Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1365/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku IM , protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupanog po Kruno Knežević odvjetnik iz odvjetničko društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnost, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-183/2025-13 od 02. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-183/2025-13 od 02. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3208369030 od 05.02.2007. godine zaključenog između tužitelja i tuženika, kojom je određeno kako se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za trošak obrade kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 281,25 eura, sve u roku od 15 dana (točka II. Izreke), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 1.000,00 eura (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25 - dalje u tekstu: ZPP-a) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovn i postupak.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

5. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud prihvaća i pravilnu primjenu materijalnog stanja na tako utvrđeno činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe točke 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3208369030 od 5. veljače 2007. kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za trošak obrade kredita (tzv. ulazna naknada).

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tuženik sa tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o kreditu 5. veljače 2007.,

- da je tužitelj podigao kredit radi potreba kućanstva;

-da tužitelj ima status potrošača sukladno članku 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP) ;

- da je predmetni ugovor bio pripremljen od strane tuženika, tužitelj da nije imao mogućnost da utječe na uvjete kreditiranja;

- da tužitelj nije obaviješten prije isplate kredita koji iznos naknade je dužan platiti tuženiku po osnovi sporne odredbe ugovora;

- da u ugovoru da nema iznosa, niti postotka koji je tužitelj dužan platiti, a o čemu tužitelj da nije obavješten ni nekom drugom dokumentacijom;

- da stranke nisu posebno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, niti je tuženik objasnio spornu odredbu tužitelju.

8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio da je tuženik spornom ugovornom odredbom doveo tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i prouzročio značajnu neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema članka 4. („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021,dalje: ZOO), te načelo jednake vrijednosti činidaba prema članka 7. ZOO-a, stoga ugovorna odredba nepoštena i posljedično ništetna.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj u predmetnom pravnom poslu ima status potrošača. Iz predmetnog ugovora razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom za kojeg je naznačen njegov MBG, a u njemu nije navedeno da se sredstva koriste za poslovne svrhe. Da je tužitelj predmetni kredit podigao radi potreba svojeg kućanstva i da u to vrijeme nije imao otvoren obrt niti se bavio nekom poslovnom aktivnošću proizlazi iz njegovog iskaza. Stoga se radi o pravnom poslu na tržištu, koji je sklopljen u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP,na čiju primjenu se pravilno poziva prvostupanjski sud.

10. Pogrešno je shvaćanje žalitelja da predmetno ne egzistira pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe iz razloga što je predmetno podnesena samo deklaratorna tužba na utvrđenje (bez kondemnatorne – radi isplate). Predmet ovog spora je tekst ugovora, odnosno utvrđenje ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi. Sve dok postoji takva odredba u ugovoru tužitelj može potraživati taj iznos, a utvrđenje ništetnosti iste je prethodno pitanje za eventualni budući spor radi povrata tog iznosa. Otuda proizlazi pravni interes tužitelja radi podnošenja predmetne tužbe (članak 187. stavak 2. ZPP-a). O tome je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koji i ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, pa radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na sadržaj prvostupanjske presude (točka 7. -10. obrazloženja), koji razlozi žalbenim navodima tuženika nisu dovedeni u sumnju. Ni žalbeni navodi žalitelja kako ulazna naknada po predmetnom ugovoru nikada nije naplaćena i koju činjenicu tužitelj da nije dokazao materijalnim dokazima nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke, a imajući u vidu naprijed navedeno. Nastavno, ne bi se radilo o zlouporabi prava na pristup sudu, niti o postupanju suprotno načelu ekonomičnosti postupka članak (10. ZPP-a), a kako to pogrešno tužena tumači u žalbi.

11. Odluka prvostupanjskoga suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

12. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

13. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnje iznesene tijekom postupka, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da je tuženik tužitelja u cijelosti informira o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i tužitelj da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade bio na tuženiku, sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 . Tuženik to nije dokazao, dok je tužitelj u svom iskazu naveo da nije bilo puno razgovora o uvjetima kreditiranja, već da je bilo uzmi ili ostavi.

14. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju u vrijeme sklapanja ugovora, nije čak naveden iznos, a niti postotak koji bi tužitelj bio dužan platiti po osnovi naknade, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koje su to konkretne naknade po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita, onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

15. Isto tako pravilno je utvrđeno da među strankama nije bilo pregovora. Da je tome tako potvrđuje činjenica da je ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu, što je vidljivo iz same isprave i utvrđeno iskazom tužitelja. Obveza je trgovaca da sukladno načelu savjesnosti i poštenja pruži potpunu informaciju o usluzi koju pruža i naknadi koju naplaćuje, a ne obrnuto kako se to u žalbi tvrdi. Konačno da bi se potrošač mogao dodatno informirati morao bi imati bitne informacije koje mu je dužan pružiti trgovac, jer u suprotnom potrošač nema znanje o tome ima li potrebu nešto pitati ili razjašnjavati. Ovakvo je postupanje prema rezultatima dokaznog postupka izostalo , jer je tužitelj došao u banku, pri potpisivanju ugovora o odredbama nije mogao pregovarati,nije bio upućene o svrsi plaćanja naknade, visini, niti parametrima na temelju kojih se određuje, već mu je rečeno da sukladno njihovoj poslovnoj praksi je dužan platiti naknadu za obradu kredita. Tuženik je taj koji je imao dokazati da je pružio sve potrebne obavijesti u čemu nije uspio, stoga je njegova žalbena tvrdnja da je tužitelja u cijelosti informira o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i da isti mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja te odredbe bez osnove.

16. Postupanje tuženika, koji ni u pojedinačnom pregovaranju o spornim ugovornim odredbama, a niti u tekstu odredbe, nije objasnio tužitelju na što se te naknade odnose protivno je načelu transparentnosti sadržano u članku 5. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koje podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

17. Tuženik u žalbi ukazuje na presudu Suda Europske unije, od 3. listopada 2019.,C-620/17, prema kojoj članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, da bi bilo moguće provesti test poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, a što u konkretnom slučaju nije moguće provjeriti jer iako je tuženik tijekom postupka naveo na što se naplaćena ulazna naknada odnosi, nije naveo visinu troškova za svaki od pojedino opisanih navedenih troškova i usluga. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.

18. Tuženik je, dakle u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, čime je tuženik postupao protivno čl. 81. ZZP, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

19. Budući da odluku o trošku tuženik ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP -a), pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu.

20. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 18. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras-Ivanišević