Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1422/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Franjo Kaleb, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Grad Zagreb, OIB: 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Andro Mrljak, odvjetnik u Zagrebu i umješača na strani tuženika Croatia osiguranje d.d. OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, kojeg zastupa BB mag. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 226/2020-51 od 2. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-226/2020-51 od 2. svibnja 2025. potvrđuje u točki I izreke osim u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na iznos neimovinske štete od 289,40 eura(preko iznosa od 9.290,60 eura do iznosa od 9.580,00 eura) za razdoblje od 29. siječnja 2020. do 2. srpnja 2020., dosuđujućem dijelu točke III izreke i odbijajućem dijelu točke III izreke, osim za iznos od 581,34 eura s kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbi stranaka preinačuje se citirana presuda u točki I izreke u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na iznos neimovinske štete od 289,40 eura(preko iznosa od 9.290,60 eura do iznosa od 9.580,00 eura) za razdoblje od 29. siječnja 2020. do 2. srpnja 2020., u točki II izreke i odbijajućem dijelu točke III izreke za iznos od 581,34 eura s kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 289,40 eura za razdoblje od 29. siječnja 2020. do 2. srpnja 2020.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplati i daljnji iznos od 2.920,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi i daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 581,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-226/2020-51 od 2. svibnja 2025. potvrđuje u točki II izreke.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 89,19 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 10.060,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 9.580,00 eura od 29. siječnja 2020., a na iznos od 480,00 eura od 2. svibnja 2025. do isplate(točka I izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 26.020,00 eura s kamatama(točka II izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.967,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. svibnja 2025. do isplate(točka III izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke citirane presude.

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku dopušteno je Croatia osiguranju d.d. sudjelovanje kao umješaču na strani tuženika u ovom postupku(točka I izreke). Dopuštena je preinaka tužbe od 28. siječnja 2025.(točka II izreke). Utvrđeno je da je tužiteljica povukla tužbu za isplatu mjesečne rente od 1.500,00 kn/199,08 eura[1] zbog trajne potrebe za tuđom pomoći i njegom(točka III izreke).

3. Protiv citirane presude žale se obje stranke.

4. Tužiteljica presudu pobija u njezinom odbijajućem dijelu(točka II izreke i odbijajući dio točke III izreke) iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, uz obvezu naknade troška žalbenog postupka.

5. Tuženik presudu pobija u dosuđujućem dijelu(točka I izreke i dosuđujući dio točke III izreke) te rješenje u točki II izreke, također iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da se presuda i rješenje preinače, da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, podredno presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

6. Žalbe su djelomično osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te tuđu pomoć i njegu, u iznosu od 35.600,00 eura s kamatama, koju je tužiteljica pretrpjela 31. siječnja 2017. na tramvajskom stajalištu u Zagrebu za smjer kretanja tramvaja prema sjeveru (prema Vukovarskoj ulici) s nazivom stajališta "Slavonska avenija" kada se zbog oštećenog i neodržavanog nogostupa spotaknula, izgubila ravnotežu, pala te se tom prilikom teško ozlijedila .

8. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Ocjenom provedenih dokaza, iskaza svjedokinje GB, kćerke tužiteljice, koji iskaz je sud ocijenio potpunim i istinitim i u skladu s medicinskom dokumentacijom u spisu, prvenstveno povijesti bolesti KBC Sestre Milosrdnice od 31. siječnja 2017., iz koje je jasno razvidan datum i vrijeme te razlog dolaska u bolnicu("pala na tramvajskoj stanici i ozlijedila desno rame"), iskaza tužiteljice, koji je sud također ocijenio iskrenim i suglasnim s iskazom svjedokinje GB, te u skladu s narečenom medicinskom dokumentacijom, kao i da je uviđajem suda radi utvrđenja točne mikrolokacije mjesta nastanka štetnog događaja utvrđeno da se na tom mjestu nalazi loše betoniran i istrošen pločnik s puno grba, koja oštećenja se nalaze u duljini od 3m od stepeništa, a prema izjavi tužiteljice od nastanka štete do dana uviđaja stanje pločnika je neizmijenjeno, sud utvrđuje da je 31. siječnja 2017. došlo do pada i ozljeđivanja tužiteljice na tramvajskom stajalištu u Zagrebu za smjer kretanja tramvaja prema sjeveru(prema Vukovarskoj ulici) s nazivom stajališta "Slavonska avenija", u dinamici kako je to opisala tužiteljica.

10. Slijedom izloženoga, budući da nogostup u skladu s čl. 2. Odluke o komunalnom redu ( Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 3/14,16/14 i 25/15 - dalje Odluka), predstavlja javnoprometnu površinu, sud zaključuje da Grad Zagreb, kao jedinica lokalne samouprave, nije postupio u skladu s odredbama čl. 2. i čl. 3. st. 1. toč. 8 i st. 9. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 26/03- pročiš. tekst, 82/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13 i 153/13, dalje u tekstu: ZKG), u vezi s odredbama čl. 71. i čl. 72. Odluke, odnosno nije navedenu javnoprometnu površinu održavao tako da služi svrsi za koju je namijenjena i da omogući njeno nesmetano korištenje na način da se spriječi uzrokovanje i nanošenje štete građanima.

10.1. Slijedom navedenog, a budući da se štetni događaj dogodio na tramvajskom stajalištu, koje predstavlja javnoprometnu površinu, utvrđuje da postoji pasivna legitimacija i odgovornost Grada Zagreba u smislu ranije citiranih odredbi ZKG i Odluke o komunalnom redu, a na temelju odredbe čl. 1045. u vezi čl. 1084. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO) obzirom da isti nije osigurao predmetno mjesto za siguran i nesmetan prohod pješaka, odnosno nije dokazao da bi za neredovito obavljanje svojih djelatnosti imao neki opravdan razlog.

10.2. Nadalje, utvrđuje da se odgovornost tuženika temelji na objektivnoj odgovornosti reguliranoj odredbom čl. 1045. st. 3. ZOO-a, budući da u konkretnim okolnostima, nogostup na kojem se nalazi utvrđeno oštećenje, a radi čega je i došlo do spoticanja i pada tužiteljice, predstavlja povećanu opasnost za okolinu. Utvrđuje da sukladno odredbi čl. 1063. ZOO-a, šteta koja je nastala u vezi s opasnom stvari potječe od te stvari, osim ako bi se dokazalo da one nisu bile uzrok štete, a što tuženik na kojem je bio teret tog dokaza temeljem odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

10.3. Pritom utvrđuje i da je Croatia osiguranje d.d., nesporni osiguratelj Grada Zagreba od javne odgovornosti prema trećima, kao takav solidarno odgovoran sa Gradom Zagrebom, koja solidarna odgovornost proizlazi iz jamstvenog karaktera konkretnog javnog osiguranja odgovornosti prema trećima izjednačenog s tzv. solidarnim jamstvom. Iz navedenog razloga rješenjem dopušta miješanje Croatia osiguranja d.d. na strani tuženika.

11. Prihvaćanjem iskaza tužiteljice, sud utvrđuje da se kritične zgode po nogostupu kretala normalno, na nogama je imala prikladnu obuću, u rukama je nosila osobnu torbu, te se ponašala kao svaki prosječno pažljiv čovjek koji se pri korištenju javnoprometne površine u gradu ponaša sa povjerenjem u ispravnost navedene površine. Stoga utvrđuje da na strani tužiteljice ne postoji ni jedan razlog koji bi upućivao na zaključak da je u bilo kojem omjeru doprinijela nastanku štetnog događaja(čl. 1092. ZOO-a).

12. Sud prvog stupnja utvrđuje i da se prenošenjem obavljanja pojedinih komunalnih djelatnosti na druge osobe, tuženik, kao obveznik pružanja i obavljanja komunalnih usluga, pa makar takav prijenos bio utemeljen na odredbama zakona, ne oslobađa svoje obveze vršenja nadzora i poduzimanja mjera radi osiguranja pravilnog djelovanja tih osoba, niti se oslobađa odgovornosti za štetu koja nastane zbog propusta u njihovu radu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 944/2022 od 11. siječnja 2023., Rev-1052/2005 od 17. svibnja 2006. i Rev-2596/2011 od 24. lipnja 2014.).

13. Prihvaćajući nalaz i mišljenje angažiranog medicinskog vještaka Joška Filipušića, dr. med., kirurga, sud utvrđuje da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila prijelom gornjeg dijela desne nadlaktične kosti. Nakon nesreće tužiteljici je inicijalna medicinska pomoć ukazana u Klinici za traumatologiju gdje je i zadržana na liječenju od 31. siječnja do 7. veljače 2017. Radilo se o prijelomu vrata, glave i velikog obrtača nadlaktične kosti koji je zbrinut operativno ugradnjom totalne endoproteze (TEP)ramena. Nakon toga, tužiteljica se liječila kod kuće, uredno se pridržavala uputa ordinarijusa i redovito se javljala na kontrolne preglede. Kliničkim pregledom tužiteljici je izmjerena pokretljivost u desnom ramenom zglobu kod antefleksije-retrofleksije od 130-0-20 stupnjeva, dok je u lijevom 170-040 stupnjeva. Abdukcija-addukcija u desnom ramenu iznosi 150-0-30 stupnjeva, dok je na lijevom 170-0-40 stupnjeva. Vanjska-unutarnja rotacija desno je 35-0-40 stupnjeva, dok je lijevo 70-0-70 stupnjeva. U predjelu ramenog zgloba vidljiv je uzdužni svjetli ožiljak u razini kože duljine oko 14 cm koji predstavlja naruženje na granici prema srednjem stupnju povremeno uočljivo trećim osobama.

13.1. Utvrđuje da je tužiteljica trpila bolove jačeg intenziteta u trajanju 4 dana, srednje jake bolove 10 dana, dok su manji bolovi kumulativne naravi bili prisutni 2 mjeseca. Povremeni manji bolovi da se javljaju i danas i kao takvi ulaze u pojačane napore. Nadalje, tužiteljica da je pretrpjela primarni kratkotrajni strah jačeg intenziteta do smirenja i regresije akutnih simptoma traume te adaptacije na nastalo stanje, U toku daljnjeg liječenja bio je prisutan sekundarni strah i to jači 4 dana, srednji 5 dana i manji 6 dana. Kasni strah slabijeg intenziteta u trajanju od mjesec dana bio je prisutan radi brige za stanje zdravlja kao i ishod liječenja te strah od doživljenog neugodnog iskustva i mogućih novih ozljeđivanja. Kod tužiteljice da je zbog ugradnje TEP ramena na dominantnoj desnoj ruci došlo do smanjenja životne aktivnosti za 20% trajno zbog čega će morati ulagati pojačane napore, s time da je sama zamjena dijela tijela umjetnim dovoljna za procjenu smanjenja životne aktivnosti za 20%. Utvrđuje da je tužiteljici, dok se nalazila na kućnom liječenju, bila potrebna pomoć i njega druge osobe po 3 sata dnevno od 7. veljače do 9. ožujka 2017. jer je nosila imobilizaciju, a nakon toga još 30 dana po 1 sat dnevno, radi nabave i pripreme hrane, higijenske obrade te obavljanja kućanskih poslova i drugih težih svakodnevnih životnih aktivnosti.

14. Slijedom navedenog sud utvrđuje da je tužiteljici u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti, i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje, u skladu sa čl. 19. st. 2. ZOO-a čime joj je prouzročena neimovinska šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Pri tome je, imajući u vidu kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu, zadobivene ozljede, trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova i straha te zaostale trajne posljedice u omjeru od 20%, koje će tužiteljica trpjeti u ostatku svog života, da je tužiteljica obavila preglede kod kirurga, neurologa, fizijatra, ortopeda, da je obavila MR i EMG pretrage i fizikalnu terapiju, da je u razdoblju od 31. siječnja do 7. veljače 2017. bila hospitalizirana, izvršena zamjena ramena umjetnim te da je nosila imobilizaciju, da je naruženje u vidu operativnog ožiljka na ramenu u razini kože ponekad vidljivo trećim osobama u ljetnim mjesecima, sud dosuđuje tužiteljici pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete u visini 9.580,00 eura.

15. Utvrđuje da je tužiteljici s obzirom na način liječenja i zadobivene ozljede bila potrebna tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju 120 sati, iz kojih razloga pozivom na odredbu čl. 1095. st. 1. ZOO-a tužiteljici s navedene osnove dosuđuje novčanu naknadu u iznosu od 480,00 eura, a s obzirom da se cijena sata tuđe pomoći i njege ocjenjuje prema cijeni sata najniže plaćene kategorije rada, koja nije bila manja od 4 eura, te koji iznos sud u skladu sa odredbom čl. 223. st. 1. ZPP-a nalazi primjerenim uzimajući u obzir da su tužiteljici pomoć i njegu pružali ukućani.

16. Slijedom navedenog, sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 10.060,00 eura, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Na iznos dosuđene neimovinske štete u visini od 9.580,00 eura sud tužiteljici dosuđuje zakonsku zateznu kamatu s tijekom od dana podnošenja tužbe 29. siječnja 2020., a na iznos od 480,00 eura, s osnove tuđe pomoći i njege, kamatu dosuđuje od dana donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari 2. svibnja 2025. do isplate.

17. Istaknuti prigovor zastare sud je odbio pozivom na odredbe čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a utvrđenjem da je liječenje tužiteljice završeno 10 mjeseci od nastanka štetnog događaja, odnosno početkom studenoga 2017., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. siječnja 2020., u okviru zastarnih rokova iz citirane zakonske odredbe(subjektivnog roka od 3 godine). U odnosu na prigovor tuženika i umješača da je za preinačeni dio potraživanje zastarjelo, utvrđuje da je takvom dispozicijom izvršeno povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove(neprava preinaka), u kojem slučaju se zastara računa od podnošenja tužbe.

18. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 158. st. 1. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa).

19. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP -a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

20. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, da nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje dokaze je izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora i o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima tijekom postupka nije dao razloge, a što da je rezultiralo arbitrarnom presudom koja se ne može ispitati, te što bi upućivalo na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je sud postupio sukladno citiranoj odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

21. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari cijeneći da nogostup na tramvajskom stajalištu za smjer kretanja tramvaja prema sjeveru(prema Vukovarskoj ulici) u Zagrebu, s nazivom stajališta "Slavonska avenija", predstavlja javnoprometnu površinu sukladno čl. 2. Odluke te da Grad Zagreb kao jedinica lokalne samouprave nije postupio u skladu s odredbama čl. 2. i čl. 3. st. 1. toč. 8. i st. 9. ZKG-a u vezi s odredbama čl. 71. i čl. 72. Odluke, budući da navedenu javnoprometnu površinu nije održavao tako da služi svrsi za koju je namijenjena i da omogući njeno nesmetano korištenje na način da se spriječi uzrokovanje i nanošenje štete građanima.

22. S tim u vezi, za istaknuti je da ZKG utvrđuje opće uvjete i način obavljanja komunalnih djelatnosti i ostvarivanje posebnog društvenog interesa u obavljanju tih djelatnosti; propisuje da je u cilju uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njegovo provođenje (čl. 16.), te propisuje i tijela nadležna za nadzor provedbi odredbi komunalnog reda (čl. 17.). Komunalni redar ovlašten je, između ostalog, rješenjem narediti fizičkim i pravnim osobama radnje u svrhu održavanja komunalnog reda (čl. 18.).

22.1. Dakle, Grad Zagreb kao jedinica lokalne samouprave je dužan osigurati da komunalne i druge službe od općeg interesa djeluju tako da se zaštiti imovina građana te spriječi nanošenje štete. Samim prenošenjem te obveze, Grad se ne oslobađa svoje obveze da poduzima mjere kojima se osigurava provedba odredbi komunalnog reda, a ne oslobađa se niti od odgovornosti za štetu koja nastane zbog nepridržavanja navedene obveze.

22.2. Stoga nisu prihvatljivi žalbeni navodi kojima tuženik ustraje da je obavljanje komunalne djelatnosti prenio na trgovačko društvo Zagrebački Holding d.o.o., Podružnica Zagrebačke ceste, pa da bi se na taj način oslobodio odgovornosti za nastanak štete trećim osobama, a u ovom slučaju tužiteljici.

23. Nadalje, pravilnom je ocjenom provedenih dokaza sud utvrdio da tužiteljica nije doprinijela nastanku štetnog događaja, te da se odgovornost tuženika temelji na objektivnoj odgovornosti reguliranoj odredbom čl. 1045. st. 3. ZOO-a. Tuženik pak nije dokazao suprotno.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika, provedenim medicinskim vještačenjem koje se temelji na spisu priloženoj medicinskoj dokumentaciji objektivizirane su ozljede koje je tužiteljica zadobila u navedenom štetnom događaju- prijelom gornjeg dijela desne nadlaktične kosti, te da joj je povrijeđeno pravo osobnosti, i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje u skladu s odredbom čl. 19. st. 2. ZOO -a, da joj je prouzročena neimovinska šteta iz čl. 1046. ZOO-a, što opravdava dosudu pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a, kao i da je pretrpjela imovinsku štetu, zbog potrebe tuđe pomoći i njege, za što je također pripada novčana naknada sukladno odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a.

25. Žalbeni navodi tuženika da je visina neimovinske štete dosuđena u previsokom iznosu, također nisu osnovani. Naprotiv, imajući u vidu kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu, tužiteljici je za pretrpljene fizičke bolove trebalo dosuditi naknadu u visini od 2.500,00 eura, vodeći računa o težini i karakteru zadobivene ozljede, trajanju i intenzitetu pretrpljenih fizičkih bolova, da je liječenje tužiteljice trajalo oko deset mjeseci, svim neugodnostima kojima je liječenje bilo popraćeno, pa je tako tužiteljica morala obavljati preglede kod kirurga, neurologa, fizijatra, ortopeda, MR i EMG pretrage, fizikalnu terapiju, da je u razdoblju od 31. siječnja do 7. veljače 2017. bila hospitalizirana, zamijenjeno joj je rame umjetnim, te je nosila imobilizaciju. Nadalje, imajući u vidu trajanje i intenzitet pretrpljenog straha i zabrinutost za ishod liječenja , ocjena je ovoga suda da je primjerena naknada u iznosu od 1.500,00 eura. U odnosu na trajno zaostale posljedice zbog kojih je životna aktivnost tužiteljice trajno umanjena za 20%, a sve zbog ugradnje TEP ramena na dominantnoj desnoj ruci, sa znatnom redukcijom pokretljivosti, cijeneći da je tužiteljica stradala u životnoj dobi s navršene 71 godine života(rođena **.**.1948.), ocjena je ovoga suda da je tužiteljici primjerena naknada u iznosu od 6.000,00 eura.

25.1. U odnosu na utvrđenu naruženost koja je srednjeg stupnja i ponekad uočljiva, s obzirom da je u predjelu ramenog zgloba vidljiv uzdužni svjetli ožiljak u razini kože duljine oko 14 cm, pravilno je tužiteljici dosuđena naknada u iznosu od 2.500,00 eura.

26. Stoga je tužiteljici na ime naknade neimovinske štete dosuđen daljnji iznos od 2.920,00 eura.

27. Pravilno je u primjeni odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a tužiteljici dosuđena i naknada na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 480,00 eura, koja je tužiteljici bila potrebna u ukupnom trajanju od 120 sati, uz opravdanu cijenu sata tuđe pomoći i njege od 4,00 eura.

28. Tužiteljica je inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 70.000,00 kn/9.290,60 eura i imovinske štete u iznosu od 10.000,00 kn/1.327,23 eura, ukupno 80.000,00 kn/10.617,82 eura s kamatama i mjesečnu rentu u iznosu od 1.500,00 kn/199,08 eura, da bi na ročištu održanom 3. srpnja 2020. povisila tužbeni zahtjev na iznos od 105.000,00 kn/13.935,89 eura, a nakon provedenog vještačenja, podneskom od 28. siječnja 2025. zatražila isplatu iznosa od 35.195,00 eura sa kamatama. Zaključno, na ročištu održanom 3. veljače 2025. istaknula je da je pogrešno zbrojen iznos tuđe pomoći i njege, te zatražila isplatu iznosa od 35.600,00 eura s kamatama, te je djelomično povukla tužbu za isplatu mjesečne rente u iznosu od 199,08 eura.

29. Pravilno je sud prvog stupnja dopustio navedenu preinaku tužbe od 28. siječnja 2025. kao svrsishodnu za konačno rješenje spora među strankama, a kojom je tužiteljica iz iste činjenične i pravne osnove povećala tužbeni zahtjev i zatražila isplatu iznosa od 35.195,00 eura, te navedeni zahtjev ispravila na ročištu 3. veljače 2025. na iznos od 35.600,00 eura.

30. Kako je tužiteljica prvopostavljenim tužbenim zahtjevom na ime naknade neimovinske štete zatražila isplatu iznosa od 9.290,60 eura, a da tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego li je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva, to je na iznos od 9.290,60 eura, zatezna kamata dosuđena s tijekom od 29. siječnja 2020. do isplate, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika na daljnji iznos od 289,40 eura(preko iznosa od 9.290,60 eura do dosuđenih 9.580,00 eura) zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate s tijekom od 29. siječnja 2020. do 2. srpnja 2020. trebalo odbiti kao neosnovan. Prema tome, na navedeni iznos od 289,40 eura i iznos od 2.920,00 eura, za koji je prihvaćanjem žalbe tužiteljice djelomično preinačena citirana presuda, tužiteljici pripada zatezna kamata s tijekom od 3. srpnja 2020., budući da je zahtjev tužiteljice prihvaćen u okviru tužbenog zahtjeva od 13.935,89 eura koji je zatražen na ročištu 3. srpnja 2020.

31. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

31.1. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom po osnovi uspjela u cijelosti 100%, a po visini iznosom od 12.980,00 eura od zatraženih 35.600,00 eura tj. 36,5%, tako da je uspjela 68,25%(100%+36,5%=136,5%/2=68,25%). Tuženik je uspio u omjeru od 31,75%, pa kada se od uspjeha tužiteljice odbije uspjeh tuženika (68,25%-31,75%) proizlazi da je tužiteljica u konačnici uspjela u omjeru od 36,5%. Visinu dosuđenoga parničnoga troška u potpunom-100% iznosu stranke nisu posebno osporavale u odnosu na priznate troškove zastupanja tužiteljice po odvjetniku u iznosu od 5.900,00 eura.

31.2. Pri tome je u odnosu na žalbene navode tužiteljice da sud nije naveo razloge zbog kojeg ocjenjuje neke neodređene troškove nepotrebnima, za odgovoriti da je pravilno odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava podneska od 30. siječnja 2020., u prilogu kojeg je punomoćnik tužiteljice dostavio punomoć za zastupanje tužiteljice, fotografiju i medicinsku dokumentaciju, dan nakon podnesene tužbe, ne navodeći razloge zbog kojih isto nije moglo biti dostavljeno uz tužbu koja je podnesena 29. siječnja 2020. Pravilno je odbijen i zahtjev za sastav podneska od 3. veljače 2020., kojim tužiteljica dostavlja dokaz o uplati pristojbe na tužbu, jer je isto razvidno iz sustava eSpisa. Pravilno je odbijen i trošak sastava podneska od 26. siječnja 2023., kojim tužiteljica dostavlja liječničku potvrdu i primjerak uplatnice u dokaz uplate predujma za troškove medicinskog vještačenja, budući da na ročištu održanom 5. ožujka 2024. nije pozvana dostaviti dokaz o uplati predujma, te je isto razvidno iz podataka obračunskog lista spisa.

31.3. Međutim, tužiteljici je trebalo dosuditi trošak sastava podneska od 8. travnja 2024. u kojem navodi da nije u mogućnosti pribaviti zdravstveni karton od svojeg liječnika opće prakse, na dostavu kojeg je bila pozvana raspravnim rješenjem od 5. ožujka 2024. i rješenjem poslovni broj Pn-226/2020-29 od 22. ožujka 2024., budući da je isti potrebno zatražiti službenim putem, a za sastav kojeg podneska joj pripada nagrada prema Tbr. 8.4. Tarife u visini od 25 bodova, odnosno 50,00 eura.

31.4. Stoga kada se iznosu troška od 5.900,00 eura priboji navedenih 50,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 76,31 eur i plaćene pristojbe na presudu u iznosu od 93,00 eura, proizlazi potpuni trošak u iznosu od 6.119,31 eura, od čega 36,5% iznosi 2.233,55 eura. Tužiteljici u cijelosti pripada trošak uviđaja suda u iznosu od 49,47 eura i medicinskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, tako da ukupan trošak pripadajući tužiteljici iznosi 2.548,47 eura, pa kako je tužiteljici pobijanom presudom dosuđen trošak u iznosu od 1.967,13 eura, trebalo joj je dosuditi i daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 581,34 eura s kamatama.

32. Tužiteljica je u žalbenom postupku uspjela u omjeru 11%(žalbom pobijala presudu za iznos od 26.020,00 eura, uspjela iznosom od 2.920,00 eura), pa joj od potpunog troška sastava žalbe prema Tbr. 10.1. Tarife, a prema vrijednosti predmeta spora od 26.020,00 eura, koji iznosi 625,00 eura i plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 185,81 eur, ukupno 810,81 eur, pripada 11% što iznosi 89,19 eura. U preostalom je dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

32.1. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da nije uspio u odnosu na glavnu stvar, dok djelomičnim preinačenjem pobijane presude u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate, nisu nastali posebni troškovi.

33. Iz ovih je razloga na temelju odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. t. 3. i čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

34. U preostalom dijelu(točke I i III izreke) rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci, 18. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović