlostavljanje nije dogodilo.

Nadalje je isticao da je oštećenica sljedećeg dana nastupila na natjecanju, odradila šest borbi i osvojila medalju. Smatrao je da takav sportski rezultat nije spojiv s tvrdnjom da je prethodne noći bila izložena traumatičnom spolnom zlostavljanju.

U odnosu na okolnost da su bili smješteni u istoj hotelskoj sobi naveo je da je do toga došlo zbog nepredviđenih troškova putovanja. Tvrdio je da je omaškom skrenuo prema Austriji i ondje platio kaznu zbog neposjedovanja vinjete, zbog čega nije imao dovoljno novca za dodatnu sobu. Prema njegovim navodima, UJ ostavio je u sobi da se odmori, dok je on spavao u automobilu, a u sobu se vratio tek ujutro radi brijanja.

Kao dodatni argument kojim je osporavao vjerodostojnost UJ navodio je da je ona 2016. godine u njegov klub upisala svoju mlađu sestru. Smatrao je da takvo postupanje nije životno spojivo s tvrdnjom da ju je prethodno spolno zlostavljao. Alternativno je tvrdio i da je obitelj UJ bila u nepovoljnoj financijskoj situaciji te da je ĐJ utjecala na oštećenicu i nagovorila je na prijavljivanje. U odnosu na BJ optuženik je poricao da je od nje u dva navrata tražio da ga povuče za spolovilo. Tvrdio je da bi mu takav dodir, s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, prouzročio nesnosnu bol zbog koje bi mogao izgubiti svijest. U odnosu na navode povezane s izvođenjem pete kate objasnio je da se radi o karatističkoj tehnici koja uključuje simulaciju hvatanja, udarca ili čupanja u području genitalija, ali bez stvarnog dodira. Tvrdio je da su sporni pokreti bili sastavni dio demonstracije tehnike, a ne seksualizirano ponašanje. U prilog tome pozivao se na fotografije s interneta koje prikazuju trenere u različitim sportovima kako dodirom po kukovima, ramenima i bedrima ispravljaju položaj tijela sportaša.

U odnosu na štitnik za prsa naveo je da je riječ o obveznoj zaštitnoj opremi čije je nošenje preporučivao svim natjecateljicama. Potvrdio je da je provjeravao nose li štitnik, ali je tvrdio da je to činio dodirom kažiprsta u gornji dio prsnog koša, odnosno u područje koje je opisao kao „kokošja prsa“, a takvu je radnju smatrao standardnim i uobičajenim postupkom trenera.

Također je osporavao da je prema njoj poduzimao radnje spolne naravi i dodirivao na način koji ona opisuje. Naveo je da je tijekom treninga fizički kontakt s polaznicima bio isključivo posljedica ispravljanja stava, tehnike i izvođenja karate elemenata, uključujući izvođenje pete kate, pri čemu je smatrao da je nemoguće da b i polaznicima namjerno stavljao ruke na intimne dijelove tijela. Isticao je da je BJ i nakon događaja koje opisuje nastavila redovito trenirati, odlaziti na natjecanja i održavat i korektan odnos s njim, zbog čega je smatrao da njezin iskaz nije životno uvjerljiv. Nadalje je tvrdio da je kaznena prijava rezultat utjecaja drugih osoba i međusobnih razgovora oštećenica nakon pokretanja postupka, a ne stvarnih događaja koje opisuje, pri čemu je ustrajao u tvrdnji da se protiv njega vodi organizirana kampanja s ciljem njegove diskreditacije i uklanjanja iz hrvatskog karatea.

U odnosu na ŠJ optuženik je porekao navode ŠJ u cijelosti. Tvrdio je da je upravo ŠJ bila inicijator podnošenja kaznenih prijava protiv njega te da je od 2015. godine nagovarala druge članove kluba i njihove roditelje da ga prijave, pri čemu je posebno isticao da je utjecala na FJ i UN. Naveo je da je ŠJ bila izrazito dominantna, osvetoljubiva i sklona manipuliranju drugim osobama, zbog čega nije prihvaćao njezin prikaz da je bila bespomoćna i pod njegovim utjecajem. Tvrdio je da nije istina da ju je primio za stražnjicu niti da ju je na bilo koji način spolno uznemiravao, ističući da je nakon događaja koje opisuje nastavila redovito dolaziti na treninge, sudjelovati u aktivnostima kluba, družiti se s članovima njegove obitelji i boraviti s njima i izvan treninga, zbog čega je smatrao da njezino ponašanje nije bilo životno ni logično da su se događaji odvijali na način kako ih je opisala. U prilog svojim tvrdnjama pozivao se na fotografije, videosnimke i komunikaciju putem društvenih mreža, za koje je tvrdio da pokazuju kako je ŠJ bila zadovoljna, opuštena i u dobrim odnosima s njim i članovima njegove obitelji te da iz njih ne proizlazi da je bila žrtva bilo kakvog spolnog zlostavljanja. Također je tvrdio da je ŠJ na društvenim mrežama objavljivala sadržaje koji, prema njegovu mišljenju, pokazuju njezinu odlučnost da organizira druge osobe protiv njega te da je upravo ona bila pokretač cijelog postupka.

U odnosu na FJ optuženik je također poricao sve inkriminirane radnje. Tvrdio je da je ona bila pod odlučujućim utjecajem ŠJ, koja je od nje bila starija i koja ju je usmjeravala u načinu iznošenja navoda protiv njega. Njezin je iskaz raščlanjivao na više dijelova te tvrdio da su pojedini dijelovi sastavljeni pod utjecajem ŠJ, dok je samo završni dio predstavljao Jelenin samostalan zaključak.

Ukazivao je na razlike u vremenskom određenju pojedinih događaja i na druge proturječnosti u njezinim navodima, iz čega je zaključivao da je iskaz naučen, a ne temeljen na stvarnom doživljaju. Navode o dodirivanju klitorisa kroz kimono smatrao je fizički i tehnički neizvedivima, tvrdeći da kroz dva sloja odjeće nije moguće precizno osjetiti niti identificirati takav dodir.

Isticao je da je FJ nastavila trenirati u klubu, sudjelovati na natjecanjima i održavati uobičajen odnos s njim i nakon događaja koje opisuje, zbog čega je smatrao da njezin iskaz nije životno uvjerljiv. Osporavao je i vjerodostojnost njezina opisa glasovne poruke.

U odnosu na KJ optuženik je poricao sve inkriminirane radnje. Naveo je da ona nije ozbiljno trenirala karate te je razinu njezina treniranja opisivao kao „ispod rekreacije“. Negirao je da ju je zaključavao u automobilu, poticao na samozadovoljavanje, pokušavao poljubiti i poljubio, prikazivao joj pornografske sadržaje, zavlačio joj ruku pod majicu ili je dodirivao po tijelu i spolovilu.

Tvrdio je da je svim polaznicima tijekom treninga pomagao pri istezanju na ljestvama, davao im upute o pravilnom držanju i pratio način izvođenja vježbi. Naveo je da je natjecateljicama govorio da imaju držanje poput manekenki te da je KJ u tom pogledu bila osobito uspješna. Izraz „nadraživanje“ tumačio je kao pozitivno sportsko uzbuđenje pred natjecanje, a ne kao uzbuđenje seksualne naravi. Isticao je da je polaznike redovito pitao osjećaju li neugodu i pozivao ih da mu to kažu, ali da mu se nitko nikada nije požalio.

Nadalje je tvrdio da mu je KJ jednom prilikom u kafiću, u šaljivom tonu, rekla neka prizna da je „bario zgodne cure iz kluba“ te dodala da je i nju dirao. Naveo je da je takvu izjavu shvatio kao šalu, a ne kao ozbiljnu optužbu.

U odnosu na fotografije pronađene na njegovim elektroničkim uređajima optuženik je poricao da ih je svjesno tražio, naručivao, pribavljao, pohranjivao ili dijelio. Iznosio je više mogućih objašnjenja njihova pronalaska.

Kao prvo, naveo je da je cjelokupan sadržaj mobilnog uređaja prenosio na vanjski disk metodom „copy-paste“, bez prethodnog pregleda svake pojedine datoteke, radi oslobađanja memorije uređaja. Tvrdio je da su se fotografije zaprimljene putem aplikacije WhatsApp automatski pohranjivale u memoriju uređaja te da je primao velik broj različitih fotografija i „selfija“, zbog čega mu je dio spornih fotografija prilikom brisanja mogao promaknuti.

Kao drugo, tvrdio je da su druge osobe mogle pristupiti njegovu mobilnom telefonu koji je ostavljao u dvorani te na uređaj pohraniti sporne fotografije. Kao treće, tvrdio je da su fotografije namjerno podmetnule ŠJ, FJ i ĐJ ili, alternativno, osobe povezane s Hrvatskim karate savezom, osobito ŠN.

Kao važan argument u prilog tezi o podmetanju isticao je da je ŠN, prema njegovim navodima, na sjednici Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza, pred drugim osobama, izjavio da su kod optuženika pronađene takve fotografije i nazvao ga „monstrumom“, i to više mjeseci prije nego što je provedena policijska forenzička pretraga uređaja. Optuženik je iz toga zaključivao da je ŠN unaprijed znao za sadržaj koji će poslije biti pronađen.

U odnosu na KJ naveo je da su ostali u prijateljskom kontaktu i nakon što je prestala trenirati, da joj je davao životne savjete, uključujući savjete o prehrani, te da mu je ona u tom kontekstu slala fotografije radi praćenja dijete. Tvrdio je da ju je samo prijateljski savjetovao, da je fotografije namjeravao izbrisati, ali da mu je to promaknulo zbog velikog broja podataka pohranjenih na uređaju.

U odnosu na UJ naveo je da mu je i ona slala fotografije, uključujući fotografije bez odjeće, ali da je takve fotografije izbrisao, dok su mu druge ostale spremljene. Istaknuo je da je od nje tražio samo „selfije“, a nikada nage fotografije, te da ga pornografski sadržaj nije zanimao jer je „Internet pun pornografije“.

Na izravno pitanje branitelja je li ikada tražio od maloljetnih osoba da mu šalju seksualizirane fotografije, optuženik je odgovorio da nije te da takve fotografije nikada nije dijelio drugim osobama.

Tijekom pregleda izvješća o analizi računalnih podataka od 20. svibnja 2019. godine i priloženih fotografija optuženik je naveo da se na njima vide tijela bez vidljivih lica, zbog čega osobe nije moguće pouzdano identificirati. Tvrdio je da nije autor fotografija niti ih je svjesno pohranio, nego da su prenesene zajedno s ostalim podacima iz memorije mobilnog uređaja.

U odnosu na dokumentaciju koja se odnosila na osobe iz Hrvatskog karate saveza naveo je da su on i te osobe godinama surađivali i bili kućni prijatelji, a da su naknadno, prema njegovu mišljenju, bez stvarnog razloga počeli tvrditi da je pedofil. To je osobito povezivao s ŠN, RN i ZN.

U odnosu na podnesak od 3. veljače 2020. godine i uz njega dostavljenu dokumentaciju naveo je da je RN navedeni sadržaj slao članovima Saveza i podnosio prijave protiv njega, zbog čega je optuženik ponovno završio u istražnom zatvoru. Takvo je postupanje opisivao kao dio kontinuiranog progona koji su protiv njega provodili RN i ŠN.

U pisanoj obrani podnesenoj tijekom ponovljenog postupka optuženik je dodatno razradio navedene tvrdnje. Središnja teza pisane obrane bila je da se događaji opisani u optužnici nisu mogli dogoditi na način kako su ih opisale oštećenice jer su se navodne radnje odvijale u dvoranama u kojima je redovito boravio veći broj osoba. Isticao je da nijedan od 39 ispitanih svjedoka nije neposredno vidio da spolno zlostavlja bilo koju od oštećenica, iako se prema optužnici radilo o učestalom i dugotrajnom ponašanju.

Posebno je razvio argument koji je nazivao argumentom senzibiliziranih promatračica. Naveo je da je svaka od prijaviteljica tvrdila da je bila izložena neprimjerenom ponašanju i da joj je ono izazivalo znatnu neugodu, zbog čega bi morala biti osobito osjetljiva na slično ponašanje prema drugim djevojkama. Budući da nijedna od pet prijaviteljica nije vidjela da zlostavlja preostale četiri, zaključivao je da su one zajedno imale dvadeset puta veću mogućnost opažanja takvih radnji, a da činjenica što nijedna nije opazila zlostavljanje drugih statistički isključuje da se ono ikada dogodilo.

U pisanoj obrani ponovno je detaljno razradio tezu o podmetanju fotografija. Pozivao se na sadržaj komunikacije FJ s majkom, u kojoj je majka navodno navela da je u takvim situacijama potrebna fotografija ili videosnimka. Iz toga je zaključivao da su oštećenice i druge osobe povezane s njima pokušavale pribaviti ili stvoriti dokaz protiv njega. Kao moguće osobe koje su podmetnule fotografije ponovno je naveo ŠJ, FJ i EN, odnosno, kao alternativnu mogućnost, ŠN.

Ponovio je i argument povezan sa svojom operacijskom ranom nakon operacije trbušne aneurizme te tvrdio da bi UJ morala zapaziti veliku i jasno vidljivu ranu da je doista bila u bliskom tjelesnom kontaktu s njim. Budući da je detaljno opisivala druge okolnosti, ali nije spomenula ranu ni zavoj, smatrao je da to potvrđuje neistinitost njezina iskaza.

Na kraju pisane obrane pozivao se na anketu koju su potpisala 74 člana kluba te na pisane suglasnosti roditelja iz ožujka 2019. godine kojima su roditelji dopuštali da njihove kćeri nastave trenirati kod njega. Te je isprave tumačio kao potvrdu da su osobe koje su poznavale njegov rad i pratile funkcioniranje kluba smatrale optužbe neistinitima.

U odnosu na osobne i imovinske prilike optuženik je naveo da ima 72 godine, da živi sa suprugom, da njegova mirovina iznosi približno 500 eura, a suprugina oko 200 eura. Od imovine je naveo naslijeđeno zemljište u Dalmaciji nepoznate vrijednosti. Istaknuo je da je obitelj ostala uz njega unatoč kaznenom postupku te da su njegove posljedice pogodile i njegovu djecu, navodeći da je sinu onemogućeno daljnje djelovanje u svojstvu međunarodnog karate suca, dok mu je kći trenerica.

Obrana koju je optuženik iznio na raspravi i dodatno razradio u pisanoj obrani u bitnome se ne razlikuje od obrane koju je dao u svojstvu osumnjičenika tijekom prethodnog postupka. Već je tada osporavao počinjenje svih kaznenih djela, dodire oštećenica objašnjavao uobičajenim trenerskim postupcima, ispravljanjem stava i pomaganjem pri izvođenju vježbi, a fotografije pronađene na uređajima automatskim spremanjem sadržaja zaprimljenog putem aplikacije WhatsApp i nenamjernim prijenosom cjelokupne memorije uređaja na vanjski disk.

U prethodnom je postupku također tvrdio da mu je KJ fotografije slala radi savjeta o prehrani, da je od UJ tražio samo „selfije“, a ne nage fotografije, te da nije imao seksualni interes za takav sadržaj. U odnosu na UJ već je tada isticao da je ona 2016. godine u klub upisala mlađu sestru, što je smatrao nespojivim s tvrdnjom da je bila zlostavljana. U odnosu na KJ već je tada poricao zavlačenje ruke pod majicu i dodirivanje spolovila te tvrdio da je svim polaznicima pomagao pri istezanju i ispravljanju držanja.

Razlika između obrane iz prethodnog postupka i obrane iznesene na raspravi nije, dakle, u osnovnom poricanju kaznenih djela, nego u opsegu i stupnju njezine razrade. Na raspravi i u pisanoj obrani optuženik je ranije navode znatno proširio, povezao ih s tezom o organiziranoj uroti unutar Hrvatskog karate saveza, detaljno analizirao iskaze pojedinih oštećenica, iznio argumente povezane s veličinom i preglednošću dvorane, operacijskom ranom, sportskim rezultatom UJ, mogućnošću podmetanja fotografija te vlastitim izračunom vjerojatnosti opažanja navodnih radnji. Međutim, temelj obrane tijekom cijelog postupka ostao je isti: potpuno poricanje inkriminiranih radnji, osporavanje vjerodostojnosti oštećenica te tvrdnja da su prijave i pronađeni materijali rezultat koordiniranog djelovanja osoba koje su ga željele ukloniti iz Hrvatskog karate saveza.

Zaključno, iz obrane optuženika proizlazi da on u cijelosti poriče počinjenje svih kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret. Tvrdi da su svi fizički kontakti s polaznicima bili isključivo posljedica pokazivanja i ispravljanja karate tehnika, istezanja i pravilnog izvođenja pojedinih elemenata te da nikada nije poduzimao radnje spolne naravi prema bilo kojoj oštećenici. Nadalje, smatra da su kaznene prijave rezultat međusobnog utjecaja oštećenica i osoba iz Hrvatskog karate saveza, koje su, prema njegovim navodima, organizirano djelovale s ciljem njegove diskreditacije i uklanjanja iz hrvatskog karatea. Ističe da su oštećenice i nakon događaja koje opisuju nastavile trenirati, odlaziti na natjecanja, putovati s njim i održavati uobičajenu komunikaciju, što prema njegovu mišljenju dovodi u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza. Ujedno tvrdi da se dio događaja nije mogao odvijati na način kako ga oštećenice opisuju jer su se navodno zbivali u prostorima u kojima su bili prisutni drugi treneri, roditelji ili polaznici, pa bi ih netko morao primijetiti ili čuti. U odnosu na fotografije pronađene na njegovim elektroničkim uređajima navodi da ih nije svjesno pribavljao niti pohranjivao, već da su se na uređajima našle automatskim prijenosom podataka ili na drugi način bez njegove namjere. Konačno, ističe da je tijekom dugogodišnje sportske i trenerske karijere uživao ugled u karate zajednici te smatra da je kazneni postupak protiv njega posljedica organiziranih nastojanja da ga se profesionalno i osobno diskreditira.

5. NESPORNE ČINJENICE

5.1. Zajedničke činjenice za sve točke optužnice

Optuženik NJ u cijelom inkriminiranom razdoblju obavljao je funkciju trenera i predsjednika Karate kluba Student te funkciju predsjednika Hrvatskog karate saveza. Karateom se bavi od 1967. godine, a Karate klub Student vodi od 1971. godine. Sve oštećenice u inkriminiranim razdobljima bile su članice Karate kluba Student i u trenerskom odnosu s optuženikom. Treninzi su se održavali u dvorani Osnovne škole Tina Ujevića u Koturaškoj ulici 75 u Zagrebu te u prostoru u Prolazu sestara Baković 3/1 u Zagrebu. Nije bilo sporno da je optuženik tijekom treninga ostvarivao fizički kontakt s polaznicima prilikom demonstracije tehnika i ispravljanja njihova položaja. Nije bilo sporno da je polaznicima tijekom treninga govorio o psihološkim aspektima sporta i motivacije te se pritom koristio različitim usporedbama.

5.2. Činjenice u odnosu na točku 1. optužnice – UJ

UJ, rođena **.**.1998., trenirala je u Karate klubu Student u inkriminiranom razdoblju pod vodstvom optuženika. Na treninzima su postojali raniji termini, koji su započinjali u 19.00 sati, i kasniji termini, koji su započinjali u 20.00 sati, pri čemu je na ranijim terminima bio prisutan manji broj polaznika. Optuženik je s oštećenicom komunicirao putem poruka i poziva, a ona je bila jedna od uspješnijih natjecateljica kluba.

5.3. Činjenice u odnosu na točku 2. optužnice – UJ

Nije bilo sporno da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja, a i nakon njega, u više navrata vozio UJ kući s treninga. Tijekom tih vožnji razgovarao je s oštećenicom i pregledavao snimke s natjecanja.

5.4. Činjenice u odnosu na točku 3. optužnice – UJ

Od 23. do 25. listopada 2015. godine optuženik i UJ zajedno su putovali na natjecanje Venice Cup u Lignanu. Za vrijeme tog putovanja bili su smješteni u istoj hotelskoj sobi. UJ sljedećeg je dana na natjecanju osvojila medalju. Optuženik je približno dva mjeseca prije putovanja bio podvrgnut operaciji trbušne aneurizme.

5.5. Činjenice u odnosu na točku 4. optužnice – BJ

BJ, rođena **.**.1993., u dijelu inkriminiranog razdoblja relevantnom za konkretne spolne radnje bila je mlađa od petnaest godina. Peta kata bila je sastavni dio programa treninga Karate kluba Student te je u svojoj formalnoj strukturi uključivala pokrete simuliranog udarca u preponsko i genitalno područje.

5.6. Činjenice u odnosu na točku 5. optužnice – FJ

FJ, rođena **.**.1998., tijekom 2012. i 2013. godine bila je dijete mlađe od petnaest godina koje je treniralo u Karate klubu Student pod vodstvom optuženika.

5.7. Činjenice u odnosu na točku 6. optužnice – ŠJ

ŠJ, rođena **.**.1992., trenirala je u Karate klubu Student u inkriminiranom razdoblju, pri čemu je u jednom dijelu tog razdoblja bila dijete mlađe od petnaest godina. Tijekom treninga optuženik je prema oštećenici ostvarivao fizički kontakt radi ispravljanja stava i izvođenja tehnika.

5.8. Činjenice u odnosu na točku 7. optužnice – fotografije

Prilikom pretrage vikendice optuženika u [adresa], dana 18. rujna 2018. godine od optuženika je, uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, oduzet vanjski tvrdi disk SilverCrest MoBox, serijskog broja F77032029957. Na navedenom disku pronađene su fotografije spolnog sadržaja koje prikazuju osobe bez odjeće s naglašenim prikazom spolnih organa. UJ i KJ prilikom formalnog prepoznavanja provedenog 10. i 11. travnja 2019. godine prepoznale su fotografije kao fotografije vlastitih tijela. Predmetni tvrdi disk optuženik je, prema vlastitim navodima, koristio za pohranu sadržaja prenesenog s mobilnog telefona metodom „copy-paste“, pri čemu nije osporavao da je od UJ i KJ primao fotografije.

5.9. Činjenice u odnosu na točku 8. optužnice – KJ

KJ, rođena **.**.1999., pohađala je treninge Karate kluba Student od neutvrđenog dana 2008. do neutvrđenog dana 2016. godine. Nakon prestanka treniranja ostala je u kontaktu s optuženikom, a nije bilo sporno ni da je u više navrata ulazila u njegov osobni automobil.

6. SPORNE ČINJENICE

U odnosu na UJ sporno je je li optuženik prema njoj poduzimao radnje opisane u točkama 1., 2. i 3. optužnice, odnosno je li tijekom individualnih treninga, vožnji automobilom i boravka u Lignanu počinio terećene spolne radnje te je li od nje tražio i pribavio fotografije intimnog sadržaja.

U odnosu na BJ sporno je je li optuženik prema njoj poduzimao radnje opisane u točki 4. optužnice, odnosno je li je dodirivao po spolovilu i prisiljavao na izvođenje pokreta pete kate na način opisan u optužnici.

U odnosu na FJ sporno je je li optuženik prema njoj poduzimao radnje opisane u točki 5. optužnice, odnosno je li tijekom individualnog treninga dodirivao njezino spolovilo te joj upućivao komunikaciju seksualnog sadržaja.

U odnosu na ŠJ sporno je je li optuženik prema njoj poduzimao radnje opisane u točki 6. optužnice, odnosno je li joj postavljao pitanja seksualnog sadržaja te je dodirivao na način opisan u optužnici.

U odnosu na KJ sporno je je li optuženik prema njoj poduzimao radnje opisane u točki 8. optužnice, odnosno je li ju tijekom treninga i u automobilu spolno zlostavljao te od nje tražio i pribavio fotografije intimnog sadržaja.

Sporno je i jesu li fotografije intimnog sadržaja pronađene na tvrdom disku optuženika pribavljene na njegov zahtjev i predstavljaju li rezultat terećenih kaznenih djela ili su, kako tvrdi obrana, optuženiku poslane dobrovoljno te slučajno ostale pohranjene na disku ili su, prema različitim navodima obrane, dobrovoljno poslane, slučajno ostale pohranjene ili su ih podmetnule treće osobe.

Konačno, sporna je vjerodostojnost iskaza oštećenica i pojedinih svjedoka te obrane optuženika, odnosno pitanje jesu li optužbe rezultat stvarno počinjenih kaznenih djela ili, kako tvrdi optuženik, organiziranog djelovanja pojedinaca s ciljem njegova uklanjanja iz Hrvatskog karate saveza i profesionalne diskreditacije.

Sud je navedene sporne činjenice razmatrao zasebno u odnosu na svaku pojedinu točku optužnice, a potom ih ocijenio u njihovoj međusobnoj povezanosti.

7. BITNI SADRŽAJ DOKAZA

7.1. Iskaz oštećenice UJ

Oštećenica UJ iskazala je da je karate počela trenirati 2013. godine u Karate klubu Student, neposredno kod optuženika, koji je zbog svoje uloge trenera za nju predstavljao autoritet. Navela je da je optuženik sustavno izjednačavao karate sa seksom, govorio da su karate kao seks te da ga mora bezuvjetno slušati želi li uspjeti u sportu, pri čemu je pred grupom polaznika postavljao pitanja o seksualnom životu, masturbaciji i orgazmu.

Opisala je način na koji joj je optuženik tijekom treninga pod izgovorom namještanja položaja tijela prilazio s leđa dok je stajala u vrsti te je dodirivao po preponama i stražnjici. Prema njezinu iskazu, optuženik bi svoje tijelo postavio na način da je takav dodir mogao vidjeti samo polaznik koji se nalazio neposredno iza nje. Navela je da bi, kada bi pokazala da joj takvo ponašanje smeta ili se pokušala odmaknuti, optuženik nakon toga promijenio odnos prema njoj na treninzima, ignorirao je i uskraćivao joj pozornost, zbog čega je s vremenom prestala pružati otpor.

Oštećenica je navela da je optuženik počeo tražiti da na treninge dolazi sat vremena ranije. Na tim su treninzima bili sami, a vrata dvorane bila su zaključana. Za vrijeme školskih praznika 2013./2014. godine optuženik joj je, prema njezinu iskazu, prišao s leđa, dodirivao je po bedrima, zavukao ruku u kimono i gaćice te zadržao ruku na njezinu spolovilu pitajući je smeta li joj to. Navela je da je zbog šoka ostala bez riječi, nakon čega je optuženik maknuo ruku i rekao joj da postoje i drugi klubovi. Prema njezinu iskazu, radnje na takvim treninzima s vremenom su postajale sve intenzivnije, sve do guranja prsta u njezino spolovilo.

U odnosu na vožnje kući oštećenica je iskazala da bi optuženik automobil zaustavljao na parkiralištima i drugim osamljenim mjestima, zahtijevao od nje da se potpuno skine, dodirivao je po spolovilu i grudima te joj stavljao prst u spolovilo, govoreći joj da neće nastaviti vožnju dok ne doživi orgazam te da mu nikada nije bilo tako lijepo. Navela je da ju je najčešće vozio samu, dok bi u slučajevima kada je vozio više osoba najprije odvezao ostale, a nju posljednju, tako da bi na kraju ostali sami. Optuženik ju je vozio najmanje tri puta tjedno.

U odnosu na putovanje u Lignano oštećenica je iskazala da je optuženik prije puta tražio da roditeljima kaže kako neće putovati sama s njim, nego da će putem pokupiti još jednu osobu. Navela je da je optuženik organizirao smještaj u jednoj hotelskoj sobi s bračnim krevetom. Tijekom noći na prijenosnom je računalu pustio pornografski film, legao pokraj nje, dodirivao je po golom tijelu, grudima i spolovilu te joj stavljao prste u spolovilo, govoreći da je dira kako bi bila bolja na natjecanju. Navedene su radnje trajale približno sat i pol.

Oštećenica je nadalje navela da joj je optuženik tijekom cijelog razdoblja slao velik broj poruka koje su se u početku odnosile na karate, a potom postajale sve intimnije i seksualno eksplicitnije. Iskazala je da joj je slao i pornografske sadržaje te od nje tražio da mu šalje fotografije, uključujući fotografije na kojima je bila gola, pri čemu joj je govorio da poruke i fotografije nakon čitanja izbriše kako ih drugi ne bi vidjeli.

Navela je da se psihijatrijski liječila, uzimala antidepresiv Zoloft te imala simptome depresije, agresivnosti i promjena raspoloženja. Kao razlog prijavljivanja optuženika navela je želju da spriječi daljnje zlostavljanje djece u klubu.

7.2. Iskaz oštećenice BJ

Oštećenica BJ iskazala je da je karate počela trenirati 2003. godine, kada je imala deset godina. Opisala je obrazac „popravljanja“ položaja tijela tijekom vježbi istezanja na švedskim ljestvama, pri čemu bi je optuženik, pod izgovorom ispravljanja stava, dodirivao po unutarnjoj strani bedara krećući se prema međunožju, dok bi djevojčice, prilazeći im s leđa, dodirivao i po prsima pod izlikom provjere nose li zaštitne štitnike.

Opisala je događaj iz razdoblja između rujna 2005. i lipnja 2006. godine, kada je imala dvanaest godina. Prema njezinu iskazu, optuženik joj je tijekom navodnog namještanja položaja tijela prišao s leđa, jednom rukom držao ju za trup i struk, a drugom joj zavukao ruku u gaćice te je neposredno dodirnuo po spolovilu. Kada se trgnula, rekao joj je: „Joj, oprosti, bilo je slučajno!“. Oštećenica je navela da joj je bilo jasno da takav dodir nije mogao biti slučajan, a prilikom opisivanja tog događaja na rasprav i se rasplakala.

U odnosu na izvođenje pete kate iskazala je da je, kada je imala približno trinaest godina, na trening došla zajedno s još jednom polaznicom, MN. Navela je da je optuženik, objašnjavajući završne pokrete kate, fizički usmjeravao njihove ruke tako da su ga morale primiti za spolovilo, pri čemu je njezinu ruku osobno privukao prema svom spolovilu, a istu radnju morale su ponoviti više puta tijekom vježbe.

Oštećenica je nadalje iskazala da je optuženik na treninzima redovito razgovarao o seksualnim temama, ispitivao polaznice o spolnim odnosima i samozadovoljavanju te da joj je tijekom vožnje kombijem s natjecanja, kada je imala šesnaest ili sedamnaest godina, tiho predložio da se samozadovoljava ispod jakne kojom je bila pokrivena.

Navela je da im je optuženik govorio da o njegovu ponašanju ne govore roditeljima jer bi oni to pogrešno shvatili. Iskazala je da je o svemu razgovarala s MN te da su zajedno zaključile kako više neće dolaziti na treninge ako budu same s optuženikom. Kao razlog sudjelovanja u ovom postupku navela je isključivo želju da se spriječi daljnje zlostavljanje djece. Istaknula je da nije tražila psihološku pomoć niti je postavila imovinskopravni zahtjev.

7.3. Iskaz oštećenice FJ

Oštećenica FJ iskazala je da je karate u Karate klubu Student počela trenirati 2009. ili 2010. godine, kada je imala deset godina. Navela je da je optuženik, nakon njezina prelaska u stariju grupu, postupno izgrađivao odnos povjerenja razgovorima o karateu, a zatim joj počeo postavljati sve intimnija pitanja, primjerice ima li dečka, dodiruje li se, postiže li orgazam te govorio da bi se trebala samozadovoljavati jer je to dobro za nju. Iskazala je da joj je pritom govorio kako je voli, da zna što je najbolje za nju te da mu mora vjerovati ako želi da je trenira.

Opisala je događaj iz proljetnog ili ljetnog razdoblja 2013. godine, kada je imala trinaest ili četrnaest godina. Na individualnom treningu u dvorani Osnovne škole Tina Ujevića, u polumraku, optuženik joj je, dok se istezala na švedskim ljestvama, prišao s leđa i počeo masirati noge. Potom joj je preko kimona stavio ruku na genitalno područje te joj kružnim pokretima dodirivao spolovilo odnosno masirati klitoris, pri čemu je, prema njezinu iskazu, takvo dodirivanje trajalo približno jednu minutu. Kada je na njegovo pitanje odgovara li joj to odgovorila riječima: „Ne baš“, optuženik joj je rekao: „Ma ti samo zatvori oči i uživaj.“ Navela je da je ostala skamenjena, paralizirana i zbunjena te da nakon toga više nije dolazila na individualne treninge niti se is tezala u njegovoj blizini.

Opisala je i komunikaciju putem poruka, navodeći da su se one isprva odnosile na natjecanja i karate, a potom postajale sve osobnije i intimnije. Iskazala je da joj je optuženik slao poruke u kojima joj je govorio da mu nedostaje i da je voli, a poslao joj je i glasovnu poruku u kojoj joj je šapćući govorio da „sav drhti od uzbuđenja“, nakon čega ga je blokirala i prekinula svaku daljnju komunikaciju.

Na pitanje poznaje li ZJ, NN i LN odgovorila je da ih sve poznaje, ali da nitko od njih nije vidio što se događalo jer je tijekom opisanog događaja bila sama s optuženikom na individualnom treningu. Navela je da je intimna pitanja pred grupom postavljao dovoljno tiho da ih ostali nisu mogli čuti, a da im je naknadno ispričala što se događalo, pri čemu su komentirali da je optuženik „takav“ i da se zna kako se ponaša.

7.4. Iskaz oštećenice ŠJ

Oštećenica ŠJ iskazala je da je karate počela trenirati 2003. godine, kada je imala deset godina. Navela je da je optuženik od početka uspoređivao karate sa seksom, zahtijevao bezuvjetnu poslušnost te od polaznika tražio da ga oslovljavaju riječima „najdraži trener“.

Opisala je da bi joj optuženik, kada je imala približno trinaest godina, za vrijeme istezanja na ljestvama prilazio s leđa, priljubio se uz nju, jednom je rukom držao za struk, a drugom prelazio po unutarnjoj strani bedara prema stražnjici i preponama. Pritom joj je govorio da je seksi i privlačna. Navela je i da ju je dodirivao po grudima pod izgovorom provjere nosi li štitnik za prsa te da je, gledajući u nju, oblizivao usne.

Kao događaj koji ju je konačno potaknuo na prestanak treniranja opisala je situaciju iz 2015. godine, kada ju je optuženik objema rukama čvrsto uhvatio za stražnjicu i stisnuo uz sebe, iz čega se morala silom otrgnuti.

Navela je da ju je nakon odlaska iz kluba grizla savjest zbog djevojčica koje su nastavile trenirati. Zbog toga je pozvala majku JJ na kavu i upozorila je na ponašanje optuženika. Prema njezinu iskazu, Dorina joj je majka odmah rekla da joj je JJ već ispričala što se događa, premda je unatoč tome nastavila dovoditi dijete na treninge.

Navela je da joj se optuženik nakon smrti oca obraćao na emocionalan način kada je imala petnaest godina.

7.5. Iskaz oštećenice KJ

Oštećenica KJ iskazala je da je karate počela trenirati s devet ili deset godina u dvorani Osnovne škole Tina Ujevića. Navela je da optuženik u početku nije obraćao posebnu pozornost na nju, već je tek nakon određenog vremena počeo graditi odnos povjerenja, zbog čega je stekla dojam da mora zaslužiti njegovu pažnju i povjerenje. Iskazala je da je optuženik bio dobro upoznat s njezinim privatnim životom, obiteljskim prilikama, školovanjem i drugim osobnim okolnostima, pri čemu je upravo zbog teške obiteljske situacije razvila prema njemu veliko povjerenje.

Opisala je da ju je optuženik tijekom istezanja na gotovo svakom treningu dodirivao po bedrima i spolovilu pod izlikom ispravljanja stava i tehnike, govoreći joj da će tako postati bolja sportašica, da „blista“ i da joj se „cakle oči“. Navela je da ju je pozivao da na treninge dolazi sat vremena prije ostalih polaznika, kada bi u dvorani bili sami, te da je u tim prilikama dodirivanje bilo učestalije i intenzivnije, uključujući dodirivanje po spolovilu preko trenirke i ispod majice po golom tijelu. Iskazala je da se način na koji je optuženik nju dodirivao bitno razlikovao od načina na koji je stav ispravljao drugi treneri, navodeći da je optuženik dodire zadržavao predugo ili bi nakon ispravljanja stava prstima prelazio preko njezina tijela, zbog čega se osjećala neugodno.

Opisala je događaj iz 2016. godine, kada je imala sedamnaest godina. Navela je da ju je optuženik nakon treninga odvezao automobilom, zaključao vrata, poljubio u usta, pustio pornografski sadržaj te joj govorio da je neće pustiti dok ne doživi orgazam. Iskazala je da ju je prisiljavao da se dodiruje po spolovilu, dirao ju po grudima ispod odjeće, prstima prodirao u njezino spolovilo te od nje tražio da rukom dodiruje njegovo spolovilo, što je odbila. Navela je da joj je pri odlasku rekao da mora sama doživjeti orgazam i javiti mu kada se to dogodi.

U odnosu na fotografije iskazala je da joj je optuženik tijekom duljeg razdoblja govorio da je debela te od nje tražio da mu šalje fotografije na kojima je potpuno gola kako bi, navodno sa stručnog stajališta, procijenio njezin tjelesni razvoj i napredak u treniranju. Navela je da joj je na poslane fotografije odgovarao komentarima da izgleda „jebozovno“ ili „prečedno“. Prilikom policijskog prepoznavanja sa stopostotnom je sigurnošću prepoznala fotografije označene rednim brojevima 41, 42, 48, 67 i 68 kao fotografije vlastitog tijela. Iskazala je da fotografije pronađene na tvrdom disku nisu bile u izvornom obliku u kojem ih je poslala, već su bile naknadno izrezane i kadrirane tako da je naglasak stavljen isključivo na njezine spolne organe.

Oštećenica je navela da je prilikom prvog ispitivanja u policiji poricala dio događaja jer je željela zaštititi optuženika. Prema njezinu iskazu, optuženik joj je prethodno savjetovao da policiji kaže kako je fotografije slala dečku, a njemu ih slučajno proslijedila. Navela je da joj je 2019. godine dijagnosticirana depresija i posttraumatski stresni poremećaj te da se psihijatrijski liječi i pohađa grupnu psihoterapiju. Iskazala je da se prije podnošenja kaznene prijave o događajima povjerila članovima obi telji i najboljoj prijateljici.

7.6. Iskaz svjedoka GN

Svjedok RJ, bivši dečko oštećenice UJ, iskazao je da je već na početku njihove veze primijetio neuobičajen i izrazito intenzivan odnos između UJ i optuženika.

Naveo je kako su se svakodnevno telefonski čuli više puta dnevno te vodili duge razgovore, što mu je bilo neuobičajeno za odnos trenera i sportašice. Iz znatiželje je jednom prilikom pregledao arhiviranu WhatsApp komunikaciju na Mihaelinom mobitelu te je vidio velik broj poruka iz kojih je stekao dojam da se optuženik i UJ dopisuju poput osobe koje su u emotivnoj vezi, pri čemu su si međusobno izražavali osjećaje i slali fotografije i druge sadržaje. Zbog toga je više puta ispitivao UJ postoji li između nje i optuženika nešto više od trenerskog odnosa, no ona je to isprva poricala. Tek mu je nakon određenog vremena priznala da ju je optuženik ljubio, dirao po intimnim dijelovima tijela, tjerao da ga ručno spolno zadovoljava te da je i on na isti način zadovoljavao nju, pri čemu mu je rekla da spolni odnos nisu imali. Svjedok je naveo kako mu je UJ objasnila da joj je optuženik govorio kako je takav odnos normalan te da je tek naknadno postala svjesna da ono što se događalo nije bilo normalno.

Također je iskazao da se UJ bojala prijaviti optuženika jer joj je sport predstavljao cijeli život te je strahovala da će prijavom izgubiti sportsku karijeru, a kasnije mu je rekla da je saznala kako su i druge djevojke imale slična iskustva s optužen ikom.

Svjedok je potvrdio i da je UJ zbog posljedica navedenih događaja odlazila na psihoterapiju te da ju je jednom prilikom osobno pratio na terapijski tretman.

Naveo je da nema nikakvih saznanja da bi netko UJ nagovarao na lažno prijavljivanje optuženika te da joj je povjerovao upravo zato što su njegova ranija opažanja o neuobičajenom odnosu s optuženikom odgovarala onome što mu je kasnije priznala.

7.7. Iskaz svjedoka LN

Svjedok LN iskazao je da je karate u Karate klubu Student počeo trenirati u prvom razredu osnovne škole, a kod optuženika približno od petog razreda. Naveo je da je optuženik redovito govorio o masturbaciji, i grupno svim polaznicima i pojedinačno, te da su takvi razgovori bili prisutni gotovo na svakom treningu. Najmlađe djevojčice kojima je optuženik govorio o takvim temama imale su, prema njegovoj procjeni, približno dvanaest godina.

Iskazao je da je optuženik i njega, kao muškog polaznika, dodirivao tijekom istezanja, ali da su djevojke dobivale znatno više takve pažnje, uključujući dodirivanje po stražnjici, prsima i nogama. Opisao je da bi optuženik stavio ruku na stražnjicu polaznice, objašnjavao položaj tijela i pomicao kuk dok ne bi postigao željeni položaj. Naveo je da su, za razliku od optuženika, drugi treneri tehniku ispravljali kratkim dodirom, dok je optuženik dodire zadržavao osjetno dulje. Takve je dodire opisao kao granične, odnosno kao dodire u području između genitalija i noge te između prsa i ramena. Dodao je da su tijekom istezanja svi polaznici stajali vrlo blizu jedni drugima te da su svi mogli vidjeti način na koji je optuženik dodirivao članove kluba.

Potvrdio je da je 2015. godine razgovarao s FJ i ŠJ, koje su mu izričito rekle da im je neugodno zbog optuženikova dodirivanja i neprimjerenih razgovora. Naveo je da je zajedno s FJ o tome razgovarao i s DN, nakon čega je, prema njegovom dojmu, došlo do promjene u ponašanju optuženika, barem u dijelu koji se odnosio na dodirivanje tijekom istezanja na ljestvama.

Svjedok je iskazao da je nakon pokretanja postupka, na zamolbu supruge optuženika, potpisao izjavu u njegovu korist, pojašnjavajući da je to učinio jer mu je bilo neugodno odbiti njezin zahtjev, pri čemu je naglasio da tom izjavom nije mogao potvrditi da optuženik nije neprimjereno postupao prema drugim članovima kluba.

Na raspravi je potvrdio da je optuženik znao govoriti o masturbaciji pred svim polaznicima i pojedinačno te da je i njemu osobno govorio o tome. Potvrdio je i da je optuženik polaznike dodirivao tijekom istezanja na ljestvama uz objašnjenje da se time ispravlja stav i tehnika.

7.8. Iskaz svjedoka NN

Svjedok NN iskazao je da od rujna 2003. godine aktivno trenira karate u Karate klubu Student te da je od 2011. do 2018. godine bio reprezentativac. Potvrdio je da su treninzi sadržavali dvosmislene izjave seksualne konotacije koje je optuženik upućivao svim polaznicima, od najmlađih do najstarijih.

Naveo je da je optuženik uspoređivao karate i seks te koristio izraze poput „uđi dublje“ ili „jeste li svršili“, čime je stvarao seksualnu konotaciju. Na pitanje je li navedene izjave shvaćao u seksualnom smislu odgovorio je potvrdno.

Iskazao je da je optuženik i njega osobno dodirivao po stražnjici tijekom namještanja položaja kukova, pri čemu bi ruka ponekad skliznula prema stražnjici ili se nalazila dijelom na stražnjici, a dijelom na kuku.

Potvrdio je da ga je ŠJ jednom prilikom nazvala telefonom i, plačući, rekla mu da ju je optuženik primio za stražnjicu. Naveo je da ga je taj poziv uznemirio, ali da zbog mladosti i neiskustva nije znao kako reagirati. Iskazao je i da je SN komentirala kako ju je optuženik uhvatio za stražnjicu prilikom namještanja položaja kukova, ali je ona to tada smatrala normalnim.

Naveo je da mu je optuženik zbog svojeg položaja u Karate savezu na natjecanjima više odmagao nego pomagao. Također je izjavio da ne vjeruje da bi bilo moguće na treningu nekome uvući ruku u gaćice, a da to nitko ne primijeti, pri čemu se radilo o njegovoj osobnoj procjeni, a ne o neposrednom opažanju konkretnog događaja.

7.9. Iskaz svjedoka ZJ

Svjedok ZJ iskazao je da od 2001. godine trenira u Karate klubu Student te da je redovito slušao seksualne priče i šale optuženika na treninzima, ali ih je u to vrijeme smatrao uobičajenim dijelom klupskog okruženja.

Potvrdio je da je optuženik dodirivao djevojčice i dječake pri ispravljanju položaja tijela te da bi mu ruka ponekad skliznula na stražnjicu polaznika. Naveo je da je jednom čuo kako optuženik nekom polazniku govori: „Joj, oprosti“. Svjedok je naveo da je iz toga zaključio kako je dodir bio nehotičan.

Potvrdio je da je posjedovao ključeve dvorane te da je najčešće posljednji ostajao i zaključavao prostor. Iskazao je i da je vidio UJ kako ulazi u automobil optuženika.

Potvrdio je da su na treninzima bile prisutne seksualne šale i dvosmislene izjave. Naveo je da su mlađe djevojčice, od kojih su neke imale između deset i dvanaest godina, znale pitati što takve izjave znače, dok se njemu i ostalim starijim polaznicima to tada nije činilo ozbiljnim.

Naveo je da je bio u kratkoj vezi sa ŠJ te da mu je ona telefonom rekla kako ju je optuženik uhvatio za stražnjicu, ali da tome u to vrijeme nije pridavao dovoljan značaj.

Svjedok je u jednom od ranijih iskaza naveo da nije primijetio dodire koje bi smatrao neprimjerenima, iako je bio prisutan na gotovo svakom treningu, pri čemu je razmak između polaznika bio približno jedan metar ili manji. Potvrdio je da je optuženik pričao seksualne priče, ali ih je smatrao nevinima. Kao primjer naveo je pitanje „jeste li svršili“ koje bi optuženik izgovorio na kraju treninga, a kojemu bi se i sam nasmijao.

7.10. Iskaz svjedoka PJ

Svjedok PJ iskazao je da od 2000. godine trenira u Karate klubu Student te da je slušao optuženikove razgovore i govore koji su imali seksualne konotacije, ali ih je doživljavao kao nešto smiješno.

Naveo je da je Jelena Abramović 2016. godine razgovarala s njim i rekla mu da optuženik dira djevojke, ali mu je pritom rekla da nju osobno nije dirao.

Naknadno je razgovarao s MN, VN i NV, koje su mu rekle da se njima ništa neprimjereno nije događalo.

Potvrdio je da peta kata postoji i da sadrži pokret hvatanja u međunožje, ali je naveo da se taj pokret izvodi kao iskorak s ispruženom rukom prema međunožju protivnika, bez stvarnog kontakta.

Iskazao je da su grupni treninzi uvijek bili miješani, da vrata dvorane tijekom treninga nisu bila zaključana te da su roditelji mogli prisustvovati treninzima. Naveo je da nije vidio kako optuženik vozi UJ kući s treninga te da mu se nijedna od oštećenica nije požalila na optuženikovo ponašanje.

7.11. Iskaz svjedoka IJ

Svjedok IJ iazao je da je od četvrte do osamnaeste godine svakodnevno trenirao karate u Karate klubu Student te da nema neposrednih saznanja o kaznenim djelima koja su predmet ovog postupka. Naveo je da su se treninzi održavali grupno, u mješovitim skupinama, te da individualnih treninga nije bilo. Iskazao je da je optuženik vodio treninge najmanje tri puta tjedno, a kada nije bio prisutan treninge je vodio njegov sin DN. Naveo je da su roditelji povremeno dolazili promatrati treninge, da po završetku treninga nitko od polaznika nije ostajao sam u dvorani te da su svi zajedno odlazili, nakon čega bi optuženik zaključavao dvoranu.

Iskazao je da je tijekom istezanja optuženik znao dodirivati polaznike po kuku radi ispravljanja položaja tijela, ali da nije vidio da bi ih dodirivao po preponama ili drugim intimnim dijelovima tijela. Naveo je da nije čuo da bi optuženik na treninzima pričao šale ili vodio razgovore seksualnog sadržaja te da nikada nije vidio da bi se prema bilo kojoj od oštećenica ponašao neprimjereno.

Nadalje je naveo da je za ovaj kazneni postupak saznao od svoje majke, koja mu je rekla da je optuženik prijavljen zbog seksualnog diranja djevojaka iz kluba, ali nije znao od koga je ona to saznala. Iskazao je da poznaje UJ, BJ, FJ, ŠJ i KJ isključivo s treninga i natjecanja te da mu nijedna od njih nikada nije rekla da bi ih optuženik spolno uznemiravao. Na kraju je naveo da ne zna razlog zbog kojeg su oštećenice prijavile optuženika, ali da osobno smatra kako se događaji opisani u optužnici nisu dogodili jer poznaje optuženika kao svog dugogodišnjeg trenera.

7.12. Iskaz svjedoka DJ

Svjedok DJ iskazao je da je od 2013. do 2018. ili 2019. godine rekreativno trenirao karate u Karate klubu Student te da nikada nije primijetio neprimjereno ponašanje optuženika. Svoje iskustvo s optuženikom opisao je pozitivno, navodeći da mu je optuženik mnogo pomogao u pronalaženju volje za sportom.

U odnosu na Hrvatski karate savez iskazao je da mu je predsjednik Saveza ŠN posredno, preko FN, oca jednog od njegovih polaznika, prenio poruku da bi za njega bilo bolje da se makne od NJ.

Naveo je i da mu je na natjecanju u Brežicama, odnosno Balkanskom prvenstvu 2019. godine, RN rekao da su „svi pedofili iz Zagreba“ i da se moraju kloniti natjecanja.

Iskazao je svoje mišljenje da su čelnici Hrvatskog karate saveza bili uključeni u pokretanje kaznenog postupka, ali nije naveo neposredna saznanja kojima bi takvu tvrdnju mogao potvrditi.

7.13. Iskaz svjedokinje VJ

Svjedokinja VJ iskazala je da je redovito trenirala u Karate klubu Student od 2001. do 2007. ili 2008. godine, a povremeno sve do 2014. ili 2015. godine, te da je bila natjecateljica.

Navela je da tijekom cijelog navedenog razdoblja nije imala nikakvih saznanja o neprimjerenom ponašanju optuženika niti je sama doživjela takvo ponašanje.

Posebno je istaknula da je optuženik nikada nije dodirivao tijekom istezanja te da su sve upute koje joj je davao bile isključivo verbalne.

Navela je da od oštećenica poznaje samo ŠJ, ali da joj se ona nikada nije požalila na optuženikovo ponašanje. Iskazala je i da je danas u prijateljskom odnosu sa suprugom optuženika, dok je raniji odnos s optuženikom bio isključivo odnos polaznice i trenera.

7.14. Iskaz svjedokinje UN

Svjedokinja UN iskazala je da je kao natjecateljica na treninge dolazila i do osam puta tjedno. Navela je da nije imala individualne treninge s optuženikom jer su uvijek bila prisutna još najmanje dva ili tri polaznika.

Iskazala je da nije osobno doživjela neprimjereno ponašanje optuženika niti je takvo ponašanje primijetila prema drugim polaznicima.

Navela je da joj je ŠJ jednom prilikom na Cvjetnom trgu predložila da zajedno pronađu drugi klub jer u Karate klubu Student nije dobro i trener nije normalan, pri čemu joj je rekla da ju je optuženik neprimjereno dirao. Svjedokinja je iste večeri navedeno prenijela optuženiku na treningu, nakon što je ŠJ već bila izbačena iz kluba.

Iskazala je i da natjecatelji Karate kluba Student nisu imali povlašten položaj zbog optuženikovih veza, nego su im drugi prigovarali da na natjecanjima prolaze upravo zahvaljujući tim vezama.

7.15. Iskaz svjedokinje MJ

Svjedokinja MJ iskazala je da je trenirala u Karate klubu Student od 2009. do 2019. ili 2020. godine te da tijekom cijelog tog razdoblja nije osobno doživjela neprimjereno ponašanje optuženika niti ga je primijetila prema drugim polaznicima.

Navela je da tijekom istezanja nije bilo fizičkih dodira, nego bi optuženik verbalno davao upute poput „podigni nogu“, bez dodirivanja polaznica.

Iskazala je da se nikada nije dopisivala s optuženikom putem mobilnog telefona, da od nje nije tražio fotografije te da joj nije poznato jesu li se druge djevojke dopisivale s njim.

Za predmet je saznala kada je FJ nazvala njezinu majku. Navela je da se posljednji put čula s optuženikom na obiteljskom okupljanju u kući DN izvan Zagreba, prije pandemije bolesti COVID-19.

7.16. Iskaz svjedokinje EJ

Svjedokinja EJ iskazala je da je karate u Karate klubu Student počela trenirati u rujnu 2016. godine te da osobno nikada nije doživjela neprimjerene dodire ni seksualizirane komentare optuženika.

Navela je da je prisustvovala razgovorima optuženika s muškim članovima kluba koji su imali seksualnu konotaciju, ali da njoj osobno takve izjave nikada nisu bile upućene.

Potvrdila je da je FJ nazvala njezinu majku i rekla joj da se optuženik neprimjereno ponašao prema njoj te da je isto činio i EJ, što je svjedokinja zanijekala.

Iskazala je da je optuženik govorio polaznicima da ga moraju bezuvjetno slušati žele li uspjeti u sportu, ali je napomenula da su slične izjave koristili i drugi treneri.

Navela je da se posljednji put čula s optuženikom u prosincu 2021. godine, kada joj je bila potrebna njegova psihološka podrška prije natjecanja, te da ga i dalje poštuje.

7.17. Iskaz svjedokinje JJ

Svjedokinja JJ iskazala je da tijekom treniranja nije primijetila neprimjereno ponašanje optuženika. Navela je da je optuženik na jednak način vodio treninge za djevojčice i dječake.

Potvrdila je da je optuženik znao fizičkim dodirom ispravljati položaje polaznika, pri čemu je prema njezinu iskazu dodirivao potkoljenice i nadlaktice, što je ona smatrala prihvatljivim.

Na naknadno postavljena pitanja navela je da joj je optuženik jednom dodirnuo vanjsku stranu bedra, što joj je zasmetalo. Nakon treninga rekla mu je da joj je takav dodir neugodan, nakon čega je optuženik s time prestao.

Navedeni se dio iskaza razlikovao od njezinih ranijih odgovora u kojima je poricala dodirivanje po preponama ili stražnjici. Njezina je majka tijekom postupka navela da joj je JJ govorila o neprimjerenim dodirima i izjavama optuženika, što JJ u tom obl iku nije potvrdila.

7.18. Iskaz svjedokinje OJ

Svjedokinja OJ iskazala je da je njezina kći JJ od 2010. godine trenirala u Karate klubu Student. Na raspravi je najprije navela da nema saznanja o kaznenim djelima koja su predmet postupka.

Iskazala je da je često gledala treninge svoje kćeri i da vrata dvorane nikada nisu bila zaključana.

Na pitanja državnog odvjetnika navela je da joj je JJ rekla kako ju je optuženik u dva ili tri navrata primio za prepone i na taj način ispravljao njezin položaj tijela. Takvo je postupanje JJ izazivalo nelagodu te nije željela da je optuženik na taj način ispravlja. Svjedokinja i njezin suprug savjetovali su kćeri da optuženiku kaže da s takvim ponašanjem prestane.

Navela je i da joj se ŠJ obratila te je upozorila da pripazi na svoju kćer.

7.19. Iskaz svjedokinje ČJ

Svjedokinja ČJ iskazala je da nema neposrednih saznanja o kaznenim djelima koja su predmet postupka te da njezina kći EJ poriče bilo kakvo neprimjereno ponašanje optuženika prema njoj.

Navela je da joj se obratila FJ, koju prethodno nije poznavala, te joj rekla da joj je optuženik uništio život i zavlačio ruku u gaćice. Svjedokinja je iskazala da joj tada nije povjerovala.

Nakon toga je o svemu razgovarala s kćeri, koja je zanijekala neprimjereno ponašanje optuženika. Navela je da optuženik nikada nije bio nedostupan roditeljima te da je s njim u dobrim osobnim odnosima.

Iskazala je da je optuženik znao voziti njezinu kćer EJ, JJ i UN kući s treninga. Navela je i da su ona i suprug približno godinu i pol dana dolazili gledati svaki trening njihove kćeri jer ona nije poznavala Zagreb.

7.20. Iskaz svjedokinje GV

Svjedokinja GV je iskazala da nema neposrednih saznanja o kaznenim djelima koja su predmet ovog postupka. Navela je da je njezina kći MJ trenirala karate u Karate klubu Student, pretežito kod DN, a kasnije je, kako je napredovala, povremeno trenirala i kod optuženika. Iskazala je da je za navode o neprimjerenom ponašanju optuženika prvi put saznala kada ju je putem Facebooka kontaktirala FJ, koja joj je preporučila da razgovara s kćeri i razmotri premještaj u drugi klub jer su ona i još neke djevojke doživjele neugodnosti od optuženika. Navela je da je nakon razgovora s kćeri, koja joj je rekla da nije doživjela nikakve neugodnosti, kontaktirala i roditelje drugih djevojčica koje su trenirale u istom terminu, nakon čega su o svemu obavijestili DN.

Nadalje je iskazala da su roditelji za vrijeme treninga redovito boravili u blizini dvorane ili promatrali treninge kroz prozor te da je u klubu vladala otvorena i prijateljska atmosfera. Navela je da nikada nije primijetila da bi vrata dvorane bila zaključana tijekom treninga, da njezina kći nije imala individualne treninge s optuženikom niti ju je on vozio kući. Također je potvrdila da je policiji, a potom i DN, dostavila ispis poruka koje joj je 2016. godine putem društvenih mreža poslala FJ, pri čemu je pojasnila da s FJ nije razgovarala telefonom, već isključivo razmjenom pisanih poruka.

7.21. Iskaz svjedokinje TJ

Svjedokinja TJ iskazala je da njezina kći UN već sedam godina trenira u Karate klubu Student te da joj se nikada nije požalila na neprimjereno ponašanje optuženika.

Navela je da nije bila u kontaktu s FJ i da ne zna o kome je riječ. Iskazala je da je njezina kći trenirala zajedno s EJ i JJ, dok od oštećenica po imenu poznaje samo UJ.

Odnos nje i supruga s optuženikom opisala je kao uobičajen odnos roditelja i trenera, koji se svodio na kratke razgovore prije ili nakon treninga. Veličinu dvorane procijenila je na približno četrdeset do pedeset četvornih metara.

7.22. Iskaz svjedokinje ĆJ

Svjedokinja ĆJ iskazala je da joj se kći UJ u ožujku 2018. godine, plačući, povjerila da više ne može držati događaje u tajnosti i da želi prijaviti optuženika.

Prema njezinu iskazu, UJ joj je opisala događaj s putovanja u Veneciju, navodeći da joj je optuženik zavlačio prste u gaćice i dodirivao je po spolovilu. Ispričala joj je i da ju je dodirivao u automobilu tijekom vožnji kući s treninga.

Svjedokinja je primijetila učestale telefonske pozive i poruke između optuženika i njezine kćeri. Navela je da je UJ morala dolaziti na treninge prije ostalih i ostajati nakon završetka treninga.

Prema njezinu iskazu, UJ je sve tajila jer joj je optuženik obećavao da će je dovesti do naslova prvakinje pod uvjetom da sluša samo njega.

Nakon što joj se kći povjerila, obitelj je potražila stručnu pomoć. Svjedokinja je navela da UJ i dalje ima psihičke posljedice te da je cijela obitelj zbog predmetnih događaja bila izložena izrazitom psihičkom stresu.

7.23. Iskaz svjedoka CJ

Svjedok CJ iskazao je da mu je supruga u veljači ili ožujku 2018. godine rekla da joj se UJ povjerila i navela da ju je optuženik seksualno zlostavljao.

Naveo je da prije toga nije znao za navedene događaje te da je, kada je za njih saznao, bio izvan sebe. Potvrdio je i da je bio svjestan učestalih telefonskih poziva optuženika njegovoj kćeri.

7.24. Iskaz svjedokinje AJ

Svjedokinja AJ, sestra oštećenice UJ, iskazala je da je primijetila kako njezina sestra postaje depresivna, zatvara se u sebe, zanemaruje školu i djeluje psihički odsutno.

Kada bi je pitala što se događa, UJ bi odgovarala da trener ima velike planove za nju i da joj pruža mogućnost napretka u sportu.

Svjedokinja je navela da se, na temelju znanja stečenog tijekom studija psihologije, počela bojati za sestru te je o tome obavijestila majku.

Na raspravi je iskazala da je obitelj u potpunosti povjerovala UJ, da ona nije sklona laganju ni izmišljanju te da se sama odlučila na prijavljivanje optuženika. Navela je da nitko nije utjecao na UJ da podnese kaznenu prijavu niti da iskazuje na određeni način.

Njezin je iskaz na raspravi bio opširniji i izravniji od iskaza iz prethodnog postupka, što je objasnila protekom vremena i naknadnim osvještavanjem događaja.

7.25. Iskaz svjedokinje CN

Svjedokinja CN, majka oštećenice BJ, iskazala je da joj je kći, kada je imala približno dvanaest ili trinaest godina, rekla da joj optuženik na čudan način često popravlja kimono, zbog čega mu je morala micati ruku, te da joj je u jednoj ili više prilika zavlačio ruku u gaćice.

BJ joj je rekla da se slično ponašanje događalo i drugim djevojčicama u klubu, pri čemu je posebno spomenula ŠJ i MN.

Svjedokinja je kćeri rekla da odmah prestane trenirati, ali je MN inzistirala na nastavku treninga jer je smatrala da zna kako postupati s optuženikom.

Navela je da nema saznanja da bi bilo koja osoba iz Hrvatskog karate saveza utjecala na njezinu kćer da lažno prijavi optuženika.

7.26. Iskaz svjedokinje LV

Svjedokinja UV iskazala je da je u klubu primijetila neprofesionalnu i manipulativnu atmosferu. Navela je da je optuženik koristio prilike da polaznike dodiruje po kukovima i bedrima pod izgovorom namještanja položaja tijela, što je njoj bilo neugodno.

Iskazala je da su na treninzima bile prisutne seksualne teme i komentari. Kao primjer navela je da joj je optuženik rekao kako će gubiti borbe sve dok borbu ne shvati kao seks, odnosno kao svršavanje. Zbog takvih je izjava namjerno kasnila na treninge kako bi izbjegla uvodne razgovore.

Navela je da je jednom prilikom, kada je kasnila na trening, susrela FJ i ŠJ, koje su joj rekle da se makne iz kluba jer ondje nije normalna i zdrava atmosfera.

Iskazala je i da joj se UJ povjerila te ispričala da ju je optuženik dirao tijekom vožnji kući, dodirivao po bedrima i spolovilu te da joj je na natjecanjima bilo vrlo neugodno i da je ondje pokušao nešto poduzeti prema njoj.

7.27. Iskaz svjedokinje HJ

Svjedokinja HJ iskazala je da je trenirala u Karate klubu Student te da tijekom tog razdoblja nije primijetila neprimjereno ponašanje optuženika.

Navela je da je optuženik na jednak način vodio treninge za djevojčice i dječake. Iskazala je da je dolazila sat vremena ranije na trening, ali samo zato da bi dovela mlađeg brata, trenirala s njim, a zatim nastavila trening sa svojom grupom.

Izričito je navela da nije dolazila na individualne treninge na kojima bi bila sama s optuženikom. Optuženik je nikada nije vozio kući s treninga niti su na natjecanjima bili smješteni u istoj hotelskoj sobi.

7.28. Iskaz svjedokinje BV

Svjedokinja BV, koja je karate trenirala od 1981. do 1994. godine i koja je danas trenerica u Karate klubu Trešnjevka, iskazala je da tijekom svojeg treniranja nije primijetila neprimjereno ponašanje optuženika.

Kao trenerica navela je da polaznike ne dodiruje po intimnim dijelovima tijela, nego eventualno po ramenima ili križima. Prilikom istezanja na ljestvama može primiti petu noge polaznika i pomaknuti je na višu prečku, ali djecu ne dodiruje po drugim dijelovima tijela.

Izričito je navela da nikada dodirom ne provjerava nose li polaznice štitnik za prsa niti zavlači ruke u kimono. Prema njezinu iskazu, peta kata izvodi se u prazno, bez kontakta s drugom osobom.

Navela je da je jednom treningu u prostoru u Prolazu sestara Baković mogla prisustvovati i njezina majka, koja je sjedila na klupi i ispravljala testove, te da bi sigurno reagirala da je primijetila nešto neprimjereno.

7.29. Iskaz svjedokinje HN

Svjedokinja HN iskazala je da je karate u Karate klubu Student trenirala od 1981. do 1994. godine. Tijekom tog dugogodišnjeg razdoblja nije primijetila seksualizirano ponašanje optuženika niti je čula glasine o takvom ponašanju.

Svjedokinja je u klubu trenirala u razdoblju koje je u cijelosti prethodilo vremenskom okviru obuhvaćenom optužnicom te nije poznavala nijednu od oštećenica.

7.30. Iskaz svjedokinje JN

Svjedokinja JN iskazala je da je karate u Karate klubu Student trenirala od 1991. ili 1992. do 2004. ili 2005. godine te da je bila natjecateljica.

Navela je da tijekom cijelog navedenog razdoblja, uključujući treninge pet dana tjedno u različitim dvoranama, nije doživjela niti primijetila seksualizirano ponašanje optuženika.

Potvrdila je da je optuženik dodirivao polaznike pri ispravljanju položaja tijela i tijekom vježbi istezanja, uključujući dodire po kukovima, nogama i preponama, ali je navela da su tako postupali i drugi treneri, među kojima L, U i FV .

Opisala je optuženika kao osobu koja je mnogo govorila na treninzima, održavala živopisne govore i pokušavala motivirati polaznike. Nije poznavala nijednu od oštećenica.

7.31. Iskaz svjedokinje GJT

Svjedokinja GJT iskazala je da je karate u Karate klubu Student počela trenirati 1990. ili 1991. godine, kada je imala približno osam ili devet godina, te da je trenirala do svoje osamnaeste godine.

Navela je da tijekom cijelog tog razdoblja, uključujući razdoblje aktivnog natjecanja, nije primijetila neprimjereno ponašanje optuženika prema sebi ni prema drugim polaznicima.

Potvrdila je da je optuženik pri ispravljanju položaja tijela dodirivao polaznice i polaznike po kukovima i preponama, ali je navela da je to činio jednako prema djevojčicama i dječacima.

Iskazala je da su roditelji dolazili na treninge i promatrali ih. Za predmet je saznala od optuženika i članova njegove obitelji, s kojima je ostala u kontaktu, pri čemu su njezina majka i supruga optuženika bliske prijateljice.

7.32. Iskaz svjedoka BN

Svjedok BN iskazao je da je na sjednici Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza u rujnu 2018. godine saznao da je optuženik uhićen te da je upravo zbog toga sazvana sjednica.

Naveo je da su RN i ŠN na toj sjednici iznosili informacije o kaznenom postupku i tvrdili da se njime dovodi u pitanje funkcioniranje Hrvatskog karate saveza.

Prema njegovu iskazu, na sjednici je prenesena poruka da, ako optuženik podnese ostavku i povuče se sa svih funkcija u Hrvatskom karate savezu, protiv njega neće biti novih prijava, dok će se, ako to ne učini, pojaviti i druge osobe koje će ga teretiti.

Naveo je da su tu poruku čuli i KN i ŠV.

Iskazao je i da je nakon završetka službenog dijela sjednice pristigao njemu nepoznat visoki muškarac koji je razgovarao s ŠN. ŠN je nakon tog razgovora komentirao da su na optuženikovu prijenosnom računalu pronađene kompromitirajuće fotografije i da je optuženik monstrum.

Svjedok je naveo da nema saznanja da bi bilo tko nagovarao oštećenice na lažno prijavljivanje optuženika.

7.33. Iskaz svjedoka ŠV

Svjedok ŠV iskazao je da je tijekom četiri i pol mandata, od kojih je svaki trajao četiri godine, bio član Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza.

Potvrdio je da je bio prisutan na sjednici Upravnog odbora u jesen 2018. godine te da je RN na toj sjednici u dva navrata rekao da će se, ako se optuženik bude miješao u sazivanje i održavanje izvanredne izborne skupštine Hrvatskog karate saveza, pojaviti još tri ili četiri djevojke koje će ga teretiti za kaznena djela.

Naveo je da je navedenu izjavu prenio supruzi i kćeri optuženika.

Iskazao je i da je, prema njegovim saznanjima, zapisnik sa sjednice održane 2. lipnja 2018. godine bio krivotvoren.

7.34. Iskaz svjedoka KN

Svjedok KN potvrdio je da je bio prisutan na sjednici Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza 2018. godine.

Naveo je da je RN rekao kako optuženika, nakon izlaska iz istražnog zatvora, treba upozoriti da se smiri i ništa ne poduzima jer postoje i druge ženske osobe koje bi ga mogle teretiti za slična kaznena djela.

Iskazao je da od oštećenica poznaje UJ, ŠJ, BJ i FJ jer su bile natjecateljice, ali da s njima nije razgovarao o ovom predmetu.

Naveo je da nije bio prisutan na navodnoj sjednici Upravnog odbora od 2. lipnja 2018. godine. Izrazio je sumnju u cijelu situaciju, navodeći kao neuobičajeno to što je ŠN s plaćene funkcije prešao na neplaćenu funkciju predsjednika Saveza, ali je istaknuo da nema neposrednih saznanja o postojanju urote.

7.35. Iskaz svjedoka ŠN

Svjedok ŠN iskazao je da je u Hrvatskom karate savezu prisutan 37 godina te da je posljednjih pet godina predsjednik Saveza.

Potvrdio je da je bio prisutan na sjednici Upravnog odbora u jesen 2018. godine, ali je zanijekao da je pred njim bilo tko rekao kako će se pojaviti nove oštećenice ako se optuženik ne smiri.

Naveo je da je odmah nakon saznanja o uhićenju optuženika ponudio pomoć njegovoj obitelji.

Iskazao je da ni on ni osobe iz njegova okruženja nisu nagovarali oštećenice na lažno prijavljivanje te da nije bio u kontaktu s oštećenicama. Naveo je da su oštećenice tijekom prethodnih pet ili šest godina nestale iz karate sporta.

Izrazio je razočaranje načinom na koji ga optuženik povezuje s predmetom, navodeći da mu je nakon osamnaest godina suradnje neprihvatljivo da se obrana optuženika temelji na takvim tvrdnjama.

7.36. Iskaz svjedoka RN

Svjedok RN iskazao je da o kaznenim djelima koja su predmet postupka zna samo iz medija i da nema neposrednih saznanja.

Potvrdio je da je bio glavni tajnik Hrvatskog karate saveza dok je optuženik bio njegov predsjednik te je opisao svoju ulogu u organizaciji Saveza, uključujući sudjelovanje u pripremi saborske sjednice u Sisku.

Izričito je zanijekao da je na sjednici Upravnog odbora u jesen 2018. godine rekao kako će se pojaviti nove oštećenice ako se optuženik bude miješao u izbore. Naveo je da to sigurno nije rekao te da se s iskazima KN i ŠV apsolutno ne slaže.

Iskazao je i da zapisnik sa sjednice od 2. lipnja 2018. godine nije krivotvoren.

7.37. Iskaz svjedoka FN

Svjedok FN iskazao je da poznaje optuženika te da je njegov sin ranije trenirao u Karate klubu Tuškanac, u kojem je treninge također vodio optuženik.

Naveo je da nema saznanja o kaznenim djelima koja su predmet postupka.

Iskazao je da mu je DJ rekao kako je ŠN posredno, preko njega kao roditelja, prenio poruku da bi za DJ bilo bolje da se makne od DN, koji je prijavljen kao zlostavljač.

Naveo je da nema saznanja o postojanju urote. Opisao je i atmosferu na natjecanju u Brežicama, gdje je RN navodno rekao da su svi iz [adresa] pedofili.

7.38. Iskaz svjedokinje ĐN

Svjedokinja ĐN iskazala je da je od 2016. do veljače 2019. godine bila predsjednica Sudačke komisije Hrvatskog karate saveza te da optuženika poznaje iz zajedničkog rada u Savezu.

Navela je da nema saznanja o kaznenim djelima koja su predmet postupka te da nikada nije vidjela da bi optuženik prema djevojkama poduzimao seksualne radnje niti se prema njoj ponašao neprimjereno.

Iskazala je da je i sama prošla kroz torturu unutar Hrvatskog karate saveza te da je u veljači 2019. godine smijenjena s funkcije predsjednice Sudačke komisije.

U odnosu na mogućnost da je ŠN motivirao oštećenice na lažno prijavljivanje navela je da je sve moguće, opisujući pritom navodne financijske nepravilnosti na Svjetskom karate kampu u Umagu, gdje je novac u gotovini navodno odlazio u crnu torbu za prijenosno računalo ŠN. Međutim, izričito je navela da nema saznanja da bi ŠN nagovarao oštećenice na lažno prijavljivanje.

7.39. Iskaz svjedokinje ON

Svjedokinja ON iskazala je da je tijekom 2017. i 2018. godine bila blagajnica Svjetskog karate kampa za mladež u Umagu te da ju je na tu dužnost odredio ŠN.

Navela je da su se troškovi hotela i kampa plaćali preko agencije, dok su se kotizacije za nastup natjecatelja primale u gotovini, dijelom u devizama, a dijelom u kunama. Nije znala koliki je bio ukupan iznos prikupljenih kotizacija.

Od oštećenica poznaje UJ, ŠJ i FJ, dok KJ i BJ ne poznaje. O kaznenim djelima koja su predmet postupka nema nikakvih saznanja.

7.40. Iskazi svjedoka ĆN, ČN, KV, ŽN i NJT

Svjedoci ĆN, ČN, KV, ŽN i NJT ispitani su kao osobe povezane s karate sportom ili Hrvatskim karate savezom.

Svaki od navedenih svjedoka iskazao je da nema neposrednih saznanja o kaznenim djelima koja su predmet postupka. Nijedan od njih nije bio u redovitom kontaktu s oštećenicama niti s optuženikom u okolnostima neposredno relevantnima za utvrđivanje događaja opisanih u optužnici.

7.41. Analiza vanjskog tvrdog diska SilverCrest MoBox

Iz izvješća o analizi računalnih podataka vanjskog tvrdog diska SilverCrest MoBox, serijskog broja F77032029957, proizlazi da je na navedenom mediju pronađeno šest fotografija maloljetnih oštećenica, i to jedna fotografija UJ te pet fotografija KJ, na kojima su prikazani njihovi spolni organi. Izvješće sadržava pregled pronađenih datoteka, njihovih tehničkih obilježja i lokacije na mediju te fotodokumentaciju izdvojenih fotografija.

7.42. Glasovna snimka i tekstualna komunikacija između optuženika i oštećenice FJ

Iz reproducirane glasovne snimke proizlazi da se optuženik obraća oštećenici FJ riječima: „ Pa kako si mi ti kako tvoj prelijepi nosić kroz kojeg moraš propuštati zrak..vidiš da mucam od uzbuđenja“ .

Iz sadržaja tekstualne komunikacije proizlazi da su optuženik i oštećenica međusobno razmjenjivali veći broj poruka, pri čemu se optuženik oštećenici u više navrata obraćao izrazima ljubavi te koristio izraze emocionalne bliskosti te emotikone srca i to u kasnim noćnim satima..

7.43. Optuženik je tijekom postupka dostavio više fotografija preuzetih s društvenih mreža pojedinih oštećenica, ispise njihovih javno dostupnih objava, komentare trećih osoba objavljene ispod pojedinih fotografija te novinske članke za koje je smatrao da su od značaja za svoju obranu.

8. RAŠČLAMBA I OCJENA VJERODOSTOJNOSTI DOKAZA

8.1. Ocjena iskaza oštećenice UJ

Sud je iskaz oštećenice UJ prihvatio kao vjerodostojan u svim odlučnim okolnostima. Njezin iskaz u svojoj je jezgri dosljedan, logičan i međusobno povezan, a razlike između iskaza danih u prethodnom postupku i na raspravi odnose se pretežito na opseg, redoslijed izlaganja i pojedine sporedne detalje, a ne na samu srž opisanih događaja. Oštećenica je u svim fazama postupka na podudaran način opisivala postupno uspostavljanje odnosa autoriteta i povjerenja, način fizičkog pristupanja tijekom treninga, izdvajanje iz skupine, vožnje automobilom te događaj za vrijeme zajedničkog boravka u Lignanu. Takva podudarnost u odlučnim činjenicama, uz prirodne razlike u razini detaljnosti, upućuje na autentično prisjećanje, a ne na naknadno konstruiranje iskaza.

Fragmentarnost pojedinih dijelova iskaza na raspravi ne umanjuje njegovu vjerodostojnost. Naprotiv, način izlaganja, zastajkivanje i emocionalna opterećenost oštećenice bili su u skladu s težinom sadržaja o kojem je iskazivala. Od oštećenice se ne može očekivati kronološki potpuno linearan i terminološki precizan prikaz višegodišnjih događaja, osobito kada opisuje postupno i ponavljano ponašanje osobe koja joj je istodobno bila trener, sportski autoritet i osoba od koje je očekivala napredovanje. Bitno je da je oštećenica ostala dosljedna u pogledu identiteta počinitelja, mjesta, načina i vrste radnji te okolnosti pod kojima su se one odvijale.

Njezin iskaz je u relevantnim dijelovima potvrđen drugim izvedenim dokazima. Iskaz GN potvrđuje neuobičajeno intenzivnu komunikaciju između oštećenice i optuženika, sadržaj poruka koji je prelazio uobičajeni odnos trenera i sportašice, optuženikov zahtjev da se poruke brišu te okolnost da je oštećenica naknadno govorila o spolnim radnjama. Iskazi ĆJ, CJ i AJ potvrđuju promjene u ponašanju oštećenice, učestalost komunikacije s optuženikom, njezino psihičko pogoršanje te okolnost da se obitelji povjerila prije pokretanja postupka. Ti su iskazi međusobno podudarni u bitnim elementima i ne ostavljaju dojam naknadnog zajedničkog usklađivanja sa ostalim oštećenicama.

Sud je posebno cijenio da iskaz oštećenice sadrži elemente koji ne idu isključivo u prilog težem terećenju optuženika. Oštećenica nije svaki kontakt s optuženikom prikazivala kao spolnu radnju niti je svaku komunikaciju opisivala kao prijetnju ili ucjenu, nego je razlikovala sportski kontekst, razgovore o natjecanjima i konkretne situacije u kojima je ponašanje optuženika prešlo granice trenerskog odnosa. Upravo činjenica da oštećenica nije svaki fizički kontakt niti svaku komunikaciju s optuženikom prikazivala kao kaznenopravno relevantnu, već je jasno razlikovala uobičajene sportske situacije od onih koje su prelazile granice dopuštenog, predstavlja okolnost koja povećava uvjerljivost njezina iskaza.

Isto tako, iskaz oštećenice u dijelu u kojem je navela da je optuženik tražio da mu šalje fotografije svog golog tijela što je ona i učinila, bio je jasan, detaljan i dosljedan tijekom cijelog postupka, pri čemu je uvjerljivo opisala da je fotografije slala isključivo na zahtjev optuženika, koji je od nje tražio da fotografira svoje golo tijelo i spolovilo te da nakon komunikacije briše poruke i fotografije kako ih drugi ne bi vidjeli. Takav iskaz potvrđen je i materijalnim dokazima izvedenima tijekom postupka, odnosno fotografijama pronađenima na tvrdom disku optuženika, koje je oštećenica prepoznala kao svoje te pojasnila okolnosti njihova nastanka. Sud nije našao nijednu okolnost koja bi dovodila u sumnju istinitost njezina iskaza u tom dijelu, osobito imajući na umu da je njezin iskaz logičan, životno uvjerljiv, međusobno dosljedan te u skladu s ostalim izvedenim dokazima, zbog čega ga je i u tom dijelu prihvatio kao vjerodostojan.

Nadalje, obrambeni prigovor prema kojem bi činjenica da je oštećenica nastavila trenirati, odlaziti na natjecanja i održavati kontakt s optuženikom isključivala istinitost njezina iskaza sud nije prihvatio. Nastavak treniranja i ostanak u odnosu s osobom od autoriteta nisu sami po sebi nespojivi s postojanjem zlostavljanja, osobito u situaciji u kojoj je oštećenica bila maloljetna, sportski ambiciozna i uvjerena da joj napredovanje ovisi o poslušnosti treneru. Sud smatra da sama činjenica što je oštećenica nastavila trenirati, odlaziti na natjecanja i održavati kontakt s optuženikom nije dostatna za zaključak da opisani događaji nisu istiniti, osobito imajući na umu njezinu dob, autoritet koji je optuženik imao kao trener te okolnosti u kojima se njihov odnos razvijao.

Nije prihvaćen ni argument obrane koji se temelji na činjenici da je oštećenica nakon navodnih događaja nastavila ostvarivati sportske rezultate, uključujući osvajanje medalje. Sportsko funkcioniranje neposredno nakon događaja ne isključuje proživljeno zlostavljanje. Sposobnost nastupa na natjecanju ne govori ništa pouzdano o tome što se prethodne noći dogodilo, osobito kada je riječ o osobi koja je godinama bila usmjeravana na disciplinu, rezultat i izvršavanje trenerovih uputa.

Neuvjerljiv je i prigovor vezan uz optuženikovu operacijsku ranu. Izostanak opisa rane ili zavoja ne predstavlja takvu prazninu koja bi dovela u pitanje cijeli iskaz. Oštećenica nije opisivala zdravstveno stanje optuženika, nego vlastiti doživljaj radnji koje su prema njoj poduzimane. Nije životno očekivati da bi maloljetna osoba u stresnoj i za nju seksualno invazivnoj situaciji morala registrirati, zapamtiti i poslije reproducirati svaki tjelesni detalj na optuženiku. Stoga činjenica da nije spomenula operacijsku ranu nema odlučnu dokaznu vrijednost.

Sud nije prihvatio ni tvrdnju da bi upis mlađe sestre oštećenice u isti klub nužno značio da se raniji događaji nisu zbili. Takva okolnost sama po sebi nije dovoljna za zaključak o neistinitosti iskaza. Odluke obitelji o nastavku sportskih aktivnosti mogu biti uvjetovane povjerenjem u klub, nepoznavanjem punog sadržaja događaja, autoritetom trenera, sportskim ambicijama i drugim okolnostima koje nisu nužno povezane s istinitošću ili neistinitosti iskaza oštećenice.

U odnosu na mogući motiv lažnog terećenja, sud nije utvrdio postojanje uvjerljivog osobnog, imovinskog ili drugog interesa oštećenice da protiv optuženika iznese ovako detaljan i za nju osobno opterećujući iskaz. Naprotiv, prijavljivanje je za oštećenicu značilo izlaganje vlastitog intimnog života, obiteljskih odnosa, psihičkih poteškoća i sportskog okruženja javnom i sudskom preispitivanju. Nisu utvrđene okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je bila nagovorena ili usmjeravana da neistinito tereti optuženika .

Sud je stoga zaključio da iskaz UJ jest vjerodostojan. On je dosljedan u odlučnim činjenicama, potvrđen je iskazima više međusobno neovisnih svjedoka i uklapa se u širu dokaznu sliku o načinu na koji je optuženik uspostavljao odnos s mlađim polaznicama. Pojedina odstupanja u perifernim detaljima, vremenskoj preciznosti i načinu izlaganja nisu takve naravi da bi dovela u pitanje vjerodostojnost jezgre njezina iskaza.

Pritom nije utvrđeno postojanje bilo kakvog motiva zbog kojeg bi oštećenica neistinito teretila optuženika. Tijekom postupka nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale na osobni sukob, korist ili drugi interes zbog kojeg bi lažno opisivala događaje koji su predmet ovog kaznenog postupka.

8.2. Ocjena iskaza oštećenice BJ

Sud je iskaz oštećenice BJ prihvatio kao vjerodostojan u svim odlučnim okolnostima. Iskaz oštećenice tijekom postupka zadržao je istu činjeničnu jezgru, dok su razlike između iskaza iz prethodnog postupka i iskaza na raspravi ograničene na razinu detaljnosti i opisa pojedinih okolnosti, a ne na bitne elemente inkriminiranih događaja. Takva dosljednost kroz dulje vremensko razdoblje predstavlja važan pokazatelj vjerodostojnosti.

Sud osobito cijeni da oštećenica nije nastojala prikazati optuženikovo ponašanje težim nego što ga je sama doživjela. Tako je jasno razlikovala pojedine događaje, navodeći da joj je optuženik samo jednom zavukao ruku u gaćice, da joj nije gurao prste u spolovilo te da pojedine radnje koje su opisivale druge oštećenice prema njoj nisu bile poduzimane. Takvi samoograničavajući navodi predstavljaju važan kriterij pri ocjeni vjerodostojnosti jer pokazuju da oštećenica nije iskaz prilagođavala sadržaju optužnice niti ga je nastojala proširiti na radnje koje sama nije doživjela.

Sud je također cijenio način na koji je oštećenica iskazivala na raspravi. Emocionalna reakcija prilikom opisivanja događaja u smislu da je oštećenica plakala, koja je bila neposredno opažena tijekom rasprave, nije dokaz istinitosti iskaza, ali u povezanosti s ostalim okolnostima predstavlja dodatni element koji podupire njegovu vjerodostojnost.

Njezin iskaz je u bitnim dijelovima potvrđen posrednim iskazom majke CN, kojoj se oštećenica o događajima povjerila još u vrijeme dok je bila dijete. Posebno je značajno da je majka opisala sadržaj kćerina povjeravanja koji je u bitnim elementima podudaran s iskazom koji je oštećenica dala godinama kasnije tijekom kaznenog postupka. Takva vremenska kontinuitet iskaza umanjuje mogućnost naknadnog konstruiranja događaja.

Sud je nadalje cijenio da se opis obrasca ponašanja optuženika koji je dala BJ podudara s iskazima ostalih oštećenica, premda se odnosi na drugo vremensko razdoblje. Opis pristupanja s leđa, fizičkog dodirivanja pod izlikom ispravljanja stava, seksualiziranih komentara te stvaranja dojma da je riječ o sastavnom dijelu treninga sadržajno je podudaran s iskazima drugih oštećenica koje su trenirale u različitim razdobljima. Upravo takva podudarnost u obrascu ponašanja, uz istodobne razlike u pojedinostima pojedinih događaja, prema ocjeni suda govori u prilog autentičnosti njihovih iskaza, budući da bi kod unaprijed dogovorenih iskaza bilo životno očekivati znatno veću identičnost u opisivanju svih okolnosti.

Sud nije prihvatio obrambene prigovore kojima se pokušava dovesti u pitanje fizička mogućnost pojedinih radnji ili njihova životna uvjerljivost. Takvi prigovori polaze od izdvajanja pojedinih detalja iz cjeline iskaza, zanemarujući okolnosti u kojima je oštećenica opisala da su se radnje odvijale. Niti jedan izvedeni dokaz nije pokazao da bi opisani događaji bili objektivno nemogući, dok su iskazi više svjedoka potvrdili da je optuženik tijekom treninga uobičajeno fizički ispravljao položaj tijela polaznika, čime je imao mogućnost ostvarivanja neposrednog tjelesnog kontakta.

Sud nije prihvatio ni obrambenu tvrdnju da bi činjenica što oštećenica nije odmah prijavila događaje dovodila u pitanje njihovu istinitost. Oštećenica je uvjerljivo objasnila razloge zbog kojih o događajima nije odmah govorila, a njezino ponašanje odgovara okolnostima u kojima je bila dijete koje je prema optuženiku osjećalo autoritet i ovisilo o njemu u sportskom smislu. Pritom je značajno da se o događajima ipak povjerila majci mnogo prije pokretanja ovog kaznenog postupka.

Sud je dodatno cijenio da oštećenica tijekom postupka nije iskazivala interes za ostvarivanje bilo kakve imovinske koristi niti je njezin iskaz pokazivao elemente osobne osvete ili neprijateljstva prema optuženiku. Naprotiv, iz njezina iskaza proizlazi da je motiv sudjelovanja u postupku bio spriječiti moguće ponavljanje takvog ponašanja prema drugoj djeci, što je u skladu i s iskazima ostalih oštećenica.

Slijedom svega navedenog, sud je zaključio da je iskaz BJ vjerodostojan, unutarnje dosljedan i potvrđen drugim izvedenim dokazima. Uočena odstupanja odnose se isključivo na sporedne okolnosti koje su razumljive s obzirom na protek vremena te ne dovode u pitanje vjerodostojnost odlučnih činjenica o kojima je iskazivala.

8.3. Ocjena iskaza oštećenice FJ

Sud je iskaz oštećenice FJ prihvatio kao vjerodostojan u svim odlučnim okolnostima. Analizom njezina iskaza iz prethodnog postupka i iskaza danog na raspravi utvrđeno je da postoji visok stupanj podudarnosti u svim bitnim činjenicama koje se odnose na način postupanja optuženika, okolnosti u kojima su se pojedini događaji odvijali te način na koji je optuženik postupno gradio odnos povjerenja i autoriteta. Razlike između dvaju iskaza odnose se isključivo na razinu detaljnosti i način izlaganja, što je, imajući u vidu vremenski odmak i okolnosti davanja iskaza, životno i očekivano.

Sud osobito cijeni da iskaz oštećenice obilježava visoka razina unutarnje konzistentnosti. Tijekom cijelog postupka nije mijenjala bitne činjenice niti je naknadno proširivala optužbe prema optuženiku. Naprotiv, pojedine okolnosti dodatno je pojasnila tek na izričita pitanja stranaka i predsjednice vijeća, pri čemu su ta pojašnjenja bila logičan nastavak već ranije iznesenih tvrdnji, a ne njihova izmjena.

Posebno je značajna okolnost da je oštećenica jasno razlikovala ponašanje optuženika od ponašanja drugih osoba u klubu. Tako je izričito navela da sin optuženika DN prema njoj nikada nije poduzimao neprimjerene radnje niti ju je dodirivao na način koji opisuje u odnosu na optuženika. Sud upravo u toj okolnosti vidi važan pokazatelj vjerodostojnosti iskaza jer oštećenica nije paušalno negativno opisivala sve osobe povezane s optuženikom, već je precizno razlikovala njihovo ponašanje. Sud smatra da takvo razlikovanje povećava uvjerljivost njezina iskaza.

Sud je nadalje cijenio da je oštećenica već 2016. godine, dakle znatno prije pokretanja ovog kaznenog postupka, govorila drugim osobama o neprimjerenom ponašanju optuženika. Tu okolnost potvrđuju iskazi više svjedoka, osobito LN i PJ, kojima je oštećenica govorila da optuženik neprimjereno dira djevojke. Činjenica da je o tome govorila godinama prije podnošenja kaznene prijave predstavlja važan element koji umanjuje mogućnost da je njezin iskaz nastao kao posljedica naknadnog usklađivanja s drugim oštećenicama ili razvoja događaja unutar Hrvatskog karate saveza.

Sud posebnu dokaznu vrijednost daje i okolnosti da je oštećenica tijekom cijelog postupka ostala dosljedna u objašnjenju zbog čega drugi članovi kluba nisu mogli vidjeti konkretni događaj koji opisuje. Na raspravi je jasno objasnila da su individualni treninzi održavani kada je bila sama s optuženikom, odnosno da su razgovori seksualnog sadržaja vođeni dovoljno tiho da ih ostali polaznici nisu mogli čuti. Time je na logičan i životno uvjerljiv način objasnila zbog čega pojedini svjedoci nisu imali neposrednih saznanja o radnjama koje opisuje.

Nadalje, sud nije prihvatio obrambeni prigovor da opisane radnje nisu bile fizički moguće zbog načina izvođenja treninga ili odjeće koju su polaznici nosili. Takvi prigovori ostali su na razini pretpostavki, dok je oštećenica dosljedno opisivala način na koji su radnje izvršene. Osim toga, iskaz BV kao dugogodišnje trenerice potvrđuje da opisani dodiri ne predstavljaju uobičajenu niti potrebnu trenersku praksu, iako fizički nisu nemogući.

Sud nije prihvatio ni obrambeni argument kojim se vjerodostojnost oštećenice pokušava dovesti u pitanje činjenicom da joj je majka državna odvjetnica. Tijekom postupka nije utvrđena nijedna okolnost iz koje bi proizlazilo da je ta činjenica utjecala na sadržaj njezina iskaza. Naprotiv, iz izvedenih dokaza proizlazi da se oštećenica majci nije odmah povjerila, nego je o događajima šutjela dulje vrijeme, što nije spojivo s tezom obrane da je cijeli postupak unaprijed planiran ili konstruiran.

Sud posebno cijeni da je iskaz FJ međusobno suglasan s iskazima ostalih oštećenica u pogledu opisanog obrasca ponašanja optuženika. Iako svaka od njih opisuje vlastita iskustva i različite konkretne događaje, iskazi se podudaraju u pogledu načina uspostavljanja autoriteta, postupnog seksualiziranja komunikacije, fizičkog približavanja pod izlikom trenerskih korekcija te stvaranja dojma da je takvo ponašanje dio sportskog procesa. Upravo takva podudarnost u obrascu ponašanja, uz različitost pojedinačnih događaja, prema ocjeni suda predstavlja snažan pokazatelj njihove autentičnosti.

Nije utvrđeno postojanje bilo kakvog uvjerljivog motiva zbog kojeg bi oštećenica neistinito teretila optuženika. Njezino sudjelovanje u ovom postupku za nju je značilo ponovno iznošenje izrazito intimnih okolnosti iz razdoblja kada je bila dijete, bez ikakve neposredne osobne ili materijalne koristi. Takva okolnost dodatno podupire zaključak da je iskaz dala radi iznošenja vlastitog iskustva, a ne radi ostvarivanja nekog drugog interesa.

Slijedom svega navedenoga, sud je zaključio da je iskaz FJ vjerodostojan, uvjerljiv i dokazno vrlo značajan. U svim odlučnim okolnostima međusobno je dosljedan, potvrđen drugim izvedenim dokazima te čini važan dio jedinstvene dokazne cjeline na kojoj se temelje činjenična utvrđenja u ovom predmetu.

8.4. Ocjena iskaza oštećenice ŠJ

Sud je iskaz oštećenice ŠJ prihvatio kao vjerodostojan u svim odlučnim okolnostima. Analizom njezina iskaza iz prethodnog postupka i iskaza danog na raspravi utvrđeno je da je u bitnim činjenicama ostala dosljedna tijekom cijelog postupka. Razlike koje postoje odnose se isključivo na pojedine vremenske odrednice i razinu detaljnosti opisa, dok jezgra iskaza ostaje nepromijenjena. Takva odstupanja sud smatra prirodnom posljedicom proteka vremena od događaja o kojima je iskazivala te ih ne ocjenjuje okolnostima koje bi umanjivale vjerodostojnost njezina iskaza.

Sud posebno cijeni da je oštećenica tijekom iskazivanja vrlo precizno razlikovala pojedine situacije i razvoj ponašanja optuženika kroz vrijeme. Nije opisivala jednokratni događaj, već postupno uspostavljanje obrasca ponašanja koji je započeo na treninzima pod prividom ispravljanja tehnike, a tijekom godina postajao sve intenzivniji. Takav razvoj događaja logičan je i međusobno povezan te se sadržajno podudara s iskazima ostalih oštećenica koje su opisivale gotovo identičan način postupnog prelaska granica trenerskog odnosa.

Osobitu dokaznu vrijednost sud pridaje dijelu iskaza u kojem oštećenica uspoređuje ponašanje optuženika s ponašanjem drugih trenera s kojima je tijekom života trenirala različite sportove. Oštećenica nije tvrdila da je svaki fizički kontakt trenera nedopušten ili seksualno motiviran, već je jasno razlikovala uobičajene korekcije tehnike od ponašanja optuženika, koje je opisala kao bitno drukčije zbog mjesta dodira, načina komunikacije i seksualiziranih komentara koji su ih pratili. Upravo takvo razlikovanje između dopuštene trenerske prakse i ponašanja optuženika, prema ocjeni suda, predstavlja snažan pokazatelj da oštećenica nije svaku fizičku korekciju naknadno interpretirala kao kaznenopravno relevantnu.

Sud nadalje cijeni da iskaz ŠJ u bitnim dijelovima nalazi potvrdu u drugim izvedenim dokazima. Svjedok NN iskazao je da ga je oštećenica telefonski, neposredno nakon jednog od događaja, plačući obavijestila da ju je optuženik primio za stražnjicu. Sličnu okolnost potvrdio je i svjedok ZJ. Iako navedeni svjedoci nisu neposredno promatrali sam događaj, njihovi iskazi potvrđuju da je oštećenica o tome govorila neposredno nakon događaja, mnogo prije pokretanja ovog kaznenog postupka. Time je dodatno potvrđena kontinuitet njezina kazivanja kroz dulje vremensko razdoblje.

Posebno je značajna i okolnost da je oštećenica upozoravala druge osobe na ponašanje optuženika. Iz iskaza proizlazi da je razgovarala s majkom JJ te ju upozorila na ponašanje optuženika prema djevojčicama u klubu. Tu okolnost potvrđuje i iskaz OJ. Sud smatra da takvo ponašanje nije karakteristično za osobu koja naknadno konstruira optužbe, nego upravo za osobu koja je već tada smatrala da ponašanje optuženika predstavlja problem te je pokušavala zaštititi druge djevojčice.

.

Sud posebno cijeni da je oštećenica detaljno opisala psihološki odnos koji je optuženik stvarao prema njoj, osobito nakon smrti njezina oca. Taj dio iskaza uklapa se u iskaze ostalih oštećenica koje su također opisivale da je optuženik koristio njihove osobne okolnosti kako bi dodatno učvrstio svoj autoritet i emocionalnu povezanost. Takva podudarnost ne odnosi se na pojedinačne događaje, nego na obrazac ponašanja optuženika, što dodatno povećava dokaznu vrijednost iskaza.

Sud nije utvrdio postojanje bilo kakvog osobnog ili materijalnog interesa oštećenice za neistinito terećenje optuženika. Njezin iskaz tijekom cijelog postupka obilježava usmjerenost na opis vlastitog iskustva, bez nastojanja da optuženiku pripiše radnje koje sama nije doživjela ili za koje nije imala neposrednih saznanja.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da je iskaz ŠJ vjerodostojan, logičan i međusobno dosljedan te da je u bitnim dijelovima potvrđen drugim izvedenim dokazima. Uočena odstupanja odnose se isključivo na sporedne okolnosti koje ne dovode u pitanje vjerodostojnost odlučnih činjenica o kojima je iskazivala, zbog čega njezin iskaz predstavlja važan dokaz u ukupnoj ocjeni činjeničnog stanja.

8.5. Ocjena iskaza oštećenice KJ

Sud je iskaz oštećenice KJ prihvatio kao vjerodostojan u svim odlučnim okolnostima. Pri ocjeni njezina iskaza sud je osobito cijenio činjenicu da se radi o jedinoj oštećenici čiji je iskaz u jednom dijelu potvrđen objektivnim materijalnim dokazima, što njegovoj dokaznoj vrijednosti daje posebnu težinu.

Sud je svjestan da je oštećenica prilikom prvog ispitivanja u prethodnom postupku prešutjela dio odlučnih okolnosti te nije u cijelosti opisala odnos s optuženikom. Međutim, navedenu okolnost sud nije ocijenio pokazateljem nevjerodostojnosti njezina iskaza. Naprotiv, oštećenica je tijekom postupka jasno i uvjerljivo objasnila razloge zbog kojih je u početku umanjivala i prikrivala dio događaja, navodeći da je željela zaštititi optuženika te da joj je upravo on prethodno sugerirao što treba govoriti policiji u vezi fotografija. Takvo objašnjenje nije ostalo izolirano, nego je logično povezano s ukupnim odnosom autoriteta i emocionalne ovisnosti koji proizlazi iz ostalih izvedenih dokaza.

Sud posebno cijeni da je oštećenica upravo naknadnim priznanjem vlastitog ranijeg neistinitog iskazivanja iskazala okolnost koja joj objektivno nije išla u prilog. Da joj je cilj bio po svaku cijenu teretiti optuženika, životno bi bilo očekivati da će ustrajati na prvotnoj verziji događaja ili pokušati prikriti činjenicu da ranije nije govorila istinu. Umjesto toga, otvoreno je objasnila zbog čega je u početku štitila optuženika i na koji način je postupno odlučila ispričati cjelokupni tijek događaja. Sud upravo u toj okolnosti nalazi dodatni pokazatelj vjerodostojnosti njezina iskaza.

Posebnu dokaznu vrijednost ima dio iskaza koji se odnosi na fotografije pronađene na tvrdom disku SilverCrest. Materijalnim dokazima je utvrđeno da su na disku pronađene fotografije oštećenice bez odjeće, koje je ona tijekom postupka prepoznala kao vlastite. Time je prvi put jedan dio iskaza neke od oštećenica neposredno potvrđen objektivnim dokazom koji ne ovisi o ljudskom sjećanju ili subjektivnoj percepciji.

Sud je pritom posebno cijenio okolnost da je oštećenica opisala kako fotografije pronađene na disku nisu odgovarale fotografijama koje je ona izvorno slala, već su bile naknadno izrezane i fokusirane na spolne organe. Analiza diska potvrđuje postojanje fotografija na mediju optuženika, dok je oštećenica iskazivala o njihovom izgledu i načinu na koji su nastale. Obrana tijekom postupka nije ponudila uvjerljivo objašnjenje zbog čega bi se na disku nalazile upravo tako obrađene fotografije.

Sud nije prihvatio obrambeni navod da je prisutnost fotografija posljedica slučajnog prijenosa sadržaja s mobilnog uređaja bez znanja optuženika. Takav navod ostao je na razini pretpostavke te nije potkrijepljen nijednim izvedenim dokazom. Naprotiv, iz obrane samog optuženika proizlazi da je bio svjestan postojanja spornih fotografija jer je tijekom postupka objašnjavao način njihova dospijeća na disk i razloge zbog kojih ih nije odmah uklonio. Takva obrana nije uvjerljiva u svjetlu ukupne dokazne slike.

Sud nadalje cijeni da je opis odnosa između oštećenice i optuženika u bitnim elementima podudaran s iskazima ostalih oštećenica. I ona opisuje postupno uspostavljanje emocionalnog povjerenja, izdvajanje iz skupine, postupno seksualiziranje komunikacije, fizičko približavanje pod izlikom trenerskog rada te iskorištavanje autoriteta koji je optuženik imao kao trener. Istodobno, konkretni događaji koje opisuje razlikuju se od događaja koje opisuju ostale oštećenice, što dodatno govori protiv mogućnosti međusobnog usklađivanja njihovih iskaza.

Sud nije prihvatio ni obrambene tvrdnje kojima se pokušava dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza zbog činjenice da je oštećenica nastavila održavati kontakt s optuženikom. Takvo ponašanje samo po sebi nije nespojivo s postojanjem kaznenih djela, osobito imajući u vidu dugogodišnji odnos autoriteta, emocionalnu ovisnost i dob oštećenice u vrijeme kada je taj odnos započeo. Upravo su i ostale oštećenice opisivale da su određeno vrijeme nastavile trenirati i održavati kontakt s optuženikom unatoč neprimjerenom ponašanju.

Sud je cijenio i okolnost da je oštećenica tijekom postupka govorila o vlastitom psihijatrijskom liječenju, dijagnozi depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja. Sud pritom ne izvodi zaključak da samo postojanje psihičkih poteškoća potvrđuje istinitost njezina iskaza, ali navedene okolnosti predstavljaju dio ukupne životne situacije oštećenice te su u skladu s ostalim dokazima koji ukazuju na posljedice koje su opisani događaji ostavili na njezino psihičko stanje.

Sud nije utvrdio postojanje bilo kakvog uvjerljivog motiva zbog kojeg bi oštećenica neistinito teretila optuženika. Njezin iskaz nije obilježen pretjerivanjem niti nastojanjem da optuženiku pripiše radnje koje sama nije doživjela. Naprotiv, tijekom cijelog postupka iskazivala je otvoreno i o okolnostima koje joj nisu išle u prilog, uključujući vlastito prvotno prikrivanje dijela događaja, čime je dodatno povećala uvjerljivost svoga iskaza.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da iskaz KJ predstavlja jedan od dokazno najznačajnijih dokaza u ovom postupku. Njegova vjerodostojnost proizlazi ne samo iz unutarnje dosljednosti i podudarnosti s iskazima ostalih oštećenica, nego i iz činjenice da je u jednom svom bitnom dijelu neposredno potvrđen objektivnim materijalnim dokazima pronađenima tijekom dokaznog postupka, zbog čega mu je sud dao osobito visoku dokaznu vrijednost.

8.6. Ocjena iskaza svjedoka GN

Sud je iskaz svjedoka GN prihvatio kao vjerodostojan te mu dao izrazito visoku dokaznu vrijednost.

Za razliku od većine ostalih svjedoka u ovom postupku, RJ svoja saznanja ne temelji na naknadnim razgovorima vođenima nakon pokretanja kaznenog postupka niti na informacijama koje je doznao od trećih osoba, već na neposrednim opažanjima tijekom višegodišnje veze s oštećenicom UJ. Upravo zbog toga njegov iskaz predstavlja jedan od najvažnijih koraboracijskih dokaza u ovom postupku.

Svjedok je opisao okolnosti koje je osobno opažao, a ne pravne zaključke ili vlastite pretpostavke. Tako je neposredno opisao neuobičajeno intenzivnu komunikaciju između optuženika i oštećenice, učestalost telefonskih poziva, sadržaj dijela elektroničke komunikacije koju je osobno vidio te promjene u psihičkom stanju oštećenice tijekom njihove veze. Time njegov iskaz ne predstavlja posredni prijenos tuđih tvrdnji, već u značajnom dijelu proizlazi iz vlastitih opažanja.

Nadalje, sud je posebno cijenio činjenicu da je svjedok pregledao arhiviranu komunikaciju između optuženika i oštećenice prije nego što je uopće imao bilo kakvih saznanja o kaznenom postupku. Iz njegova iskaza proizlazi da je već tada uočio sadržaj komunikacije koji je smatrao neuobičajenim za odnos trenera i maloljetne sportašice. Ta okolnost znatno povećava vjerodostojnost njegova iskaza jer isključuje mogućnost da je svoja opažanja prilagodio kasnijem razvoju kaznenog postupka.

Sud nadalje cijeni da je svjedok opisao kako mu je oštećenica postupno povjeravala pojedine okolnosti odnosa s optuženikom. Iz njegova iskaza proizlazi da to povjeravanje nije bilo jednokratno niti potpuno, nego postupno, tijekom duljeg razdoblja, što je u skladu s iskazom same oštećenice. Takva podudarnost dvaju međusobno neovisnih iskaza predstavlja važan element njihove međusobne koraboracije.

Posebno je značajna okolnost da je svjedok potvrdio kako je optuženik od oštećenice tražio brisanje komunikacije te da prekine vezu sa svjedokom. Sud smatra da takvo ponašanje, ako se promatra zajedno s ostalim izvedenim dokazima, predstavlja okolnost koja prelazi granice uobičajenog odnosa između trenera i sportašice te dodatno potvrđuje postojanje izražene potrebe optuženika za kontrolom odnosa s oštećenicom.

Sud je cijenio i dio iskaza koji se odnosi na psihičko stanje oštećenice. Svjedok je opisao promjene koje je kod nje opažao tijekom njihove veze te činjenicu da ju je pratio na psihoterapijske tretmane. Sud pritom ne zaključuje da samo postojanje psihološkog liječenja potvrđuje istinitost navoda oštećenice, ali navedene okolnosti predstavljaju važan element koji potvrđuje da su psihičke poteškoće oštećenice postojale i prije pokretanja ovog kaznenog postupka.

Obrana je tijekom postupka pokušala umanjiti dokaznu vrijednost iskaza navodeći da bi svjedok, da je ranije znao puni sadržaj odnosa između oštećenice i optuženika, drukčije postupio ili prekinuo vezu. Sud takav prigovor nije prihvatio. Način na koji pojedina osoba emocionalno reagira na postupno otkrivanje traumatičnih događaja predstavlja individualnu okolnost koja ne može biti mjerilo vjerodostojnosti iskaza. Štoviše, iz iskaza proizlazi da oštećenica ni njemu nije odmah ispričala sve okolnosti odnosa s optuženikom, nego je to činila postupno, što je u skladu s ostalim dokazima provedenima u ovom postupku.

Sud nije utvrdio postojanje okolnosti iz kojih bi proizlazio osobni interes svjedoka za neistinitim terećenjem optuženika. U vrijeme rasprave svjedok više nije bio u vezi s oštećenicom niti je između njih postojao odnos koji bi mogao predstavljati motiv za zajedničko konstruiranje događaja. Naprotiv, upravo činjenica da više nisu bili u partnerskom odnosu dodatno umanjuje mogućnost postojanja zajedničkog interesa za lažno terećenje optuženika.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da iskaz GN predstavlja jedan od najvažnijih podupirućih dokaza u ovom postupku. Njegov iskaz proizlazi iz neposrednih opažanja, logičan je, unutarnje dosljedan te u svim bitnim okolnostima potvrđuje iskaz oštećenice UJ. Zbog toga mu je sud dao vrlo visoku dokaznu vrijednost pri utvrđivanju odlučnih činjenica.

8.7. Ocjena iskaza svjedoka LN

Sud je iskaz svjedoka LN prihvatio kao vjerodostojan te mu dao vrlo visoku dokaznu vrijednost.

Prilikom ocjene njegova iskaza sud je osobito cijenio da se radi o svjedoku koji je tijekom duljeg vremenskog razdoblja redovito pohađao treninge Karate kluba Student te je neposredno opažao način na koji je optuženik vodio treninge i komunicirao s polaznicima. Iako nije bio neposredni očevidac radnji koje su predmet pojedinih točaka optužnice, njegov iskaz predstavlja iznimno važan koraboracijski dokaz jer potvrđuje okolnosti koje su zajedničke iskazima svih oštećenica.

Sud je posebno prihvatio dio iskaza u kojem je svjedok opisao da je optuženik na treninzima redovito govorio o masturbaciji, spolnim odnosima i drugim seksualnim temama, i to ne samo starijim nego i mlađim polaznicima. Navedeni dio iskaza u potpunosti je suglasan iskazima svih oštećenica, koje su neovisno jedna o drugoj opisivale gotovo identičan način komunikacije optuženika tijekom treninga. Budući da svjedok nije bio oštećenik niti je imao osobni interes za ishod postupka, sud njegovu potvrdu smatra osobito značajnom.

Sud je nadalje prihvatio dio iskaza kojim je svjedok opisao način fizičkog ispravljanja položaja tijela tijekom treninga. Svjedok je naveo da je i sam bio fizički dodirivan prilikom ispravljanja tehnike, ali da su djevojke primale znatno više pažnje te da su dodiri prema njima bili učestaliji i obuhvaćali dijelove tijela koji nisu bili uobičajeni za korekciju tehnike. Posebno je značajno da je upravo svjedok uporabio izraz da su dodiri bili „granični“, odnosno da su se nalazili na prijelazu između unutarnje strane bedra i genitalnog područja. Takav opis predstavlja važnu potvrdu iskaza oštećenica koje su opisivale gotovo identičan način dodirivanja.

Sud osobito cijeni činjenicu da je svjedok potvrdio kako su mu se još 2015. godine FJ i ŠJ povjerile da im je neugodno zbog optuženikova ponašanja. Ta okolnost ima izrazitu dokaznu važnost jer pokazuje da su oštećenice o događajima govorile godinama prije pokretanja ovog kaznenog postupka. Time se znatno umanjuje mogućnost da su njihovi iskazi rezultat naknadnog dogovora ili međusobnog usklađivanja.

Posebnu dokaznu vrijednost sud daje dijelu iskaza u kojem je svjedok priznao da je ranije potpisao izjavu u korist optuženika, ali je na raspravi otvoreno objasnio da takva izjava nije odgovarala njegovim stvarnim saznanjima te da ju je potpisao pod pritiskom supruge optuženika. Sud upravo u toj okolnosti ne vidi razlog za odbacivanje njegova iskaza, nego suprotno. Svjedok je priznao okolnost koja objektivno dovodi u pitanje njegov raniji stav, čime je izložio vlastitu vjerodostojnost kritičkoj ocjeni suda. Sud smatra da okolnost što je svjedok otvoreno objasnio razloge zbog kojih je ranije potpisao izjavu koja nije odgovarala njegovim stvarnim saznanjima povećava uvjerljivost njegova iskaza na raspravi.

Sud nije prihvatio obrambene prigovore kojima se nastojalo umanjiti dokaznu vrijednost njegova iskaza zbog toga što nije neposredno vidio pojedine inkriminirane radnje. Sud ističe da dokazna vrijednost njegova iskaza ne proizlazi iz neposrednog opažanja konkretnih kaznenih djela, nego iz potvrde obrasca ponašanja optuženika, načina komunikacije s djecom, fizičkog kontakta tijekom treninga te činjenice da su mu se oštećenice povjeravale mnogo prije pokretanja kaznenog postupka. Upravo u tim okolnostima njegov iskaz ima izrazito visoku dokaznu vrijednost.

Sud je nadalje cijenio da svjedok tijekom rasprave nije pokazivao namjeru pretjerivanja niti je optuženiku pripisivao radnje koje osobno nije mogao potvrditi. Jasno je razlikovao ono što je osobno vidio od onoga što je doznao od drugih osoba. Takav način iskazivanja dodatno povećava vjerodostojnost njegova iskaza.

Sud nije utvrdio postojanje osobnog interesa svjedoka za neistinitim terećenjem optuženika. Naprotiv, iz cjelokupnog iskaza proizlazi da je svjedok nastojao opisati isključivo ono čega se osobno sjeća i što je neposredno doživio ili doznao od oštećenica u vrijeme kada nije postojao kazneni postupak.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da iskaz LN predstavlja važan dokaz koji u bitnim dijelovima potvrđuje iskaze oštećenica. Njime se potvrđuje obrazac ponašanja optuženika koji proizlazi iz iskaza svih oštećenica, kao i činjenica da su pojedine oštećenice o takvom ponašanju govorile znatno prije pokretanja kaznenog postupka. Zbog toga je sud njegovu iskazu dao vrlo visoku dokaznu vrijednost pri ocjeni ukupne dokazne građe.

8.8. Ocjena iskaza svjedoka NN

Sud je iskaz svjedoka NN prihvatio kao vjerodostojan te mu dao značajnu dokaznu vrijednost u dijelu u kojem potvrđuje okolnosti relevantne za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenica.

Prilikom ocjene njegova iskaza sud je imao na umu da se radi o dugogodišnjem članu Karate kluba Student i reprezentativcu koji je tijekom više godina redovito pohađao treninge optuženika te neposredno opažao način njegova rada s polaznicima. Iako nije bio neposredni očevidac pojedinih inkriminiranih radnji koje su predmet optužnice, njegov iskaz predstavlja važan koraboracijski dokaz jer potvrđuje okolnosti koje proizlaze iz iskaza više oštećenica.

Sud je prihvatio dio iskaza u kojem je svjedok naveo da je optuženik na treninzima redovito koristio izjave i komentare seksualne konotacije, uspoređujući karate sa spolnim odnosom te koristeći izraze poput „uđi dublje“ ili „jeste li svršili“. Posebno je značajno što je svjedok, na izravno pitanje predsjednice vijeća, potvrdio da je takve izjave i sam doživljavao kao seksualne aluzije. Time njegov iskaz predstavlja neovisnu potvrdu navoda svih oštećenica da su seksualizirani komentari bili sastavni dio načina na koji je optuženik vodio treninge.

Sud je nadalje prihvatio dio iskaza kojim je svjedok opisao da je i njega optuženik prilikom ispravljanja tehnike dodirivao po području kukova i stražnjice, pri čemu bi ruka znala skliznuti prema stražnjici. Takav opis odgovara iskazima većeg broja svjedoka koji su potvrdili da je optuženik koristio fizički kontakt pri ispravljanju položaja tijela, ali i iskazima oštećenica koje su upravo takve dodire opisivale kao uvod u seksualno zlostavljanje.

Osobitu dokaznu vrijednost sud daje dijelu iskaza kojim je svjedok naveo da ga je ŠJ telefonski, neposredno nakon događaja, plačući obavijestila da ju je optuženik primio za stražnjicu. Sud smatra da se radi o spontanoj izjavi oštećenice danoj neposredno nakon događaja, u vrijeme kada nije postojao kazneni postupak niti bilo kakav interes za lažno prijavljivanje optuženika. Ta okolnost predstavlja važnu potvrdu vjerodostojnosti iskaza ŠJ.

Jednako tako, svjedok je naveo da mu je i BJ govorila kako ju je optuženik prilikom ispravljanja tehnike dodirivao po stražnjici, pri čemu je tada i sama smatrala da je riječ o uobičajenom dijelu treninga. Sud smatra da navedena okolnost odgovara načinu postupanja koji su opisale oštećenice.

Sud nije prihvatio obrambeni argument da svjedok nije neposredno vidio počinjenje kaznenih djela. Njegova dokazna vrijednost ne proizlazi iz neposrednog opažanja svih inkriminiranih radnji, nego iz potvrde okolnosti koje su prethodile ili slijedile tim događajima te iz potvrde obrasca ponašanja optuženika. Upravo činjenica da su mu se dvije oštećenice povjeravale prije pokretanja kaznenog postupka predstavlja važan element u ocjeni njihove vjerodostojnosti.

Sud je imao na umu i dio iskaza u kojem je svjedok izjavio kako smatra da nije moguće nekome na treningu uvući ruku u gaće, a da to nitko ne primijeti. Međutim, sud navedenu izjavu nije prihvatio kao dokaz odlučne činjenice jer se ne radi o opažanju svjedoka nego o njegovoj osobnoj procjeni mogućnosti odvijanja pojedinih događaja. Takva subjektivna procjena ne može imati veću dokaznu snagu od neposrednih iskaza osoba koje su opisale način na koji su se pojedine radnje odvijale.

Sud je također cijenio da svjedok tijekom cijelog iskaza nije pokazivao namjeru pogodovati ni jednoj strani postupka. Njegov iskaz sadržava i okolnosti koje djelomično idu u prilog obrani i okolnosti koje potvrđuju navode optužbe, što dodatno govori u prilog njegovoj objektivnosti.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da iskaz NN predstavlja važan koraboracijski dokaz koji potvrđuje seksualizirani način komunikacije optuženika, način fizičkog kontakta tijekom treninga te činjenicu da su pojedine oštećenice o njegovu ponašanju govorile neposredno nakon događaja, mnogo prije pokretanja kaznenog postupka. U tom dijelu njegov je iskaz u skladu s ostalim provedenim dokazima te ga je sud prihvatio kao vjerodostojan.

8.9. Ocjena iskaza svjedoka ZJ

Sud je iskaz svjedoka ZJ ocijenio djelomično vjerodostojnim te ga je vrednovao u povezanosti s ostalim provedenim dokazima, pri čemu mu je dao značajnu dokaznu vrijednost upravo zbog njegove uravnoteženosti i činjenice da nije bezrezervno podupirao ni optužbu ni obranu.

Sud je imao na umu da je svjedok dugi niz godina trenirao u Karate klubu Student te da je gotovo svakodnevno bio prisutan na treninzima. Iz njegova iskaza proizlazi da je bio jedan od starijih članova kluba, raspolagao ključevima dvorane i često posljednji napuštao prostor nakon završetka treninga. Upravo zbog takvog položaja njegov iskaz predstavlja važan izvor saznanja o načinu na koji su treninzi bili organizirani i o općoj atmosferi koja je u klubu vladala.

Sud je u cijelosti prihvatio dio iskaza kojim je svjedok potvrdio da su na treninzima bile prisutne učestale seksualne šale i komentari optuženika. Svjedok je opisao kako je optuženik redovito koristio izraze seksualne konotacije, među ostalim i pitanje "jeste li svršili" na kraju treninga, te naveo da su mlađe djevojčice, stare oko deset do dvanaest godina, često pitale što takvi izrazi znače. Takav iskaz u potpunosti je sukladan iskazima svih oštećenica, kao i iskazima LN i NN, zbog čega ga sud smatra vjerodostojnim.

Sud je prihvatio i dio iskaza kojim je svjedok potvrdio da je optuženik pri ispravljanju tehnike fizički dodirivao polaznike, pri čemu je ruka znala skliznuti prema stražnjici. Time je svjedok potvrdio da je fizički kontakt bio sastavni dio optuženikova načina rada, iako sam nije smatrao da je takav kontakt nužno bio seksualne naravi.

Jednako tako, sud je posebno cijenio dio iskaza u kojem je svjedok naveo da je jednom prilikom čuo optuženika kako govori "joj, oprosti", iz čega je zaključio da je možda nekoga nehotično dodirnuo. Sud cijeni da je svjedok opisao kako je jednom prilikom čuo optuženika da izgovara riječi "Joj, oprosti". Navedena okolnost sama za sebe ne dokazuje počinjenje kaznenog djela, ali predstavlja jednu od okolnosti koje sud ocjenjuje u povezanosti s ostalim provedenim dokazima te kada se dovede u vezu s iskazom oštećenice BJ, koja je opisala da joj je optuženik nakon zavlačenja ruke u gaćice rekao upravo: "Joj, oprosti, bilo je slučajno." Podudarnost tih iskaza, koji su dani neovisno jedan o drugome, predstavlja dodatnu okolnost koja ide u prilog vjerodostojnosti iskaza oštećenice.

Sud je prihvatio i dio iskaza kojim je svjedok potvrdio da je ŠJ telefonski razgovarala s njim nakon događaja te mu rekla da ju je optuženik uhvatio za stražnjicu. Ta okolnost podudara se s iskazima ŠJ i NN te predstavlja još jednu neovisnu potvrdu da su se pojedine oštećenice o događajima povjeravale drugim članovima kluba prije pokretanja kaznenog postupka.

S druge strane, sud nije dao odlučujuću dokaznu vrijednost dijelu iskaza u kojem je svjedok naveo da nije primijetio konkretna seksualna zlostavljanja niti vidio da bi optuženik zavlačio ruke u odjeću polaznica. Takav iskaz nije u suprotnosti s iskazima oštećenica jer niti jedna od njih nije tvrdila da su se najintimnije radnje odvijale pred svim prisutnim polaznicima. Naprotiv, sve oštećenice opisivale su da je optuženik takve radnje poduzimao kada su bili sami ili u položaju u kojem je vlastitim tijelom zaklanjao pokrete svojih ruku.

Sud pritom posebno cijeni da je svjedok potvrdio kako nije mogao biti prisutan na svim treninzima, niti je imao neposredna saznanja o individualnim treninzima koje su opisale pojedine oštećenice. Stoga njegova tvrdnja da određene događaje nije vidio ne predstavlja dokaz da se oni nisu dogodili, već samo da ih on osobno nije opazio.

Sud je nadalje imao na umu da je svjedok tijekom cijelog iskaza ostavio dojam osobe koja iskreno govori o vlastitim opažanjima, ne nastojeći pogodovati ni optužbi ni obrani. Potvrdio je okolnosti koje je doista opažao, dok je za ostale otvoreno naveo da ih nije vidio. Upravo takav način iskazivanja dodatno povećava vjerodostojnost njegova iskaza.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz ZJ predstavlja podupirući dokaz. Iako svjedok nije neposredno potvrdio počinjenje svih inkriminiranih radnji, njegov iskaz potvrđuje postojanje seksualizirane komunikacije na treninzima, postojanje fizičkog kontakta pri ispravljanju tehnike, spontana povjeravanja pojedinih oštećenica drugim članovima kluba te pojedine detalje koji se podudaraju s iskazima oštećenica. U tom dijelu njegov iskaz predstavlja važan element ukupne dokazne slike.

8.10. Ocjena iskaza svjedoka PJ

Sud je iskaz svjedoka PJ prihvatio kao djelomično vjerodostojan te ga ocijenio u povezanosti s ostalim provedenim dokazima, vodeći računa o tome da se radi o dugogodišnjem članu Karate kluba Student koji je imao neposredna saznanja o načinu odvijanja treninga, ali ne i o svim pojedinačnim događajima koji su predmet optužbe.

Sud je u cijelosti prihvatio dio iskaza u kojem je svjedok naveo da je optuženik na treninzima redovito koristio izjave i šale seksualne konotacije, koje je tada doživljavao kao nešto uobičajeno i smiješno. Takav iskaz u bitnome je podudaran s iskazima NN, ZJ i LN te potvrđuje da seksualizirana komunikacija nije predstavljala izolirani događaj nego uobičajeni način komunikacije optuženika s polaznicima kluba.

Posebno je dokazno značajan dio iskaza u kojem je svjedok naveo da mu je FJ još 2016. godine rekla da optuženik "dira cure". Sud toj okolnosti pridaje osobitu važnost jer proizlazi da je oštećenica o optuženikovu ponašanju govorila drugim osobama nekoliko godina prije pokretanja kaznenog postupka, odnosno u vrijeme kada nije postojala nikakva procesna situacija niti razlog za usklađivanje iskaza. Takvo spontano povjeravanje trećoj osobi prije pokretanja kaznenog postupka predstavlja okolnost koja ide u prilog autentičnosti njezina kazivanja.

Sud je pritom imao na umu da je svjedok naveo kako mu je FJ tom prilikom rekla da nju osobno optuženik nije dirao. Navedena okolnost nije prihvaćena kao dovoljna za dovođenje u pitanje vjerodostojnosti iskaza oštećenice. Riječ je o prepričavanju razgovora vođenog više godina prije iskazivanja pred sudom, pri čemu svjedok nije mogao doslovno reproducirati sadržaj tadašnje komunikacije. Tu okolnost sud stoga ocjenjuje zajedno s ostalim provedenim dokazima.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim je svjedok naveo da je nakon razgovora s FJ razgovarao s drugim članicama kluba, među kojima MN, VN i NV, koje su mu rekle da prema njima nije bilo neprimjerenog ponašanja. Međutim, sud smatra da ta okolnost nije odlučna za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom predmetu. Kaznena odgovornost optuženika ne ovisi o tome jesu li sve polaznice bile žrtve njegovog ponašanja, nego o tome jesu li radnje opisane u optužnici počinjene prema konkretnim oštećenicama. Činjenica da određene polaznice nisu imale takva iskustva ne isključuje mogućnost da su druge bile žrtve opisanih radnji.

Sud je prihvatio i dio iskaza kojim je svjedok opisao izvođenje tehnike pete kate, navodeći da se radi o tehnici koja uključuje pokret prema međunožju protivnika, ali se izvodi bez stvarnog kontakta. Taj dio iskaza podudara se s iskazom svjedokinje BV te predstavlja važnu referentnu točku za ocjenu navoda oštećenice BJ da je optuženik prilikom izvođenja te tehnike fizički usmjeravao njezinu ruku na svoje spolovilo. Time se potvrđuje da opisano ponašanje nije proizlazilo iz same karate tehnike, nego bi, ako se dogodilo na način kako ga je opisala oštećenica, predstavljalo odstupanje od uobičajene trenerske prakse.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim je svjedok naveo da su grupni treninzi bili mješoviti, da roditelji mogu prisustvovati treninzima te da vrata dvorane tijekom treninga nisu bila zaključavana. Međutim, tim okolnostima sud nije dao odlučujuću dokaznu vrijednost, budući da su oštećenice detaljno opisale kako su se pojedine inkriminirane radnje odvijale tijekom individualnih treninga ili u situacijama u kojima drugi polaznici nisu mogli vidjeti postupanje optuženika.

Sud nije dao posebnu dokaznu težinu dijelu iskaza u kojem je svjedok naveo da nije vidio kako optuženik vozi UJ kući niti da su mu se druge oštećenice povjeravale. Takve okolnosti predstavljaju samo njegovo osobno neopažanje određenih događaja te same po sebi ne isključuju mogućnost da su se oni odvijali izvan njegova prisustva.

Sud je cijenio da je svjedok tijekom iskazivanja odgovarao odmjereno, razlikujući ono što je osobno opažao od onoga o čemu nije imao saznanja. Upravo takav način iskazivanja govori u prilog njegovoj vjerodostojnosti, ali istodobno određuje i granice dokazne vrijednosti njegova iskaza.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da iskaz PJ djelomično potvrđuje navode optužbe, osobito u dijelu koji se odnosi na seksualiziranu komunikaciju optuženika te činjenicu da su se pojedine oštećenice o njegovu ponašanju povjeravale drugim članovima kluba prije pokretanja kaznenog postupka. U ostalom dijelu, u kojem svjedok navodi da određene događaje nije vidio ili da pojedine osobe nisu imale negativna iskustva, njegov iskaz nije dostatan da dovede u sumnju dosljedne i međusobno podudarne iskaze oštećenica, već samo potvrđuje da nisu svi članovi kluba bili izloženi istovjetnom postupanju optuženika.

8.11. Ocjena iskaza svjedoka IJ

Sud je iskaz svjedoka IJ prihvatio kao vjerodostojan u dijelu u kojem iskazuje o okolnostima koje je osobno opažao, dok njegov iskaz nije ocijenio odlučnim za utvrđenje spornih činjenica koje su predmet ovog kaznenog postupka.

Sud je imao na umu da je svjedok trenirao karate u Karate klubu Student od četvrtog razreda osnovne škole pa do svoje osamnaeste godine, zbog čega je dulje vrijeme bio upoznat s načinom rada optuženika. Međutim, iz njegova iskaza proizlazi da nije sudjelovao u individualnim treninzima oštećenica niti je imao neposredna saznanja o događajima koji čine predmet optužnice.

Sud je prihvatio dio iskaza kojim je svjedok naveo da osobno nije primijetio neprimjereno ponašanje optuženika prema polaznicima te da njega samoga optuženik nije dodirivao po intimnim dijelovima tijela, već isključivo po području kukova radi ispravljanja tehnike. Takav iskaz predstavlja iskaz o vlastitom iskustvu svjedoka, koje sud nema razloga dovoditi u pitanje.

Međutim, sud smatra da navedena okolnost sama po sebi ne predstavlja dokaz da se ponašanje opisano u optužnici nije događalo prema drugim polaznicama. Činjenica da određeni svjedok nije bio izložen takvom ponašanju ili ga nije osobno opazio ne znači da ono nije postojalo prema drugim osobama, osobito imajući na umu da su oštećenice opisivale individualne treninge i situacije koje nisu bile dostupne opažanju ostalih članova kluba.

Sud je prihvatio i dio iskaza kojim je svjedok naveo da nije vidio kako optuženik vozi djevojke kući nakon treninga te da vrata dvorane tijekom treninga nisu bila zaključavana, kao i da su roditelji povremeno dolazili pratiti treninge. Međutim, sud tim okolnostima nije dao odlučujući značaj. Oštećenice nisu tvrdile da su se sve inkriminirane radnje odvijale tijekom redovitih grupnih treninga pred svim prisutnima, nego upravo suprotno – opisivale su izdvojene situacije tijekom individualnih treninga, prije ili nakon treninga te tijekom vožnji automobilom, odnosno u okolnostima koje objektivno nisu bile dostupne opažanju ostalih članova kluba.

Sud posebno cijeni da je svjedok iskreno naveo kako nema saznanja o individualnim treninzima niti mu se bilo koja od oštećenica ikada povjerila. Time je jasno razgraničio ono što osobno zna od onoga o čemu nema nikakvih saznanja. Upravo zbog takvog načina iskazivanja sud njegov iskaz smatra vjerodostojnim, ali istodobno i dokazno ograničenim.

Sud je imao na umu i da je svjedok o ovom kaznenom postupku saznao tek posredno, od svoje majke, koja mu nije ni rekla imena oštećenica niti druge pojedinosti. Stoga njegovo znanje o predmetu nije rezultat neposrednih opažanja nego naknadnih informacija, koje nisu relevantne za utvrđivanje odlučnih činjenica.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da iskaz IJ nije u suprotnosti s iskazima oštećenica, već potvrđuje isključivo da svjedok tijekom vlastitog treniranja nije bio svjedok neprimjerenog ponašanja optuženika. Budući da nije imao neposredna saznanja o individualnim treninzima, vožnjama oštećenica niti drugim izdvojenim situacijama koje čine predmet optužnice, njegov iskaz ne može dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica niti predstavlja dokaz da se inkriminirane radnje nisu dogodile.

8.12. Ocjena iskaza svjedoka DJ

Sud je iskaz svjedoka DJ prihvatio kao vjerodostojan u dijelu u kojem iskazuje o činjenicama koje je osobno opažao ili neposredno doživio, dok dijelu iskaza koji se temelji na njegovim pretpostavkama i zaključcima o mogućoj pozadini kaznenog postupka nije dao odlučujuću dokaznu vrijednost.

Sud je imao na umu da je svjedok trenirao karate u Karate klubu Student od 2013. do 2018./2019. godine kao rekreativac te da je s optuženikom bio u svakodnevnom kontaktu tijekom tog razdoblja. Iz njegova iskaza proizlazi da osobno nije primijetio neprimjerena ponašanja optuženika prema polaznicima te da je imao izrazito pozitivno iskustvo s optuženikom kao trenerom, navodeći da mu je upravo optuženik pomogao razviti motivaciju za bavljenje sportom.

Sud nema razloga sumnjati u iskrenost tog dijela iskaza jer svjedok govori o vlastitom iskustvu. Međutim, ista okolnost nije odlučna za ocjenu osnovanosti optužbe budući da se inkriminirane radnje odnose na konkretne oštećenice, u okolnostima koje svjedok nije neposredno opažao niti je sudjelovao u individualnim treninzima koji su opisani tijekom postupka.

Sud prihvaća dio iskaza koji se odnosi na događaje unutar Hrvatskog karate saveza. Svjedok je naveo da mu je, posredstvom FN, prenesena poruka predsjednika Hrvatskog karate saveza ŠN da bi za njega bilo bolje da se udalji od optuženika. Također je opisao događaj na Balkanskom prvenstvu u Brežicama, gdje je RN izjavio da se „svi pedofili iz Zagreba moraju maknuti s natjecanja“. Sud prihvaća da je svjedok takve izjave doista čuo ili da su mu prenesene, budući da ih dosljedno opisuje tijekom postupka.

Međutim, sud nije prihvatio zaključak svjedoka da navedene okolnosti same po sebi dokazuju postojanje organizirane urote protiv optuženika. Postojanje sukoba unutar Hrvatskog karate saveza samo po sebi ne predstavlja dokaz da su iskazi oštećenica neistiniti niti da su kaznene prijave rezultat dogovora. Svjedok o tome nije iskazivao na temelju neposrednih saznanja, nego je iznosio vlastito tumačenje događaja i osobni dojam o odnosima unutar Hrvatskog karate saveza. Takve subjektivne procjene ne predstavljaju dokaz odlučnih činjenica koje su predmet ovog kaznenog postupka.

Sud je posebno imao na umu da je sam svjedok tijekom iskazivanja izričito naveo kako nema saznanja da bi bilo koja od oštećenica bila nagovorena na podnošenje lažne kaznene prijave niti da raspolaže neposrednim informacijama o bilo kakvom dogovoru između njih. Time je i sam ograničio dokaznu vrijednost vlastitog iskaza u odnosu na obrambenu tezu o organiziranom progonu optuženika.

Sud također cijeni da se iskaz svjedoka u dijelu koji se odnosi na događaje u Hrvatskom karate savezu podudara s iskazima BN, ŠV i KN u pogledu postojanja sukoba unutar Saveza i pojedinih izjava koje su se ondje iznosile. Međutim, niti jedan od tih iskaza ne potvrđuje postojanje dogovora s oštećenicama radi podnošenja lažnih prijava protiv optuženika.

Sud je stekao dojam da je svjedok iskazivao otvoreno i spontano, ne prikrivajući vlastiti pozitivan odnos prema optuženiku niti vlastito negativno mišljenje o pojedinim osobama iz Hrvatskog karate saveza. Upravo zbog toga sud njegov iskaz smatra vjerodostojnim u dijelu u kojem opisuje vlastita opažanja, ali istodobno razlikuje činjenice koje je neposredno doživio od njegovih osobnih zaključaka.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da iskaz DJ nije dokaz koji pobija iskaze oštećenica niti potvrđuje obrambenu tezu o organiziranom podmetanju kaznenog postupka. Njegov iskaz potvrđuje postojanje ozbiljnih sukoba i napetih odnosa unutar Hrvatskog karate saveza, ali ne pruža neposredne dokaze da su upravo ti sukobi bili uzrok podnošenja kaznenih prijava ili da su oštećenice bile instrumentalizirane u tom sukobu. U dijelu koji se odnosi na okolnosti kaznenih djela njegov iskaz nema odlučujuću dokaznu vrijednost.

8.13. Ocjena iskaza svjedokinje VJ

Sud je iskaz svjedokinje VJ prihvatio kao vjerodostojan u dijelu u kojem iskazuje o okolnostima koje je osobno doživjela, dok njegovu dokaznu vrijednost u odnosu na odlučne činjenice ovog postupka ocjenjuje ograničenom.

Sud je imao na umu da je svjedokinja trenirala u Karate klubu Student od 2001. do 2007./2008., a potom još povremeno do 2014./2015. godine, pri čemu je najveći dio njezina aktivnog treniranja prethodio razdoblju obuhvaćenom optužnicom ili se tek djelomično vremenski preklapao s pojedinim inkriminiranim događajima. Istodobno, svjedokinja nije bila u istoj generaciji s većinom oštećenica niti je bila prisutna u situacijama koje su predmet optužnice.

Sud nema razloga sumnjati u dio iskaza kojim je svjedokinja navela da tijekom vlastitog treniranja nije doživjela niti primijetila neprimjereno ponašanje optuženika prema sebi. Jednako tako, prihvaća njezin navod da joj optuženik nije fizički ispravljao položaj tijela tijekom istezanja, nego joj je upute davao isključivo verbalno.

Međutim, upravo ta okolnost pokazuje da način rada optuženika nije bio jednak prema svim polaznicima. Iskazi brojnih drugih svjedoka, uključujući NN, ZJ, LN, IJ i više oštećenica, potvrđuju da je optuženik kod velikog broja polaznika koristio fizički kontakt prilikom ispravljanja tehnike. Stoga činjenica da svjedokinju VJ nije dodirivao ne predstavlja dokaz da takav način rada nije primjenjivao prema drugim polaznicima, već ne isključuje mogućnost da je optuženik prema drugim članovima kluba postupao drukčije, kako proizlazi iz drugih provedenih dokaza.

Sud je posebno cijenio činjenicu da svjedokinja poznaje samo jednu od oštećenica, ŠJ, te da joj se ista nikada nije povjerila u vezi događaja koji su predmet ovog postupka. Međutim, iz toga nije moguće izvesti zaključak da se opisane radnje nisu dogodile. Sud smatra životno uvjerljivim da se žrtve spolnog zlostavljanja ne povjeravaju svim osobama iz svoje okoline, nego samo onima prema kojima imaju posebno povjerenje, pri čemu je iz provedenih dokaza razvidno da su se pojedine oštećenice povjeravale samo određenim prijateljima ili članovima obitelji.

Sud je imao na umu i okolnost da je svjedokinja danas u prijateljskim odnosima sa suprugom optuženika. Iako sama ta činjenica ne dovodi automatski u pitanje vjerodostojnost njezina iskaza, predstavlja okolnost koju je sud bio dužan uzeti u obzir prilikom ocjene njegove dokazne snage, osobito imajući na umu da takav odnos objektivno može utjecati na percepciju događaja i stav prema optuženiku.

Sud ne prihvaća obrambeni zaključak da iskaz svjedokinje pobija iskaze oštećenica. Svjedokinja je iskazivala isključivo o vlastitim iskustvima tijekom treniranja te nije imala neposrednih saznanja o individualnim treninzima, vožnjama automobilom, putovanjima na natjecanja niti drugim situacijama koje čine predmet optužnice.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz VJ potvrđuje jedino da tijekom vlastitog treniranja nije bila izložena ponašanju kakvo opisuju oštećenice. Budući da nije bila neposredni svjedok odlučnih događaja niti raspolaže neposrednim saznanjima o njima, njezin iskaz nema dostatnu dokaznu snagu da dovede u pitanje dosljedne, međusobno podudarne i drugim dokazima potkrijepljene iskaze oštećenica.

8.14. Ocjena iskaza svjedokinje UN

Sud je iskaz svjedokinje UN prihvatio kao vjerodostojan u dijelu u kojem iskazuje o okolnostima koje je osobno opažala, dok njegovu dokaznu vrijednost u odnosu na odlučne činjenice ovog postupka ocjenjuje ograničenom.

Sud je imao na umu da je svjedokinja bila aktivna natjecateljica Karate kluba Student te da je treninge pohađala vrlo često, navodeći da je trenirala i do osam puta tjedno. Iz njezina iskaza proizlazi da tijekom vlastitog treniranja nije doživjela niti primijetila neprimjereno ponašanje optuženika prema sebi ili drugim članovima kluba.

Sud nema razloga sumnjati u istinitost tog dijela iskaza jer se odnosi na osobna opažanja svjedokinje. Međutim, činjenica da ona nije bila izložena ponašanju kakvo opisuju oštećenice sama po sebi ne znači da takvo ponašanje nije postojalo prema drugim polaznicama. Kazneni postupak ne utvrđuje je li optuženik jednako postupao prema svim članovima kluba, nego jesu li radnje opisane u optužnici počinjene prema konkretnim oštećenicama.

Posebno značajnim sud smatra dio iskaza u kojem je svjedokinja navela da nikada nije imala individualne treninge sama s optuženikom, nego su na treninzima uvijek bile prisutne najmanje dvije ili tri osobe. Upravo ta okolnost bitno ograničava dokaznu vrijednost njezina iskaza jer su gotovo sve oštećenice opisivale da su se najteži oblici zlostavljanja odvijali tijekom individualnih treninga ili u drugim izdvojenim situacijama, kada drugih osoba nije bilo.

Sud je nadalje prihvatio dio iskaza kojim je svjedokinja opisala razgovor sa ŠJ na Cvjetnom trgu. Svjedokinja je navela da joj je ŠJ rekla kako bi trebale pronaći drugi klub jer "tu nije dobro" te da ju je optuženik neprimjereno dirao. Sud toj okolnosti pridaje dokaznu važnost jer proizlazi da je ŠJ o navodnom zlostavljanju govorila drugim članovima kluba prije pokretanja kaznenog postupka. Takvo spontano povjeravanje predstavlja okolnost koja ide u prilog vjerodostojnosti njezina iskaza.

Sud je imao na umu i činjenicu da je svjedokinja isti dan sadržaj razgovora prenijela optuženiku. Ta okolnost pokazuje da svjedokinja u tom trenutku nije ozbiljno shvatila navode ŠJ, nego ih je odmah prenijela treneru. Međutim, sud smatra da takva reakcija nije neuobičajena u odnosu autoriteta kakav je postojao između optuženika i članova kluba te ne dovodi u pitanje činjenicu da je do samog razgovora između svjedokinje i ŠJ doista došlo.

Sud je prihvatio i dio iskaza kojim je svjedokinja navela da članovi Karate kluba Student na natjecanjima nisu imali povlašten položaj zbog optuženikovih funkcija u Hrvatskom karate savezu, nego su upravo suprotno često bili izloženi prigovorima drugih klubova. Taj dio iskaza sud smatra vjerodostojnim, ali ga ocjenjuje pravno neodlučnim za utvrđivanje činjenica koje čine obilježja kaznenih djela iz optužnice.

Sud je cijenio da je svjedokinja tijekom cijelog iskaza ostala dosljedna, nije pokušavala prikazati okolnosti koje nije osobno opažala te je jasno razlikovala vlastita opažanja od onoga što je saznala od drugih osoba. Upravo zbog toga sud njezin iskaz smat ra vjerodostojnim, ali samo u granicama neposrednih saznanja kojima raspolaže.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz UN ne pobija iskaze oštećenica. Naprotiv, upravo dio njezina iskaza o razgovoru sa ŠJ predstavlja dodatnu potvrdu da su pojedine oštećenice o neprimjerenom ponašanju optuženika govorile drugim članovima kluba prije pokretanja kaznenog postupka. U ostalom dijelu njezin iskaz potvrđuje samo da svjedokinja tijekom vlastitog treniranja nije bila izložena takvom ponašanju niti je sudjelovala u situacijama koje su predmet optužnice.

8.15. Ocjena iskaza svjedokinje MJ

Sud je iskaz svjedokinje MJ prihvatio kao vjerodostojan u dijelu u kojem iskazuje o činjenicama koje je osobno opažala, dok njegovu dokaznu vrijednost u odnosu na odlučne činjenice ovog kaznenog postupka ocjenjuje ograničenom.

Sud je imao na umu da je svjedokinja trenirala u Karate klubu Student od 2009. do 2019./2020. godine, dakle tijekom dijela razdoblja obuhvaćenog optužnicom, zbog čega je bila upoznata s načinom rada optuženika i organizacijom treninga. Međutim, iz njezina iskaza proizlazi da nije bila neposredni svjedok pojedinačnih događaja koji čine predmet ovog postupka.

Sud nema razloga sumnjati u dio iskaza kojim je svjedokinja navodi da tijekom cijelog razdoblja treniranja nije doživjela niti primijetila neprimjereno ponašanje optuženika prema sebi ili drugim članovima kluba. Takav iskaz predstavlja opis njezina osobnog iskustva i sud ga kao takvog prihvaća.

Međutim, sud smatra da navedena okolnost nije dostatna za zaključak da se radnje opisane u optužnici nisu dogodile prema drugim polaznicama. Iz provedenih dokaza proizlazi da su oštećenice opisivale ponašanje optuženika koje nije bilo usmjereno prema svim članovima kluba, nego selektivno prema pojedinim djevojkama, pri čemu su se najteže radnje odvijale tijekom individualnih treninga ili u drugim izdvojenim situacijama.

Sud osobito cijeni činjenicu da je svjedokinja navela kako se nikada nije dopisivala s optuženikom, da od njega nije primala poruke niti joj je tražio fotografije. Takva okolnost ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica, nego potvrđuje da optuženik nije prema svim članicama kluba postupao na jednak način. Upravo su oštećenice tijekom postupka dosljedno opisivale da je optuženik posebnu pažnju posvećivao pojedinim djevojkama koje je smatrao talentiranima ili s kojima je uspostavio odnos povjerenja i autoriteta.

Sud je nadalje prihvatio dio iskaza kojim je svjedokinja navela da je o cijelom slučaju saznala nakon što je FJ nazvala njezinu majku. Ta okolnost podudara se s iskazima GV i FJ te potvrđuje da je FJ još prije pokretanja kaznenog postupka pokušavala upozoriti roditelje djevojaka koje su i dalje trenirale kod optuženika. Sud smatra da navedena okolnost pokazuje kontinuitet ponašanja oštećenice koji nije usmjeren na stvaranje kaznenog postupka, nego na zaštitu drugih djevojaka koje su nastavile trenirati u klubu.

Sud je imao na umu i dio iskaza kojim je svjedokinja navela da se posljednji put čula s optuženikom na obiteljskom okupljanju u kući DN prije pandemije bolesti COVID-19. Ta okolnost potvrđuje da je nakon završetka treniranja ostala u korektnim odnosima s optuženikom i njegovom obitelji. Sama po sebi ta činjenica ne umanjuje vjerodostojnost njezina iskaza, ali predstavlja okolnost koju je sud uzeo u obzir pri ocjeni njegove dokazne snage.

Sud nije prihvatio obrambeni zaključak da iskaz svjedokinje pobija iskaze oštećenica. Svjedokinja nije sudjelovala u individualnim treninzima niti je iskazivala da je bila prisutna tijekom vožnji, putovanja ili drugih izdvojenih situacija koje su predmet optužnice. Stoga njezino neopažanje spornih događaja ne predstavlja dokaz da se oni nisu dogodili.

Sud je također imao na umu da je svjedokinja tijekom cijelog iskaza jasno razlikovala ono što je osobno doživjela od onoga što je saznala od drugih osoba, pri čemu nije nastojala nagađati niti donositi zaključke o događajima kojima nije svjedočila. Takav način iskazivanja dodatno govori u prilog njezinoj vjerodostojnosti.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz MJ potvrđuje jedino da tijekom vlastitog treniranja nije bila izložena ponašanju koje opisuju oštećenice. Istodobno, dio njezina iskaza o kontaktu FJ s njezinom majkom predstavlja dodatnu potvrdu da su upozorenja o neprimjerenom ponašanju optuženika postojala i prije pokretanja ovog kaznenog postupka, što doprinosi vjerodostojnosti iskaza oštećenica.

8.16. Ocjena iskaza svjedokinje EJ

Sud je iskaz svjedokinje EJ prihvatio kao vjerodostojan u dijelu u kojem iskazuje o činjenicama koje je osobno opažala, dok njegovu dokaznu vrijednost u odnosu na odlučne činjenice ovog kaznenog postupka ocjenjuje ograničenom.

Sud je imao na umu da je svjedokinja počela trenirati karate u Karate klubu Student u rujnu 2016. godine, dakle u završnom dijelu razdoblja obuhvaćenog optužnicom, kada se dio inkriminiranih događaja već bio dogodio. Stoga je njezin neposredni uvid u okolnosti relevantne za ovaj postupak vremenski ograničen.

Sud nema razloga sumnjati u dio iskaza kojim je svjedokinja navodi da tijekom vlastitog treniranja nije doživjela neprimjerene fizičke dodire niti seksualizirane komentare upućene njoj osobno. Međutim, navedena okolnost nije dostatna za zaključak da optuženik nije na takav način postupao prema drugim polaznicama. Iz provedenih dokaza proizlazi da su oštećenice dosljedno opisivale selektivno ponašanje optuženika, usmjereno prema pojedinim djevojkama s kojima je prethodno uspostavio poseban odnos povjerenja i autoriteta.

Posebno je značajno da je svjedokinja, unatoč tome što sama nije bila žrtva takvog ponašanja, potvrdila kako je optuženik u razgovorima s muškim članovima kluba koristio sadržaje seksualne konotacije. Taj dio njezina iskaza u potpunosti je podudaran s iskazima NN, ZJ, LN i PJ, kao i s iskazima oštećenica, te predstavlja još jednu okolnost koja potvrđuje da je optuženik u komunikaciji s članovima kluba koristio sadržaje seksualne konotacije.

Sud je nadalje prihvatio dio iskaza kojim je svjedokinja navela da je FJ nazvala njezinu majku i rekla da se optuženik neprimjereno ponašao prema njoj te da je to radio i EJ. Iako je svjedokinja kategorički negirala da se prema njoj dogodilo bilo kakvo neprimjereno ponašanje, sud toj okolnosti ne daje značaj koji joj pridaje obrana. Naprotiv, sud smatra važnim upravo to što je FJ, prije pokretanja kaznenog postupka, kontaktirala roditelje djevojaka koje su još uvijek trenirale u klubu kako bi ih upozorila na ponašanje optuženika. Takvo ponašanje dosljedno je i potvrđeno iskazima više drugih svjedoka te govori u prilog iskrenosti njezine zabrinutosti.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim je svjedokinja navela da je optuženik govorio kako ga polaznici moraju bezuvjetno slušati ako žele uspjeti u sportu. Iako je dodala da su slične izjave koristili i drugi treneri, sud smatra da su takve izjave, promatrane zajedno s ostalim provedenim dokazima, predstavljale dio načina na koji je optuženik učvršćivao svoj autoritet nad pojedinim oštećenicama.

Sud je imao na umu i okolnost da je svjedokinja iskazala kako i danas poštuje optuženika te da mu se posljednji put obratila radi psihološke podrške prije natjecanja. Sama činjenica da je zadržala pozitivan odnos prema optuženiku ne umanjuje vjerodostojnost njezina iskaza, ali predstavlja okolnost koju je sud uzeo u obzir pri ocjeni njegove dokazne snage, budući da objektivno može utjecati na način na koji svjedokinja vrednuje njegovo ponašanje.

Sud nije prihvatio obrambeni zaključak da iskaz svjedokinje pobija iskaze oštećenica. Svjedokinja nije bila prisutna tijekom individualnih treninga, vožnji automobilom niti drugih izdvojenih situacija koje su predmet optužnice, pa njezino neopažanje spornih događaja ne predstavlja dokaz da se oni nisu dogodili.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz EJ potvrđuje da tijekom vlastitog treniranja nije bila izložena ponašanju kakvo opisuju oštećenice, ali istodobno potvrđuje postojanje seksualizirane komunikacije optuženika te činjenicu da je FJ i prije pokretanja kaznenog postupka upozoravala roditelje drugih djevojaka na njegovo ponašanje. U tom dijelu njezin iskaz podupire iskaze oštećenica te ga je sud prihvatio kao vjerodostojan.

8.17. Ocjena iskaza svjedokinje JJ

Sud je iskaz svjedokinje JJ ocijenio djelomično vjerodostojnim, pri čemu je posebnu pozornost posvetio okolnosti da je tijekom rasprave djelomično izmijenila vlastiti iskaz, što je bilo potrebno ocijeniti u svjetlu svih ostalih provedenih dokaza.

Sud je imao na umu da je svjedokinja dulje vrijeme trenirala u Karate klubu Student te da je bila u neposrednom kontaktu s optuženikom. Nema razloga sumnjati u dio njezina iskaza kojim je navela da tijekom većeg dijela treniranja nije doživjela ponašanje kakvo opisuju oštećenice niti da je primijetila takvo ponašanje prema drugim polaznicima.

Međutim, sud posebno značajnim smatra dio iskaza u kojem je svjedokinja, nakon dodatnih pitanja predsjednice vijeća, navela da ju je optuženik jednom prilikom dodirnuo po bedru s vanjske strane, što joj je bilo neugodno, zbog čega mu je nakon treninga rekla da to više ne radi, a optuženik je nakon toga prestao. Taj dio iskaza razlikuje se od njezinih ranijih odgovora u kojima je u cijelosti negirala bilo kakve neprimjerene fizičke dodire.

Sud smatra da okolnost što je svjedokinja, nakon dodatnog ispitivanja, priznala činjenicu koja ne ide u prilog obrani govori u prilog vjerodostojnosti tog dijela njezina iskaza. Naime, svjedokinja nije ostala pri potpunom negiranju bilo kakvog fizičkog kontakta, nego je nakon dodatnog ispitivanja priznala okolnost koja objektivno nije išla u prilog obrani. Takvo postupno iznošenje činjenica ostavlja dojam spontanog prisjećanja događaja te pokazuje da svjedokinja nije nastojala bezrezervno zaštititi optuženika.

Sud je nadalje prihvatio dio iskaza kojim je svjedokinja opisala da je optuženik prilikom ispravljanja tehnike dodirivao polaznike, smatrajući da su se ti dodiri odnosili na potkoljenicu i nadlakticu. Međutim, sud je imao na umu da je upravo ista svjedokin ja naknadno priznala i dodir po bedru koji joj je izazvao nelagodu. Stoga njezin iskaz u konačnici potvrđuje da je optuženik ipak koristio fizički kontakt širi od onoga koji je svjedokinja prvotno opisivala.

Sud je posebnu pažnju posvetio odnosu između iskaza svjedokinje i iskaza njezine majke OJ. Dok je JJ u najvećem dijelu umanjivala značaj događaja, njezina majka iskazala je da joj je upravo JJ rekla kako ju je optuženik u dva ili tri navrata primio za prepone prilikom ispravljanja stava te da joj je to izazivalo nelagodu. Sud smatra da ta podudarnost, iako nije potpuna u svim pojedinostima, potvrđuje da je određeni oblik neugodnog fizičkog kontakta između optuženika i svjedokinje postojao.

Sud je također cijenio činjenicu da je oštećenica ŠJ upozorila i JJ, odnosno njezinu majku, na ponašanje optuženika. Ta okolnost proizlazi iz više međusobno podudarnih iskaza te dodatno potvrđuje da su upozorenja o neprimjerenom ponašanju optuženika postojala još prije pokretanja kaznenog postupka.

Sud nije prihvatio obrambeni zaključak da iskaz JJ isključuje mogućnost počinjenja kaznenih djela prema oštećenicama. Naprotiv, činjenica da je svjedokinja najprije negirala, a potom ipak priznala određeni neprimjereni fizički kontakt, ne umanjuje vjerodostojnost njezina iskaza.

Sud je stekao dojam da svjedokinja nije željela optuženika teretiti više nego što smatra da odgovara njezinu osobnom iskustvu. Upravo zbog toga sud njezin iskaz smatra vjerodostojnim u dijelu u kojem priznaje postojanje neugodnog fizičkog kontakta, dok okolnost da nije doživjela teže oblike ponašanja kakve opisuju oštećenice ne dovodi u pitanje njihove iskaze, budući da iz svih provedenih dokaza proizlazi da optuženik nije prema svim članicama kluba postupao na jednak način.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz JJ ne predstavlja dokaz koji pobija optužbu. Naprotiv, u dijelu u kojem potvrđuje postojanje fizičkog kontakta koji joj je izazvao nelagodu te činjenicu da je o tome obavijestila optuženika, njezin iskaz predstavlja dodatnu potvrdu da su određeni oblici fizičkog kontakta optuženika prema djevojkama prelazili granice uobičajene trenerske prakse.

8.18. Ocjena iskaza svjedokinje OJ

Sud je iskaz svjedokinje OJ ocijenio vjerodostojnim u dijelu u kojem iskazuje o činjenicama koje je neposredno saznala od svoje kćeri JJ te o vlastitim opažanjima, dok ga je u preostalom dijelu vrednovao kao posredni dokaz kojemu je dokaznu snagu ocjenjivao u povezanosti s ostalim provedenim dokazima.

Svjedokinja nije bila neposredni očevidac događaja koji su predmet optužnice, već svoja saznanja temelji na onome što joj je ispričala kći te na vlastitim zapažanjima tijekom dolazaka na treninge. Stoga njezin iskaz nije mogao biti odlučan za utvrđenje samih inkriminiranih radnji, ali je od značaja za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenica i drugih svjedoka.

Nadalje, sud je posebno cijenio okolnost da je svjedokinja tijekom rasprave u početku navela kako nema saznanja o kaznenim djelima koja su predmet postupka, no nakon dodatnih pitanja tužiteljice iskazala je da joj je kći JJ rekla kako ju je optuženik u dva ili tri navrata primio za prepone prilikom ispravljanja stava, što joj je izazvalo nelagodu, zbog čega su joj ona i suprug savjetovali da treneru kaže da to više ne radi.

Ovakva postupna razrada iskaza ne predstavlja proturječje koje bi umanjilo vjerodostojnost svjedokinje. Naprotiv, ostavlja dojam da svjedokinja nije željela iznositi više od onoga što smatra da može sa sigurnošću potvrditi, ali je nakon dodatnih pitanja iznijela okolnosti koje su joj bile poznate čime naknadno iznesene okolnosti ne predstavljaju proturječje koje bi umanjilo vjerodostojnost iskaza.

Posebnu dokaznu vrijednost sud daje dijelu iskaza kojim je svjedokinja navela da joj se ŠJ osobno obratila i upozorila je da pripazi na svoju kćer JJ zbog ponašanja optuženika. Ta okolnost podudara se s iskazom ŠJ, ali i s iskazima drugih svjedoka koji su opisivali da je ŠJ još prije pokretanja kaznenog postupka upozoravala druge djevojke i njihove roditelje. Upravo se u toj činjenici vidi dodatna potvrda da upozorenja nisu nastala naknadno radi potreba kaznenog postupka, nego su postojala znatno ranije.

Prihvaćen je i dio iskaza kojim je svjedokinja navela da su roditelji često pratili treninge te da vrata dvorane nisu bila zaključana. Međutim, te okolnosti nemaju odlučujući značaj jer iz provedenih dokaza proizlazi da se radnje koje su predmet optužnice nisu odvijale tijekom cijelog trajanja grupnih treninga niti pred svim prisutnim osobama, nego u izdvojenim situacijama, tijekom individualnih treninga, vožnji ili na način koji nije bio lako uočljiv ostalim osobama.

Sud nije prihvatio obrambeni zaključak da iskaz OJ pobija iskaze oštećenica. Naprotiv, upravo dio njezina iskaza kojim potvrđuje da joj se kći žalila na dodire po preponama te da ih je ŠJ upozorila na ponašanje optuženika predstavlja okolnost koja dodatno podupire vjerodostojnost iskaza oštećenica.

Sud je pritom imao na umu da svjedokinja nije pokušavala opisivati događaje kojima nije prisustvovala niti donositi vlastite zaključke o kaznenoj odgovornosti optuženika, nego je jasno razlikovala vlastita opažanja od onoga što je saznala od svoje kćeri. Takav način iskazivanja dodatno povećava vjerodostojnost njezina iskaza.

Slijedom navedenoga, iskaz OJ predstavlja važan posredni koroboracijski dokaz. Iako svjedokinja nije neposredno opažala inkriminirane radnje, njezin iskaz potvrđuje da je JJ još prije pokretanja ovog postupka izražavala nelagodu zbog fizičkih dodira optuženika te da je ŠJ upozoravala druge roditelje na njegovo ponašanje. Te okolnosti predstavljaju dodatnu potvrdu kontinuiteta prijavljivanja i vjerodostojnosti iskaza oštećenica.

8.19. Ocjena iskaza svjedokinje ČJ

Sud je iskaz svjedokinje ČJ ocijenio djelomično vjerodostojnim te ga je prihvatio u dijelu koji se odnosi na činjenice koje je osobno opažala, dok ga u dijelu u kojem iznosi vlastite procjene o vjerodostojnosti oštećenica nije prihvatio kao odlučan dokaz.

Sud je imao na umu da svjedokinja nije bila neposredni očevidac događaja koji su predmet optužnice niti je njezina kći EJ jedna od oštećenica u ovom postupku. Stoga njezin iskaz nije mogao imati neposrednu dokaznu vrijednost glede samih inkriminiranih radnji.

Sud je prihvatio dio iskaza kojim je svjedokinja navela da je njezina kći negirala bilo kakvo neprimjereno ponašanje optuženika prema sebi te da je tijekom duljeg razdoblja dolazila na treninge i pratila ih zajedno sa suprugom. Te okolnosti same po sebi nisu sporne, ali iz njih nije moguće izvesti zaključak da optuženik nije mogao počiniti radnje koje mu se stavljaju na teret prema drugim djevojčicama.

Posebno je značajan dio iskaza u kojem je svjedokinja priznala da ju je FJ osobno kontaktirala i ispričala joj da joj je trener „uništio život" te da joj je „uvlačio ruku u gaćice". Sud upravo toj okolnosti daje posebnu dokaznu vrijednost.

Naime, iako svjedokinja navodi da FJ tada nije povjerovala, sama činjenica da je takav razgovor doista vođen potvrđuje iskaz FJ da je još prije pokretanja kaznenog postupka pokušavala upozoriti roditelje drugih djevojčica na ponašanje optuženika. Time se potvrđuje da njezini navodi nisu nastali tek nakon pokretanja kaznenog postupka niti predstavljaju naknadno konstruiranu priču.

Sud je nadalje cijenio da je svjedokinja iskazala kako je optuženik znao voziti njezinu kćer, JJ i UN kući s treninga. Time je neovisno potvrdila okolnost da je optuženik doista pojedine djevojke vozio automobilom, što je činjenica koju optuženik također nije osporavao. Time se potvrđuje objektivna mogućnost ostvarivanja kontakta izvan same dvorane, dok pitanje sadržaja tih vožnji ostaje predmet ocjene iskaza oštećenica.

Sud nije prihvatio zaključak svjedokinje da zbog njezina prisustva na treninzima nije bilo moguće da se događaju radnje opisane u optužnici. Iz iskaza svih oštećenica proizlazi da se najveći dio inkriminiranih radnji nije odvijao tijekom redovnih grupnih treninga pred roditeljima, nego na individualnim treninzima, tijekom prijevoza automobilom ili na natjecanjima. Stoga činjenica da je svjedokinja pratila dio treninga nije dostatna za isključenje mogućnosti počinjenja kaznenih djela.

Sud je također imao na umu da je svjedokinja iskazala kako je s optuženikom bila u dobrim osobnim odnosima. Ta okolnost sama po sebi ne znači da njezin iskaz nije vjerodostojan, ali predstavlja okolnost koju je bilo potrebno uzeti u obzir pri ocjeni objektivnosti njezina iskazivanja.

Sud zaključuje da iskaz ČJ nije dokaz koji pobija iskaze oštećenica. Naprotiv, upravo dio njezina iskaza kojim potvrđuje da joj je FJ još prije ovog kaznenog postupka detaljno opisivala neprimjereno ponašanje optuženika predstavlja dodatnu posrednu potvrdu vjerodostojnosti iskaza te oštećenice. U ostalom dijelu iskaz svjedokinje predstavlja dokaz da njezina kći nije bila žrtva takvog ponašanja, što međutim ne isključuje mogućnost da su kaznena djela počinjena prema drugim djevojčicama obuhvaćenima optužnicom.

8.20. Ocjena iskaza svjedokinje GV

Sud je iskaz svjedokinje GV ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na činjenice koje je osobno opažala i razgovore koje je sama vodila, pri čemu isti predstavlja posredni dokaz o događajima koji su prethodili podnošenju kaznene prijave.

Svjedokinja nije neposredni očevidac inkriminiranih događaja niti je njezina kći MJ jedna od oštećenica u ovom postupku. Slijedom toga, njezin iskaz ne predstavlja dokaz o samom počinjenju kaznenih djela, nego o ponašanju osoba uključenih u događaje prije pokretanja kaznenog postupka.

Sud je prihvatio dio iskaza kojim je svjedokinja navela da joj se kći nikada nije požalila na neprimjereno ponašanje optuženika. Ta okolnost nije u suprotnosti s optužbom jer niti jedna oštećenica nije tvrdila da su sve djevojčice u klubu bile izložene jednakom postupanju optuženika. Upravo suprotno, iz iskaza oštećenica proizlazi da je optuženik pojedine djevojčice izdvajao, razvijao s njima poseban odnos povjerenja te ih postupno izolirao od ostalih članova kluba.

Posebnu dokaznu vrijednost sud daje iskazu svjedokinje da ju je FJ kontaktirala putem Facebooka te joj preporučila da ispiše kćer iz kluba, navodeći kako je atmosfera u klubu loša i da su ona i druge djevojke doživjele neugodnosti. Taj iskaz predstavlja još jednu neovisnu potvrdu da je FJ i prije pokretanja ovog kaznenog postupka upozoravala roditelje drugih djevojčica na ponašanje optuženika.

Sud ne izvodi zaključak o vjerodostojnosti iskaza FJ samo iz činjenice da je kontaktirala roditelje drugih djevojčica, već tu okolnost ocjenjuje u povezanosti sa svim ostalim provedenim dokazima. Međutim, činjenica da je takve razgovore vodila i prije pokretanja kaznenog postupka predstavlja okolnost koja podupire zaključak da njezini navodi nisu nastali tek naknadno radi potreba ovog postupka.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim svjedokinja navodi da su roditelji tijekom treninga često bili u blizini dvorane ili ispred nje te da vrata dvorane prema njezinim saznanjima nisu bila zaključavana. Međutim, sud taj dio iskaza nije smatrao odlučnim za ocjenu optužbe jer iz iskaza oštećenica proizlazi da se najveći broj inkriminiranih radnji nije odvijao tijekom redovnih grupnih treninga pod nadzorom roditelja, nego na individualnim treninzima, u automobilu ili na putovanjima.

Sud je imao na umu i dio iskaza kojim je svjedokinja navela da je nakon policijskog ispitivanja pronašla poruke iz 2016. godine koje je dostavila DN. Sama činjenica postojanja takvih poruka nije odlučna za utvrđenje kaznene odgovornosti optuženika, ali potvrđuje da su se još 2016. godine među roditeljima i članovima kluba vodili razgovori vezani uz navode FJ.

Sud stoga zaključuje da iskaz GV nije dokaz koji pobija iskaze oštećenica. Naprotiv, upravo dio iskaza koji se odnosi na obraćanje FJ roditeljima drugih djevojčica predstavlja dodatnu potvrdu da su navodi o neprimjerenom ponašanju optuženika postojali i prije pokretanja kaznenog postupka, što povećava vjerodostojnost iskaza oštećenica.

8.21. Ocjena iskaza svjedokinje TJ

Sud je iskaz svjedokinje TJ ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na okolnosti koje je osobno opažala, pri čemu isti nema neposrednu dokaznu vrijednost glede odlučnih činjenica koje su predmet ovog kaznenog postupka.

Svjedokinja nije bila neposredni očevidac inkriminiranih događaja niti je njezina kći UN jedna od oštećenica. Njezina saznanja temelje se isključivo na vlastitim opažanjima tijekom dolazaka na treninge i razgovorima s kćeri.

Sud je prihvatio dio iskaza kojim svjedokinja navodi da joj se kći nikada nije požalila na neprimjereno ponašanje optuženika. Međutim, ta okolnost sama po sebi nije od odlučnog značaja za ocjenu optužbe. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da optuženik nije prema svim djevojčicama postupao na jednak način, već su oštećenice dosljedno opisivale da ih je postupno izdvajao iz skupine, stvarao odnos povjerenja i iskorištavao prilike kada nisu bile u prisutnosti drugih osoba.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim svjedokinja navodi da ne poznaje FJ niti je s njom ikada kontaktirala. Taj iskaz nije u suprotnosti s drugim dokazima jer niti jedna oštećenica nije tvrdila da je FJ kontaktirala sve roditelje djevojčica koje su trenirale u klubu.

Sud je imao na umu i dio iskaza kojim svjedokinja opisuje veličinu dvorane te navodi da su ona i suprug bili u uobičajenom odnosu s optuženikom, razgovarajući prije ili poslije treninga. Te okolnosti predstavljaju opis uobičajenog funkcioniranja kluba, ali ne omogućuju zaključak da optuženik nije mogao počiniti radnje koje su mu stavljene na teret, osobito imajući na umu da su oštećenice najveći dio inkriminiranih događaja smjestile izvan redovitih grupnih treninga.

Sud nije prihvatio eventualni zaključak obrane da činjenica kako se UN nije dogodilo ništa neprimjereno predstavlja dokaz da se isto nije moglo dogoditi drugim djevojčicama. Takav zaključak nije logički ni životno održiv. Činjenica da optuženik prema UN nije postupao na neprimjeren način sama po sebi ne isključuje mogućnost da je takvo ponašanje iskazivao prema drugim djevojčicama, osobito imajući na umu da iz iskaza oštećenica proizlazi kako ih je postupno izdvajao iz skupine te s njima ostvarivao individualan odnos.

Slijedom navedenoga, sud ocjenjuje da iskaz TJ ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica niti predstavlja dokaz kojim bi se mogla isključiti mogućnost počinjenja kaznenih djela opisanih u optužnici. Njegova dokazna vrijednost ograničena je na potvrdu da njezina kći nije imala negativna iskustva s optuženikom te da sama svjedokinja nema neposrednih saznanja o događajima koji su predmet ovog kaznenog postupka.

8.22. Ocjena iskaza svjedokinje ĆJ

Sud je iskaz svjedokinje ĆJ ocijenio vjerodostojnim te ga prihvatio kao važan posredni dokaz koji u bitnim dijelovima potvrđuje iskaz oštećenice UJ.

Sud je imao na umu da svjedokinja nije neposredni očevidac inkriminiranih događaja, već svoja saznanja crpi iz razgovora s kćeri te vlastitih opažanja promjena u njezinu ponašanju tijekom višegodišnjeg razdoblja. Upravo zbog toga njezin iskaz nije dokaz o samom počinjenju kaznenih djela, ali predstavlja važnu koraboraciju iskaza oštećenice.

Sud posebno cijeni činjenicu da je svjedokinja detaljno opisala trenutak kada joj se kći u ožujku 2018. godine, vidno uznemirena i plačući, prvi put povjerila o seksualnom zlostavljanju. Prema iskazu svjedokinje, UJ je tada opisala događaje iz hotelske sobe u Lignanu, kao i seksualna diranja tijekom vožnji automobilom nakon treninga. ud nije utvrdio okolnosti koje bi dovele u sumnju vjerodostojnost tog dijela iskaza. Posebnu dokaznu vrijednost sud daje činjenici da je svjedokinja opisala vlastita opažanja koja prethode samom priznanju kćeri. Tako je navela kako je već ranije primijetila neuobičajeno velik broj telefonskih poziva i poruka između optuženika i UJ, kao i činjenicu da je kći na treninge odlazila ranije od ostalih te se kući vraćala kasnije. Te okolnosti u potpunosti su suglasne iskazu oštećenice, ali proizlaze iz neposrednih opažanja svjedokinje, zbog čega predstavljaju neovisnu potvrdu dijela njezina iskaza.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim svjedokinja opisuje kako je optuženik kod UJ stvarao uvjerenje da jedino on može ostvariti njezin sportski uspjeh, zbog čega je kći dugo šutjela o zlostavljanju. Takav opis podudara se s načinom odnosa koji su opisale i ostale oštećenice..

Sud je posebno cijenio da je svjedokinja opisala i posljedice koje je cijeli događaj ostavio na UJ i obitelj. Iskazala je da je kći nakon otkrivanja događaja bila uključena u stručnu psihološku pomoć te da je cijela obitelj prolazila kroz izrazito težak emocionalni period. Taj dio iskaza potvrđen je iskazom GN, koji je također opisao psihoterapijsko liječenje UJ, kao i iskazima ostalih članova obitelji.

Sud nije prihvatio obrambene prigovore kojima se pokušava umanjiti dokazna vrijednost iskaza svjedokinje samo zato što se radi o majci oštećenice. Prirodno je i očekivano da roditelj iskazuje u korist vlastitog djeteta, međutim sama ta okolnost ne čini iskaz nevjerodostojnim. Naprotiv, u konkretnom slučaju iskaz ĆJ u svim bitnim elementima podudara se s iskazom oštećenice, ali i s drugim provedenim dokazima, osobito iskazom GN i materijalnim okolnostima koje su utvrđene tijekom postupka.

Sud stoga zaključuje da iskaz ĆJ predstavlja vjerodostojan posredni dokaz koji potvrđuje kontinuitet Mihaelina kazivanja, objašnjava razloge višegodišnje šutnje te potvrđuje psihičke posljedice koje su opisani događaji ostavili na oštećenicu. Zbog međusobne podudarnosti s iskazom oštećenice i ostalim provedenim dokazima sud njegovoj dokaznoj vrijednosti daje značajnu težinu.

8.23. Ocjena iskaza svjedoka CJ

Sud je iskaz svjedoka CJ ocijenio vjerodostojnim te ga prihvatio kao posredni dokaz koji u bitnim elementima potvrđuje iskaz oštećenice UJ i iskaz svjedokinje ĆJ.

Sud je imao na umu da svjedok nije neposredno svjedočio događajima koji su predmet optužnice. Njegova saznanja proizlaze iz razgovora sa suprugom i kćeri nakon što mu je otkriveno da je UJ dulje vrijeme bila izložena seksualnom zlostavljanju od strane optuženika.

Sud posebno cijeni način na koji je svjedok iskazivao o njegovoj reakciji kada je prvi put doznao za događaje koje mu je supruga prenijela nakon Mihaelina povjeravanja. Svjedok nije pokušavao rekonstruirati pojedinosti samih događaja niti ih nadopunjavati vlastitim pretpostavkama, već je jasno razlikovao ono što je osobno opažao od onoga što je saznao od članova svoje obitelji. Upravo takav način iskazivanja dodatno povećava vjerodostojnost njegova iskaza.

Sud je prihvatio dio iskaza kojim je svjedok naveo da je i sam tijekom razdoblja treniranja primjećivao neuobičajeno česte telefonske kontakte između optuženika i njegove kćeri. Ta okolnost predstavlja vlastito opažanje svjedoka te je u cijelosti suglasna iskazima UJ i njezine majke ĆJ.

Jednako tako, sud je prihvatio dio iskaza kojim svjedok opisuje psihičko stanje svoje kćeri nakon što je obitelj saznala za događaje koji su predmet ovog postupka. Iako se radi o posrednim saznanjima, ona su potpuno podudarna s iskazima ostalih članova obitelji, kao i s iskazom GN, koji je opisao Mihaelino liječenje i psihoterapiju.

Sud nije prihvatio obrambene prigovore kojima se dokazna vrijednost iskaza pokušava umanjiti isključivo zbog činjenice da se radi o ocu oštećenice. Sama rodbinska povezanost nije razlog za odbacivanje iskaza ako je isti logičan, dosljedan i potvrđen drugim dokazima. U konkretnom slučaju iskaz CJ u svim bitnim dijelovima podudara se s iskazima UJ, ĆJ i GN, pri čemu nisu utvrđene nikakve bitne proturječnosti.

Sud stoga zaključuje da iskaz CJ predstavlja vjerodostojan posredni dokaz koji potvrđuje kontinuitet Mihaelina kazivanja, promjene u njezinu ponašanju te okolnosti pod kojima je obitelj prvi put saznala za seksualno zlostavljanje. Iako ne predstavlja neposredni dokaz o samim inkriminiranim radnjama, njegova dokazna vrijednost proizlazi iz podudarnosti s ostalim provedenim dokazima te iz činjenice da opisuje okolnosti koje je svjedok osobno opažao.

8.24. Ocjena iskaza svjedokinje AJ

Sud je iskaz svjedokinje AJ ocijenio vjerodostojnim te ga prihvatio kao posredni dokaz koji potvrđuje iskaz oštećenice UJ u dijelu koji se odnosi na promjene u njezinu ponašanju i psihičkom stanju tijekom inkriminiranog razdoblja.

Sud je imao na umu da svjedokinja nije neposredno svjedočila događajima koji su predmet optužnice niti je o njima imala neposredna saznanja u vrijeme njihova odvijanja. Njezina dokazna vrijednost proizlazi iz činjenice da je kao sestra oštećenice tijekom duljeg vremenskog razdoblja neposredno opažala promjene u njezinu ponašanju te je opisala okolnosti koje su prethodile otkrivanju zlostavljanja.

Sud posebno cijeni dio iskaza u kojem svjedokinja opisuje da je primjećivala kako se UJ postupno zatvara u sebe, postaje depresivna, zanemaruje školske obveze te djeluje psihički odsutno. Takve okolnosti predstavljaju opažanja svjedokinje tijekom svakodnevnog zajedničkog života sa sestrom, a ne informacije preuzete od drugih osoba, zbog čega imaju posebnu dokaznu vrijednost.

Nadalje, svjedokinja je objasnila da joj je sestra tada govorila kako trener ima velike planove za njezinu sportsku karijeru te da upravo zbog toga mora slijediti njegove upute. Sud smatra da je taj dio iskaza osobito značajan jer odgovara načinu odnosa koji su, neovisno jedna o drugoj, opisale i ostale oštećenice. Time se dodatno potvrđuje postojanje odnosa autoriteta i emocionalne ovisnosti koji je optuženik stvarao prema pojedinim djevojčicama.

Sud je također imao na umu da je svjedokinja studentica psihologije te da je upravo zbog promjena koje je uočila kod sestre postala zabrinuta za njezino psihičko stanje i o tome obavijestila majku. Međutim, sud dokaznu vrijednost njezina iskaza ne temelji na njezinu obrazovanju, nego na činjenici da je opisala vlastita opažanja koja su u cijelosti podudarna s iskazima ostalih članova obitelji.

Sud je prihvatio i dio iskaza kojim je svjedokinja navela da je obitelj od samog početka vjerovala UJ te da na nju nitko nije utjecao da podnese kaznenu prijavu ili da tijekom postupka iskazuje na određeni način. Takav iskaz u skladu je s iskazima roditelja oštećenice i nije doveden u pitanje nijednim drugim provedenim dokazom.

Sud je cijenio da je iskaz svjedokinje na raspravi bio opširniji nego u ranijoj fazi postupka. Međutim, razlike se odnose isključivo na razradu i pojašnjenje već ranije iznesenih okolnosti, dok su odlučne činjenice ostale potpuno iste. Takvo dopunjavanje iskaza, imajući u vidu protek vremena i mogućnost detaljnijeg izjašnjavanja pred sudom, ne dovodi u pitanje njegovu vjerodostojnost.

Sud nije prihvatio eventualne obrambene prigovore da je svjedokinja zbog bliskog obiteljskog odnosa zainteresirana za ishod postupka. Ta okolnost sama po sebi ne umanjuje vjerodostojnost njezina iskaza, osobito kada se isti u svim bitnim dijelovima podudara s iskazima oštećenice, njezinih roditelja te ostalim provedenim dokazima.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz AJ predstavlja vjerodostojan posredni dokaz koji potvrđuje psihičke promjene kod oštećenice, kontinuitet njezina kazivanja te okolnosti koje su prethodile razotkrivanju kaznenih djela. Zbog potpune suglasnosti s ostalim dokazima sud mu daje značajnu dokaznu vrijednost.

8.25. Ocjena iskaza svjedokinje CN

Sud je iskaz svjedokinje CN ocijenio vjerodostojnim te ga prihvatio kao važan posredni dokaz koji potvrđuje iskaz oštećenice BJ i kontinuitet njezina kazivanja kroz dulje vremensko razdoblje.

Sud je imao na umu da svjedokinja nije neposredno svjedočila događajima koji su predmet optužnice, već svoja saznanja temelji na razgovorima koje je vodila s kćeri neposredno nakon događaja te na vlastitim opažanjima njezina ponašanja.

Sud posebnu dokaznu vrijednost daje činjenici da je svjedokinja opisala kako joj je BJ, dok je još bila dijete od približno dvanaest do trinaest godina, ispričala da joj trener pod izlikom popravljanja kimona i stava zavlači ruku u gaćice te da se isto događa i drugim djevojčicama u klubu. Sud smatra osobito značajnim što se radi o povjeravanju koje je uslijedilo neposredno nakon događaja, godinama prije pokretanja ovog kaznenog postupka. Time se potvrđuje da iskaz oštećenice nije nastao naknadno niti predstavlja prilagodbu potrebama kaznenog postupka.

Svjedokinja je nadalje iskazala da joj je kći spominjala i druge djevojčice, osobito ŠJ i B., navodeći da se i njima događaju slične stvari. Taj dio iskaza podudara se s iskazima samih oštećenica te predstavlja okolnost koja se podudara s iskazima ŠJ i drugih oštećenica.

Sud je prihvatio i dio iskaza kojim svjedokinja navodi da je kćeri odmah predložila da prestane trenirati, dok je BJ inzistirala da želi nastaviti trenirati jer smatra da će znati izbjeći takve situacije. Okolnost što je BJ željela nastaviti trenirati, unatoč opisanim događajima, sama po sebi ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njezina iskaza te odgovara obrascu ponašanja koji su opisivale i druge oštećenice, a koji se ogleda u istodobnoj želji da nastave baviti se sportom u kojem su bile uspješne i pokušaju da izbjegnu neprimjereno ponašanje optuženika.

Sud nije prihvatio obrambeni prigovor da nije životno logično da bi majka nastavila dovoditi dijete na trening nakon što je saznala za takve događaje. Naime, svjedokinja je jasno objasnila da je odluku prepustila kćeri koja ju je uvjeravala da će se znati zaštititi i da više neće dopustiti takve situacije. Sud smatra da se takva roditeljska reakcija, promatrana u konkretnim okolnostima i vremenskom kontekstu, ne može smatrati nelogičnom niti predstavlja razlog za odbacivanje iskaza.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim svjedokinja navodi da nema nikakvih saznanja da bi bilo tko iz Hrvatskog karate saveza utjecao na njezinu kćer ili je nagovarao da lažno prijavi optuženika. Taj dio iskaza izravno je suprotan obrambenoj tezi o organiziranoj uroti te dodatno umanjuje vjerodostojnost takve obrane.

Sud zaključuje da iskaz CN predstavlja vjerodostojan posredni dokaz koji potvrđuje da je BJ o seksualnom zlostavljanju govorila neposredno nakon događaja, mnogo prije pokretanja ovog kaznenog postupka, te da je tijekom cijelog razdoblja ostala dosljedna u opisu odlučnih činjenica. Upravo kontinuitet njezina kazivanja kroz dulje vremensko razdoblje predstavlja jednu od okolnosti koja značajno povećava vjerodostojnost iskaza same oštećenice.

8.26. Ocjena iskaza svjedokinje ĐJ

Sud je iskaz svjedokinje ĐJ ocijenio vjerodostojnim te ga prihvatio kao značajan posredni dokaz koji u više odlučnih elemenata potvrđuje iskaze oštećenica.

Sud je imao na umu da svjedokinja nije neposredno svjedočila svim inkriminiranim događajima koji su predmet optužnice, ali je kroz dulje vrijeme bila članica Karate kluba Student te je neposredno opažala način rada optuženika, atmosferu na treninzima i njegov odnos prema polaznicima.

Sud posebno cijeni dio iskaza u kojem svjedokinja opisuje atmosferu koja je vladala u klubu. Navela je da je optuženik redovito koristio prilike za dodirivanje polaznica po kukovima i bedrima pod izlikom ispravljanja stava te da su na treninzima bile prisutne seksualizirane teme i komentari. Takav opis u cijelosti je podudaran s iskazima svih pet oštećenica, ali i iskazima svjedoka LN, NN i ZJ koji su također potvrdili postojanje seksualizirane komunikacije tijekom treninga . Sud osobito značajnim smatra dio iskaza kojim svjedokinja opisuje konkretnu izjavu optuženika da će gubiti borbe dok ne shvati borbu "kao seks, kao svršavanje". Upravo takve izjave predstavljaju način komunikacije koji su gotovo jednako opisale sve oštećenice zbog čega ovaj dio iskaza predstavlja važan podupirući dokaz.

Sud je prihvatio i dio iskaza kojim svjedokinja navodi da je zbog takvih razgovora namjerno kasnila na treninge kako bi izbjegla dio treninga tijekom kojeg je optuženik držao takve govore. Sud smatra da takvo ponašanje predstavlja životno uvjerljivu reakciju osobe kojoj je takva atmosfera bila neugodna, a koja tada još nije raspolagala informacijama o mogućem seksualnom zlostavljanju drugih djevojčica.

Posebnu dokaznu vrijednost sud daje dijelu iskaza kojim svjedokinja navodi da su joj FJ i ŠJ rekle da se makne iz kluba jer ondje "nije normalna i zdrava atmosfera". Taj razgovor, prema iskazu svjedokinje, dogodio se prije pokretanja ovog kaznenog postupka te predstavlja dodatnu potvrdu da su oštećenice i prije kaznene prijave upozoravale druge članove kluba na ponašanje optuženika.

Jednako tako, sud prihvaća dio iskaza kojim svjedokinja navodi da joj se UJ osobno povjerila te opisala da ju je optuženik tijekom vožnji kući dirao po bedrima i spolovilu te da joj je bilo izrazito neugodno i na natjecanjima. Sud smatra da je riječ o osobito važnoj koraboraciji iskaza UJ jer se radi o spontanom povjeravanju trećoj osobi izvan kaznenog postupka.

Sud nije utvrdio postojanje bilo kakvog osobnog interesa svjedokinje za ishod ovog kaznenog postupka niti okolnosti koje bi upućivale na moguću pristranost. Njezin iskaz karakterizira logičnost, unutarnja dosljednost i podudarnost s većim brojem drugih provedenih dokaza.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz RV predstavlja važan posredni dokaz koji potvrđuje postojanje seksualizirane atmosfere u Karate klubu Student, potvrđuje da su pojedine oštećenice i prije kaznenog postupka upozoravale druge članove kluba na ponašanje optuženika te predstavlja dodatnu potvrdu iskaza UJ, FJ i ŠJ.

8.27. Ocjena iskaza svjedokinje HJ

Sud je iskaz svjedokinje HJ ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na okolnosti koje je osobno opažala, pri čemu isti nije prihvatio kao dokaz kojim bi se mogla isključiti mogućnost počinjenja kaznenih djela opisanih u optužnici.

Sud je imao na umu da svjedokinja tijekom svog treniranja nije primijetila neprimjerena ponašanja optuženika prema sebi niti prema drugim polaznicima. Takav iskaz sam po sebi nije nelogičan niti ga sud dovodi u pitanje. Međutim, činjenica da svjedokinja ni je bila žrtva niti je nešto primijetila ne predstavlja dokaz da se opisane radnje nisu događale drugim djevojčicama.

Sud osobito cijeni dio iskaza kojim je svjedokinja navela da je na trening dolazila sat vremena ranije, ali isključivo zato što je dovodila mlađeg brata koji je trenirao u ranijoj grupi, nakon čega je i sama ostajala trenirati u svojoj skupini. Taj dio iskaza upravo potvrđuje da raniji dolazak na trening nije bio neuobičajena pojava sam po sebi, ali istodobno ne pobija iskaze oštećenica koje su opisale da ih je optuženik pozivao ranije kako bi s njima ostao nasamo. Naime, sama svjedokinja izričito je navela da nikada nije bila sama s optuženikom.

Sud posebnu važnost pridaje činjenici da je svjedokinja jasno razlikovala vlastito iskustvo od iskustava oštećenica. Izričito je iskazala da nije imala individualne treninge nasamo s optuženikom, da je uvijek bila u prisutnosti drugih osoba, da je nikada n ije vozio kući niti je s njim dijelila hotelsku sobu na natjecanjima. Upravo te okolnosti predstavljaju bitnu razliku između njezina položaja i položaja oštećenica u ovom postupku.

Sud smatra da upravo taj dio iskaza objektivno objašnjava zbog čega svjedokinja nije mogla imati saznanja o događajima koji su predmet optužnice. Većina inkriminiranih radnji, prema iskazima oštećenica, nije se odvijala tijekom redovitih grupnih treninga, nego upravo na individualnim treninzima, tijekom vožnji automobilom ili na putovanjima na natjecanja, u kojima svjedokinja nije sudjelovala.

Sud nije utvrdio nikakve okolnosti koje bi upućivale na pristranost svjedokinje niti na njezin osobni interes za ishod ovog kaznenog postupka. Njezin iskaz logičan je, dosljedan i ograničen na ono što je sama neposredno doživjela, bez pokušaja zaključivanja o događajima kojima nije prisustvovala.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz HJ ne proturječi iskazima oštećenica. Naprotiv, potvrđuje da optuženik nije prema svim polaznicama postupao jednako, kao i da osobe koje nisu bile izdvojene na individualne treninge ili u druge situacije opisane u optužnici nisu imale mogućnost neposredno opažati inkriminirane događaje. Zbog toga iskaz svjedokinje ima ograničenu, ali ne i zanemarivu dokaznu vrijednost u ukupnoj ocjeni provedenih dokaza.

8.28. Ocjena iskaza svjedokinje BV

Sud je iskaz svjedokinje BV ocijenio osobito značajnim u dijelu u kojem, kao dugogodišnja trenerica karatea i osoba s bogatim stručnim iskustvom, opisuje standarde pravilne trenerske metodologije i način izvođenja pojedinih karate tehnika, dok njezine osobne zaključke o tome jesu li se događaji opisani u optužnici mogli dogoditi nije prihvatio kao dokaz o odlučnim činjenicama.

Sud je imao na umu da svjedokinja nije bila prisutna niti jednom događaju koji je predmet optužnice, da ne poznaje nijednu od oštećenica te da o njihovim iskustvima nema neposrednih saznanja. Slijedom toga, njezina ocjena da su navodi iz optužnice "gluposti" predstavlja osobni vrijednosni sud koji ne može imati dokaznu vrijednost pri utvrđivanju činjenica.

Međutim, upravo zbog njezina višedesetljetnog trenerskog iskustva sud posebnu dokaznu važnost daje dijelu iskaza u kojem objektivno opisuje što predstavlja uobičajenu i stručnu trenersku praksu.

Svjedokinja je izričito navela da se pri istezanju na ljestvama polaznika eventualno prima za stopalo ili petu radi podizanja noge na višu prečku, ali da nema potrebe dodirivati unutarnju stranu bedara, prepone ili spolovilo. Nadalje je iskazala da nikada nije provjeravala nose li djevojčice zaštitnik za prsa fizičkim dodirom niti je ikada zavlačila ruke ispod kimona radi ispravljanja tehnike. Takav opis u potpunosti odgovara pravilima struke te predstavlja stručni opis načina izvođenja karate tehnika.

Posebno značajnim sud smatra dio iskaza koji se odnosi na izvođenje pete kate. Svjedokinja je detaljno objasnila da se tehnika izvodi isključivo u praznom prostoru, simulirajući udarac prema protivniku, bez ikakvog fizičkog kontakta sa stvarnom osobom. Taj dio iskaza izravno je suprotan obrani optuženika prema kojoj bi fizički kontakt sa spolovilom bio sastavni dio pravilnog izvođenja te tehnike. S obzirom na dugogodišnje iskustvo svjedokinje kao trenerice tom dijelu iskaza pridaje iznimnu dokazn u vrijednost.

Sud je također cijenio dio iskaza u kojem je svjedokinja navela da bi, kao trenerica, u slučaju potrebe fizički kontakt ograničila na ramena, kukove ili potkoljenicu te da nikada ne bi dodirivala intimne dijelove tijela polaznika. Time je dodatno potvrđeno da dodiri koje su opisale oštećenice ne predstavljaju uobičajenu niti stručnu karate metodiku.

Posebno je značajan i odgovor svjedokinje na hipotetsko pitanje predsjednice vijeća kako bi sama reagirala da joj trener učini nešto slično onome što su opisale oštećenice. Na postavljeno pitanje svjedokinja je odgovorila da bi vjerojatno ostala u šoku, da ne bi odmah reagirala te da bi se tek naknadno nekome povjerila. Sud smatra da taj odgovor nije bio usmjeren na potvrđivanje iskaza oštećenica, nego predstavlja spontanu procjenu osobe s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom. Upravo zbog toga taj dio iskaza dodatno potvrđuje životnu uvjerljivost ponašanja oštećenica koje godinama nisu prijavljivale zlostavljanje.

Sud nije prihvatio obrambeni argument prema kojem činjenica da svjedokinja tijekom vlastitog rada nikada nije primijetila takvo ponašanje znači da se ono nije moglo dogoditi. Svjedokinja nije radila zajedno s optuženikom tijekom svih inkriminiranih događaja niti je bila prisutna na individualnim treninzima, vožnjama ili putovanjima koja su predmet optužnice.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz BV predstavlja jedan važan iskaz u dijelu koji se odnosi na uobičajenu trenersku praksu. Iako ne potvrđuje neposredno da su se inkriminirani događaji dogodili, on jasno razgraničava dopuštene trenerske metode od ponašanja koje su opisale oštećenice te potvrđuje da radnje opisane u optužnici nisu bile potrebne niti opravdane pravilima karate struke.

8.29. Ocjena iskaza svjedokinje HN

Sud je iskaz svjedokinje HN ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na okolnosti njezina vlastitog treniranja u Karate klubu Student, ali je njegovu dokaznu vrijednost za odlučne činjenice ovog postupka ocijenio ograničenom.

Sud je imao na umu da je svjedokinja trenirala u Karate klubu Student od 1981. do 1994. godine, dakle najmanje deset godina prije početka inkriminiranog razdoblja obuhvaćenog optužnicom. Slijedom toga, iskustva koja opisuje odnose se na potpuno drugo vremensko razdoblje i ne mogu neposredno govoriti o ponašanju optuženika prema oštećenicama u razdoblju od 2004. do 2018. godine.

Sud je također imao na umu da svjedokinja ne poznaje nijednu od oštećenica niti je bila prisutna bilo kojem događaju koji je predmet ovog kaznenog postupka. Njezina saznanja stoga su ograničena isključivo na vlastita iskustva tijekom treniranja prije više od dvadeset godina.

Sud prihvaća dio iskaza kojim svjedokinja navodi da tijekom svog treniranja nije primijetila seksualizirano ponašanje optuženika niti je čula glasine o takvom ponašanju. Međutim, ta činjenica sama po sebi ne može predstavljati dokaz da se opisana ponašanja nisu događala mnogo godina kasnije prema drugim djevojčicama.

Sud posebno cijeni da svjedokinja nije pokušavala iskazivati o događajima koji su predmet ovog postupka niti je donosila zaključke o vjerodostojnosti pojedinih oštećenica, već je ostala u granicama vlastitih saznanja. Upravo zbog toga njezin iskaz sud smatra objektivnim, ali vremenski ograničenim.

Sud nije prihvatio obrambeni zaključak da činjenica kako svjedokinja tijekom osamdesetih i početkom devedesetih godina nije primijetila neprimjereno ponašanje automatski znači da se ono nije moglo pojaviti desetljeće ili dva kasnije. Takav zaključak nije logički održiv jer se radi o potpuno različitom vremenskom razdoblju, drugim generacijama polaznika i drugim okolnostima rada.

Sud stoga ocjenjuje da iskaz HN nije u suprotnosti s iskazima oštećenica, ali zbog značajnog vremenskog odmaka i nepostojanja bilo kakvih neposrednih saznanja o inkriminiranim događajima ima ograničenu dokaznu vrijednost pri utvrđivanju odlučnih činjenica ovog kaznenog postupka. Njegova je važnost prvenstveno u potvrdi da tijekom razdoblja u kojem je svjedokinja trenirala nije uočila nepravilnosti, što međutim nije dostatno za pobijanje brojnih međusobno podudarnih iskaza oštećenica koji se odnose na znatno kasnije razdoblje.

8.30. Ocjena iskaza svjedokinje JN

Sud je iskaz svjedokinje JN ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na okolnosti koje je osobno doživjela tijekom treniranja u Karate klubu Student, ali je njegovu dokaznu vrijednost u odnosu na odlučne činjenice ovog postupka ocijenio ograničenom.

Sud je imao na umu da je svjedokinja trenirala u Karate klubu Student od 1991./1992. do 2004./2005., dakle najvećim dijelom prije razdoblja obuhvaćenog optužnicom ili tek na samom početku tog razdoblja. Nadalje, svjedokinja ne poznaje nijednu od pet oštećenica niti je bila prisutna događajima koji su predmet ovog kaznenog postupka.

Sud prihvaća dio iskaza kojim svjedokinja navodi da tijekom vlastitog treniranja nije doživjela niti primijetila seksualizirano ponašanje optuženika prema sebi ili drugim polaznicima. Međutim, ta okolnost sama po sebi ne može predstavljati dokaz da se takva ponašanja nisu događala drugim djevojčicama u kasnijem razdoblju.

Posebnu dokaznu vrijednost sud daje dijelu iskaza u kojem svjedokinja potvrđuje da je optuženik prilikom ispravljanja stavova doista fizički dodirivao polaznike, uključujući kukove, noge pa i prepone, navodeći da su to činili i drugi treneri. Upravo taj dio iskaza potvrđuje da je fizički kontakt radi ispravljanja tehnike bio dio načina rada tijekom treninga, što ni optuženik nije osporavao.

Međutim, sud smatra da iz same činjenice postojanja dopuštenog fizičkog kontakta nije moguće zaključiti da svaki takav kontakt ima isključivo sportsku svrhu. Upravo je to središnje pitanje ovog postupka. Oštećenice nisu tvrdile da je svaki dodir bio neprimjeren, nego da je optuženik pod krinkom ispravljanja tehnike koristio priliku za seksualizirane dodire po intimnim dijelovima tijela. O tome svjedokinja nema neposrednih saznanja.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim svjedokinja opisuje da je optuženik često držao duže motivacijske govore i koristio živopisne usporedbe tijekom treninga. Taj dio iskaza djelomično je podudaran s iskazima brojnih drugih svjedoka koji su potvrdili da je optuženik tijekom treninga koristio neuobičajene i seksualizirane izraze, premda ih sama svjedokinja nije doživljavala kao problematične.

Sud je imao na umu da svjedokinja nije poznavala nijednu od oštećenica niti je s njima ikada razgovarala. Zbog toga nije mogla imati saznanja o individualnim treninzima, vožnjama automobilom ili drugim situacijama koje čine jezgru optužnice.

Sud nije utvrdio postojanje okolnosti koje bi upućivale na osobnu pristranost svjedokinje niti interes za ishod ovog postupka. Njezin iskaz je logičan, dosljedan i ograničen na ono što je sama neposredno doživjela.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz JN nije dokaz koji pobija iskaze oštećenica. Naprotiv, u dijelu kojim potvrđuje postojanje fizičkog kontakta tijekom treninga i specifičan način komunikacije optuženika predstavlja okolnost koja se podudara s drugim provedenim dokazima, dok zbog vremenskog odmaka i nepoznavanja oštećenica ne može biti odlučan dokaz o postojanju ili nepostojanju kaznenih djela koja su predmet ovog postupka.

8.31. Ocjena iskaza svjedokinje OV

Sud je iskaz svjedokinje OV ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na okolnosti koje je osobno doživjela tijekom vlastitog treniranja, ali je njegovu dokaznu vrijednost u odnosu na odlučne činjenice ovog postupka ocijenio ograničenom.

Sud je imao na umu da je svjedokinja trenirala u Karate klubu Student od približno 1990./1991. godine do svoje osamnaeste godine života, dakle gotovo u cijelosti u razdoblju koje prethodi vremenu obuhvaćenom optužnicom. Nadalje, svjedokinja nije poznavala nijednu od oštećenica niti je bila prisutna bilo kojem događaju koji je predmet ovog kaznenog postupka.

Sud prihvaća dio iskaza kojim svjedokinja navodi da tijekom vlastitog treniranja nije primijetila neprimjereno ponašanje optuženika niti prema sebi niti prema drugim polaznicima. Međutim, ta okolnost ne može biti odlučujuća za ocjenu događaja koji su se, prema optužnici, odvijali više godina kasnije prema drugim djevojčicama.

Posebnu dokaznu vrijednost sud daje dijelu iskaza kojim svjedokinja potvrđuje da je optuženik pri ispravljanju tehnike fizički dodirivao i djevojčice i dječake, uključujući kukove i prepone. Time potvrđuje objektivnu činjenicu da je fizički kontakt tijekom treninga postojao. Međutim, sama svjedokinja nije opisala seksualizirani karakter tih dodira niti je svjedočila situacijama koje su predmet optužnice.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim svjedokinja navodi da su roditelji dolazili na treninge i pratili rad djece. Međutim, taj dio iskaza nije odlučan jer su oštećenice dosljedno iskazivale da su se najteže inkriminirane radnje događale izvan redovitih grupnih treninga, tijekom individualnih treninga, vožnji automobilom ili na putovanjima.

Pri ocjeni vjerodostojnosti sud je posebno imao na umu osobni odnos svjedokinje s obitelji optuženika. Svjedokinja je sama iskazala da je njezina majka najbolja prijateljica supruge optuženika te da je i sama ostala u kontaktu s obitelji optuženika nakon završetka treniranja. Takva okolnost sama po sebi ne čini iskaz nevjerodostojnim niti predstavlja razlog za njegovo odbacivanje, ali predstavlja okolnost koju je sud, sukladno članku 450. stavku 2. ZKP-a, morao uzeti u obzir pri ocjeni objektivnosti i moguće pristranosti svjedokinje.

Sud nije utvrdio da bi svjedokinja svjesno neistinito iskazivala, ali smatra da njezina dugogodišnja bliskost s obitelji optuženika predstavlja okolnost koju je sud imao na umu pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza u smislu da navedeno može utjecati na način na koji doživljava njegovo ponašanje i ocjenjuje njegove postupke.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz OV predstavlja vjerodostojan opis njezina osobnog iskustva treniranja u razdoblju koje prethodi predmetnim događajima, ali zbog značajnog vremenskog odmaka, nepoznavanja oštećenica i bliskih osobnih odnosa s obitelji optuženika nema dovoljnu dokaznu snagu da bi doveo u pitanje međusobno podudarne iskaze oštećenica i ostalih dokaza koji se odnose upravo na inkriminirano razdoblje.

8.32. Ocjena iskaza svjedoka BN

Sud je iskaz svjedoka BN ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na događaje kojima je osobno prisustvovao tijekom sjednice Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza održane nakon uhićenja optuženika, dok isti nije prihvatio kao dokaz kojim bi se mogla potvrditi obrambena teza o organiziranoj uroti protiv optuženika.

Sud je imao na umu da svjedok nema neposrednih saznanja o kaznenim djelima koja su predmet ovog postupka niti je bio prisutan bilo kojem od događaja opisanih u optužnici. Njegov iskaz stoga nije dokaz o samom počinjenju kaznenih djela, nego o događajima unutar Hrvatskog karate saveza nakon pokretanja kaznenog postupka.

Sud posebnu dokaznu vrijednost daje dijelu iskaza kojim je svjedok opisao sadržaj sjednice Upravnog odbora HKS-a održane nakon uhićenja optuženika. U tom dijelu njegov iskaz u bitnim elementima odgovara iskazima ŠV i KN, koji su također bili nazočni istoj sjednici. Sva trojica svjedoka dosljedno su opisala da je tijekom rasprave spomenuta mogućnost pojavljivanja novih djevojaka koje bi mogle teretiti optuženika ukoliko nastavi djelovati unutar Saveza.

Sud prihvaća i dio iskaza kojim svjedok opisuje razgovor između ŠN i nepoznate osobe nakon završetka sjednice te navodi kako je tada prvi put čuo da su na računalu optuženika pronađene kompromitirajuće fotografije. Međutim, sud taj dio iskaza ocjenjuje isključivo kao dokaz da je takav razgovor vođen, a ne kao dokaz istinitosti sadržaja prenesene informacije.

Međutim, sud nije prihvatio zaključak obrane da navedeni razgovori sami po sebi dokazuju postojanje organizirane zavjere ili dogovora o lažnim prijavama protiv optuženika. Iz iskaza samoga svjedoka proizlazi da nema nikakvih neposrednih saznanja da bi bilo tko nagovarao oštećenice na lažno prijavljivanje niti da bi bio uključen u organiziranje kaznenog postupka protiv optuženika.

Upravo suprotno, svjedok je izričito iskazao da nema saznanja da je bilo tko od čelnika Hrvatskog karate saveza utjecao na oštećenice ili ih poticao na podnošenje neistinitih kaznenih prijava. Sud taj dio iskaza sud smatra osobito značajnim jer dolazi od osobe koja je bila nazočna događajima na koje se obrana poziva kao temelj svoje teze o uroti.

Sud također smatra da izjava kako bi se mogle pojaviti i druge djevojke koje će teretiti optuženika može imati više mogućih značenja. Ta izjava sama po sebi ne omogućuje pouzdan zaključak o njezinu značenju.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz BN potvrđuje određene događaje unutar Hrvatskog karate saveza nakon pokretanja kaznenog postupka, ali ne potvrđuje obrambenu tezu o organiziranoj uroti protiv optuženika. Naprotiv, dio njegova iskaza kojim izričito negira bilo kakva saznanja o nagovaranju oštećenica predstavlja okolnost koja umanjuje uvjerljivost takve obrane.

8.33. Ocjena iskaza svjedoka ŠV

Sud je iskaz svjedoka ŠV ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na okolnosti kojima je osobno prisustvovao kao član Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza, dok isti nije prihvatio kao dokaz kojim bi se mogla potvrditi obrambena teza da su kaznene prijave protiv optuženika bile unaprijed organizirane ili lažno konstruirane.

Sud je imao na umu da svjedok nema neposrednih saznanja o događajima koji su predmet optužnice niti je bio prisutan bilo kojoj od inkriminiranih radnji. Njegov iskaz odnosi se isključivo na događaje unutar Hrvatskog karate saveza nakon pokretanja kaznenog postupka.

Sud prihvaća dio iskaza kojim svjedok navodi da je bio nazočan sjednici Upravnog odbora HKS-a u jesen 2018. godine te da je tom prilikom RN izjavio kako će se, ako se optuženik bude uključivao u sazivanje izvanredne skupštine Saveza, pojaviti još nekoliko djevojaka koje će ga teretiti za kaznena djela. Taj dio iskaza u bitnim elementima podudara se s iskazima BN i KN, zbog čega sud nema razloga sumnjati da je takva izjava doista izrečena.

Sud je također prihvatio dio iskaza kojim svjedok navodi da je sadržaj te izjave prenio članovima obitelji optuženika. Takvo ponašanje sud ocjenjuje životno uvjerljivim i logičnim s obzirom na sadržaj informacije koju je smatrao ozbiljnom.

Međutim, sud nije prihvatio zaključak obrane da navedena izjava sama po sebi predstavlja dokaz organizirane urote protiv optuženika. Iz same navedene izjave nije moguće zaključiti da su buduće prijave bile unaprijed dogovorene ili lažno organizirane.

Sud je nadalje prihvatio dio iskaza kojim svjedok navodi da smatra kako je zapisnik sjednice Upravnog odbora od 2. lipnja 2018. godine bio krivotvoren. Međutim, ta okolnost nije predmet ovog kaznenog postupka niti ima neposredan značaj za utvrđivanje činjenica vezanih uz kaznena djela koja se optuženiku stavljaju na teret. Eventualne nepravilnosti u radu Hrvatskog karate saveza ne predstavljaju dokaz da su iskazi oštećenica neistiniti.

Sud je posebno imao na umu da svjedok ni u jednom dijelu svojega iskaza nije naveo da ima saznanja kako je bilo koja od oštećenica bila nagovorena na podnošenje lažne kaznene prijave ili da bi osobno sudjelovao u bilo kakvom dogovoru takve vrste. Njegova saznanja ostaju ograničena na događaje kojima je prisustvovao unutar Hrvatskog karate saveza.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz ŠV predstavlja vjerodostojan dokaz o određenim događajima unutar Hrvatskog karate saveza nakon uhićenja optuženika, ali ne potvrđuje obrambenu tezu o organiziranoj uroti niti dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica. Njegova dokazna vrijednost ograničena je na okolnosti koje je svjedok osobno opažao, bez mogućnosti izvođenja zaključaka o istinitosti ili neistinitosti optužbe.

8.34. Ocjena iskaza svjedoka KN

Sud je iskaz svjedoka KN ocijenio djelomično vjerodostojnim te ga je prihvatio u dijelu koji se odnosi na okolnosti kojima je osobno prisustvovao, dok ga nije prihvatio kao dokaz koji bi potvrđivao obrambenu tezu o postojanju organizirane urote protiv optuženika.

Sud je imao na umu da svjedok nema neposrednih saznanja o događajima koji su predmet ovog kaznenog postupka, nije bio nazočan niti jednoj od inkriminiranih radnji te svoja saznanja o njima nije stekao neposrednim opažanjem.

Sud prihvaća dio njegova iskaza kojim navodi da je bio nazočan sjednici Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza tijekom 2018. godine te da je tom prilikom RN izjavio kako optuženik, nakon izlaska iz istražnog zatvora, treba biti upozoren da se smiri i da ništa ne poduzima jer postoje i druge žene koje bi ga mogle teretiti za kaznena djela iste vrste. Taj dio iskaza sadržajno je podudaran s iskazima BN i ŠV te se međusobno podudaraju u pogledu toga da je takva izjava izrečena.

Sud je prihvatio i dio iskaza u kojem svjedok navodi da osobno poznaje pojedine oštećenice kao dugogodišnje natjecateljice, ali da s njima nikada nije razgovarao o predmetnim događajima niti o kaznenom postupku. Upravo ta okolnost dodatno potvrđuje da njegova saznanja nisu posredovana od strane oštećenica niti proizlaze iz njihove međusobne komunikacije.

Međutim, sud nije prihvatio subjektivni zaključak svjedoka da mu je cijela situacija "sumnjiva" niti njegovu pretpostavku da bi iza kaznenog postupka mogli stajati interesi unutar Hrvatskog karate saveza. Takvi navodi predstavljaju osobno mišljenje svjedoka, koje nije potkrijepljeno neposrednim opažanjima niti objektivnim dokazima.

Sud posebno naglašava da svjedok nije naveo niti jednu činjenicu iz koje bi proizlazilo da zna za bilo kakav dogovor između oštećenica, državnog odvjetništva ili predstavnika Hrvatskog karate saveza radi podnošenja lažnih prijava protiv optuženika. Njegov iskaz ne sadrži neposredna saznanja o tome da bi bilo koja oštećenica bila nagovorena na neistinito prijavljivanje ili svjedočenje.

Sud je također imao na umu da sama činjenica kako je netko tijekom sjednice Saveza spomenuo mogućnost pojavljivanja novih prijaviteljica ne dokazuje da su njihove prijave bile organizirane. Iz same činjenice da je takva izjava izrečena nije moguće izvesti zaključak da su prijave bile organizirane ili unaprijed dogovorene.

Slijedom svega navedenoga, sud zaključuje da je iskaz KN vjerodostojan u dijelu koji se odnosi na sadržaj sjednice Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza, ali da ne predstavlja dokaz kojim bi se mogla potvrditi obrambena tvrdnja o postojanju organizirane urote protiv optuženika. Njegov iskaz stoga ima ograničenu dokaznu vrijednost te ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica ni ostalih ključnih dokaza izvedenih tijekom postupka.

8.35. Ocjena iskaza svjedoka ŠN

Sud je iskaz svjedoka ŠN ocijenio djelomično vjerodostojnim te ga je prihvatio u dijelu koji se odnosi na okolnosti o kojima je imao neposredna saznanja kao predsjednik Hrvatskog karate saveza, dok nije prihvatio njegove iskaze kao potvrdu ili pobijanje odlučnih činjenica koje se odnose na kaznena djela iz optužnice.

Sud je imao na umu da svjedok nije bio nazočan nijednom od događaja koji su predmet ovog kaznenog postupka, nije sudjelovao u radu Karate kluba Student niti je imao neposredna saznanja o odnosima između optuženika i oštećenica. Njegov iskaz stoga nije mogao biti odlučan za utvrđivanje postojanja ili nepostojanja inkriminiranih radnji.

Sud prihvaća dio iskaza u kojem svjedok opisuje svoju funkciju u Hrvatskom karate savezu, okolnosti održavanja sjednice Upravnog odbora nakon uhićenja optuženika te činjenicu da je odmah po saznanju za uhićenje kontaktirao obitelj optuženika i ponudio pomoć. Ti navodi nisu osporeni niti su u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima.

Sud također prihvaća dio iskaza u kojem svjedok navodi da nije kontaktirao niti jednu od oštećenica niti ih je nagovarao na podnošenje kaznenih prijava protiv optuženika. Taj iskaz nije nije opovrgnut drugim izvedenim dokazima. Iako je obrana tijekom cijelog postupka razvijala tezu o postojanju organizirane urote unutar Hrvatskog karate saveza, nijedan izvedeni dokaz nije potvrdio da je upravo ŠN organizirao ili poticao oštećenice na podnošenje neistinitih prijava.

Sud je imao na umu da su BN, ŠV i KN opisali sadržaj sjednice Upravnog odbora drukčije od ŠN, osobito u dijelu koji se odnosi na navodne izjave RN o mogućem pojavljivanju novih prijaviteljica. Međutim, ta razlika sama za sebe nije dovoljna da bi sud zaključio kako svjedok ŠN govori neistinu. Riječ je o različitim percepcijama sadržaja razgovora održanog prije više godina, pri čemu ni jedna od tih okolnosti nije odlučna za utvrđenje činjenica koje čine obilježja kaznenih djela iz optužnice.

Sud posebno naglašava da ni iz jednog dijela iskaza ŠN ne proizlazi bilo kakvo neposredno saznanje o ponašanju optuženika prema oštećenicama niti o samim događajima koji su predmet ovog postupka. Njegov iskaz stoga ne može dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica niti predstavlja dokaz njihove eventualne nevjerodostojnosti.

Sud je cijenio i navod svjedoka da su pojedine oštećenice posljednjih godina prestale biti aktivne u karate sportu. Iako sam po sebi taj podatak nije odlučan, predstavlja okolnost koja je u skladu s iskazima više oštećenica koje su opisivale da su upravo zbog ponašanja optuženika napustile klub i prekinule svoje sportske karijere.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz ŠN predstavlja vjerodostojan izvor saznanja o funkcioniranju Hrvatskog karate saveza i pojedinim organizacijskim okolnostima nakon uhićenja optuženika, ali ne predstavlja dokaz kojim bi se mogla potvrditi ili pobiti optužba protiv optuženika. Njegov iskaz stoga ima ograničenu dokaznu vrijednost te nije od utjecaja na konačnu ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenica i ostalih ključnih dokaza izvedenih tijekom postupka.

8.36. Ocjena iskaza svjedoka RN

Sud je iskaz svjedoka RN ocijenio djelomično vjerodostojnim te ga je prihvatio isključivo u dijelu koji se odnosi na okolnosti o kojima je neposredno iskazivao, dok nije prihvatio njegov iskaz u dijelu u kojem negira sadržaj razgovora održanih na sjednici Upravnog odbora Hrvatskog karate saveza, budući da je u tom dijelu u suprotnosti s međusobno podudarnim iskazima.

Sud je imao na umu da svjedok nema nikakvih neposrednih saznanja o događajima koji su predmet ovog kaznenog postupka. Sam je iskazao da o navodnim kaznenim djelima zna isključivo iz medija te da nikada nije razgovarao s oštećenicama o njihovim navodima niti je bio nazočan bilo kojoj od inkriminiranih radnji. Stoga njegov iskaz ne može imati dokaznu vrijednost u odnosu na odlučne činjenice koje čine obilježja kaznenih djela.

Sud prihvaća dio iskaza kojim svjedok opisuje svoju dugogodišnju funkciju glavnog tajnika Hrvatskog karate saveza te organizaciju rada Saveza, budući da taj dio nije bio sporan niti je doveden u pitanje drugim dokazima.

Međutim, sud nije prihvatio dio iskaza u kojem svjedok kategorički negira da je na sjednici Upravnog odbora izjavio kako će se, ukoliko se optuženik bude miješao u izbore unutar Saveza, pojaviti nove djevojke koje će ga teretiti za kaznena djela. Naime, upravo suprotno proizlazi iz međusobno sadržajno podudarnih iskaza svjedoka BN, ŠV i KN, koji su neovisno jedan o drugome opisali bitno isti sadržaj izgovorene izjave.

Sud pritom posebno cijeni da se radi o trojici svjedoka koji su bili nazočni istoj sjednici te su, unatoč različitim formulacijama, suglasno iskazivali o bitnoj poruci da bi se protiv optuženika mogle pojaviti nove prijaviteljice. Nasuprot tome, RN jedini negira da je takva izjava uopće izrečena.

Sud je imao na umu i okolnost da se svjedok tijekom postupka dulje vrijeme nije odazivao pozivima suda te je njegovo ispitivanje provedeno tek nakon više pokušaja pozivanja. Sama ta okolnost ne umanjuje automatski vjerodostojnost njegova iskaza, ali predstavlja procesnu činjenicu koju je sud imao u vidu prilikom njegove ukupne ocjene.

Jednako tako, sud nije prihvatio dio iskaza kojim svjedok navodi da zapisnik sjednice Upravnog odbora od 2. lipnja 2018. nije bio falsificiran. O toj okolnosti tijekom postupka nisu izvedeni dokazi koji bi omogućili pouzdan zaključak u jednom ili drugom sm jeru, pa taj dio iskaza nije imao značaj za odlučivanje o predmetu optužbe.

Sud naglašava da, čak i kada bi prihvatio kako je RN izgovorio riječi koje mu ostali svjedoci pripisuju, iz toga još uvijek ne proizlazi zaključak da su oštećenice lažno prijavile optuženika ili da su njihove prijave bile organizirane. Iz same te izjave nije moguće izvesti zaključak da su kaznene prijave bile lažno organizirane.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz RN ima ograničenu dokaznu vrijednost za utvrđivanje odlučnih činjenica ovog kaznenog postupka. U dijelu u kojem negira sadržaj sjednice Hrvatskog karate saveza njegov iskaz nije prihvaćen jer je u suprotnosti s međusobno podudarnim iskazima više drugih svjedoka, dok u ostalom dijelu ne sadrži neposredna saznanja o predmetnim kaznenim djelima te ne može dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica.

8.37. Ocjena iskaza svjedoka FN

Sud je iskaz svjedoka FN ocijenio djelomično vjerodostojnim te ga je prihvatio u dijelu koji se odnosi na okolnosti koje je osobno doživio ili o kojima je neposredno razgovarao s drugim osobama, dok ga nije prihvatio kao dokaz koji bi potvrđivao obrambenu tezu o organiziranom podmetanju kaznenog postupka protiv optuženika.

Sud je prije svega imao na umu da svjedok nema nikakvih neposrednih saznanja o događajima koji su predmet optužnice. Sam je iskazao da nije bio nazočan nijednoj od inkriminiranih radnji, da nije razgovarao s oštećenicama o njihovim navodima te da o kaznenim djelima nema vlastitih saznanja.

Sud prihvaća dio iskaza kojim svjedok navodi da mu je DJ prenio kako je, posredstvom njega kao roditelja jednog od polaznika, ŠN poručio da bi za DJ bilo bolje da se udalji od optuženika zbog kaznenog postupka koji se protiv njega vodi. Taj dio iskaza potvrđuje postojanje napetih odnosa unutar Hrvatskog karate saveza nakon pokretanja kaznenog postupka te je sadržajno podudaran s iskazom DJ.

Sud također prihvaća dio iskaza kojim svjedok opisuje atmosferu na natjecanju u Brežicama te navodi da je čuo izjavu RN o tome da se treba kloniti "pedofila iz Zagreba". Međutim, sud ocjenjuje da se radi o neformalnoj izjavi izrečenoj izvan okvira ovog kaznenog postupka koja sama po sebi ne predstavlja dokaz niti o postojanju kaznenih djela niti o eventualnoj uroti protiv optuženika.

Sud nije prihvatio eventualne zaključke koje obrana izvodi iz tih okolnosti. Naime, ni iz jednog dijela iskaza FN ne proizlazi da ima neposredna saznanja kako bi netko organizirao lažne prijave protiv optuženika ili nagovarao oštećenice da neistinito svjedoče. Svjedok je izričito naveo da o tome ništa ne zna.

Sud je imao na umu da svjedok, unatoč poznavanju odnosa unutar Hrvatskog karate saveza, nije naveo nijednu činjenicu iz koje bi proizlazilo da ima saznanja o organiziranom podnošenju lažnih prijava protiv optuženika.

Stoga sud zaključuje da iskaz FN ima ograničenu dokaznu vrijednost. Relevantan je isključivo kao dokaz o pojedinim odnosima i atmosferi unutar Hrvatskog karate saveza nakon pokretanja kaznenog postupka, ali ne predstavlja dokaz o istinitosti ili neistinitosti navoda iz optužnice niti može dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica.

8.38. Ocjena iskaza svjedokinje ĐN

Sud je iskaz svjedokinje ĐN ocijenio djelomično vjerodostojnim te ga je prihvatio u dijelu koji se odnosi na okolnosti o kojima je neposredno iskazivala, dok nije prihvatio njezina osobna nagađanja i pretpostavke kao dokaz postojanja obrambene teze o uroti protiv optuženika.

Sud je imao na umu da svjedokinja nema neposrednih saznanja o događajima koji su predmet ovog kaznenog postupka. Sama je navela da nikada nije svjedočila bilo kakvim neprimjerenim ponašanjima optuženika prema djevojkama, niti je ijedna od oštećenica s njom razgovarala o navodnim događajima prije pokretanja kaznenog postupka. Slijedom toga, njezin iskaz ne može imati odlučnu dokaznu vrijednost glede činjenica koje čine obilježja kaznenih djela.

Sud prihvaća dio njezina iskaza kojim opisuje svoje dugogodišnje djelovanje u Hrvatskom karate savezu te vlastita iskustva vezana uz unutarnje odnose u Savezu. Također prihvaća njezin iskaz da je i sama doživjela određene institucionalne pritiske i nesuglasice tijekom obnašanja dužnosti predsjednice Sudačke komisije HKS-a, budući da su ti navodi dani uvjerljivo te nisu osporeni drugim dokazima.

Međutim, sud nije prihvatio dio iskaza u kojem svjedokinja navodi da je "sve moguće" u odnosu na postupanje ŠN. Sama svjedokinja odmah je pojasnila da nema nikakvih neposrednih saznanja da bi ŠN ili bilo koja druga osoba nagovarala oštećenice na podnošenje neistinitih kaznenih prijava protiv optuženika. Stoga takva izjava predstavlja isključivo njezinu osobnu pretpostavku, a ne činjenicu utvrđenu neposrednim opažanjem.

Sud posebno cijeni upravo okolnost da je svjedokinja, unatoč vlastitim negativnim iskustvima s pojedinim osobama unutar Hrvatskog karate saveza, ostala dosljedna i nije potvrdila obrambenu tvrdnju o postojanju organizirane urote protiv optuženika. Ta okolnost dodatno potvrđuje da svjedokinja nije iskazivala o činjenicama o kojima nije imala neposrednih saznanja.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da iskaz ĐN ima ograničenu dokaznu vrijednost. On potvrđuje postojanje određenih sukoba i nepravilnosti unutar Hrvatskog karate saveza, ali ne predstavlja dokaz da su oštećenice bile potaknute ili nagovorene na podnošenje lažnih kaznenih prijava niti dovodi u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza.

8.39. Ocjena iskaza svjedokinje ON

Sud je iskaz svjedokinje ON ocijenio vjerodostojnim u dijelu koji se odnosi na okolnosti o kojima je neposredno iskazivala, ali ga nije smatrao dokazno značajnim za utvrđivanje odlučnih činjenica koje su predmet ovog kaznenog postupka.

Svjedokinja je iskazivala kao dugogodišnja blagajnica Hrvatskog karate saveza te je opisala način organizacije i financijskog poslovanja tijekom Svjetskog karate kampa u Umagu 2017. i 2018. godine. Sud prihvaća njezin iskaz u dijelu u kojem navodi da su pojedine kotizacije bile zaprimane u gotovini te da nije raspolagala podacima o ukupnim iznosima prikupljenog novca, budući da su ti navodi dani uvjerljivo i proizlaze iz njezinih neposrednih radnih zaduženja.

Međutim, sud je imao na umu da svjedokinja nije imala nikakvih neposrednih saznanja o kaznenim djelima koja su predmet ovog postupka. Sama je navela da o njima ništa ne zna te da s oštećenicama nije razgovarala o njihovim navodima.

Iako je obrana nastojala dokazati postojanje sukoba i nepravilnosti unutar Hrvatskog karate saveza, sud ocjenjuje da eventualne financijske nepravilnosti u radu Saveza nisu od utjecaja na odlučivanje o tome jesu li se kaznena djela opisana u optužnici dogodila. Čak i kada bi takve nepravilnosti postojale, one same po sebi ne predstavljaju dokaz postojanja organizirane urote protiv optuženika niti dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica.

Sud je stoga iskaz ON prihvatio kao vjerodostojan u cijelosti, ali ga je ocijenio dokazno neodlučnim za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom kaznenom predmetu.

8.40. Ocjena iskaza svjedoka ĆN, ČN, KV, ŽN

ŽN i NJT

Sud je iskaze svjedoka ĆN, ČN, KV, ŽN i NJT ocijenio vjerodostojnima u dijelu u kojem su iskazivali o vlastitim saznanjima, ali ih je ocijenio dokazno neznatnima za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom kaznenom postupku.

Svi navedeni svjedoci iskazali su da nemaju neposrednih saznanja o događajima koji su predmet optužnice, da nisu bili prisutni inkriminiranim radnjama niti raspolažu informacijama koje bi mogle potvrditi ili opovrgnuti navode oštećenica ili obranu optuženika.

Sud nije imao razloga sumnjati u istinitost njihovih iskaza. Međutim, upravo činjenica da ne raspolažu neposrednim saznanjima o odlučnim okolnostima znači da njihovi iskazi ne mogu imati značajniju dokaznu vrijednost pri utvrđivanju činjeničnog stanja.

Njihovi iskazi stoga potvrđuju jedino da nemaju saznanja o predmetnim događajima, ali iz takve činjenice nije moguće izvesti zaključak da se kaznena djela nisu dogodila, niti se njima može osporiti vjerodostojnost iskaza oštećenica ili ostalih svjedoka koj i su o predmetnim događajima neposredno iskazivali.

Slijedom navedenoga, sud je njihove iskaze prihvatio kao vjerodostojne, ali ih je ocijenio dokazno neodlučnima za donošenje odluke u ovom kaznenom predmetu.

8.41. Ocjena materijalnog dokaza – analiza sadržaja tvrdog diska SilverCrest MoBox

Sud je analizu sadržaja vanjskog tvrdog diska SilverCrest MoBox ocijenio kao jedan od najvažnijih materijalnih dokaza izvedenih tijekom postupka.

Radi se o objektivnom materijalnom dokazu koji nije ovisan o subjektivnoj percepciji svjedoka ili oštećenica, već proizlazi iz rezultata forenzičke analize digitalnih podataka. Upravo zbog svoje objektivne prirode ovaj dokaz ima iznimnu dokaznu vrijednost, osobito u odnosu na točku optužnice koja se odnosi na pribavljanje i posjedovanje fotografija spolnog sadržaja.

Iz rezultata analize proizlazi da je na predmetnom tvrdom disku pronađena jedna fotografija oštećenice UJ te pet fotografija oštećenice KJ bez odjeće, pri čemu fotografije prikazuju spolne organe maloljetnih oštećenica.

Sud je posebno cijenio okolnost da je oštećenica KJ prilikom ispitivanja detaljno opisala način na koji je optuženiku slala fotografije te da je navela kako fotografije pronađene na tvrdom disku nisu bile identične fotografijama koje je sama snimila i poslala. Prema njezinu iskazu, fotografije su bile naknadno izrezane i kadrirane tako da je naglasak stavljen isključivo na spolne organe. Analiza potvrđuje postojanje fotografija na tvrdom disku optuženika, dok je oštećenica iskazivala o njihovu izgledu i načinu na koji su nastale. Sud je ta dva dokaza ocijenio u njihovoj međusobnoj povezanost.

Sud nije prihvatio obranu optuženika prema kojoj su fotografije na tvrdi disk dospjele automatskim prijenosom sadržaja s mobilnog telefona metodom „copy-paste“, bez njegova znanja ili volje. Takvo obrambeno objašnjenje ne može razumno objasniti činjenicu da su fotografije bile posebno izdvojene i obrađene na način koji mijenja njihov izvorni sadržaj i stavlja naglasak upravo na spolne organe pa se slijedom navedenoga ne radi o slučajnom ili nekontroliranom prijenosu datoteka.

Sud je imao na umu i činjenicu da je sam optuženik tijekom postupka potvrdio kako je predmetni tvrdi disk koristio za pohranu sadržaja sa svojega mobilnog uređaja. Time je potvrđena njegova faktična vlast nad predmetnim medijem za pohranu podataka, zbog čega nije prihvatljivo obrambeno objašnjenje da nije znao kakav se sadržaj na njemu nalazi.

Posebno je značajno što upravo ovaj materijalni dokaz predstavlja materijalni dokaz koji podupire iskaz oštećenice KJ o načinu pribavljanja fotografija, njihovoj daljnjoj obradi te njihovom zadržavanju od strane optuženika. Za razliku od većine ostalih inkriminiranih događaja, koji se temelje prvenstveno na personalnim dokazima, ovdje iskaz oštećenice nalazi izravnu potvrdu u materijalnom dokazu.

Slijedom navedenoga, sud zaključuje da analiza sadržaja tvrdog diska SilverCrest MoBox predstavlja iznimno vjerodostojan i dokazno snažan materijalni dokaz koji u bitnim elementima potvrđuje iskaz oštećenice KJ te istodobno dovodi u pitanje vjerodostojnost obrane optuženika u dijelu koji se odnosi na podrijetlo i način pohrane spornih fotografija.

8.42. Ocjena glasovne snimke i tekstualne komunikacije između optuženika i oštećenice FJ

Sud je glasovnu snimku i tekstualnu komunikaciju između optuženika i oštećenice FJ ocijenio osobito značajnim materijalnim dokazom, čiji sadržaj sud može neposredno pregledati i ocijeniti u vezi s ostalim provedenim dokazima.

Iz sadržaja glasovne snimke i tekstualne komunikacije proizlazi da je optuženik prema oštećenici koristio način obraćanja koji prelazi granice uobičajene profesionalne komunikacije između trenera i maloljetne sportašice povjerene njegovoj skrbi. Posebno je značajno da se oštećenici obraćao izrazima ljubavi, umanjenicama, emotikonima srca te drugim izrazima emocionalne bliskosti, pri čemu je dio komunikacije ostvarivan i u kasnim noćnim satima, izvan treninga i sportskih aktivnosti.

Sud nije prihvatio obranu optuženika prema kojoj je takav način komunikacije predstavljao uobičajeni način motiviranja sportaša. Naime, sadržaj komunikacije, njezin ton, vrijeme u kojem je vođena te učestalost međusobnih kontakata objektivno ne odgovaraju odnosu koji se očekuje između odraslog trenera i maloljetne sportašice, osobito imajući na umu odnos povjerenja i autoriteta koji je optuženik imao prema oštećenici.

Ovaj materijalni dokaz u bitnim dijelovima potvrđuje iskaz oštećenice FJ da je optuženik postupno razvijao emocionalno blizak odnos, postavljao granice komunikacije izvan isključivo sportskog okvira te održavao komunikaciju koja je izlazila iz okvira isključivo sportskog odnosa. Ujedno predstavlja važnu potvrdu njezina iskaza o postupnom uspostavljanju odnosa povjerenja i postupnog uspostavljanja bliskog osobnog odnosa koji je prethodio inkriminiranim događajima.

Iako sama komunikacija ne predstavlja izravan dokaz izvršenja pojedinih spolnih radnji koje su predmet optužbe, ona predstavlja važan indicijski dokaz kojim se potvrđuje način na koji je optuženik uspostavljao i održavao odnos s oštećenicom, zbog čega joj sud pridaje znatnu dokaznu vrijednost pri ocjeni ukupnog dokaznog materijala.

8.43. Ocjena materijalne dokumentacije dostavljene od strane optuženika

Sud je razmotrio i materijalnu dokumentaciju koju je tijekom postupka dostavio optuženik u prilog svojoj obrani, a koja se sastoji od fotografija preuzetih s društvenih mreža pojedinih oštećenica, ispisa njihovih javno dostupnih objava, komentara trećih osoba objavljenih ispod pojedinih fotografija, novinskih članaka te druge dokumentacije za koju je optuženik smatrao da je od značaja za donošenje odluke.

Nakon analize navedene dokumentacije sud nalazi da iz nje ne proizlazi nijedna odlučna činjenica koja bi mogla dovesti u pitanje činjenična utvrđenja na kojima se temelji ova presuda.

U odnosu na fotografije i objave oštećenica na društvenim mrežama, sud ističe da iste prikazuju pojedine oštećenice u različitim životnim situacijama te predstavljaju sadržaje koje su same ili druge osobe javno objavile. Takve fotografije i objave ne predstavljaju dokaz o tome jesu li kaznena djela počinjena niti mogu biti mjerodavne za ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenica. Jednako tako, komentari trećih osoba objavljeni ispod pojedinih fotografija predstavljaju isključivo subjektivne dojmove ili mišljenja njihovih autora te nemaju dokaznu vrijednost u pogledu odlučnih činjenica ovog kaznenog postupka.

Sud osobito naglašava da eventualni način predstavljanja oštećenica u javnosti ili na društvenim mrežama nije odlučna okolnost za utvrđivanje jesu li kaznena djela opisana u optužnici počinjena.

Sud je razmotrio i novinske članke koje je dostavio optuženik, no isti također nisu od utjecaja na odluku u ovom predmetu. Novinski članci predstavljaju sekundarni izvor informacija koji sam po sebi nije dokaz istinitosti činjenica koje se u njima navode. Stoga sud nije mogao svoja činjenična utvrđenja temeljiti na sadržaju medijskih objava, već isključivo na dokazima izvedenima tijekom kaznenog postupka u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku.

Sud je razmotrio i ostalu dokumentaciju koju je tijekom postupka dostavio optuženik, međutim iz nje također ne proizlaze činjenice koje bi bile od značaja za utvrđivanje njegove kaznene odgovornosti ili koje bi dovele u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenica, svjedoka ili ostalih izvedenih dokaza.

Iz navedenih razloga sud nalazi da materijalna dokumentacija dostavljena od strane optuženika nije dovela u sumnju dokazni zaključak koji proizlazi iz međusobno suglasnih iskaza oštećenica, iskaza ostalih svjedoka, materijalnih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka te ostalih dokaza izvedenih tijekom postupka, zbog čega joj sud nije mogao dati odlučujući dokazni značaj.

9. ZAKLJUČAK O ČINJENIČNIM UTVRĐENJIMA

Na temelju cjelokupnog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki izvedeni dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno članku 450. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku, sud je utvrdio da je optuženik NJ tijekom inkriminiranog razdoblja, koristeći svoj položaj dugogodišnjeg trenera Karate kluba Student i autoritet koji je imao nad maloljetnim i mladim sportašicama povjerenima njegovoj skrbi radi učenja karatea, prema oštećenicama postupao na način opisan u izreci ove presude.

Iz provedenih dokaza proizlazi da se nije radilo o izoliranim ili slučajnim događajima, nego o načinu postupanja koji se tijekom više godina ponavljao prema različitim oštećenicama. Karakteriziralo ga je postupno uspostavljanje odnosa povjerenja, izdvajanje pojedinih oštećenica od ostalih članova kluba, učestala komunikacija izvan treninga, razgovori seksualne tematike, postupno širenje granica fizičkog kontakta pod izlikom ispravljanja tehnike te korištenje situacija u kojima je optuženik s pojedinom oštećenicom ostajao nasamo.

Sud je utvrdio da je optuženik svoj autoritet trenera koristio kao sredstvo ostvarivanja osobnog kontakta s oštećenicama. Iz iskaza oštećenica proizlazi da je upravo zbog položaja koji je imao u klubu i hrvatskom karateu kod njih postupno izgradio odnos povjerenja, uvjeravajući ih da o njihovoj poslušnosti i odanosti ovisi njihov sportski napredak. Istodobno je profesionalni odnos trenera i sportašice postupno zamjenjivao komunikacijom i ponašanjem koje je izlazilo iz okvira uobičajenog trenerskog odnosa, koristeći razgovore seksualne tematike, osobne poruke i druge oblike komunikacije koji nisu bili povezani sa sportskim aktivnostima.

Sud je nadalje utvrdio da su fizički kontakti koje su oštećenice opisivale po svom intenzitetu, mjestu dodira, načinu izvođenja i okolnostima u kojima su se odvijali prelazili granice legitimnog trenerskog rada. Takvo utvrđenje ne proizlazi samo iz iskaza oštećenica, nego i iz iskaza više svjedoka koji su potvrdili postojanje seksualiziranih razgovora na treninzima, neuobičajene obrasce ponašanja optuženika te iz iskaza dugogodišnje trenerice BV, koja je detaljno opisala način na koji se pojedine karate tehnike pravilno izvode i pritom jasno razlikovala dopuštene trenerske kontakte od onih opisanih u ovom postupku.

Sud je posebno cijenio da su sve oštećenice, iako međusobno različite životne dobi, obiteljskih prilika i razdoblja treniranja, neovisno jedna o drugoj opisivale isti obrazac ponašanja optuženika. Podudarnost njihovih iskaza ne očituje se samo u opisima pojedinih radnji, nego i u načinu na koji je optuženik uspostavljao odnos povjerenja, koristio svoj autoritet, seksualizirao komunikaciju, opravdavao fizičke dodire sportskim razlozima te postupno povećavao intenzitet svojih postupaka. Takva međusobna podudarnost predstavlja važnu okolnost koja podupire zaključak o vjerodostojnosti njihovih iskaza.

Vjerodostojnost iskaza oštećenica dodatno je potvrđena iskazima više svjedoka koji su opisali seksualizirani način komunikacije optuženika na treninzima, razgovore o masturbaciji i spolnim odnosima, neuobičajene fizičke dodire pri ispravljanju stavova te reakcije pojedinih oštećenica neposredno nakon događaja. U odnosu na pojedine točke optužnice iskazi oštećenica potvrđeni su i objektivnim materijalnim dokazima, osobito sadržajem elektroničke komunikacije između optuženika i oštećenica te materijalnim dokazima pribavljenima analizom tvrdog diska oduzetog od optuženika.

Nasuprot tome, sud nije prihvatio obranu optuženika u dijelu u kojem poriče počinjenje kaznenih djela i tvrdi da se radi o organiziranom pokušaju njegove diskreditacije. Takva obrana ostala je na razini pretpostavki i subjektivnih zaključaka, bez konkretnih dokaza koji bi potvrdili postojanje dogovora između oštećenica ili drugih osoba radi njegova lažnog terećenja. Činjenica da su unutar Hrvatskog karate saveza postojali međuljudski sukobi i različiti interesi ne predstavlja dokaz da su iskazi oštećenica neistiniti niti može objasniti njihovu međusobnu sadržajnu podudarnost u odlučnim činjenicama.

Također, vjerodostojnost iskaza oštećenica ne može se ocjenjivati na temelju njihova načina života, sadržaja objava na društvenim mrežama, mišljenja ili komentara trećih osoba, već isključivo na temelju sadržaja njihovih iskaza, njihove međusobne podudarnosti, usklađenosti s ostalim izvedenim dokazima i cjelokupnog rezultata dokaznog postupka.

Slijedom svega navedenoga, sud smatra nedvojbeno utvrđenim da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja počinio radnje opisane u izreci presude, na način i pod okolnostima utvrđenima provedenim dokaznim postupkom. Takvo činjenično stanje predstavlja osnovu za pravnu kvalifikaciju pojedinih radnji optuženika, o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja.

9.1. Činjenična utvrđenja u odnosu na točku 1. optužnice

Na temelju iskaza oštećenice UJ, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan, a koji je u bitnim dijelovima potvrđen iskazima svjedoka GN, LN, NN i ZJ, sadržajem elektroničke komunikacije između optuženika i oštećenice te ostalim izvedenim dokazima, sud je utvrdio da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja od jeseni 2013. do 17. studenoga 2016. prema oštećenici postupao na način opisan u točki 1. optužnice.

Sud je pritom utvrdio da su se konkretne spolne radnje opisane u točki 1. optužnice odvijale osobito tijekom zimskih školskih praznika 2013./2014., ali i tijekom ljetnih praznika na prijelazu iz osmog razreda u prvi razred srednje škole, kada je optuženik od oštećenice tražio da na treninge dolazi ranije od ostalih polaznika kako bi s njom ostajao nasamo u dvorani. Takve okolnosti proizlaze prvenstveno iz iskaza oštećenice, a u bitnim dijelovima potvrđene su iskazima GN, LN, NN i ZJ. U tim je okolnostima, pod izlikom ispravljanja tehnike i položaja tijela, postupno povećavao intenzitet fizičkih dodira, pri čemu je dodirivao njezine noge, bedra, stražnjicu i spolovilo, a u više navrata zavlačio ruku ispod kimona i odjeće te prstima dirao njezino spolovilo.

Sud nije prihvatio obranu optuženika da su svi fizički kontakti predstavljali isključivo legitimno ispravljanje karate tehnike i položaja tijela. Takvu obranu opovrgavaju ne samo iskazi oštećenice nego i iskazi više svjedoka koji su potvrdili da je optuženik na treninzima koristio seksualizirane komentare, razgovore o masturbaciji i spolnim odnosima te fizičke dodire koji su prelazili granice uobičajenoga trenerskog rada. Dodatno, iskaz dugogodišnje trenerice BV potvrđuje da pravilna metodika karate treninga ne zahtijeva dodirivanje intimnih dijelova tijela na način kako ga je opisala oštećenica.

Sud je također utvrdio da je optuženik koristeći svoj autoritet trenera nastojao s oštećenicom uspostaviti odnos koji je izlazio iz okvira uobičajenog profesionalnog odnosa trenera i sportašice. Uvjeravao ju je da njezin sportski napredak ovisi o njegovim uputama i povjerenju koje mu iskazuje, a s njom je održavao i učestalu komunikaciju izvan treninga. Takve okolnosti potvrđene su ne samo iskazom oštećenice nego i sadržajem glasovne i tekstualne komunikacije između nje i optuženika.

Slijedom navedenoga, sud smatra dokazanim da je optuženik prema oštećenici UJ poduzimao radnje opisane u točki 1. optužnice iskorištavajući položaj i autoritet koji je imao kao njezin trener. Na opisani način optuženik je iskorištavao autoritet trenera, postupno prelazio granice dopuštenog trenerskog kontakta te stvarao odnos ovisnosti i povjerenja kako bi mogao poduzimati opisane spolne radnje. Time su utvrđene odlučne činjenice na kojima se temelji pravna kvalifikacija toga djela.

9.2. Činjenična utvrđenja u odnosu na točku 2. optužnice

Na temelju iskaza oštećenice UJ, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, a koji je u bitnim dijelovima potvrđen iskazom svjedoka GN, sadržajem elektroničke komunikacije između optuženika i oštećenice te ostalim izvedenim dokazima, sud je utvrdio da je optuženik u razdoblju od neutvrđenog dana tijekom 2014. do 2016. godine, tijekom vožnji oštećenice kući nakon treninga, koje su se prema iskazu oštećenice odvijale najmanje tri puta tjedno, postupao na način opisan u točki 2. optužnice.

Pri tome je od oštećenice zahtijevao da skine odjeću, dodirivao je po grudima i spolovilu, prstima prodirao u njezino spolovilo, stavljao njezinu ruku na svoje spolovilo te joj govorio da je neće pustiti dok ne doživi orgazam, zbog čega je oštećenica glumi la orgazam kako bi takvo postupanje prestalo.

Sud nije prihvatio obranu optuženika da su se tijekom tih vožnji vodili isključivo razgovori o karateu i analizirale snimke s natjecanja, jer je na temelju prihvaćenog iskaza oštećenice utvrdio da je optuženik tijekom tih vožnji zaustavljao vozilo na osamljenim mjestima te prema njoj poduzimao spolne radnje opisane u optužnici.

Utvrđenja suda dodatno podupire iskaz GN, kojemu je oštećenica još prije pokretanja kaznenog postupka ispričala da ju je optuženik tijekom vožnji dirao i poduzimao spolne radnje prema njoj. Ta okolnost potvrđuje da je o navedenim događajima govorila i prije podnošenja kaznene prijave.

Sud nije prihvatio obrambeni navod da su predmetne vožnje bile isključivo posljedica sportskih aktivnosti i logističkih razloga, budući da sama činjenica vožnji nije sporna, već je sporan sadržaj događaja tijekom njih, koji je sud utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza oštećenice i ostalih izvedenih dokaza.

Slijedom navedenoga, sud smatra dokazanim da je optuženik tijekom vožnji oštećenice UJ kući nakon treninga zaustavljao vozilo na osamljenim mjestima te prema njoj poduzimao spolne radnje opisane u točki 2. optužnice, iskorištavajući okolnost da su bili sami te autoritet i povjerenje koje je kao njezin trener prethodno stekao.

9.3. Činjenična utvrđenja u odnosu na točku 3. optužnice

Na temelju iskaza oštećenice UJ, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan, potkrijepljenog ostalim provedenim dokazima i cjelokupnom dokaznom građom, sud je utvrdio da je optuženik od 23. do 25. listopada 2015. zajedno s tada maloljetnom oštećenicom otputovao na međunarodno karate natjecanje Venice Cup u Lignanu te da je organizirao njihov zajednički smještaj u jednoj hotelskoj sobi u kojoj su zajedno noćili. Tijekom noći s 23. na 24. listopada 2015., nakon što su ostali sami u sobi, optuženik je putem prijenosnog računala pustio pornografski sadržaj, legao pokraj oštećenice te ju počeo dodirivati po golom tijelu, grudima i spolovilu, pri čemu joj je prstima prodirao u spolovilo govoreći kako to čini da bi bila bolja na natjecanju.

Takvim je postupanjem optuženik iskoristio okolnost da su tijekom noći bili sami u hotelskoj sobi, koju je upravo on organizirao, kako bi prema oštećenici poduzeo opisane spolne radnje.

Sud nije prihvatio obranu optuženika da je rezervirao samo jednu hotelsku sobu zato što nakon putovanja više nije imao dovoljno novca za drugu sobu, budući da je novac prethodno potrošio. Naime, čak i kada bi se prihvatilo da je to bio razlog zajedničkog smještaja, takva okolnost nije od utjecaja na odlučne činjenice ovog postupka niti isključuje mogućnost počinjenja kaznenog djela. Naprotiv, činjenica da su odrasli trener i tada maloljetna sportašica noć proveli sami u istoj hotelskoj sobi predstavlja upravo okolnost koja je optuženiku omogućila poduzimanje radnji koje je oštećenica dosljedno opisala.

Sud nije prihvatio ni obrambeni navod da zbog operacije aneurizme trbušne aorte, kojoj je bio podvrgnut približno dva mjeseca prije predmetnog putovanja, nije mogao počiniti opisane radnje. Iz izvedene medicinske dokumentacije proizlazi da je operativni zahvat doista obavljen, međutim iz nje ne proizlazi da optuženik u vrijeme predmetnog događaja nije bio sposoban poduzimati radnje koje mu se stavljaju na teret. Istodobno, oštećenica nije ni znala za njegov operativni zahvat, zbog čega je razumljivo da tu okolnost nije ni spominjala opisujući traumatični događaj što ne umanjuje vrijednost iskaza. Stoga navedeni obrambeni navodi nisu doveli u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice niti ukupna činjenična utvrđenja suda.

Sud je imao na umu da je oštećenica već sljedećega dana nastupila na natjecanju i osvojila medalju. Međutim, navedena okolnost sama po sebi ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njezina iskaza niti isključuje mogućnost da se događaj koji je opisala prethodne noći doista dogodio. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je oštećenica i nakon drugih inkriminiranih događaja nastavila dolaziti na treninge, odlaziti na natjecanja i održavati kontakt s optuženikom, što je tijekom postupka iscrpno obrazloženo i ocijenjeno prilikom analize njezina iskaza. Stoga činjenica da je nakon predmetnog događaja nastupila na natjecanju i ostvarila dobar sportski rezultat nije u suprotnosti s ostalim utvrđenim činjenicama ovog postupka niti predstavlja okolnost koja bi dovela u sumnju njezin iskaz.

Slijedom navedenoga, sud smatra dokazanim da je optuženik tijekom boravka u hotelu u Lignanu prema oštećenici UJ poduzeo radnje opisane u točki 3. optužnice, koristeći okolnost da su bili sami u hotelskoj sobi tijekom službenog putovanja na natjecanje.

9.4. Činjenična utvrđenja u odnosu na točku 4. optužnice

Na temelju iskaza oštećenice BJ, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan, a koji je u bitnim dijelovima potvrđen iskazima svjedoka LN, NN i ZJ te ostalim izvedenim dokazima, sud je utvrdio da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja od neutvrđenoga dana tijekom 2004. do 22. srpnja 2008. prema oštećenici postupao na način opisan u točki 4. optužnice.

Sud je utvrdio da je optuženik tijekom navedenog razdoblja, koristeći svoj autoritet trenera, pod izlikom ispravljanja tehnike i položaja tijela prema oštećenici učestalo ostvarivao fizički kontakt prelazeći granice uobičajenog trenerskog rada, dodirujući je po unutarnjoj strani bedara, približavajući se spolovilu te je dodirujući po prsima. Istodobno je tijekom treninga s polaznicima vodio razgovore seksualnog sadržaja, uključujući razgovore o masturbaciji i spolnim odnosima, čime je stvarao ozračje u kojem je takvo ponašanje prikazivao uobičajenim.

Sud je nadalje utvrdio da je neutvrđenoga dana tijekom 2006. godine, kada je oštećenica imala dvanaest godina, optuženik prišao oštećenici s leđa, dodirivao je po trupu i struku te joj zavukao ruku u gaćice i dodirnuo njezino spolovilo, nakon čega joj je rekao da je to bilo slučajno. Sud nije prihvatio takvu obranu optuženika jer iz okolnosti događaja, načina na koji je radnja poduzeta te uvjerljivog iskaza oštećenice proizlazi da se nije radilo o slučajnom dodiru.

Sud je također utvrdio da je neutvrđenoga dana tijekom 2006. godine, prilikom uvježbavanja pete kate, optuženik fizički usmjeravao ruke oštećenice na način da je morala primiti njegovo spolovilo, pri čemu je isto morao učiniti i drugi maloljetni polaznik. Obrana optuženika da je riječ o uobičajenoj demonstraciji karate tehnike nije prihvaćena jer je iskaz dugogodišnje trenerice BV potvrdio da se peta kata izvodi bez takvog fizičkog kontakta te da pravilna metodika karate treninga ne zahtijeva dodirivanje spolovila trenera radi demonstracije tehnike.

Slijedom navedenoga, sud smatra dokazanim da je optuženik prema oštećenici BJ tijekom inkriminiranog razdoblja poduzimao radnje opisane u točki 4. optužnice, iskorištavajući položaj i autoritet koji je imao kao njezin trener. Time su utvrđene odlučne činjenice na kojima se temelji pravna kvalifikacija toga djela.

9.5. Činjenična utvrđenja u odnosu na točku 5. optužnice

Na temelju iskaza oštećenice FJ, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan, logičan i uvjerljiv, te njegove potvrde drugim izvedenim dokazima , sud je utvrdio da je optuženik neutvrđenih dana tijekom 2012. i 2013. godine prema oštećenici postupao na način opisan u točki 5. optužnice.

Tako je utvrđeno i da je optuženik tijekom 2013. godine, kada je oštećenica imala trinaest do četrnaest godina, za vrijeme individualnog treninga u dvorani Osnovne škole Tina Ujevića, iskoristio okolnost da se s oštećenicom nalazio sam u dvorani te joj prišao s leđa dok se istezala na ljestvama. Nakon što joj je započeo masirati noge, rukom je preko kimona dodirivao njezino spolovilo, pri čemu je kružnim pokretima dodirivao područje klitorisa. Kada je oštećenica na njegovo pitanje odgovaraju li joj takvi dodiri odgovorila da „ne baš“, optuženik joj je rekao da „samo zatvori oči i uživa j“, nakon čega je nastavio s opisanim radnjama.

Sud nije prihvatio obrambene navode optuženika da opisane radnje nisu bile moguće zbog načina odijevanja oštećenice odnosno zbog nošenja kimona. Naime, sama oštećenica od početka dosljedno navodi da je dodirivanje bilo izvršeno preko kimona, a ne ispod njega, zbog čega takvi navodi obrane nisu doveli u pitanje vjerodostojnost njezina iskaza.

Sud je posebno cijenio okolnost da je oštećenica jasno razlikovala ponašanje optuženika od ponašanja njegova sina DN, navodeći da joj se on nikada nije obraćao na seksualiziran način niti ju je dodirivao po intimnim dijelovima tijela . Sud je tu okolnost osobito cijenio jer oštećenica jasno razlikuje ponašanje optuženika od ponašanja drugih osoba, ne pripisujući im radnje koje nisu poduzimali.

Vjerodostojnost iskaza oštećenice dodatno potvrđuje glasovna snimka u kojoj joj se optuženik obraća riječima: „Pa kako si mi ti, kako tvoj prelijepi nosić kroz kojeg moraš propuštati zrak... vidiš da mucam od uzbuđenja“. Iz sadržaja i načina obraćanja proizlazi da takva komunikacija izlazi iz okvira uobičajenog profesionalnog odnosa trenera i maloljetne sportašice, kao i iz sadržaja njihove tekstualne komunikacije iz koje proizlazi da joj se optuženik učestalo obraćao izrazima ljubavi i emocionalne bliskost i te joj slao emotikone srca, uključujući i komunikaciju u kasnim noćnim satima. Takva komunikacija po svom sadržaju očigledno izlazi iz okvira uobičajenog odnosa između odraslog trenera i maloljetne sportašice te predstavlja važnu potvrdu iskaza oštećenice o načinu na koji je optuženik postupno uspostavljao odnos koji je izlazio iz okvira uobičajenog profesionalnog odnosa trenera i sportašice i narušavao profesionalne granice njihovog odnosa.

Sud je također imao na umu da je oštećenica još 2016. godine, dakle znatno prije pokretanja kaznenog postupka, o optuženikovu ponašanju govorila drugim članovima kluba i upozoravala ih na njega, što dodatno potvrđuje da njezin iskaz nije rezultat naknadnog dogovora ili konstrukcije radi ovog kaznenog postupka.

Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je optuženik, iskorištavajući svoj položaj trenera i autoritet koji je imao prema tada maloljetnoj FJ, prema njoj poduzimao spolne radnje opisane u točki 5. optužnice.

9.6. Činjenična utvrđenja u odnosu na točku 6. optužnice

Na temelju ocjene svih izvedenih dokaza, a osobito iskaza oštećenice ŠJ, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan, sud je utvrdio da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja od neutvrđenoga dana 2005. do 9. kolovoza 2010., iskorištavajući svoj položaj trenera i autoritet koji je imao prema tada maloljetnoj oštećenici, prema njoj postupao na način opisan u točki 6. optužnice.

Sud je utvrdio da je optuženik tijekom navedenog razdoblja postupno izgradio odnos povjerenja s oštećenicom te je s njom učestalo vodio razgovore seksualnog sadržaja, postavljajući joj pitanja o spolnim odnosima, masturbaciji i drugim intimnim temama, uz komentare da je privlačna, „seksi“ i da ga „pali“. Istodobno je tijekom treninga, pod izlikom ispravljanja tehnike i položaja tijela, ostvarivao fizičke kontakte koji su prelazili granice uobičajenoga trenerskog rada, priljubljujući se uz oštećenicu tijekom istezanja te je dodirujući po bedrima i stražnjici.

Sud je nadalje utvrdio da je optuženik u više navrata dodirivao oštećenicu po grudima, pritom komentirajući štitnik koji je nosila, čime je opisano ponašanje poprimilo izrazito seksualizirani karakter. Takve radnje nisu predstavljale sastavni dio karate treninga niti su bile potrebne za demonstraciju ili ispravljanje tehnike, što proizlazi iz iskaza dugogodišnje trenerice BV, čiji je iskaz sud prihvatio kao stručan, logičan i uvjerljiv.

Sud nije prihvatio obranu optuženika da su svi fizički kontakti bili isključivo posljedica demonstracije karate tehnike, niti da su razgovori seksualnog sadržaja predstavljali uobičajeni način motivacije sportaša. Takvu obranu opovrgavaju vjerodostojan iskaz oštećenice, iskazi svjedoka koje je sud prihvatio te ostali izvedeni dokazi, zbog čega ju je sud ocijenio neosnovanom.

Slijedom navedenoga sud smatra dokazanim da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja od neutvrđenoga dana 2005. do 9. kolovoza 2010., iskorištavajući svoj položaj i autoritet trenera, prema oštećenici ŠJ poduzimao radnje opisane u točki 6. optužnice, čime su utvrđene odlučne činjenice na kojima se temelji pravna kvalifikacija toga djela.

9.7. Činjenična utvrđenja u odnosu na točku 7. optužnice

Na temelju rezultata pretrage vikendice optuženika, zapisnika o pretrazi i privremenom oduzimanju predmeta, analize računalnih podataka, iskaza oštećenica UJ i KJ te ostalih izvedenih dokaza, sud je utvrdio da je optuženik u razdoblju obuhvaćenom točkom 7. optužnice na vanjskom tvrdom disku SilverCrest MoBox, serijskog broja F77032029957, pribavio, pohranio i potom posjedovao ukupno šest fotografija dječje pornografije, i to jednu fotografiju UJ te pet fotografija KJ.

U odnosu na UJ sud je utvrdio da je optuženik 15. ožujka 2016. na navedenom tvrdom disku pribavio i pohranio jednu njezinu fotografiju na kojoj je bez odjeće, s prikazom fokusiranim na spolne organe, dok je u odnosu na KJ utvrdio da je u razdoblju od 25. siječnja do 24. ožujka 2016. na istom disku pribavio i pohranio pet fotografija na kojima je ona bez odjeće, također s prikazom fokusiranim na spolne organe. Predmetni disk pronađen je kod optuženika i od njega oduzet 18. rujna 2018., čime je utvrđeno i njegovo posjedovanje navedenih fotografija do trenutka njihova pronalaska i oduzimanja.

Oštećenice UJ i KJ tijekom formalnog su prepoznavanja prepoznale fotografije pronađene na predmetnom disku kao fotografije vlastitih tijela. KJ pritom je iskazala da fotografije pronađene na disku nisu bile u izvornom obliku u kojem ih je slala optuženiku, već su bile izrezane na način da je prikaz bio usmjeren na intimne dijelove njezina tijela.

Sud nije prihvatio obranu optuženika kojom je tijekom postupka iznosio različita objašnjenja o načinu na koji su predmetne fotografije dospjele na tvrdi disk. Optuženik je, s jedne strane, tvrdio da su mu oštećenice fotografije slale dobrovoljno, a s druge strane da su se fotografije zaprimljene putem aplikacije WhatsApp automatski spremale na njegov mobilni uređaj te potom, prilikom prijenosa sadržaja metodom „copy-paste“, bez njegove namjere prenijele i na tvrdi disk, pri čemu je tvrdio da je takve fotografije inače brisao, ali da su mu predmetne fotografije promaknule. Istodobno je tijekom obrane iznosio i mogućnost da su fotografije na predmetni disk podmetnute od strane trećih osoba.

Sud takve obrambene verzije nije prihvatio. Iz same obrane optuženika proizlazi da je znao da fotografije takvog sadržaja prima, da je sadržaj svojega mobilnog uređaja prenosio na predmetni tvrdi disk te da je, prema vlastitim navodima, fotografije takvog sadržaja pregledavao i brisao. Njegova tvrdnja da su mu upravo predmetne fotografije prilikom brisanja promaknule nije uvjerljiva u kontekstu njihova broja, sadržaja i činjenice da su pronađene pohranjene na disku koji je sam koristio za prijenos i pohranu podataka. Jednako tako, obrambena tvrdnja odnosno mogućnost koju je optuženik iznosio da su fotografije na disk podmetnule treće osobe nije potvrđena nijednim izvedenim dokazom.

Sud je osobito cijenio navod optuženika iz prethodnog postupka da je takve fotografije brisao jer ih „nije smio imati“. Takav njegov navod pokazuje da je bio svjestan i postojanja fotografija takvog sadržaja i njihove prirode, dok okolnost da su upravo predmetne fotografije ostale pohranjene na tvrdom disku, zajedno s ostalim izvedenim dokazima, opovrgava obrambenu tezu da za njihovo pribavljanje, pohranjivanje i posjedovanje nije znao.

Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da je optuženik u vrijeme i na način opisan u točki 7. optužnice svjesno pribavio, pohranio i posjedovao jednu fotografiju UJ i pet fotografija KJ koje prikazuju tada maloljetne oštećenice bez odjeće, s prikazom fokusiranim na njihove spolne organe

9.8. Činjenična utvrđenja u odnosu na točku 8. optužnice

Na temelju ocjene svih izvedenih dokaza, a osobito iskaza oštećenice KJ, koji je sud prihvatio kao vjerodostojan, sud je utvrdio da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja od neutvrđenoga dana 2008. do neutvrđenoga dana 2016., koristeći svoj položaj trenera i autoritet koji je imao prema oštećenici od njezina djetinjstva te iskorištavajući odnos povjerenja koji je s njom izgradio, prema njoj postupao na način opisan u točki 8. optužnice.

Sud je utvrdio da je optuženik tijekom ranijeg dijela inkriminiranog razdoblja oštećenici govorio da će od nje napraviti uspješnu sportašicu, a tijekom treninga sportašice uspoređivao s manekenkama, govorio da se prije nastupa moraju „nadražiti“ i da pažnju treba usmjeriti na „mačkicu“. U takvom je kontekstu oštećenicu dodirivao po spolovilu preko trenirke, govoreći joj da blista i da joj se „cakle oči“. Od oštećenice je tražio i da na treninge u dvoranu Osnovne škole Tina Ujevića dolazi sat vremena prije ostalih polaznika, kada bi ostajali sami, te ju je tijekom istezanja uz švedske ljestve dodirivao po spolovilu preko trenirke, zavlačio ruku ispod njezine majice i dodirivao je po golom tijelu. Sud nije prihvatio obranu optuženika da su opisani fizički kontakti predstavljali isključivo uobičajeno ispravljanje tehnike i pomoć pri istezanju jer njihov način, mjesto dodirivanja i kontekst u kojem su poduzimani, zajedno s izjavama seksualnog sadržaja koje je optuženik upućivao oštećenici, isključuju takvo tumačenje.

Zasebno od navedenih radnji, sud je utvrdio da je neutvrđenoga dana tijekom 2016. godine optuženik nakon treninga ponudio oštećenici da je odveze kući, nakon čega je, kada je ušla u njegov automobil, zaključao vrata vozila i na parkiralištu je nagovarao da se samozadovoljava. Kada je oštećenica to odbila i zatražila da je pusti iz automobila, optuženik ju je poljubio u usta, pustio pornografski sadržaj te joj rekao da je neće pustiti iz vozila dok ne doživi orgazam. Zahtijevao je da se dodiruje po spolovilu, dodirivao ju je po grudima ispod odjeće te joj je, unatoč njezinu protivljenju, prstima prodirao u spolovilo. Od nje je također tražio da svoju ruku stavi na njegovo spolovilo, što je oštećenica odbila učiniti. Kada ju je naposljetku pustio iz automobila, rekao joj je da se mora sama zadovoljiti i javiti mu je li to učinila.

Sud nije prihvatio obranu optuženika kojom je poricao događaj u automobilu i tvrdio da prema oštećenici nikada nije poduzimao opisane spolne radnje. Takva obrana nije suglasna vjerodostojnom i u bitnim dijelovima dosljednom iskazu oštećenice, a razloge zbog kojih je njezin iskaz prihvatio, kao i razloge zbog kojih nije prihvatio suprotne navode obrane, sud je detaljno izložio pri raščlambi i ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza.

Pri ocjeni obrane sud je imao na umu i činjenicu da je optuženik nastojao pojedine dijelove odnosa s oštećenicom prikazati kao uobičajeni odnos trenera i sportašice, uključujući razgovore o „nadraživanju“ kao obliku sportske motivacije i fizičke kontakte kao dio karate treninga. Međutim, takvo objašnjenje sud nije prihvatio kao vjerodostojno jer način i mjesto dodirivanja oštećenice, traženje da na treninge dolazi ranije upravo u vrijeme kada u dvorani nije bilo drugih polaznika te seksualizirani sadržaj izjava koje joj je optuženik pritom upućivao, promatrani u međusobnoj povezanosti, nisu spojivi s njegovom tvrdnjom da je riječ bila isključivo o uobičajenom trenerskom postupanju i sportskoj motivaciji. Takvo tumačenje dodatno opovrgava događaj iz 2016. godine u automobilu, u kojem opisano postupanje optuženika prema oštećenici više nije bilo povezano ni s treningom ni s izvođenjem karate tehnike, već je imalo nedvojbeno spolni karakter.

Slijedom navedenoga sud je utvrdio da je optuženik tijekom inkriminiranog razdoblja od neutvrđenoga dana 2008. do neutvrđenoga dana 2016., iskorištavajući svoj položaj trenera, autoritet i odnos povjerenja koji je imao prema oštećenici KJ, prema njoj poduzimao radnje opisane u točki 8. optužnice, čime su utvrđene odlučne činjenice na kojima se temelji pravna kvalifikacija toga djela.

Sagledavajući sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno članku 450. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku, sud je izvan razumne sumnje utvrdio da je optuženik NJ počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim.

Takav zaključak ne proizlazi iz izoliranog prihvaćanja pojedinih iskaza oštećenica, već iz ocjene svakog od tih iskaza u odnosu na ostale izvedene dokaze te njihove međusobne podudarnosti u nizu bitnih okolnosti. Iskazi oštećenica u bitnim se obilježjima podudaraju u opisivanju načina na koji je optuženik, koristeći svoj položaj i autoritet trenera, uspostavljao odnos s mladim sportašicama, uvodio razgovore seksualne tematike, ispitivao ih o intimnom životu, ostvarivao fizičke kontakte pod izlikom ispravljanja tehnike te, u odnosu na pojedine oštećenice, stvarao okolnosti u kojima bi s njima ostajao nasamo.

Vjerodostojnost njihovih iskaza potvrđuju i drugi osobni dokazi. Pojedini svjedoci opisali su seksualizirane razgovore i komentare optuženika na treninzima, način njegova fizičkog kontakta s polaznicama, kao i povjeravanja pojedinih oštećenica o događajima koje su doživjele. Sud je pri tome cijenio iskaze GN, LN, NN i ZJ u onim dijelovima u kojima su suglasni s odlučnim okolnostima koje proizlaze iz iskaza oštećenica, dok je iskaz BV cijenio pri ocjeni obrambenih tvrdnji da su pojedini fizički kontakti bili nužni ili uobičajeni pri izvođenju karate tehnika.

Iskaze oštećenica u pojedinim dijelovima potvrđuju i materijalni dokazi, osobito rezultati analize vanjskog tvrdog diska SilverCrest MoBox na kojem su pronađene fotografije UJ i KJ, kao i sadržaj glasovne i tekstualne komunikacije između optuženika i FJ. Ti dokazi, svaki u okviru činjenica na koje se odnosi, dodatno potvrđuju zaključke do kojih je sud došao ocjenom osobnih dokaza.

Nasuprot tome, obranu optuženika sud nije prihvatio. Optuženik je pojedine inkriminacije i dokaze nastojao objasniti različitim alternativnim objašnjenjima, uključujući tvrdnje o uobičajenom trenerskom kontaktu, sportskoj motivaciji, nemogućnosti počinjenja pojedinih radnji, načinu na koji su fotografije dospjele na tvrdi disk te navodnom organiziranom djelovanju pojedinaca povezanih s Hrvatskim karate savezom. Sud je svaki od tih navoda razmotrio u odnosu na dokaze na koje se odnosi te razloge njihova neprihvaćanja prethodno obrazložio.

Ni obrambeni navodi promatrani pojedinačno, niti obrana sagledana u svojoj ukupnosti, nisu doveli u razumnu sumnju utvrđenja koja proizlaze iz izvedenih dokaza. Tvrdnje o navodnoj uroti unutar Hrvatskog karate saveza nisu potvrđene dokazima iz kojih bi proizlazilo da su oštećenice međusobno dogovarale sadržaj svojih iskaza ili bile potaknute na lažno terećenje optuženika, dok pojedina alternativna objašnjenja optuženika nisu bila suglasna s drugim izvedenim dokazima ili nisu pružila uvjerljivo objašnjenje utvrđenih činjenica.

Sud je osobito imao na umu da se optužbe ne odnose na jedan izolirani događaj niti na jednu oštećenicu, već na više oštećenica i događaje koji se protežu kroz dulje vremensko razdoblje. Međusobna podudarnost njihovih iskaza nije cijenjena kao dokaz sama za sebe, već u vezi s njihovom pojedinačnom vjerodostojnošću i ostalim izvedenim dokazima. Pritom je sud vodio računa i o razlikama među njihovim iskazima te ih nije smatrao dokazom nevjerodostojnosti ondje gdje se odnose na sporedne okolnosti ili su razumljivo povezane s protekom vremena, dok je odlučnim cijenio njihovu podudarnost u bitnim obilježjima ponašanja optuženika.

Slijedom svega navedenoga, sud smatra da su tijekom dokaznog postupka izvan razumne sumnje utvrđene sve odlučne činjenice na kojima se temelji osuđujuća presuda. Izvedeni dokazi, ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, čine logičnu i međusobno suglasnu dokaznu cjelinu koja isključuje razumno alternativno objašnjenje odlučnih činjenica i dovodi do zaključka da je optuženik počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim.

10. RAZLOZI ODBIJANJA PRIJEDLOGA

Sud je tijekom rasprave, sukladno članku 421. stavku 1. točkama 2., 3. i 4. Zakona o kaznenom postupku, odbio dokazne prijedloge obrane za koje je, ovisno o sadržaju i dokaznoj temi pojedinog prijedloga, ocijenio da se ne odnose na odlučne činjenice, da predloženi dokaz nije prikladan za njihovo utvrđivanje ili da njegovo izvođenje nije potrebno jer su činjenice na koje se odnosi već dostatno razjašnjene provedenim dokazima.

Sud je odbio prijedlog obrane za pribavljanje ovjerenog prijevoda talijanskog zakona od nadležnog ministarstva kao suvišan, budući da je ovjereni prijevod već bio dostavljen u spis, pa njegovo ponovno pribavljanje ne bi moglo pridonijeti utvrđivanju bilo koje odlučne činjenice.

Sud je odbio i prijedloge za ispitivanje svjedoka MN, ĆV, ČV, ĐV, TV, ŽV, CV, HV i AV. Pri odlučivanju o tim prijedlozima sud je imao na umu sadržaj dokaznih prijedloga obrane i činjenice radi čijeg su utvrđivanja pojedini svjedoci predloženi, kao i cjelokupan do tada provedeni dokazni postupak. Tijekom postupka ispitane su sve oštećenice te velik broj svjedoka iz Karate kluba Student, Hrvatskog karate saveza, članova obitelji oštećenica i drugih osoba koje su imale neposredna ili posredna saznanja o okolnostima relevantnim za predmet optužbe. Sud je ocijenio da činjenice na koje su se odnosili navedeni dokazni prijedlozi, u mjeri u kojoj su relevantne za odluku o optužbi, proizlaze iz već izvedenih dokaza, dok ispitivanje dodatnih svjedoka o istim ili sporednim okolnostima ne bi moglo bitno pridonijeti potpunijem ili drukčijem utvrđenju odlučnih činjenica.

U odnosu na svjedoka HV sud je dodatno imao na umu da, unatoč pozivanju u dva navrata, nije preuzeo sudske pozive. Međutim, ta okolnost sama za sebe nije bila razlog odbijanja dokaznog prijedloga, već je sud prvenstveno cijenio dokaznu temu radi koje je njegovo ispitivanje predloženo i ocijenio da činjenice koje bi se njegovim iskazom utvrđivale, s obzirom na već izvedene dokaze, nisu od takvog značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica da bi njegovo daljnje pozivanje i odgađanje postupka bilo opravdano.

Sud je odbio i prijedlog za pribavljanje podataka od Hrvatskog karate saveza o uvođenju videonadzora na natjecanjima te o načinu financiranja Saveza. Navedene okolnosti odnose se prvenstveno na organizaciju i poslovanje Hrvatskog karate saveza i same za sebe nisu od utjecaja na utvrđivanje činjenica koje čine obilježja kaznenih djela za koja se optuženik tereti. Sud je pritom imao na umu obrambenu tezu da je kazneni postupak posljedica sukoba optuženika s pojedinim osobama unutar Hrvatskog karate saveza. Međutim, eventualne nepravilnosti u radu Saveza ili postojanje sukoba između optuženika i pojedinih njegovih čelnika, čak i kada bi bili utvrđeni, sami za sebe ne bi dokazivali da su oštećenice neistinito teretile optuženika niti da su njihovi iskazi bili rezultat dogovorenog ili organiziranog djelovanja protiv njega. Stoga izvođenje navedenih dokaza ne bi bilo prikladno za dokazivanje odlučne činjenice na koju je obrana njima nastojala ukazati.

Sud je odbio i prijedlog za provođenje očevida dvorana u Prolazu sestara Baković i Koturaškoj ulici. Tijekom postupka ispitan je veći broj osoba koje su opisale raspored, izgled, veličinu i način korištenja predmetnih dvorana, kao i međusobni položaj polaznika tijekom treninga, a sud je raspolagao i drugom dokaznom građom koja se odnosila na prostorne okolnosti u kojima su se treninzi odvijali. Osim toga, s obzirom na znatan protek vremena od inkriminiranih događaja, očevidom sadašnjeg stanja tih prostora ne bi se moglo pouzdano rekonstruirati njihovo stanje, raspored i način korištenja u vrijeme na koje se optužba odnosi. Stoga takav dokaz ne bi bio prikladan za pouzdano utvrđivanje odlučnih činjenica o mogućnosti poduzimanja pojedinih inkriminiranih radnji.

Sud je odbio i prijedlog obrane za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja optuženika prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji. Sud je imao na umu obrambene navode o operaciji aneurizme trbušne aorte i zdravstvenom stanju optuženika u vremenu relevantnom za pojedine inkriminirane događaje. Međutim, sama činjenica postojanja operativnog zahvata i oporavka nakon njega nije bila sporna, dok obrana nije ukazala na konkretnu medicinsku okolnost iz priložene dokumentacije koja bi upućivala na takvo funkcionalno ograničenje optuženika u relevantno vrijeme koje bi zahtijevalo dodatno stručno razjašnjenje radi utvrđivanja njegove mogućnosti poduzimanja konkretno opisanih radnji. Pritom je sud navedenu dokumentaciju cijenio zajedno s ostalim izvedenim dokazima koji se odnose na kretanje, putovanje i aktivnosti optuženika u relevantnom razdoblju. Stoga je ocijenjeno da provođenje predloženog medicinskog vještačenja nije potrebno za potpuno i pravilno utvrđivanje odlučnih činjenica.

Sud je naposljetku odbio i prijedlog obrane za ponovno neposredno ispitivanje već ispitanih svjedoka i oštećenica, jer je ocijenio da izmjena optužnice iz 2024. i promjene sastava vijeća sami za sebe ne opravdavaju ponovno neposredno izvođenje svih već izvedenih personalnih dokaza. Svjedoci i oštećenice tijekom postupka već su iscrpno ispitani o događajima i okolnostima na koje se optužba odnosi, uz sudjelovanje stranaka i mogućnost obrane da im postavlja pitanja i osporava njihove iskaze, dok su njihovi raniji iskazi nakon promjene predsjednika vijeća izvedeni na način propisan Zakonom o kaznenom postupku. Sud je pritom imao na umu i izmjenu optužnice iz 2024., ali je ocijenio da njome nisu unesene takve nove odlučne činjenične okolnosti o kojima se ranije ispitane osobe nisu očitovale i koje bi zahtijevale njihovo ponovno neposredno ispitivanje. Budući da su se već izvedeni iskazi odnosili na događaje i okolnosti relevantne i za izmijenjenu optužnicu, a obrana nije ukazala na konkretnu novu okolnost koju bi u odnosu na pojedinog svjedoka ili oštećenicu bilo potrebno dodatno razjasniti, sud je ocijenio da ponovno neposredno ispitivanje svih tih osoba samo zbog promjene sastava vijeća i izmjene optužnice nije potrebno za potpuno i pravilno utvrđivanje odlučnih činjenica.

Slijedom navedenoga, sud je ocijenio da odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga nije ograničeno pravo optuženika na iznošenje obrane i predlaganje dokaza, već da je činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica dostatno razjašnjeno izvedenim dokazima, dok daljnje izvođenje predloženih dokaza ne bi moglo pridonijeti potpunijem ili drukčijem utvrđivanju činjenica odlučnih za donošenje odluke.

Sud je odbio i prijedlog obrane za izdvajanje kao nezakonitih dokaza zapisnika o pretragama doma i drugih prostorija od 18. rujna 2018., potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od istoga dana, zapisnika o pretrazi pokretne stvari i bankovnog sefa od 7. ožujka 2019., izvješća o izvršenoj analizi računalnih podataka od 20. svibnja 2019. s isprintanim fotografijama i pripadajućim DVD medijem te dokaza za koje je obrana tvrdila da su iz navedenih dokaza proizašli.

O navedenom prijedlogu odlučeno je pravomoćnim rješenjem kojim je prijedlog obrane odbijen kao neosnovan. Tim je rješenjem utvrđeno da je pretraga doma i drugih prostorija provedena na temelju naloga suca istrage od 17. rujna 2018., da je optuženiku prije pretrage uručena pouka o pravima kojom je upoznat i s pravom na branitelja te da je na to pravo ponovno upozoren u zapisnicima o pretrazi. Nakon što njegov izabrani branitelj nije pristupio pretrazi, optuženik se prava na branitelja odrekao, što je na jednom zapisniku i posebno potpisao, dok je oba zapisnika potpisao na posljednjoj stranici bez primjedbi na provedenu pretragu.

U odnosu na pretragu pokretnih stvari utvrđeno je da je provedena na temelju naloga suca istrage od 6. ožujka 2019., koji je optuženiku uručen 7. ožujka 2019., kada mu je uručena i pouka o pravima te je potpisao izjavu o odricanju od prava na branitelja. Optuženik je pretrazi bio nazočan do 10,20 sati, kada ju je svojevoljno napustio, dok je pretraga zbog opsežnosti pregledavanih podataka nastavljena. Okolnost da na zapisniku o pretrazi pokretnih stvari nema potpisa optuženika nije ocijenjena od utjecaja na zakonitost dokaza jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da je optuženik bio upozoren na pravo na branitelja, da se tog prava odrekao te da je pretragu svojevoljno napustio.

Pravomoćnim rješenjem utvrđeno je i da okolnost što je pri jednoj pretrazi kao svjedok bila prisutna ČJ, koja je kasnije u ovom postupku ispitana kao svjedok, ne utječe na zakonitost pretrage, budući da nije utvrđena povreda odredaba Zakona o kaznenom postupku koja bi zbog te okolnosti pretragu činila nezakonitom niti povreda prava obrane.

Jednako tako, nije prihvaćen prigovor obrane koji se odnosio na svrhu pretrage. Utvrđeno je da iz naloga za pretragu proizlazi da je cilj pretrage bio pronalazak predmeta povezanih s kaznenim djelima koja su predmet ovog postupka, dok okolnost da dokumentacija Karate kluba Student pronađena tijekom pretrage nije u cijelosti predložena kao dokaz u optužnicama ne utječe na zakonitost pretrage, budući da državno odvjetništvo nije dužno predložiti sve dokaze pronađene tijekom istrage.

Na temelju naloga za pretragu, pouka o pravima, zapisnika o provedenim pretragama, izjava optuženika te iskaza policijskih službenika koji su sudjelovali u provođenju dokaznih radnji utvrđeno je da je optuženik uredno upoznat s pravom na branitelja i da se tog prava odrekao te da nisu povrijeđene druge odredbe Zakona o kaznenom postupku vezane uz provedene pretrage doma i pokretnih stvari. Stoga je utvrđeno da su zapisnici o pretragama, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i predmeti pronađeni pretragama zakoniti dokazi. Kako pretrage nisu ocijenjene nezakonitima, utvrđeno je da nisu nezakoniti ni drugi dokazi za koje je obrana tvrdila da su iz njih proizašli, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 10. ZKP-a za njihovo izdvajanje.

Obrana je tijekom rasprave predložila i izdvajanje iz spisa snimke audio-poruke oštećenice FJ kao nezakonitog dokaza, smatrajući da je riječ o dokazu pribavljenom povredom prava zaštićenih člankom 10. ZKP-a. Sud navedeni prijedlog nije prihvatio.

Sama okolnost da je riječ o privatnoj audio-poruci ne čini takvu snimku nezakonitim dokazom. Sukladno članku 10. stavku 2. točki 2. Zakona o kaznenom postupku, za ocjenu zakonitosti dokaza pribavljenog mogućom povredom prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života potrebno je provesti ocjenu razmjernosti između javnog probitka kaznenog progona i zaštite prava pojedinca, uzimajući u obzir težinu kaznenog djela, težinu povrede temeljnog ljudskog prava i mogućnost njezina otklanjanja, prirodu mjere kojom je pravo povrijeđeno, privolu osobe čije je pravo povrijeđeno te druge okolnosti konkretnog slučaja.

Provodeći navedenu ocjenu, sud je imao na umu da se predmetni dokaz odnosi na komunikaciju relevantnu za utvrđivanje odnosa između optuženika i tada maloljetne oštećenice u kaznenom postupku koji se vodi zbog kaznenih djela protiv spolne slobode te spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, dakle kaznenih djela kojima se štite osobito značajna pravna dobra. S druge strane, riječ je o već postojećoj audio - poruci koju je optuženik uputio oštećenici, a ne o tajnom snimanju razgovora ili komunikacije od strane državnih tijela niti je utvrđeno da je dokaz pribavljen prisilom, nedopuštenim zadiranjem državnih tijela u privatnost optuženika ili na drugi način koji bi predstavljao tešku povredu njegova temeljnog prava.

Ocjenjujući navedene okolnosti u njihovoj ukupnosti, sud nalazi da javni probitak kaznenog progona i utvrđivanja činjenica u postupku zbog predmetnih kaznenih djela preteže nad stupnjem zadiranja u pravo optuženika na privatnost koje proizlazi iz korištenja predmetne audio-poruke kao dokaza. Stoga sud nije utvrdio da bi predmetna audio-poruka predstavljala nezakonit dokaz u smislu članka 10. stavka 2. točke 2. Zakona o kaznenom postupku te nije našao razloga za njezino izdvajanje iz spisa.

Sud je pritom imao na umu i odredbu članka 10. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku prema kojoj se sudska odluka ne može temeljiti isključivo na dokazu za koji je sud, nakon provedene ocjene iz članka 10. stavka 2. točke 2. Zakona o kaznenom postupku, utvrdio da je zakonit dokaz. Predmetna audio-poruka nije jedini dokaz na kojem sud temelji svoja činjenična utvrđenja u odnosu na FJ, već ju je sud cijenio u vezi s njezinim iskazom, sadržajem ostale komunikacije između nje i optuženika te drugim izvedenim dokazima.

Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izdvajanje navedenih dokaza iz spisa kao nezakonitih te je prijedloge obrane odbio kao neosnovane.

11. RAZLOZI ČITANJA ZAPISNIKA

Sud je pročitao zapisnike o ranijim ispitivanjima svjedoka sukladno članku 431. stavku 1. točkama 6. i 8. ZKP-a, budući da su za njihovo čitanje bile ispunjene zakonske pretpostavke. Time nije povrijeđeno pravo optuženika na pravično suđenje niti načelo kontradiktornosti jer je obrani tijekom postupka bilo omogućeno sudjelovanje u dokaznom postupku, postavljanje pitanja svjedocima te osporavanje pročitanih iskaza .

12. PRAVNA UTVRĐENJA

12.1. Prostorna primjena kaznenog zakona

F je u odnosu na događaj opisan u točki 3. optužnice, koji se prema činjeničnom opisu dogodio tijekom međunarodnog karate natjecanja u Lignanu u Republici Italiji u listopadu 2015. godine, ispitao postoje li pretpostavke za primjenu kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske.

Nije sporno da je optuženik hrvatski državljanin, dok je kazneno djelo opisano u točki 3. optužnice pravno označeno kao kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta starijeg od petnaest godina iz članka 159. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11).

Člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 56/15.), koji je stupio na snagu 30. svibnja 2015., izmijenjen je članak 14. stavak 3. KZ/11 na način da je među kaznena djela na koja se primjenjuje navedena odredba izrijekom uvršteno i kazneno djelo iz članka 159. KZ/11. Prema članku 14. stavku 3. KZ/11, u tekstu važećem u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela, u slučajevima iz stavaka 1. i 2. toga članka, između ostaloga i kod kaznenog djela iz članka 159. KZ/11, kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje se i kada kazneno djelo nije kažnjivo prema zakonu države u kojoj je počinjeno.

Budući da je predmetno kazneno djelo prema činjeničnom opisu počinjeno u listopadu 2015. godine, dakle nakon stupanja na snagu navedene izmjene Kaznenog zakona, za primjenu hrvatskog kaznenog zakonodavstva nije bilo potrebno utvrđivati je li takvo postupanje kažnjivo i prema kaznenom zakonodavstvu Republike Italije. Stoga činjenica da je tijekom postupka pribavljen sadržaj talijanskog kaznenog zakonodavstva nije od utjecaja na postojanje pretpostavki za primjenu hrvatskog kaznenog zakonodavstva.

Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske na kazneno djelo opisano u točki 3. optužnice.

12.2. Vremensko važenje kaznenog zakona

Sud je, sukladno članku 3. stavcima 1. i 2. Kaznenog zakona te ustavnom jamstvu iz članka 31. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, za svako pojedino kazneno djelo ispitao koji je kazneni zakon bio na snazi u vrijeme njegova počinjenja, a u odnosu na djela nakon čijeg je počinjenja kazneni zakon izmijenjen ispitao je i postoji li kasniji zakon koji je za optuženika blaži.

Budući da optužnica obuhvaća razdoblje od 2004. do 2016. godine, tijekom kojega su se vremenski izmjenjivali Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97) i Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11., s naknadnim izmjenama i dopunama; dalje: KZ/11), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., sud je pitanje vremenskog važenja kaznenog zakona razmotrio zasebno u odnosu na svako kazneno djelo, vodeći računa o vremenu njegova počinjenja, zakonskim obilježjima djela i propisanoj kazni.

Točka 1. optužnice – UJ (čl. 155. st. 2. KZ/11)

Kazneno djelo opisano u točki 1. izreke presude počinjeno je u razdoblju od neutvrđenoga dana u jesen 2013. do 17. studenoga 2016., dakle nakon stupanja na snagu Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11.), koji se primjenjuje od 1. siječnja 2013. Sud je, vodeći računa i o izmjenama Kaznenog zakona koje su uslijedile tijekom i nakon inkriminiranog razdoblja, utvrdio da nema osnove za primjenu drugog zakona kao blažeg za optuženika.

Utvrđene radnje ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela bludnih radnji iz članka 155. stavka 2. KZ/11, budući da je optuženik prema oštećenici poduzimao bludne radnje bez njezina pristanka, iskorištavajući odnos autoriteta i povjerenja koji je kao njezin dugogodišnji trener imao prema njoj.

Točke 2. i 3. optužnice – UJ (čl. 159. st. 1. KZ/11)

Kaznena djela opisana u točkama 2. i 3. izreke presude počinjena su za vrijeme važenja KZ/11. Sud je utvrdio da opisane radnje ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta starijeg od petnaest godina iz članka 159. stavka 1. KZ/11, budući da prodiranje prstima u spolovilo predstavlja sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, a oštećenica je u vrijeme počinjenja djela bila dijete starije od petnaest godina koje je optuženiku, kao njezinu treneru, bilo povjereno radi odgoja, učenja, čuvanja ili njege.

U odnosu na kazneno djelo opisano u točki 3. izreke, počinjeno u Lignanu u Republici Italiji u listopadu 2015., na pitanje prostorne primjene hrvatskog kaznenog zakonodavstva primjenjuje se članak 14. stavak 3. KZ/11, u tekstu nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 56/15.) 30. svibnja 2015., iz razloga prethodno obrazloženih u točki 12.1. ove presude.

Točka 4. optužnice – BJ (čl. 193. st. 2. KZ/97)

Kazneno djelo opisano u točki 4. izreke presude počinjeno je u razdoblju od neutvrđenoga dana tijekom 2004. do 22. srpnja 2008., dakle u cijelosti za vrijeme važenja KZ/97. Datum 22. srpnja 2008. ujedno je datum na koji je oštećenica BJ, rođena **.**.1993., navršila petnaest godina života, što je dobna granica relevantna za pravnu ocjenu predmetnog djela.

Budući da je 1. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11, sud je, sukladno članku 3. stavku 2. KZ/11, ispitao postoji li pravni kontinuitet te koji je zakon blaži za optuženika. Sud je utvrdio da između kaznenog djela iz članka 193. stavka 2. KZ/97 i kaznenog djela iz članka 158. stavka 6. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 postoji pravni kontinuitet, budući da oba propisa inkriminiraju bludne radnje počinjene prema djetetu uz postojanje posebnog odnosa povjerenja, ovisnosti ili autoriteta.

Usporedbom zakonom propisanih kaznenih okvira sud je utvrdio da je za kazneno djelo iz članka 193. stavka 2. KZ/97 propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok je za kazneno djelo iz članka 158. stavka 6. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 propisana kazna zatvora od jedne do osam godina. Budući da KZ/97 propisuje blaži kazneni okvir kako u pogledu posebnog minimuma, tako i u pogledu posebnog maksimuma kazne zatvora, sud je, primjenjujući načelo primjene blažeg zakona iz članka 3. stavka 2. KZ/11, na predmetno kazneno djelo primijenio odredbu članka 193. stavka 2. KZ/97. Slijedom navedenoga, sud je radnje optuženika opisane u točki 4. izreke presude pravno označio kao kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa – bludne radnje – iz članka 193. stavka 2. KZ/97.

Točka 5. optužnice – FJ (čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11)

Činjenični opis djela iz točke 5. izreke obuhvaća postupanje optuženika tijekom 2012. i 2013. godine, dok je bludna radnja koja predstavlja radnju počinjenja kaznenog djela opisana kao počinjena tijekom 2013. godine, prije 26. studenoga 2013., kada je oštećenica FJ, rođena **.**.1998., navršila petnaest godina. Budući da je Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11) stupio na snagu 1. siječnja 2013., predmetna bludna radnja počinjena je za vrijeme njegova važenja.

Sud je utvrdio da opisano postupanje ostvaruje obilježja kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11. Naime, oštećenica u vrijeme počinjenja bludne radnje nije navršila petnaest godina, a optuženik je prema njoj poduzeo bludnu radnju zlouporabom ovlasti i odnosa zavisnosti koji je proizlazio iz njegova položaja dugogodišnjeg trenera, autoriteta koji je prema oštećenici imao te činjenice da mu je kao maloljetna sportašica bila povjerena radi treninga i sportskog razvoja. Time su ostvarene i okolnosti iz članka 158. stavka 5. KZ/11 na koje upućuje stavak 6. istoga članka.

Za kazneno djelo iz članka 158. stavka 6. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 u vrijeme počinjenja djela bila je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina. Sud je ispitao i kasnije izmjene Kaznenog zakona te nije utvrdio postojanje kasnijeg zakona koji bi, promatran u odnosu na konkretno kazneno djelo i propisanu kaznu, bio blaži za optuženika.

Slijedom navedenoga, sud je na kazneno djelo opisano u točki 5. izreke primijenio članak 158. stavak 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11.

Točka 6. optužnice – ŠJ (čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11)

Kazneno djelo opisano pod točkom 6. izreke presude počinjeno je u razdoblju od neutvrđenoga dana tijekom 2005. do 9. kolovoza 2010., dakle u vrijeme važenja KZ/97. Budući da je 1. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11, sud je bio dužan, sukladno članku 3. stavku 2. i 3. KZ/11, ispitati koji je zakon blaži za počinitelja te postoji li pravni kontinuitet između inkriminiranog ponašanja i odgovarajuće odredbe novog zakona. Pri tome je sud imao na umu i pojam djeteta iz članka 87. stavka 7. KZ/11, prema kojem je dijete osoba koja nije navršila osamnaest godina života.

U konkretnom slučaju optuženiku se ne stavlja na teret više međusobno odvojenih kaznenih djela, nego jedinstveno kazneno djelo ostvarivano kroz dulje razdoblje prema istoj oštećenici, ŠJ, rođenoj **.**.1992., u okviru istog odnosa trenera i maloljetne sportašice te istovrsnim načinom postupanja. Iz činjeničnog opisa proizlazi da je optuženik prema oštećenici tijekom inkriminiranog razdoblja postupno uspostavljao i održavao seksualizirani odnos, koristeći autoritet i odnos povjerenja koji je prema njoj imao kao njezin trener.

Pri ocjeni pravnog kontinuiteta i izbora blažeg zakona sud je imao na umu da se inkriminirano ponašanje odvijalo u dva vremenski različita razdoblja, ovisno o dobi oštećenice. U prvom razdoblju, od neutvrđenoga dana tijekom 2005. do 9. kolovoza 2007., oštećenica je bila mlađa od petnaest godina, pa postoji pravni kontinuitet između članka 193. stavka 2. KZ/97 i članka 158. stavka 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11. Usporedbom tih odredaba proizlazi da je KZ/97 u tom dijelu blaži, jer propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok KZ/11 propisuje kaznu zatvora od jedne do deset godina.

Međutim, u drugom razdoblju, od 9. kolovoza 2007. do 9. kolovoza 2010., oštećenica je imala između petnaest i osamnaest godina. U tom dijelu KZ/97 nije sadržavao odredbu koja bi na jednakovrijedan način obuhvatila isto takvo ponašanje prema maloljetnoj osobi u okolnostima zlouporabe trenerskog autoriteta i odnosa povjerenja, dok KZ/11, polazeći od pojma djeteta iz članka 87. stavka 7. KZ/11, pruža kaznenopravnu zaštitu i osobi do navršene osamnaeste godine. Stoga upravo čl. 158. st. 2. u vezi sa st. 6. KZ/11 jedini u cijelosti obuhvaća cjelokupno utvrđeno ponašanje optuženika prema oštećenici.

Polazeći od cjelovitog činjeničnog opisa djela, dobi oštećenice tijekom inkriminiranog razdoblja, odnosa trenera i maloljetne sportašice te načina i okolnosti pod kojima su bludne radnje poduzimane, sud je predmetno ponašanje pravno označio prema članku 158. stavku 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11. Iako je KZ/97 u prvom dijelu razdoblja blaži prema propisanoj kazni, u konkretnom slučaju odlučno je da KZ/11 jedini bez prekida i u cijelosti pokriva utvrđeno kazneno ponašanje, pa je upravo ta odredba primijenjena na kazneno djelo opisano pod točkom 6. izreke presude te primjena KZ/97 samo na prvi segment nije moguća jer bi to predstavljalo cijepanje jedinstvenog kriminalnog obrasca.

Točka 7. optužnice – dječja pornografija (čl. 163. st. 2. KZ/11)

Kazneno djelo opisano pod točkom 7. optužnice počinjeno je u vrijeme važenja KZ/11 pa nije bilo potrebe za usporedbom s ranijim kaznenim zakonom. Sud je utvrdio da fotografije pronađene na vanjskom tvrdom disku optuženika predstavljaju dječju pornografiju u smislu članka 163. stavka 6. KZ/11 jer prikazuju spolne organe maloljetnih osoba u spolne svrhe. Budući da je optuženik iste pribavio i pohranio, ostvarena su sva zakonska obilježja kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavka 2. KZ/11.

Točka 8. optužnice – KJ

Činjenični opis pod točkom 8. izreke presude obuhvaća radnje počinjene u razdoblju od neutvrđenoga dana tijekom 2008. do neutvrđenoga dana tijekom 2016., dakle u razdoblju važenja dvaju kaznenih zakona. Dio bludnih radnji počinjen je za vrijeme važenja KZ/97, dok je spolna radnja izjednačena sa spolnim odnošajem počinjena tijekom 2016., za vrijeme važenja KZ/11. Sud je stoga pitanje vremenskog važenja kaznenog zakona razmotrio zasebno u odnosu na navedene skupine radnji.

U odnosu na bludne radnje počinjene za vrijeme važenja KZ/97, sud je, sukladno članku 3. stavku 2. KZ/11, ispitao postoji li pravni kontinuitet i je li kasniji zakon blaži za optuženika. Sud je utvrdio da između kaznenog djela bludnih radnji iz članka 193. stavka 2. KZ/97 i odgovarajućeg kaznenog djela iz članka 158. stavka 6. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 postoji pravni kontinuitet, budući da oba propisa inkriminiraju bludne radnje prema djetetu počinjene u okolnostima zlouporabe posebnog odnosa autoriteta i zavisnosti. Za kazneno djelo iz članka 193. stavka 2. KZ/97 bila je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok je za odgovarajuće kazneno djelo iz članka 158. stavka 6. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 propisana stroža kazna zatvora. Stoga je sud, primjenjujući načelo blažeg zakona, na navedene bludne radnje primijenio članak 193. stavak 2. KZ/97.

U odnosu na spolnu radnju počinjenu neutvrđenoga dana tijekom 2016., kada je optuženik, nakon što je oštećenicu odvezao automobilom s treninga, zaključao vrata automobila te ju, unatoč njezinu protivljenju, dirao po grudima ispod odjeće i prstima prodirao u njezino spolovilo, sud je utvrdio da su ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 159. stavka 1. KZ/11. Oštećenica KJ, rođena **.**.1999., u vrijeme počinjenja te radnje bila je dijete starije od petnaest godina koje je optuženiku, kao njezinu treneru, bilo povjereno radi učenja odnosno sportskog treninga, dok prodiranje prstima u spolovilo predstavlja sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju. Sud je imao na umu i kasnije izmjene kaznenog zakonodavstva te nije utvrdio postojanje kasnijeg zakona koji bi u odnosu na konkretno kazneno djelo bio blaži za optuženika.

Slijedom navedenoga, radnje opisane u točki 8. izreke pravno su označene, u dijelu bludnih radnji počinjenih za vrijeme važenja KZ/97, kao kazneno djelo iz članka 193. stavka 2. KZ/97, a u odnosu na spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem počinjenu tijekom 2016. kao kazneno djelo iz članka 159. stavka 1. KZ/11. Navedene skupine radnji predstavljaju dva pravno samostalna kaznena djela, neovisno o tome što su zbog njihove povezanosti s istom oštećenicom obuhvaćene istom numeriranom točkom izreke.

Stjecaj kaznenih djela

Kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim nalaze se u stvarnom stjecaju. Počinjena su na štetu različitih oštećenica, u različitim vremenskim razdobljima i okolnostima te predstavljaju zasebne kriminalne događaje ostvarene samostalnim radnjama optuženika. Osim toga, sud je imao na umu da prema članku 52. stavku 2. KZ/11 kaznena djela koja predstavljaju napad na spolnu slobodu osobe ne mogu biti pravno označena kao produljeno kazneno djelo. Stoga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pravno objedinjavanje pojedinih kaznenih djela u produljeno kazneno djelo, već svako od njih zadržava svoju pravnu samostalnost.

Budući da je za pojedina kaznena djela primijenjen KZ/97, a za druga KZ/11, sud je, nakon što je za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačnu kaznu, jedinstvenu kaznu zatvora izrekao primjenom pravila o stjecaju iz članka 51. KZ/11.

12.3. Ostvarenje zakonskih obilježja kaznenih djela

Na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja sud nalazi da ponašanje optuženika u odnosu na svako od kaznenih djela za koja je proglašen krivim ostvaruje sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela kako su pravno označena u izreci presude. U odnosu na kaznena djela bludnih radnji sud nalazi da radnje koje je optuženik poduzimao prema oštećenicama, a koje su obuhvaćale dodirivanje njihovih grudi, stražnjice, bedara, spolovila i drugih intimnih dijelova tijela, zavlačenje ruku ispod odjeće te druge radnje seksualne naravi opisane u izreci, po svojoj naravi i okolnostima u kojima su poduzimane predstavljaju bludne radnje u smislu kaznenog zakonodavstva. Iz utvrđenoga činjeničnog stanja proizlazi da takvi dodiri nisu bili u funkciji provođenja sportskog treninga niti pravilnog izvođenja karate tehnika, kako je to tvrdio optuženik, već su, imajući u vidu način njihova poduzimanja, dijelove tijela prema kojima su bili usmjereni, okolnosti u kojima su poduzimani te seksualiziranu komunikaciju koja ih je pratila, predstavljali spolno motivirane radnje.

U odnosu na kaznena djela iz članka 158. stavka 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11 sud nalazi da su oštećenice u vrijeme počinjenja djela bile djeca mlađa od petnaest godina, dok je optuženik bludne radnje prema njima poduzimao zlouporabom ovlasti i odnosa zavisnosti koji je proizlazio iz njegova položaja dugogodišnjeg trenera, autoriteta koji je prema njima imao te činjenice da su mu kao maloljetne sportašice bile povjerene radi treninga i sportskog razvoja. Time su, uz obilježja bludne radnje iz članka 158. stavka 2. KZ/11, ostvarene i okolnosti kvalificiranog oblika iz stavka 6. istoga članka.

U odnosu na kaznena djela iz članka 159. stavka 1. KZ/11 sud nalazi da su oštećenice u vrijeme počinjenja tih djela bile djeca starija od petnaest godina koja su optuženiku, kao njihovu treneru, bila povjerena radi učenja odnosno sportskog treninga. Optuženik je taj odnos povjerenja i autoriteta iskoristio radi poduzimanja spolnih radnji prema njima, dok prodiranje prstima u spolovilo predstavlja sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju u smislu navedene zakonske odredbe. Time su ostvarena sva objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 159. stavka 1. KZ/11.

U odnosu na kazneno djelo iz članka 163. stavka 2. KZ/11 sud nalazi da fotografije pronađene na vanjskom tvrdom disku SilverCrest MoBox predstavljaju dječju pornografiju u smislu članka 163. stavka 6. KZ/11, budući da prikazuju maloljetne osobe odnosno njihove spolne organe u spolne svrhe. Utvrđeno je da je optuženik predmetne fotografije svjesno pribavio i pohranio na medij za pohranu podataka kojim se koristio, čime su ostvarena objektivna obilježja kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavka 2. KZ/11.

Sud je utvrdio i postojanje subjektivnog elementa kod svih kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim. U odnosu na kaznena djela počinjena prema oštećenicama, iz načina i okolnosti počinjenja, prirode poduzetih radnji, dijelova tijela prema kojima su bile usmjerene, seksualizirane komunikacije koja im je prethodila ili ih pratila, iskorištavanja položaja trenera i autoriteta koji je optuženik imao prema maloljetnim sportašicama te činjenice da je pojedine radnje poduzimao u situacijama u kojima je s oštećenicama ostajao nasamo, proizlazi da je bio svjestan svih obilježja kaznenih djela i htio njihovo ostvarenje. U odnosu na kazneno djelo iz članka 163. stavka 2. KZ/11, iz činjenice da je predmetne fotografije svjesno pribavio i pohranio na medij kojim se koristio proizlazi njegova svijest o prirodi sadržaja i volja za njegovim pribavljanjem i pohranjivanjem. Stoga sud zaključuje da je optuženik sva kaznena djela za koja je proglašen krivim počinio s izravnom namjerom.

13. RAZLOZI O KRIVNJI

Sud nalazi da je optuženik NJ sva kaznena djela opisana u točkama 1. do 8. izreke počinio s izravnom namjerom u smislu članka 28. stavka 2. Kaznenog zakona, budući da je bio svjestan obilježja kaznenih djela koja čini te je htio njihovo ostvarenje.

Na postojanje izravne namjere u odnosu na kaznena djela počinjena prema oštećenicama prije svega upućuju način i okolnosti optuženikova postupanja. Iz utvrđenoga činjeničnog stanja proizlazi da nije riječ o slučajnim ili nehotičnim fizičkim kontaktima, već o radnjama spolne naravi koje je optuženik poduzimao prema maloljetnim sportašicama koristeći položaj trenera i autoritet koji je prema njima imao. Pri tome je s pojedinim oštećenicama stvarao i koristio situacije u kojima bi ostajali nasamo, a fizičke dodire intimnih dijelova tijela u pojedinim je slučajevima poduzimao pod izlikom ispravljanja karate tehnike. Priroda poduzetih radnji, dijelovi tijela prema kojima su bile usmjerene, način njihova izvršenja te okolnosti u kojima su poduzimane isključuju mogućnost slučajnog ili nehajnog postupanja.

Sud je nadalje utvrdio da je optuženik bio svjestan odnosa koji je postojao između njega i oštećenica. Oštećenice su bile maloljetne sportašice koje je trenirao kroz dulje vremensko razdoblje, a optuženik je kao njihov trener prema njima imao položaj autoriteta i odnos povjerenja. Upravo je taj položaj koristio pri stvaranju okolnosti u kojima je prema njima poduzimao radnje opisane u izreci. Navedeno, zajedno sa seksualiziranom komunikacijom koja je prethodila pojedinim radnjama ili ih pratila, potvrđuje da je optuženik bio svjestan odlučnih okolnosti svojega postupanja i htio poduzeti upravo radnje koje su utvrđene tijekom postupka.

Na postojanje izravne namjere u odnosu na kazneno djelo iskorištavanja djece za pornografiju upućuju i okolnosti pribavljanja i pohranjivanja fotografija maloljetnih oštećenica. Sud je u tom smislu osobito cijenio izjavu optuženika da je takve fotografije „redovito brisao jer ih nije smio imati“, iz koje proizlazi njegova svijest o prirodi predmetnog sadržaja. Sud je imao na umu i utvrđenu okolnost da je jednoj od oštećenica davao upute o tome što će reći policiji u vezi s fotografijama pronađenima na njegovu vanjskom tvrdom disku, što dodatno potvrđuje njegovu svijest o njihovu postojanju i vlastitom postupanju u odnosu na taj sadržaj.

Iz svih navedenih okolnosti sud zaključuje da optuženik nije postupao slučajno niti iz nehaja, već svjesno i voljno. U odnosu na spolna kaznena djela bio je svjestan prirode radnji koje poduzima, dobi oštećenica i odnosa koji je prema njima imao kao njihov trener te je htio poduzeti upravo radnje opisane u izreci presude, dok je u odnosu na kazneno djelo iz članka 163. stavka 2. KZ/11 bio svjestan prirode fotografija maloljetnih oštećenica koje je pribavio i pohranio te je htio njihovo pribavljanje i pohran jivanje.

Slijedom svega navedenoga, sud nalazi da je optuženik bio svjestan svih odlučnih okolnosti koje čine obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim te je htio njihovo ostvarenje, zbog čega je sva kaznena djela počinio s izravnom namjerom.

14. ZAKLJUČAK O OSTVARENJU KAZNENIH DJELA

Na temelju svih provedenih dokaza, utvrđenoga činjeničnog stanja i prethodno iznesenih pravnih utvrđenja sud nalazi da su u odnosu na svako kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim ostvarena sva njegova objektivna i subjektivna zakonska obilježja.

Sud je utvrdio da radnje koje je optuženik poduzimao prema oštećenicama UJ, BJ, FJ, ŠJ i KJ, s obzirom na njihovu prirodu, način i okolnosti počinjenja, dob oštećenica te odnos optuženika prema njima kao njihova trenera, ostvaruju zakonska obilježja kaznenih djela kako su pravno označena u izreci presude. Pitanje vremenskog važenja kaznenog zakona i pravnog kontinuiteta pojedinih kaznenih djela sud je razmotrio na način prethodno obrazložen u točki 12.2. ove presude.

Sud je nadalje utvrdio da je optuženik fotografije maloljetnih oštećenica pribavio i pohranio, čime su ostvarena zakonska obilježja kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavka 2. KZ/11.

Kako je utvrđeno da je optuženik sva kaznena djela počinio s izravnom namjerom te nisu utvrđene okolnosti koje bi isključivale njegovu krivnju ili protupravnost njegova postupanja, sud je zaključio da su ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje osuđujuće presude za sva kaznena djela navedena u izreci.

15. KAZNENE SANKCIJE I OSTALE ODLUKE IZ IZREKE

Pri odlučivanju o vrsti i mjeri kazne sud je polazio od odredbe članka 47. Kaznenog zakona, prema kojoj je, imajući na umu stupanj krivnje i svrhu kažnjavanja, dužan ocijeniti sve okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, a osobito jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji život počinitelja, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela i odnos prema žrtvi. Sud je pritom vodio računa da izrečena kazna ne smije prijeći stupanj optuženikove krivnje.

Sud je imao na umu i svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. Kaznenog zakona, odnosno da kazna treba izraziti društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i druge da ne čine kaznena djela te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Pri tome je sud osobito vodio računa o značaju kaznenopravne zaštite spolnog integriteta djece i mladih te potrebi primjerene kaznenopravne reakcije na kaznena djela kojima se ta zaštićena dobra povređuju.

Kako je optuženik proglašen krivim za više kaznenih djela počinjenih u stjecaju, sud je primijenio odredbu članka 51. KZ/11. Sud je najprije za svako pojedino kazneno djelo utvrdio kaznu, vodeći računa o njegovoj težini, stupnju krivnje i svim olakotnim i otegotnim okolnostima koje se odnose na konkretno djelo, a potom je, primjenjujući pravila o odmjeravanju jedinstvene kazne za kaznena djela počinjena u stjecaju, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora.

Pri odmjeravanju kazni sud je vodio računa o zabrani dvostrukog vrednovanja okolnosti koje predstavljaju zakonska obilježja pojedinog kaznenog djela odnosno njegova kvalificiranog oblika. Stoga okolnosti koje su već obuhvaćene zakonskim opisom pojedinog kaznenog djela nisu ponovno vrednovane kao otegotne okolnosti. Jednako tako, posljedice koje su po svojoj vrsti i intenzitetu redovito povezane s počinjenjem predmetnih kaznenih djela sud nije zasebno vrednovao kao otegotne, osim kada je iz provedenih dokaza utvrđeno da su kod pojedine oštećenice svojim intenzitetom ili trajanjem prelazile posljedice koje su uobičajeno povezane s takvim kaznenim djelima.

Kao okolnosti relevantne za ukupnu ocjenu težine kriminalne aktivnosti optuženika sud je cijenio broj počinjenih kaznenih djela i broj oštećenica, dulje vremensko razdoblje kroz koje su kaznena djela počinjena, ponavljanje istovrsnih obrazaca postupanja, ustrajnost u protupravnom ponašanju te utvrđene radnje usmjerene na prikrivanje pojedinih aspekata njegova postupanja i utjecanje na pojedine oštećenice nakon počinjenja kaznenih djela. Navedene okolnosti sud je vrednovao vodeći računa o tome da se ista okolnost ne vrednuje ponovno ako je već uzeta u obzir pri utvrđivanju pojedinačne kazne ili predstavlja zakonsko obilježje konkretnog kaznenog djela.

Sud je pri tome imao na umu da kazna mora biti individualizirana i razmjerna stupnju krivnje, težini počinjenih kaznenih djela i svim okolnostima konkretnog slučaja. Stoga jedinstvena kazna nije odmjerena kao mehanička posljedica zbroja pojedinačnih kazni niti isključivo prema broju počinjenih kaznenih djela, već na temelju cjelovite ocjene kriminalne aktivnosti optuženika, njegove ličnosti, prijašnjeg života, ponašanja nakon počinjenja djela i posljedica koje su utvrđene kod oštećenica, kako bi se izrečenom kaznom ostvarila zakonom propisana svrha kažnjavanja.

15.1. Stupanj krivnje i intenzitet kriminalne volje

Sud je kao jedno od polazišta pri odmjeravanju kazne cijenio stupanj krivnje optuženika. Optuženik je sva kaznena djela počinio s izravnom namjerom, pri čemu tijekom postupka nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale na smanjenu sposobnost shvaćanja značenja vlastitog postupanja ili upravljanja svojim postupcima. Bio je svjestan svih odlučnih okolnosti svakog pojedinog djela te je htio njihovo ostvarenje.

Stupanj krivnje optuženika sud ocjenjuje visokim, imajući pritom na umu ne samo oblik krivnje nego i način na koji se njegova kriminalna volja očitovala u konkretnom slučaju. Ne radi se o jednom impulzivnom, kratkotrajnom ili situacijski izazvanom postupanju, već o ponavljanom protupravnom ponašanju koje se protezalo kroz dulje vremensko razdoblje i odnosilo na više oštećenica. Optuženik je tijekom tog razdoblja imao brojne prilike prestati s takvim postupanjem i poštovati granice dopuštenog odnosa prema maloljetnim sportašicama, no unatoč tome nastavljao je poduzimati radnje opisane u izreci.

Na izraženi intenzitet kriminalne volje upućuje i činjenica da su kaznena djela počinjena na različitim mjestima i u različitim situacijama tijekom treninga, u automobilu, tijekom hotelskog smještaja kao i pribavljanjem i pohranjivanjem fotografija spolnog sadržaja maloljetnih oštećenica. Takva raznolikost okolnosti u kojima je optuženik poduzimao inkriminirane radnje, promatrana zajedno s njihovim ponavljanjem kroz dulje vremensko razdoblje i prema više oštećenica, potvrđuje njegovu ustrajnost u protupravnom postupanju i izraženi intenzitet kriminalne volje.

15.2. Olakotne okolnosti

Pri odmjeravanju kazne sud je na strani optuženika utvrdio određene olakotne okolnosti, koje je cijenio u njihovoj ukupnosti i u odnosu prema težini počinjenih kaznenih djela i utvrđenim otegotnim okolnostima.

Kao olakotnu okolnost sud je cijenio činjenicu da optuženik NJ do donošenja ove presude nije bio pravomoćno osuđivan za kaznena djela. Navedenoj okolnosti sud je dao odgovarajući značaj, ali ne i osobitu težinu, imajući na umu broj kaznenih djela za koja je proglašen krivim, dulje vremensko razdoblje njihova počinjenja te ukupnu težinu utvrđenoga protupravnog postupanja.

Sud je kao olakotnu okolnost uzeo u obzir i životnu dob optuženika te njegovo zdravstveno stanje, kako proizlazi iz medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu. Međutim, tijekom postupka nije utvrđeno da bi zdravstvene tegobe bile takve naravi ili intenziteta da bi utjecale na stupanj njegove krivnje ili opravdavale davanje većeg značaja toj okolnosti pri odmjeravanju kazne. Stoga je životnu dob i zdravstveno stanje optuženika sud cijenio u primjerenoj mjeri, zajedno s ostalim utvrđenim okolnostima.

Sud je imao na umu i osobne i imovinske prilike optuženika, uključujući činjenicu da ostvaruje prihode od mirovine i njegov obiteljski status, kako proizlazi iz podataka u spisu. Te je okolnosti sud uzeo u obzir pri individualizaciji kazne, ali je ocijenio da, s obzirom na njihovu prirodu i ukupnu težinu počinjenih kaznenih djela, nemaju značajniji utjecaj na njezinu visinu.

Kao olakotnu okolnost sud je cijenio i znatan protek vremena od počinjenja pojedinih kaznenih djela do donošenja presude. Pri određivanju težine te okolnosti sud je imao na umu da se predmet odnosi na veći broj kaznenih djela počinjenih tijekom duljeg vremenskog razdoblja te da je u postupku izveden opsežan dokazni postupak s velikim brojem personalnih i materijalnih dokaza. Stoga je proteku vremena dao odgovarajući značaj u okviru ukupne individualizacije kazne, ali je ocijenio da ta okolnost, s obzirom na težinu i broj počinjenih kaznenih djela, sama za sebe ne opravdava znatnije ublažavanje kazne.

Drugih značajnijih olakotnih okolnosti sud nije utvrdio. Optuženik nije priznao počinjenje kaznenih djela niti je izrazio žaljenje ili kajanje, pa navedene okolnosti sud nije mogao cijeniti kao olakotne. Pri tome sud njegovo poricanje kaznenih djela, način iznošenja obrane niti korištenje procesnih prava nije ni na koji način cijenio kao otegotnu okolnost, budući da optuženik ima pravo braniti se na način koji smatra najpovoljnijim za sebe.

Ocjenjujući sve navedene olakotne okolnosti pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, sud nalazi da one, s obzirom na svoju prirodu i značaj, ne opravdavaju blaže kažnjavanje od onoga koje odgovara stupnju krivnje optuženika, težini počinjenih kaznenih djela i utvrđenim otegotnim okolnostima.

15.3. Otegotne okolnosti

Pri odmjeravanju pojedinačnih kazni sud je kao otegotne cijenio okolnosti koje se odnose na način i okolnosti počinjenja konkretnog kaznenog djela, intenzitet kriminalne volje optuženika i posljedice pojedinog djela, vodeći pritom računa da kao otegotne ponovno ne vrednuje okolnosti koje predstavljaju zakonska obilježja tog kaznenog djela. Pri odmjeravanju jedinstvene kazne sud je, uz navedeno, imao na umu ukupnost kriminalne aktivnosti optuženika, broj počinjenih kaznenih djela i oštećenica te dulje vremensko razdoblje kroz koje su kaznena djela počinjena.

U odnosu na pojedina kaznena djela sud je otegotnim cijenio ustrajnost optuženika u protupravnom postupanju i način na koji je koristio konkretne okolnosti za njihovo počinjenje. Iz utvrđenoga činjeničnog stanja proizlazi da pojedine radnje nisu bile impulzivne ni situacijski izazvane, već su poduzimane u okolnostima u kojima je optuženik koristio mogućnosti da s oštećenicama ostane nasamo, uključujući ranije dolaske na treninge, individualne treninge, vožnje automobilom, putovanja na natjecanja i hotelski smještaj. Navedene je okolnosti sud cijenio samo u mjeri u kojoj nisu već obuhvaćene zakonskim obilježjima konkretnog kaznenog djela.

Sud je pri odmjeravanju kazni imao na umu i ponavljanje sličnih obrazaca postupanja prema različitim oštećenicama. Iz provedenih dokaza proizlazi da su seksualizirana komunikacija, pitanja o intimnom životu, fizički kontakti pod izlikom ispravljanja tehnike te korištenje situacija u kojima je s pojedinim oštećenicama ostajao nasamo bili prisutni u odnosu prema više oštećenica. Sud navedeno nije vrednovao kao zasebnu otegotnu okolnost u odnosu na svako pojedino djelo, već kao okolnost relevantnu za ocjenu ukupne ustrajnosti i intenziteta kriminalne volje optuženika.

Otegotnim je sud cijenio i utvrđene radnje optuženika usmjerene na otežavanje otkrivanja pojedinih aspekata njegova postupanja. U tom je smislu osobito imao na umu utvrđenu okolnost da je KJ davao upute o tome što će reći policijskim službenicima u vezi s fotografijama pronađenima na njegovu vanjskom tvrdom disku. Takvo postupanje nije dio korištenja procesnog prava na obranu, već ponašanje poduzeto izvan kaznenog postupka usmjereno prema osobi na koju se odnosio dokaz relevantan za otkrivanje kaznenog djela.

Sud je pri odmjeravanju kazne imao na umu i odnos optuženika prema oštećenicama tijekom kaznenog postupka. Pri tome sud ni na koji način nije otegotnim cijenio činjenicu da je optuženik poricao počinjenje kaznenih djela, osporavao vjerodostojnost iskaza oštećenica ili iznosio obrambenu tezu prema kojoj je protiv njega organizirano lažno terećenje, budući da je imao pravo braniti se na način koji smatra najpovoljnijim za sebe. Međutim, sud je cijenio način na koji se o oštećenicama izražavao, nazivajući ih, među ostalim, „huškašicama“ i „manipulatoricama“ te koristeći druge omalovažavajuće izraze. Takav način izražavanja nije bio potreban za iznošenje njegove obrambene teze niti za osporavanje vjerodostojnosti njihovih iskaza, već pokazuje izrazito negativan i omalovažavajući odnos prema oštećenicama. Sud je navedeno cijenio kao okolnost koja se odnosi na ponašanje optuženika nakon počinjenja kaznenih djela i njegov odnos prema oštećenicama, a ne kao posljedicu njegova korištenja prava na obranu.

U odnosu na pojedine oštećenice sud je otegotnim cijenio i posljedice kaznenih djela, ali samo u onoj mjeri u kojoj je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da su svojim intenzitetom i trajanjem prelazile posljedice koje su redovito povezane s takvom vrstom kaznenih djela. Sud pritom samu činjenicu postojanja psihičkih posljedica nije ponovno vrednovao kao otegotnu okolnost, već je uzeo u obzir konkretno utvrđeni povećani intenzitet i dulje trajanje posljedica kod onih oštećenica kod kojih je takvo stanje potvrđeno provedenim dokazima.

Pri odmjeravanju jedinstvene kazne sud je osobito cijenio ukupni opseg kriminalne aktivnosti optuženika. Optuženik je proglašen krivim za više međusobno samostalnih kaznenih djela počinjenih na štetu pet različitih oštećenica, pri čemu se njegovo protupravno postupanje protezalo kroz dulje vremensko razdoblje. Broj kaznenih djela i broj oštećenica sud nije ponovno vrednovao pri odmjeravanju pojedinačnih kazni, već ih je cijenio pri određivanju jedinstvene kazne kao okolnosti koje pokazuju ukupnu težinu i opseg njegove kriminalne aktivnosti.

Sud je pritom imao na umu da se ne radi o jednom izdvojenom kriminalnom događaju, već o većem broju samostalnih kaznenih djela počinjenih tijekom duljeg vremenskog razdoblja i prema različitim oštećenicama. Takva ukupnost postupanja pokazuje izraženu ustrajnost optuženika u protupravnom ponašanju i opravdava da se pri odmjeravanju jedinstvene kazne ukupnoj kriminalnoj aktivnosti prida značaj koji prelazi težinu svakog pojedinog kaznenog djela promatranog zasebno.

Sve navedene otegotne okolnosti sud je ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, vodeći računa o zabrani dvostrukog vrednovanja. U njihovoj ukupnosti one po svojoj težini i značaju nadmašuju utvrđene olakotne okolnosti te opravdavaju utvrđivanje pojedinačnih kazni i izricanje jedinstvene kazne zatvora u visini koju je sud ocijenio razmjernom stupnju krivnje optuženika, težini počinjenih kaznenih djela i svrsi kažnjavanja.

15.4. Pojedinačne kazne

Polazeći od svih prethodno utvrđenih okolnosti, stupnja krivnje optuženika, težine svakog pojedinog kaznenog djela i svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11, sud je za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačnu kaznu zatvora. Pri tome je kod svake pojedinačne kazne u korist optuženika cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, životnu dob i zdravstveno stanje, osobne i imovinske prilike te protek vremena od počinjenja pojedinih kaznenih djela, u opsegu i sa značajem prethodno obrazloženim u točki 15.2. ove presude. Nasuprot tome, kao otegotne okolnosti kod pojedinačnih kazni sud je vrednovao samo one konkretne okolnosti načina počinjenja pojedinog kaznenog djela, intenziteta kriminalne volje i posljedica koje se odnose upravo na to djelo i koje nisu već sadržane u njegovim zakonskim obilježjima. Broj drugih kaznenih djela, broj drugih oštećenica, ukupno vremensko trajanje cjelokupne kriminalne aktivnosti optuženika, ponavljanje sličnih obrazaca postupanja prema različitim oštećenicama, radnje usmjerene na otežavanje otkrivanja pojedinih aspekata njegova postupanja te njegov odnos prema oštećenicama tijekom kaznenog postupka, uključujući omalovažavajući način na koji se o njima izražavao, sud nije vrednovao pri utvrđivanju pojedinačnih kazni, već ih je uzeo u obzir pri odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora.

Za kazneno djelo iz točke 1. izreke, pravno označeno kao kazneno djelo bludnih radnji iz članka 155. stavka 2. KZ/11, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Pri odmjeravanju te kazne sud je imao na umu prirodu i intenzitet konkretnih bludnih radnji te okolnosti u kojima su poduzimane, vodeći računa da okolnosti koje predstavljaju zakonska obilježja toga kaznenog djela ne vrednuje ponovno kao otegotne. Ocjenjujući težinu konkretnog djela i stupanj krivnje optuženika zajedno s utvrđenim olakotnim okolnostima, sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od dvije godine predstavlja primjerenu i razmjernu kaznu.

Za kazneno djelo iz točke 2. izreke, pravno označeno kao kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta starijeg od petnaest godina iz članka 159. stavka 1. KZ/11, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Pri odmjeravanju kazne sud je imao na umu konkretan način poduzimanja sa spolnim odnošajem izjednačene spolne radnje i intenzitet zadiranja u spolni integritet oštećenice, ali pritom nije ponovno otegotnim vrednovao njezinu dob, odnos povjerenja niti druge okolnosti koje su već obuhvaćene zakonskim obilježjima kaznenog djela. Ocjenjujući težinu konkretnog događaja i stupanj krivnje optuženika zajedno s utvrđenim olakotnim okolnostima, sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od četiri godine odgovara težini počinjenog kaznenog djela.

Za kazneno djelo iz točke 3. izreke, također pravno označeno prema članku 159. stavku 1. KZ/11, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Pri odmjeravanju te kazne sud je osobito imao na umu konkretne okolnosti počinjenja djela. Kazneno djelo počinjeno je tijekom međunarodnog natjecanja u Lignanu, u okolnostima u kojima je UJ bila izvan svojega uobičajenog obiteljskog i životnog okruženja te smještena u istoj hotelskoj sobi s optuženikom. Optuženik je takvu izdvojenost oštećenice i okolnosti hotelskog smještaja iskoristio za poduzimanje radnji opisanih u izreci. Budući da navedene okolnosti nisu same po sebi zakonska obilježja kaznenog djela, sud ih je cijenio kao okolnosti koje povećavaju težinu konkretnog načina njegova počinjenja. Njihova težina, zajedno sa stupnjem krivnje optuženika, opravdava utvrđivanje kazne zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci unatoč utvrđenim olakotnim okolnostima.

Za kazneno djelo iz točke 4. izreke, počinjeno na štetu BJ i pravno označeno prema članku 193. stavku 2. KZ/97, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Pri odmjeravanju kazne sud je imao na umu prirodu i intenzitet konkretno utvrđenih bludnih radnji, njihovo ponavljanje tijekom vremenskog razdoblja obuhvaćenog tim kaznenim djelom te okolnost da se postupanje optuženika prema oštećenici nije iscrpilo u jednom događaju. Navedene okolnosti sud je cijenio u mjeri u kojoj prelaze ono što je već sadržano u zakonskim obilježjima djela. Ocjenjujući ih zajedno sa stupnjem krivnje optuženika i utvrđenim olakotnim okolnostima, sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od tri godine odgovara težini konkretnog kaznenog djela.

Za kazneno djelo iz točke 5. izreke, počinjeno na štetu FJ i pravno označeno prema članku 158. stavku 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Pri odmjeravanju kazne sud je imao na umu prirodu i intenzitet konkretno poduzetih radnji te način njihova počinjenja, ne vrednujući ponovno kao otegotne one okolnosti koje predstavljaju zakonska obilježja primijenjenog kaznenog djela. Ocjenjujući konkretan intenzitet zadiranja u spolni integritet oštećenice, stupanj krivnje optuženika i utvrđene olakotne okolnosti, sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od tri godine predstavlja primjerenu kaznenopravnu reakciju na konkretno kazneno djelo.

Za kazneno djelo iz točke 6. izreke, počinjeno na štetu ŠJ i pravno označeno prema članku 158. stavku 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Pri odmjeravanju te kazne sud je osobito imao na umu da se postupanje obuhvaćeno tim kaznenim djelom nije iscrpilo u jednom događaju, već su radnje prema oštećenici poduzimane tijekom duljeg vremenskog razdoblja i ponavljane u više navrata. Upravo trajanje i ponavljanje radnji unutar toga konkretnog kaznenog djela povećavaju njegovu težinu u odnosu na jednokratno postupanje. Ocjenjujući navedeno zajedno sa stupnjem krivnje optuženika i utvrđenim olakotnim okolnostima, sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od tri godine odgovara težini konkretnog kaznenog djela.

Za kazneno djelo iz točke 7. izreke, pravno označeno kao kazneno djelo iskorištavanja djece za pornografiju iz članka 163. stavka 2. KZ/11, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Pri odmjeravanju kazne sud je imao na umu konkretan opseg njegova postupanja, uključujući činjenicu da su pribavljene i pohranjene fotografije spolnog sadržaja koje su se odnosile na dvije maloljetne oštećenice, UJ i KJ. Pri tome samu činjenicu da je riječ o maloljetnim osobama sud nije zasebno vrednovao kao otegotnu, budući da je ona već sadržana u zakonskom biću kaznenog djela. Uzimajući u obzir konkretan opseg protupravnog postupanja, stupanj krivnje optuženika i utvrđene olakotne okolnosti, sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od tri godine odgovara težini toga kaznenog djela.

Za kazneno djelo iz točke 8. izreke, u dijelu koji se odnosi na bludne radnje počinjene prema KJ za vrijeme važenja KZ/97 i pravno označene prema članku 193. stavku 2. KZ/97, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Pri odmjeravanju kazne sud je imao na umu prirodu i intenzitet konkretno utvrđenih bludnih radnji, njihovo ponavljanje tijekom vremenskog razdoblja obuhvaćenog tim kaznenim djelom te okolnosti u kojima su poduzimane. Navedene je okolnosti sud cijenio u mjeri u kojoj povećavaju težinu konkretnog djela, a nisu već sadržane u njegovim zakonskim obilježjima. Ocjenjujući ih zajedno sa stupnjem krivnje optuženika i utvrđenim olakotnim okolnostima, sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od tri godine predstavlja primjerenu kaznu.

Za kazneno djelo iz točke 8. izreke, u dijelu koji se odnosi na sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju počinjenu prema KJ tijekom 2016. godine i pravno označenu prema članku 159. stavku 1. KZ/11, sud je optuženiku utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Pri odmjeravanju te kazne sud je osobito imao na umu konkretan način počinjenja djela. Optuženik je zaključao vrata automobila, čime je oštećenici otežao mogućnost napuštanja vozila, te je u takvim okolnostima poduzeo radnju opisanu u izreci. Okolnost zaključavanja vozila i time stvorene otežane mogućnosti oštećenice da napusti mjesto događaja nije zakonsko obilježje kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim te ju je sud cijenio kao okolnost koja povećava težinu konkretnog načina počinjenja. Ocjenjujući navedeno zajedno sa stupnjem krivnje optuženika i utvrđenim olakotnim okolnostima, sud nalazi da kazna zatvora u trajanju od četiri godine odgovara težini konkretnog kaznenog djela.

Pri utvrđivanju navedenih pojedinačnih kazni sud je za svako kazneno djelo zasebno odmjerio odnos između njegove konkretne težine, stupnja krivnje optuženika i okolnosti koje se odnose upravo na to djelo, s jedne strane, te utvrđenih olakotnih okolnosti na strani optuženika, s druge strane. Sud pritom nije multiplicirao iste otegotne okolnosti kroz pojedinačne kazne niti je pri njihovu utvrđivanju vrednovao okolnosti koje karakteriziraju kriminalnu aktivnost optuženika kao cjelinu. Sud smatra da tako utvrđene pojedinačne kazne odgovaraju težini svakog pojedinog kaznenog djela i stupnju krivnje optuženika te da su, uz utvrđene olakotne okolnosti, potrebne za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Okolnosti koje karakteriziraju kriminalnu aktivnost optuženika kao cjelinu i njegov odnos prema oštećenicama, a koje nisu vrednovane pri utvrđivanju pojedinačnih kazni, sud je zasebno cijenio pri odmjeravanju jedinstvene kazne zatvora.

15.5. Jedinstvena kazna

Nakon što je za svako pojedino kazneno djelo utvrdio pojedinačnu kaznu zatvora, sud je, primjenom članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, ocijenio počiniteljevu ličnost i sva počinjena kaznena djela u njihovoj ukupnosti te optuženika NJ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina

Pri odmjeravanju jedinstvene kazne sud je imao na umu da zbroj svih pojedinačno utvrđenih kazni iznosi dvadeset i devet godina i šest mjeseci zatvora, dok najviša pojedinačno utvrđena kazna iznosi četiri godine i šest mjeseci zatvora. Izrečena jedinstvena kazna viša je od svake pojedinačno utvrđene kazne, ali je znatno niža od njihova zbroja, čime su poštovana pravila o odmjeravanju jedinstvene kazne propisana člankom 51. KZ/11.

Sud je pri odmjeravanju jedinstvene kazne posebno cijenio ukupnost kriminalne aktivnosti optuženika. Ne radi se o više nepovezanih kaznenih djela različite prirode, nego o međusobno povezanim kaznenim djelima koja, promatrana u svojoj ukupnosti, pokazuju dugotrajan i ponavljajući obrazac postupanja prema djevojčicama i mladim djevojkama koje su tijekom različitih razdoblja trenirale u karate klubovima pod njegovim vodstvom. Iako je svako kazneno djelo zasebno vrednovano kroz pojedinačnu kaznu, njihova međusobna povezanost, brojnost i kontinuitet predstavljaju okolnosti relevantne upravo za odmjeravanje jedinstvene kazne.

Kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim vremenski se protežu od neutvrđenoga dana tijekom 2004. godine do 18. rujna 2018., dakle kroz razdoblje od gotovo četrnaest godina. Sud pritom nije utvrdio da je optuženik tijekom cijelog navedenog razdoblja neprekidno poduzimao protupravne radnje, već je navedeni vremenski raspon cijenio kao okolnost koja pokazuje dugotrajnost njegove ukupne kriminalne aktivnosti, budući da su pojedina kaznena djela počinjena u različitim razdobljima unutar toga vremenskog raspona.

Sud je osobito cijenio da su kaznena djela počinjena na štetu pet različitih oštećenica

– BJ, UJ, FJ, ŠJ i KJ. Broj kaznenih djela, broj oštećenica i ukupno vremensko trajanje kriminalne aktivnosti sud nije vrednovao pri utvrđivanju pojedinačnih kazni, već ih je cijenio upravo pri odmjeravanju jedinstvene kazne kao okolnosti koje pokazuju ukupnu težinu i opseg optuženikova protupravnog postupanja. Svako novo kazneno djelo predstavljalo je novu odluku optuženika da nastavi s protupravnim postupanjem, unatoč proteku vremena i brojnim prilikama da s takvim ponašanjem prestane.

Sud je imao na umu i ponavljanje sličnog obrasca postupanja prema različitim oštećenicama. Taj se obrazac očitovao u uspostavljanju odnosa povjerenja, seksualiziranoj komunikaciji, fizičkim kontaktima pod izlikom trenerskog postupanja te korištenju situacija u kojima je optuženik s pojedinim oštećenicama mogao ostati nasamo. Navedenu okolnost sud nije ponovno vrednovao kao sastavni dio pojedinačnih kaznenih djela, već kao pokazatelj kontinuiteta, ustrajnosti i međusobne povezanosti kriminalne aktivnosti optuženika promatrane u cjelini.

Sud je nadalje imao na umu da je optuženik koristio različite situacije u kojima je mogao ostvariti neposredan kontakt s oštećenicama – treninge, individualne dolaske u dvoranu, prijevoz automobilom, putovanja na natjecanja i hotelski smještaj. Različitost konkretnih okolnosti u kojima su pojedina djela počinjena, promatrana zajedno s ponavljanjem sličnog obrasca postupanja prema različitim oštećenicama, dodatno potvrđuje ustrajnost njegova protupravnog ponašanja i prilagođavanje načina postupanja konkretnim okolnostima.

Pri odmjeravanju jedinstvene kazne sud je cijenio i utvrđene radnje optuženika usmjerene na otežavanje otkrivanja pojedinih aspekata njegova postupanja. Sud je osobito imao na umu okolnost da je KJ davao upute što treba reći policijskim službenicima u vezi s fotografijama pronađenima na njegovu vanjskom tvrdom disku. Takvo postupanje sud nije vrednovao pri utvrđivanju pojedinačnih kazni, već ga je pri odmjeravanju jedinstvene kazne cijenio kao okolnost koja dodatno pokazuje optuženikov odnos prema vlastitom protupravnom postupanju i njegovo nastojanje da oteža njegovo otkrivanje.

Sud je pri odmjeravanju jedinstvene kazne imao na umu i odnos optuženika prema oštećenicama tijekom kaznenog postupka. Pri tome sud nije otegotnim cijenio njegovo poricanje kaznenih djela, osporavanje vjerodostojnosti oštećenica, iznošenje obrambene teze o lažnom terećenju niti bilo koji drugi način korištenja njegova prava na obranu. Međutim, sud je cijenio način na koji se optuženik tijekom postupka izražavao o oštećenicama, nazivajući ih, među ostalim, „huškašicama“ i „manipulatoricama“, kao i koristeći druge omalovažavajuće izraze. Takav način izražavanja prelazi ono što je potrebno za osporavanje optužbe i vjerodostojnosti pojedinog dokaza te pokazuje izrazito negativan i omalovažavajući odnos optuženika prema oštećenicama. Sud je tu okolnost cijenio u okviru ukupne ocjene njegove ličnosti i odnosa prema oštećenicama, a ne kao sankcioniranje načina na koji je koristio svoje pravo na obranu.

S druge strane, sud je pri odmjeravanju jedinstvene kazne imao na umu sve utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, odnosno njegovu dosadašnju neosuđivanost, životnu dob i zdravstveno stanje, osobne i imovinske prilike te znatan protek vremena od počinjenja pojedinih kaznenih djela. Navedene okolnosti sud nije zanemario niti im je odrekao olakotni značaj. Međutim, ocijenio je da njihova težina, promatrana u odnosu na broj i težinu počinjenih kaznenih djela, broj oštećenica, vremenski raspon unutar kojeg su djela počinjena, ponavljanje sličnog obrasca postupanja i ukupnu ustrajnost optuženika u protupravnom ponašanju, nije takva da bi opravdavala izricanje blaže jedinstvene kazne.

Sud je pri tome vodio računa da jedinstvena kazna ne predstavlja mehanički zbroj pojedinačno utvrđenih kazni, već rezultat cjelovite ocjene svih počinjenih kaznenih djela i ličnosti optuženika. Stoga okolnosti koje su već vrednovane pri odmjeravanju pojedinačnih kazni nisu ponovno otegotno vrednovane pri određivanju jedinstvene kazne, već je sud na ovoj razini cijenio okolnosti koje proizlaze iz ukupnosti kriminalne aktivnosti optuženika i međusobnog odnosa svih počinjenih kaznenih djela.

Sud nalazi da jedinstvena kazna zatvora u trajanju od trinaest godinau primjerenoj mjeri odražava težinu ukupne kriminalne aktivnosti optuženika. Ona je znatno viša od najviše pojedinačno utvrđene kazne, što odgovara broju i ukupnoj težini počinjenih kaznenih djela, ali istodobno ostaje znatno ispod zbroja svih pojedinačno utvrđenih kazni, čime su na odgovarajući način vrednovane i utvrđene olakotne okolnosti te zahtjev individualizacije kazne.

Slijedom svega navedenoga, sud nalazi da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina razmjerna stupnju krivnje optuženika, težini i ukupnosti počinjenih kaznenih djela te njegovoj ličnosti i da je potrebna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Takvom kaznom izražava se primjerena društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe na optuženika i druge da ne čine kaznena djela te se, uz zahtjev pravednosti i razmjernosti kazne, omogućuje ostvarenje svrhe ponovnog uključivanja počinitelja u društvo nakon izdržane kazne.

15.6. Razlozi za bezuvjetnu kaznu zatvora

S obzirom na utvrđene pojedinačne kazne i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina, u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu uvjetne osude, djelomične uvjetne osude ni zamjene kazne zatvora radom za opće dobro.

Neovisno o tome, ocjena svih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne, prethodno detaljno obrazloženih, pokazuje da težina i brojnost počinjenih kaznenih djela, njihova vremenska rasprostranjenost, broj oštećenica, stupanj krivnje optuženika i ukupnost njegove kriminalne aktivnosti zahtijevaju izvršenje kazne zatvora u utvrđenom trajanju. Utvrđene olakotne okolnosti, uključujući dosadašnju neosuđivanost optuženika, njegovu životnu dob i zdravstveno stanje, osobne i imovinske prilike te protek vremena od počinjenja pojedinih kaznenih djela, uzete su u obzir pri odmjeravanju kazne, ali ni pojedinačno ni u svojoj ukupnosti nisu takve težine da bi opravdavale blaže kažnjavanje.

Slijedom navedenoga, sud nalazi da je bezuvjetna kazna zatvora u trajanju utvrđenom ovom presudom potrebna i razmjerna težini počinjenih kaznenih djela i stupnju krivnje optuženika te nužna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

15.7. Svrha kažnjavanja

Sud nalazi da će se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od trinaest godina ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

Izrečena kazna izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela i jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Njezina težina odgovara ukupnosti kriminalne aktivnosti optuženika, stupnju njegove krivnje te potrebi učinkovite kaznenopravne zaštite spolnog integriteta djece i mladih.

U odnosu na specijalnu prevenciju, sud nalazi da je izrečena kazna potrebna kako bi utjecala na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela. Pri tome je sud imao na umu dugotrajnost i ponavljanje njegova protupravnog postupanja prema različitim oštećenicama, kao i njegov odnos prema vlastitom postupanju i oštećenicama, prethodno obrazložen pri odmjeravanju kazne.

U odnosu na generalnu prevenciju, izrečena kazna treba utjecati i na druge da ne čine kaznena djela te potvrditi posebnu važnost zaštite djece i mladih u odnosima u kojima su povjereni drugim osobama radi sporta, obrazovanja, odgoja ili drugih aktivnosti. Osobe koje se nalaze u takvom položaju dužne su poštovati njihov tjelesni i spolni integritet, a zlouporaba odnosa povjerenja i autoriteta zahtijeva kaznenopravnu reakciju razmjernu težini počinjenog djela.

Sud je istodobno vodio računa da kazna ne prijeđe stupanj krivnje optuženika te je pri njezinu odmjeravanju uzeo u obzir sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, na način prethodno detaljno obrazložen. Stoga izrečena kazna predstavlja individualiziranu i razmjernu kaznenopravnu reakciju koja, uz zahtjeve pravednosti i prevencije, ostavlja mogućnost ponovnog uključivanja optuženika u društvo nakon izdržane kazne.

Slijedom svega navedenoga, sud nalazi da su pojedinačno utvrđene kazne i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od trinaest godina primjerene težini počinjenih kaznenih djela, stupnju krivnje optuženika i ukupnosti okolnosti konkretnog slučaja te da će se upravo takvom kaznom ostvariti svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

15.8. Sigurnosne mjere

15.8.1. Sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti i djelatnosti u karate klubovima i karate savezima

Na temelju članka 71. stavaka 1. i 2. KZ/11 sud je optuženiku NJ izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja svih dužnosti i djelatnosti u karate klubovima i karate savezima u trajanju od 23 godine, računajući od pravomoćnosti presude.

Sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za izricanje navedene sigurnosne mjere jer su kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim neposredno povezana s njegovim dugogodišnjim djelovanjem u karate sportu, dok način njihova počinjenja i okolnosti utvrđene tijekom postupka upućuju na postojanje opasnosti da bi ponovnim obavljanjem dužnosti ili djelatnosti u karate klubovima ili karate savezima mogao ponovno zlouporabiti položaj i mogućnosti koje iz takvog djelovanja proizlaze radi počinjenja kaznenog djela.

Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da optuženik kaznena djela nije činio neovisno o svojoj ulozi u karate sportu. Upravo su mu dugogodišnje obavljanje trenerske djelatnosti i druge funkcije koje je obnašao u karate sportu omogućavale neposredan i kontinuiran kontakt sa sportašicama, organiziranje treninga i individualnog rada, odlazaka na natjecanja, zajedničkih putovanja i smještaja te uspostavljanje odnosa autoriteta i povjerenja s oštećenicama.

Sud nalazi da položaj optuženika u karate sportu stoga nije predstavljao tek okolnost u kojoj su pojedina kaznena djela počinjena. Autoritet koji je proizlazio iz njegove trenerske i sportske uloge koristio je za uspostavljanje i održavanje odnosa povjerenja s oštećenicama te za stvaranje i korištenje situacija u kojima je s pojedinim oštećenicama mogao ostajati nasamo i poduzimati radnje opisane u izreci presude. Time je utvrđena neposredna povezanost između djelatnosti i dužnosti koje je obavljao u karate sportu i okolnosti u kojima su kaznena djela počinjena.

Iz iskaza oštećenica proizlazi i da je sportski autoritet optuženika imao značajnu ulogu u njihovu odnosu prema njemu i njegovu postupanju. Kao trener i osoba s izraženim autoritetom u karate sportu imao je mogućnost utjecati na njihov sportski razvoj, treninge, nastupe na natjecanjima i druge aktivnosti povezane s karateom. Upravo je takav položaj stvarao odnos povjerenja i neravnopravnosti koji mu je omogućavao neposredan pristup oštećenicama i koji je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, koristio pri počinjenju kaznenih djela.

Pri procjeni opasnosti zbog koje je potrebno izreći sigurnosnu mjeru sud je osobito imao na umu da se nije radilo o jednom izdvojenom događaju ili jednokratnoj zlouporabi položaja u karate sportu. Kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim vremenski se protežu od 2004. do 2018. godine i počinjena su na štetu pet različitih oštećenica, pri čemu je utvrđeno ponavljanje sličnog obrasca postupanja prema različitim sportašicama. Navedene okolnosti pokazuju dugotrajnost i ustrajnost takvog postupanja te opravdavaju zaključak da opasnost povezana s ponovnim obavljanjem dužnosti ili djelatnosti u karate sportu nije samo apstraktna ili hipotetska.

Sud je pri procjeni te opasnosti imao na umu i odnos optuženika prema vlastitom postupanju. Njegovo poricanje kaznenih djela, osporavanje vjerodostojnosti oštećenica i iznošenje obrambenih teza sud nije cijenio na njegovu štetu jer je riječ o korištenju prava na obranu. Međutim, promatrano zajedno s načinom, brojnošću i vremenskom rasprostranjenošću počinjenih kaznenih djela te neposrednom povezanošću njihova počinjenja s njegovim položajem u karate sportu, izostanak kritičkog odmaka prema utvrđenom postupanju predstavlja okolnost koju je sud imao na umu pri procjeni postoji li opasnost od ponovne zlouporabe istog ili sličnog položaja.

Na temelju svih navedenih okolnosti sud nalazi da postoji konkretna opasnost da bi optuženik, kada bi mu nakon izvršenja kazne bilo omogućeno ponovno obavljanje dužnosti ili djelatnosti u karate klubovima ili karate savezima, ponovno mogao doći u položaj autoriteta i povjerenja te koristiti mogućnosti koje takav položaj pruža za počinjenje novog kaznenog djela. Stoga sud nalazi da je zabrana obavljanja svih dužnosti i djelatnosti u karate klubovima i karate savezima potrebna radi otklanjanja upravo one opasnosti koja proizlazi iz povezanosti počinjenih kaznenih djela s optuženikovim dugogodišnjim djelovanjem u karate sportu.

Pri određivanju trajanja sigurnosne mjere sud je vodio računa o težini i brojnosti počinjenih kaznenih djela, broju oštećenica, dugom vremenskom razdoblju unutar kojeg su djela počinjena, ponavljanju sličnog obrasca postupanja prema različitim oštećenicama te neposrednoj povezanosti između optuženikova položaja u karate sportu i okolnosti koje su mu omogućavale počinjenje kaznenih djela.

Imajući na umu navedeno, sud nalazi da je radi otklanjanja utvrđene opasnosti opravdano sigurnosnu mjeru izreći u trajanju od 23 godine, odnosno deset godina dulje od izrečene jedinstvene kazne zatvora, u skladu s člankom 71. stavkom 2. KZ/11. Tako određeno trajanje mjere odgovara prirodi i intenzitetu utvrđene opasnosti te osigurava da zabrana nastavi proizvoditi učinke i nakon izvršenja kazne zatvora.

Sud stoga zaključuje da je sigurnosna mjera zabrane obavljanja svih dužnosti i djelatnosti u karate klubovima i karate savezima u trajanju od 23 godine nužna i razmjerna utvrđenoj opasnosti te potrebna radi sprječavanja ponovne zlouporabe položaja i mogućnosti koje proizlaze iz djelovanja u karate sportu.

15.8.2. Sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti i djelatnosti u kojima počinitelj dolazi u redoviti kontakt s djecom

Na temelju članka 71. stavka 3. KZ/11 sud je optuženiku NJ izrekao sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja svih dužnosti i djelatnosti u kojima dolazi u redoviti kontakt s djecom, i to doživotno.

Za razliku od sigurnosne mjere iz članka 71. stavaka 1. i 2. KZ/11, kojom je optuženiku zabranjeno obavljanje svih dužnosti i djelatnosti u karate klubovima i karate savezima, sigurnosna mjera iz stavka 3. istoga članka odnosi se na sve dužnosti i djelatnosti u kojima bi optuženik dolazio u redoviti kontakt s djecom. Njezina je svrha spriječiti ponovno stvaranje okolnosti u kojima bi optuženik kroz profesionalnu, sportsku, odgojnu, obrazovnu, volontersku ili drugu organiziranu djelatnost mogao uspostaviti odnos autoriteta i povjerenja prema djeci te takav odnos ponovno zlouporabiti za počinjenje kaznenog djela.

Sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za izricanje navedene sigurnosne mjere te da okolnosti utvrđene tijekom postupka opravdavaju njezino doživotno trajanje.

Iz provedenih dokaza proizlazi da način postupanja optuženika nije bio vezan isključivo uz specifičnosti karate sporta, već je njegova bitna značajka bila korištenje odnosa autoriteta i povjerenja prema maloljetnim sportašicama. Prema pet različitih oštećenica BJ, UJ, FJ, ŠJ i KJ u različitim vremenskim razdobljima ponavljao se sličan obrazac postupanja koji je uključivao uspostavljanje odnosa povjerenja, postupno pomicanje granica primjerenog odnosa trenera i sportašice, seksualiziranu komunikaciju, fizičke kontakte te korištenje situacija u kojima je s pojedinim oštećenicama mogao ostajati nasamo.

Takva podudarnost načina postupanja prema različitim oštećenicama pokazuje da se nije radilo o jednom izdvojenom događaju niti o ponašanju vezanom isključivo uz jednu konkretnu situaciju, oštećenicu ili karate klub. Naprotiv, utvrđeno ponavljanje sličnog načina postupanja prema različitim oštećenicama tijekom dugog vremenskog razdoblja pokazuje da je upravo mogućnost uspostavljanja odnosa autoriteta i povjerenja prema djeci predstavljala okolnost od posebnog značaja za počinjenje kaznenih djela.

Sud je osobito imao na umu vremensku rasprostranjenost utvrđenog protupravnog postupanja. Kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim vremenski se protežu od 2004. do 2018. godine. Sud pritom nije utvrdio neprekidno poduzimanje protupravnih radnji tijekom cijeloga tog razdoblja, već je cijenio činjenicu da su kaznena djela prema različitim oštećenicama počinjena u različitim razdobljima unutar tako dugog vremenskog raspona. Takva vremenska rasprostranjenost, zajedno s brojem oštećenica i ponavljanjem sličnog obrasca postupanja, pokazuje izraženu ustrajnost i predstavlja okolnost od osobitog značaja za procjenu opasnosti od ponavljanja kaznenog djela u slučaju ponovnog uspostavljanja redovitog kontakta s djecom.

Pri procjeni te opasnosti sud je imao na umu i odnos optuženika prema vlastitom postupanju. Njegovo poricanje kaznenih djela, nepriznavanje krivnje, osporavanje vjerodostojnosti oštećenica i iznošenje vlastitih obrambenih teza sud nije cijenio na njegovu štetu niti je iz samog korištenja prava na obranu izvodio zaključak o postojanju opasnosti od ponavljanja kaznenog djela. Međutim, promatrano zajedno s načinom, brojnošću i vremenskom rasprostranjenošću utvrđenih kaznenih djela te ponavljanjem sličnog obrasca prema različitim oštećenicama, izostanak bilo kakvog kritičkog odmaka prema utvrđenom postupanju nije pružio osnovu za zaključak da je opasnost povezana s ponovnim uspostavljanjem odnosa autoriteta i povjerenja prema djeci umanjena.

Sud stoga nalazi da utvrđena opasnost nije vezana isključivo uz mogućnost ponovnog djelovanja optuženika u karate sportu. Ponovno obavljanje bilo koje dužnosti ili djelatnosti koja podrazumijeva redoviti kontakt s djecom moglo bi ga ponovno dovesti u položaj u kojem bi prema djeci mogao uspostaviti odnos autoriteta, povjerenja ili druge vrste utjecaja sličan onome koji je postojao prema oštećenicama u ovom predmetu. Upravo zbog toga sigurnosna mjera iz članka 71. stavka 3. KZ/11 ima samostalnu svrhu u odnosu na zabranu obavljanja svih dužnosti i djelatnosti u karate klubovima i karate savezima izrečenu na temelju članka 71. stavaka 1. i 2. KZ/11.

Pri odlučivanju o trajanju sigurnosne mjere sud je imao na umu broj i težinu počinjenih kaznenih djela, činjenicu da su počinjena na štetu pet različitih oštećenica, vremensku rasprostranjenost protupravnog postupanja kroz razdoblje od gotovo četrnaest god ina, ponavljanje sličnog obrasca prema različitim oštećenicama te neposrednu povezanost između mogućnosti uspostavljanja odnosa autoriteta i povjerenja prema djeci i okolnosti u kojima su kaznena djela počinjena.

Sud je razmotrio mogućnost izricanja vremenski ograničene sigurnosne mjere, ali je ocijenio da se njome u konkretnom slučaju ne bi u dovoljnoj mjeri ostvarila njezina zaštitna svrha. Pri tome je imao na umu gotovo četrnaestogodišnje razdoblje kriminalne aktivnosti, broj počinjenih kaznenih djela i oštećenica, ponavljanje istog ili sličnog obrasca ponašanja prema različitim oštećenicama tijekom niza godina, korištenje odnosa autoriteta i povjerenja prema djeci te izostanak kritičkog odnosa optuženika prema vlastitom postupanju. Navedene okolnosti, promatrane u svojoj ukupnosti, ne daju sudu dostatnu osnovu da već u trenutku donošenja presude pouzdano odredi vremensko razdoblje nakon čijeg bi proteka prestala potreba za zaštitom djece od mogućnosti ponovne zlouporabe takvog položaja.

Pri odluci o doživotnom trajanju mjere sud je imao na umu i odredbu članka 71. stavka 7. KZ/11, koja omogućuje njezino naknadno preispitivanje. Naime, po proteku najduljeg vremena propisanog stavkom 2. istoga članka, sud može na prijedlog osuđenika obustaviti sigurnosnu mjeru izrečenu na temelju stavka 3. ako utvrdi da više ne postoji zakonom propisana opasnost. Time se omogućuje da se potreba daljnjeg trajanja mjere u budućnosti ocijeni prema okolnostima koje će tada postojati, umjesto da sud već sada, na temelju okolnosti koje ne daju osnovu za takav zaključak, unaprijed odredi trenutak njezina prestanka.

Slijedom navedenoga, imajući na umu težinu i dugotrajnost utvrđenog obrasca postupanja, broj oštećenica, ponavljanje kaznenih djela tijekom niza godina te potrebu zaštite djece od ponovne zlouporabe odnosa autoriteta i povjerenja, sud nalazi da je izricanje ove sigurnosne mjere u doživotnom trajanju u konkretnom slučaju nužno i razmjerno njezinoj zaštitnoj svrsi.

15.8.3. Sigurnosna mjera zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora

Na temelju članka 76. stavaka 1. i 4. KZ/11 sud je optuženiku NJ izrekao sigurnosnu mjeru zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora, s vremenom provjeravanja u trajanju od pet godina, pod uvjetom da kazna bude u potpunosti izdržana jer optuženiku nije odobren uvjetni otpust.

Prema članku 76. stavku 1. KZ/11 sigurnosnu mjeru zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora sud će, pod uvjetima propisanim tom odredbom, izreći počinitelju kojemu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet ili više godina za namjerno kazneno djelo, u trajanju od dvije ili više godina za namjerno kazneno djelo s obilježjem nasilja ili kazna zatvora za drugo kazneno djelo iz glave XVI., XVII. ili XVIII. KZ/11, pod uvjetom da kazna bude u potpunosti izdržana jer osuđeniku nije odobren uvjetni otpust.

U konkretnom slučaju optuženiku je za namjerno počinjena kaznena djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od trinaest godina, čime je ispunjena zakonska pretpostavka u pogledu vrste kaznenih djela i visine izrečene kazne. Provođenje ove sigurnosne mjere aktualizirat će se ako optuženik izrečenu kaznu zatvora u potpunosti izdrži jer mu nije odobren uvjetni otpust.

Sud nije našao razloge za primjenu članka 76. stavka 3. KZ/11, odnosno za odluku da se zaštitni nadzor ne provodi. Naprotiv, brojnost i vremenska rasprostranjenost počinjenih kaznenih djela, njihovo ponavljanje prema različitim oštećenicama, način na koji je optuženik koristio odnos autoriteta i povjerenja te ukupnost okolnosti prethodno obrazloženih u odnosu na njegovu kriminalnu aktivnost ne daju osnovu za zaključak da optuženik i bez provođenja zaštitnog nadzora neće ponovno počiniti kazneno djelo iz članka 76. stavka 1. KZ/11.

Sud je pritom imao na umu da svrha zaštitnog nadzora nije dodatno kažnjavanje optuženika, nego pružanje pomoći, vođenja i nadzora nakon izlaska iz zatvora radi njegova lakšeg uključivanja u društvo i sprječavanja ponovnog počinjenja kaznenih djela. Sukladno članku 76. stavku 2. u vezi s člankom 64. KZ/11, zaštitni nadzor započet će se provoditi odmah nakon izlaska optuženika iz zatvora pod nadzorom nadležnog tijela za probaciju.

Budući da su kaznena djela obuhvaćena ovom presudom počinjena i na štetu djece, sud je, sukladno članku 76. stavku 4. KZ/11, vrijeme provjeravanja odredio u trajanju od pet godina. Pri tome je imao na umu težinu i brojnost počinjenih kaznenih djela, broj oštećenica, njihovu vremensku rasprostranjenost te ponavljanje sličnog obrasca postupanja prema različitim oštećenicama, zbog čega nalazi da je najdulje zakonom predviđeno vrijeme provjeravanja opravdano i razmjerno utvrđenim okolnostima.

Sukladno članku 76. stavku 5. KZ/11, sud izvršenja će nakon proteka prve godine od početka provedbe zaštitnog nadzora, a potom najmanje jednom godišnje, preispitati potrebu njegova daljnjeg provođenja i o tome donijeti rješenje, pri čemu zaštitni nadzor može biti obustavljen ako se utvrdi da osuđenik i bez njegova daljnjeg provođenja neće ponovno počiniti kazneno djelo iz članka 76. stavka 1. KZ/11.

Slijedom navedenoga, sud nalazi da je izricanje sigurnosne mjere zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora, s vremenom provjeravanja u trajanju od pet godina, opravdano okolnostima konkretnog slučaja i potrebno radi ostvarivanja svrhe sigurnosnih mjera.

15.8.4. Sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja žrtava

Na temelju članka 73. stavaka 1. i 2. KZ/11 sud je optuženiku NJ izrekao sigurnosnu mjeru zabrane približavanja oštećenicama UJ, BJ, FJ, ŠJ i KJ na razdaljinu manju od 100 metara te zabranu njihova uznemiravanja ili uhođenja, u trajanju od osamnaest godina.

Prema članku 73. stavku 1. KZ/11 sigurnosnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve sud će izreći kada postoji opasnost da bi počinitelj prema toj osobi mogao ponovno počiniti kazneno djelo. Za primjenu navedene odredbe nije potrebno utvrditi opasnost od ponovnog počinjenja istovrsnog kaznenog djela, već postojanje opasnosti od budućeg kaznenog djela prema osobi na koju se zabrana odnosi.

Sud je imao na umu da su oštećenice u vrijeme donošenja presude punoljetne te zaključak o potrebi ove sigurnosne mjere nije temeljio na pretpostavci da bi optuženik prema njima mogao ponovno počiniti kaznena djela čije je zakonsko obilježje njihova dječja odnosno maloljetna dob. Punoljetnost oštećenica, međutim, sama po sebi ne isključuje mogućnost primjene članka 73. KZ/11, budući da navedena sigurnosna mjera nije ograničena na određenu vrstu kaznenog djela niti na maloljetne žrtve.

Procjenjujući postoji li opasnost relevantna za primjenu članka 73. stavka 1. KZ/11, sud je imao na umu ukupnost konkretnih okolnosti utvrđenih u ovom postupku. Optuženik je tijekom dugog vremenskog razdoblja prema pet različitih oštećenica ponavljao sličan obrazac postupanja, uspostavljao odnos autoriteta i povjerenja, postupno prelazio granice dopuštenog odnosa te koristio situacije u kojima je s pojedinim oštećenicama mogao ostajati nasamo. Njegovo postupanje prema njima nije bilo ograničeno na jedan izdvojeni događaj, nego se prema različitim oštećenicama ponavljalo u različitim vremenskim razdobljima.

Sud je imao na umu i utvrđene radnje optuženika nakon pojedinih događaja kojima je nastojao utjecati na otkrivanje vlastitog postupanja. Osobito je cijenjena okolnost da je KJ davao upute o tome što treba reći policijskim službenicima u vezi s fotografijama pronađenima na njegovu vanjskom tvrdom disku. Navedena okolnost pokazuje da njegov odnos prema pojedinoj oštećenici nije prestajao samim dovršenjem radnji koje čine obilježja kaznenog djela, već da je bio spreman utjecati na njezino postupanje radi zaštite vlastitih interesa.

Sud je u ukupnoj procjeni imao na umu i odnos optuženika prema oštećenicama tijekom kaznenog postupka. Njegovo poricanje kaznenih djela, osporavanje vjerodostojnosti oštećenica i iznošenje obrambenih teza sud nije cijenio na njegovu štetu, budući da je riječ o korištenju prava na obranu. Međutim, način na koji se o oštećenicama izražavao, uključujući njihovo nazivanje „huškašicama“, „manipulatoricama“, „prijaviteljicama“ i drugim omalovažavajućim izrazima, promatran zajedno s prethodno opisanim postupanjem prema njima i pokušajem utjecaja na postupanje jedne od oštećenica, sud je cijenio kao dio ukupne procjene njegova odnosa prema osobama na čiju je štetu počinio kaznena djela.

Sve navedene okolnosti sud je ocijenio u njihovoj međusobnoj povezanosti, a ne svaku zasebno. Dugotrajnost i ponavljanje protupravnog postupanja prema više oštećenica, način na koji je prema njima uspostavljao i održavao odnos utjecaja, pokušaj utjecaja na postupanje jedne od oštećenica nakon počinjenih radnji te njegov odnos prema oštećenicama tijekom postupka, prema ocjeni suda, opravdavaju zaključak o postojanju opasnosti iz članka 73. stavka 1. KZ/11 i potrebi sprječavanja budućeg neželjenog približavanja, uznemiravanja ili uhođenja oštećenica nakon izlaska optuženika na slobodu.

Sud je pri ocjeni potrebe i razmjernosti izrečene mjere imao na umu i okolnosti pod kojima su oštećenice sudjelovale u ovom kaznenom postupku. Oštećenice UJ, FJ, ŠJ i KJ koristile su mogućnost ispitivanja putem audio-video uređaja, čime je tijekom njihova ispitivanja izbjegnut neposredan kontakt s optuženikom. BJ, koja je iskazivala neposredno pred sudom, tijekom iskazivanja je prilikom iznošenja pojedinih dijelova svojega iskaza plakala. Navedene okolnosti sud nije cijenio kao dokaz postojanja opasnosti da bi optuženik prema njima ponovno počinio kazneno djelo, već kao okolnosti relevantne za procjenu potrebe i razmjernosti zaštite oštećenica od budućeg neželjenog neposrednog kontakta s optuženikom i psihičkog opterećenja koje bi takav kontakt za njih mogao predstavljati.

Pri određivanju opsega mjere sud je odredio zabranu približavanja na razdaljinu manju od 100 metara, odnosno najmanju razdaljinu dopuštenu člankom 73. stavkom 1. KZ/11. Time je, uz zabranu uznemiravanja i uhođenja, mjera ograničena na ono što je potrebno radi zaštite oštećenica, bez nametanja širih ograničenja optuženiku koja nisu povezana s njezinom svrhom.

Pri određivanju trajanja sigurnosne mjere sud je imao na umu da se, sukladno članku 73. stavku 2. KZ/11, počinitelju osuđenom na kaznu zatvora ova mjera izriče u trajanju od jedne do pet godina duljem od izrečene kazne zatvora. U konkretnom slučaju sud je ocijenio da okolnosti koje opravdavaju samo izricanje mjere, promatrane zajedno s dugotrajnošću i ponavljanjem optuženikova protupravnog postupanja prema oštećenicama, težinom kaznenih djela počinjenih na njihovu štetu, njegovim postupanjem nakon pojedinih događaja i odnosom prema oštećenicama tijekom postupka, opravdavaju izricanje mjere u najduljem zakonom dopuštenom trajanju. Sud je pritom vodio računa da trajanje mjere mora biti razmjerno utvrđenoj opasnosti i potrebi zaštite oštećenica. Imajući na umu sve navedene okolnosti u njihovoj ukupnosti, sud nalazi da kraće trajanje mjere ne bi u dovoljnoj mjeri odgovorilo na utvrđenu potrebu njihove dugotrajnije zaštite nakon izlaska optuženika na slobodu.

Stoga je sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja i uhođenja izrečena u trajanju od osamnaest godina, odnosno pet godina dulje od izrečene jedinstvene kazne zatvora od trinaest godina, što predstavlja najdulje trajanje dopušteno člankom 73. stavkom 2. KZ/11.

15.9. Uračunavanje lišenja slobode

Na temelju članka 54. KZ/11 sud je optuženiku u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunao vrijeme tijekom kojeg je u vezi s ovim kaznenim postupkom bio lišen slobode, i to od 18. rujna 2018. do 17. listopada 2018. te od 4. veljače 2020. do 20. veljače 2020.

Navedeno uračunavanje predstavlja zakonsku posljedicu osuđujuće presude, budući da se prema članku 54. KZ/11 vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru, kao i svako drugo oduzimanje slobode u vezi s kaznenim djelom, uračunava u izrečenu kaznu zatvora.

15.10. Oduzimanje predmeta i uništenje pornografskog materijala

Na temelju članka 163. stavka 4. KZ/11 sud je od optuženika oduzeo vanjski tvrdi disk SilverCrest MoBox, serijskog broja F77032029957, koji je od njega privremeno oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta od 18. rujna 2018., te je odredio uništenje pornografskog materijala nastalog počinjenjem kaznenog djela.

Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su na navedenom vanjskom tvrdom disku pronađene fotografije koje predstavljaju dječju pornografiju i koje su bile predmet kaznenog djela iz članka 163. stavka 2. KZ/11 za koje je optuženik proglašen krivim. Stoga su ispunjene zakonske pretpostavke za oduzimanje navedenog predmeta.

Istodobno je, sukladno članku 163. stavku 4. KZ/11, određeno uništenje pornografskog materijala nastalog počinjenjem kaznenog djela. Takvom se odlukom onemogućuje daljnje raspolaganje sadržajem koji predstavlja dječju pornografiju te se ujedno štite privatnost, dostojanstvo i spolni integritet osoba prikazanih na tom materijalu.

15.11. Imovinskopravni zahtjevi oštećenica

Oštećenice UJ i KJ tijekom kaznenog postupka postavile su imovinskopravne zahtjeve radi naknade štete nastale počinjenjem kaznenih djela.

Sud je, primjenom članka 158. stavka 2. ZKP-a, obje oštećenice s njihovim imovinskopravnim zahtjevima uputio u parnicu.

Iako je u ovom kaznenom postupku utvrđena kaznena odgovornost optuženika za kaznena djela počinjena na njihovu štetu, podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu za odlučivanje o vrsti i visini štete obuhvaćene postavljenim zahtjevima. Za potpuno i pouzdano utvrđivanje opsega štete i visine pripadajuće naknade bilo bi potrebno provesti dodatni dokazni postupak usmjeren upravo na utvrđivanje tih okolnosti, što bi znatno odugovlačilo ovaj kazneni postupak.

Stoga je sud ocijenio da o imovinskopravnim zahtjevima nije moguće odlučiti u okviru ovog kaznenog postupka bez njegova znatnog odugovlačenja te je oštećenice, sukladno članku 158. stavku 2. ZKP-a, s njihovim zahtjevima uputio u parnicu.

Upućivanjem u parnicu oštećenicama nije uskraćeno pravo zahtijevati naknadu štete. O osnovanosti i visini njihovih zahtjeva odlučit će nadležni sud u parničnom postupku, u kojem će moći predložiti izvođenje dokaza potrebnih za potpuno utvrđivanje vrste, opsega i visine štete.

15.12. Troškovi kaznenog postupka

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 8. ZKP-a sud je optuženika obvezao na naknadu troškova kaznenog postupka.

Budući da je optuženik proglašen krivim, dužan je, sukladno članku 148. stavku 1. ZKP-a, naknaditi troškove kaznenog postupka u opsegu određenom izrekom presude.

Stoga je optuženik obvezan naknaditi paušalnu svotu u iznosu od 6.000,00 eura i putne troškove svjedoka isplaćene iz proračunskih sredstava suda u iznosu od 78,71 euro te nagradu i nužne izdatke punomoćnika oštećenica, o čijoj će visini sud odlučiti posebnim rješenjem nakon pribavljanja podataka potrebnih za njihovo utvrđivanje.

Pri određivanju visine paušalne svote sud je imao na umu trajanje i složenost kaznenog postupka, broj održanih rasprava, velik broj izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, opseg spisa te imovinske prilike optuženika. Imajući na umu sve navedene okolnosti, sud nalazi da paušalna svota u iznosu od 6.000,00 eura predstavlja primjeren iznos troška koji je optuženik dužan naknaditi.

Optuženik je dužan troškove čija je visina određena ovom presudom podmiriti u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, dok će o visini nagrade i nužnih izdataka punomoćnika oštećenica biti odlučeno posebnim rješenjem.

16. ZAKLJUČAK

Na temelju sveobuhvatne ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, sukladno članku 450. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku, sud je sa sigurnošću utvrdio da je optuženik NJ počinio sva kaznena djela opisana u točkama 1. do 8. izreke presude, na način i pod okolnostima utvrđenima tijekom ovog kaznenog postupka.

Obrana optuženika nije dovela u razumnu sumnju pravilnost tako utvrđenog činjeničnog stanja. Iskazi oštećenica, ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti te povezani s iskazima svjedoka, materijalnim dokazima i ostalom izvedenom dokaznom građom, međusobno se nadopunjuju i potvrđuju u odlučnim činjenicama te tvore logičnu i zaokruženu dokaznu cjelinu iz koje nedvojbeno proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim. Sud je utvrdio da je optuženik sva kaznena djela počinio s izravnom namjerom, da su u njegovu postupanju ostvarena sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenih djela pravno označenih u izreci presude te da su time ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje osuđujuće presude.

Pri odmjeravanju pojedinačnih kazni i jedinstvene kazne zatvora sud je vodio računa o stupnju krivnje optuženika, težini svakog pojedinog kaznenog djela, svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima te svrsi kažnjavanja. Pri odmjeravanju jedinstvene kazne osobito je imao na umu ukupnost kriminalne aktivnosti optuženika, broj počinjenih kaznenih djela i oštećenica, dug vremenski raspon unutar kojeg su kaznena djela počinjena te ponavljanje sličnog obrasca postupanja prema različitim oštećenicama.

Izrečene sigurnosne mjere sud je odredio polazeći od njihove pojedinačne zakonske svrhe i konkretno utvrđenih okolnosti ovog predmeta. Njima se, uz kaznu zatvora kao kaznenopravnu reakciju na već počinjena kaznena djela, nastoji otkloniti opasnost od budućeg protupravnog postupanja, spriječiti ponovno stvaranje okolnosti koje bi omogućile zlouporabu položaja autoriteta i povjerenja prema djeci, zaštititi oštećenice te, pod zakonom propisanim pretpostavkama, osigurati odgovarajući nadzor nakon izvršenja kazne zatvora.

Sud nalazi da jedinstvena kazna zatvora u trajanju od trinaest godina, promatrana zajedno s izrečenim sigurnosnim mjerama, predstavlja razmjernu i individualiziranu kaznenopravnu reakciju na ukupnost utvrđenog postupanja optuženika. Pri tome je sud vodio računa da kazna ne prijeđe stupanj njegove krivnje, ali istodobno i da odgovara težini, brojnosti i okolnostima počinjenih kaznenih djela.

Izrečenom kaznom ostvarit će se svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11: izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na optuženika i druge da ne čine kaznena djela te omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo nakon izdržane kazne. Izrečenim sigurnosnim mjerama istodobno se ostvaruje njihova preventivna i zaštitna svrha, osobito zaštita djece od mogućnosti ponovne zlouporabe odnosa autoriteta i povjerenja te zaštita oštećenica u opsegu utvrđenom izrekom presude.

Slijedom svega navedenoga, sud nalazi da donesena odluka o krivnji, pojedinačno utvrđenim kaznama, jedinstvenoj kazni zatvora, sigurnosnim mjerama i ostalim odlukama iz izreke presude proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka i predstavlja zakonitu, razmjernu i individualiziranu kaznenopravnu reakciju na kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim.

U Zagrebu 18. lipnja 2026.

Sudac za mladež

Tea Majsan

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u šest istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu KMP-DO-546/18

2. optuženik NJ – Zatvor u Zagrebu

3. branitelj optuženika, odvjetnik Trpimir Jonjić

4. punomoćnik 1. oštećene UJ, odvjetnica Nataša Kovar Ričko

5. punomoćnik 2. oštećene BJ, odvjetnik Ilija Bojić

6. punomoćnik 3. oštećene FJ, odvjetnik Matija Duk

7. punomoćnik 4. oštećene ŠJ, odvjetnica Tatjana Žarković

8. opunomoćenik 5. oštećene KJ odvjetnik Milko Križanović

9. Sucu izvršenja - po pravomoćnosti

10. Probacijskom uredu – po pravomoćnosti

11. Policijska postaja – po pravomoćnosti