REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3856/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o. iz Zagreba, Samoborska cesta 118b, OIB: 61995520253, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1223/2025-22 od 17. srpnja 2025., 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1223/2025-22 od 17. srpnja 2025. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 148,75 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2024. pa do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 396,83 EUR, dok se zahtjev tuženika za naknadom daljnjeg parničnog troška u iznosu od 62,50 EUR odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presuda prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 148,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2024. do isplate prema stopi kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanom u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 412,45 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 17. srpnja 2025. do isplate po stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-76/25 od 14. travnja 2025. ocijenio da tužitelj, na kojeg je oštećenik DL Ugovorom o ustupu tražbine radi ispunjenja od 15. travnja 2024. u smislu odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 114/22 i 156/22) prenio tražbinu prema tuženiku, osnovano potražuje od tuženika kao osiguratelja štetnika utuženi iznos popravka vozila u vlasništvu DL kojeg je obavio tužitelj i to prema cijenama po kojima te popravke naplaćuje tužitelj. Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pobijanom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a u cijelosti ignorirao navode tuženika zbog čega je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka, obrazloženje presude je manjkavo zbog čega se presuda može smatrati arbitrarnom i ne može valjano ispitati. Sud prvog stupnja je osim toga u potpunosti ignorirao i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je donesena tijekom postupka. Žalitelj ističe da prvostupanjski sud nije vezan uz stav višeg suda, ali bi zakonito bilo da obrazloženo iznese svoje neslaganje s takvim stavom. Žalitelj navodi da je tijekom postupka dostavio dokaze u vidu računa tužitelja iz kojih je jasno dokazano kako tužitelj ne postupa po svojoj navodnoj satnici i cjenicima koje iskazuje u ovom postupku. Navedeno je jasno iz računa tužitelja od 5. siječnja 2024. i 5. kolovoza 2024., a osim navedenih računa iz kojih se vidi da nekim strankama iskazuje niže cijene i ispostavlja niže račune, tuženik je dostavio i dokaz kako tužitelj u lipnju 2024. nekim strankama naplaćuje svoje usluge po dvostruko višoj cijeni. Zbog navedenog, očito je da sam tužitelj ne primjenjuje svoj navodni cjenik od 37,00 EUR i da se radi o skupom „prodavanju magleˮ jer se nekima naplaćuje ispod navodne cijene, nekima po navodnoj cijeni, a neki nažalost plate dvostruko više od cijene; pri tome, tužitelj se u tužbi poziva na zaštitu potrošača?! Prvostupanjski sud ne navodi koja je to redovna cijena koju redovni servis naplaćuje jer ima dokaz o 4 različite cijene u manje od 8 mjeseci; žalitelj postavlja pitanje je li redovita cijena ona iz lipnja 2024. prema kojoj je cijena 67,00 EUR, ona iz kolovoza 2024. od 28,00 EUR ili ona iz tužbe od 37,00 EUR sat, a za račun iz veljače 2024. godine. Presuda nema razloga o odlučnim činjenicama zbog čega je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka pa žalitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom te da tužitelja obveže da tuženiku naknadi troškove postupka uključujući i troškove žalbenog postupka u iznosu od 104,66 EUR, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba je osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama na što u žalbi osnovano ukazuje tuženik, no primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. u vezi stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku prvostupanjsku je presudu valjalo preinačiti.

4. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je 7. prosinca 2023. oštećeniku DL nastala šteta na njegovu vozilu te je on tu štetu prijavio tuženiku kao osiguratelju štetnika. Postupajući prema toj prijavi, djelatnici tuženika su 9. prosinca 2023. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete referentni broj 230510516487/1 nakon čega je oštećenik svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je, prema navodu iz tužbe, popravio predmetno vozilo s time da je tužitelj popravak vozila zaračunao prema službenoj cijeni sata rada po kojoj radi. Nakon što je tužitelj popravio vozilo, ispostavio je račun broj 278/01/02 u ukupnom iznosu od 526,29 EUR kojeg je tuženik djelomično podmirio i to u iznosu od 377,54 EUR tako da je ostala razlika u iznosu od 148,75 EUR, a koja se odnosi na cijenu rada limara i lakirera kojeg tuženik nije priznao i odbio je podmiriti tužitelju. Osim toga, tužitelj je u tužbi naveo da je oštećenik svoje dospjelo nenaplaćeno potraživanje u iznosu od 148,75 EUR prema tuženiku temeljem navedenog računa-otpremnice ustupio u cijelosti tužitelju Ugovorom o ustupu tražbine od 15. travnja 2024. o čemu je tuženik obaviješten; uostalom ovo proizlazi i iz Ugovora o ustupu tražbine radi ispunjenja sa str. 18.-20. spisa i notifikacije o ustupanju tražbine od 30. travnja 2024. sa str. 21. -22. spisa.

4.1. Slijedom navedenog, a kao što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo i u rješenju poslovni broj Pž-76/2025-2 od 14. travnja 2025. sa str. 150. -156. spisa, predmet ovog spora je tužiteljevo potraživanje razlike između iznosa od 526,29 EUR navedenog u tužiteljevu računu broj 278/01/02 sa str. 9. spisa i plaćenog iznosa od 377,54 EUR – dakle, potraživanje iznosa od 148,75 EUR, a koja razlika se odnosi na cijenu rada autolimara i autolakirera s obzirom na to da je tužitelj predmetnim računom zaračunao cijenu sata rada od 37,00 EUR uvećanu za porez na dodanu vrijednost (za sat rada lakirera i limara), dok je tuženik u izvidu štete broj 230510516487/1 sa str. 10. spisa naveo satnicu (i za rad limara i za rad lakirera) u iznosu od 16,00 EUR; pri tome sama količina radnih sati potrebnih za popravak vozila (2 sata autolimara i 5 sati autolakirera) između stranaka nije sporna. Prvostupanjski je sud radi ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva proveo dokaz uvidom u isprave u spisu te je na temelju tako provedenog postupka 15. studenoga 2024. donio presudu poslovni broj P-1192/2024-9 kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev. Međutim, povodom tuženikove žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž-76/2025-2 od 14. travnja 2025. ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu zbog toga što je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku.

4.2. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci (točke 5. do 5.3. obrazloženja te odluke; str. 152.-154. spisa), naveo da premda tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio pravo oštećenika da popravi vozilo gdje i kada to hoće, tuženik je smatrao da je oštećenik imao mogućnost popravka vozila jednake kvalitete i za manji iznos novca, a pri tome se pozvao, između ostalog, na odredbe članka 10. stavaka 1. i 3. te članka 1092. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga, tuženik je u podnesku od 12. kolovoza 2024. naveo da tuženik nije postupao po svojoj navodnoj satnici već je cijene određivao od slučaja do slučaja, a kao dokaz toga tuženik je u prilogu tog podneska dostavio tužiteljeve račune broj 276/01/01 od 21. lipnja 2024. (str. 84. spisa) prema kojem je cijena rada autolimara 67,50 EUR, zatim račun-otpremnicu broj 880/01/02 od 4. lipnja 2024. (čije je dospijeće 5. kolovoza 2024.) prema kojoj je sat rada autolimara i autolakirera 28,00 EUR bez poreza na dodanu vrijednost (str. 85. spisa) i račun-otpremnicu broj 43/01/02 od 15. siječnja 2024. prema kojoj je sat rada autolimara i autolakirera (s popustom) 19,24 EUR (str. 86. spisa).

4.3. Nadalje, tužitelj je u podnesku od 23. rujna 2024. naveo da tuženik nije ugovorno ograničio svoju odgovornost u odnosu na visinu satnice popravka odnosno nije imao/nema bilo kakav ograničavajući ugovor sa serviserima, pa kako tuženik nema sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji s tužiteljem, to je tuženik dužan tužitelju u cijelosti podmiriti nastalu štetu prema službenom cjeniku tužitelja (str. 92. spisa), no niti u tom podnesku niti naknadno do zaključenja glavne rasprave tužitelj nije osporio vjerodostojnost svojih računa koje je dostavio tuženik. Jednako tako, tužitelj tijekom cijelog postupka (pa tako ni u ponovljenom postupku) nije objasnio zbog čega je u vrijeme važenja svog Cjenika od 2. siječnja 2024. sa str. 113. spisa, na primjer računom od 21. lipnja 2024. sa str. 84. spisa fakturirao cijenu rada autolimara u iznosu od 67,50 EUR, a (ranijim) računom od 4. lipnja 2024. (iako je dospijeće tog računa 5. kolovoza 2024.) sa str. 85. spisa cijenu rada autolimara i autolakirera u iznosu od 28,00 EUR (bez poreza na dodanu vrijednost), tim više što iz oba ta računa proizlazi da tužitelj nije zaračunavao nikakve popuste (za razliku od računa broj 43/01/02 od 15. siječnja 2024. u kojem je navedeno da je cijena s popustom).

4.4. Dakle, tuženik je upravo tim računima tužitelja dokazao da tužitelj ne postupa po svojoj navodnoj satnici i Cjeniku sa str. 113. spisa, pa je stoga (i u ranije vođenom postupku) bilo nejasno zbog čega je sud prvog stupnja smatrao da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju na ime štete cijenu sata rada autolimara i autolakirera upravo u iznosu od 37,00 EUR (uvećanu za porez na dodanu vrijednost) odnosno razliku između te cijene rada i cijene koju je tuženik priznao u izvidu štete (16,00 EUR). Štoviše, sud prvog stupnja se u obrazloženju ranije presude nije ni osvrnuo na tuženikove dokaze prema kojima je tužitelj različito obračunavao cijenu rada autolimara i autolakirera, a zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku.

4.5. Naime, premda cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu treba određivati mjerodavno tržište popravaka vozila odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru i prema kojima redovno posluju, a kako to uostalom proizlazi iz smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093, Ur. broj: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. sa str. 27. spisa na koju se tužitelj pozvao u tužbi, u konkretnom predmetu je očito da je tužitelj (barem ponekad) određivao cijene popravka vozila (u dijelu sata rada autolakirera i autolimara) suprotno svom Cjeniku sa str. 113. spisa koji je u primjeni od 2. siječnja 2024. prema kojem je cijena tih radova 37,00 EUR (bez poreza na dodanu vrijednost). Upravo zbog navedenog, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ranijoj odluci poslovni broj Pž-76/2025-2 od 14. travnja 2025. zauzeo pravno shvaćanje da je prvostupanjski sud, neovisno od Cjenika tužitelja, trebao ispitati visinu tržišnu naknade (cijene) tih radova u vrijeme kada je tužitelj obavljao popravke na vozilu u vlasništvu DL, a što prvostupanjski sud nije učinio (ni) u ponovljenom postupku. Naime, s obzirom na to da je potraživanje koje je DL imala prema tuženiku preneseno na tužitelja, tuženik je sukladno odredbi članka 84. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima mogao tužitelju istaknuti prigovor da je DL s tužiteljem sklopila ugovor o djelu kojim je ugovorila naknadu za obavljeno djelo znatno više od tržišne cijene te da je time ona kao oštećenik doprinijela da šteta bude veća nego što bi inače bila.

4.6. Međutim, unatoč jasne upute drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nije ispitivao visinu tržišne naknade limarskih i lakirerskih radova i, povezno s time, je li oštećenik ugovarajući s tužiteljem naknadu tih radova u visini višoj od tržišne, pridonio nastanku štete. Naprotiv, tužitelj je na jedinom ročištu koje je održano u ponovljenom postupku 17. lipnja 2025. naveo da smatra kako nije odlučno je li tužitelj u pojedinim slučajevima odstupao od svog cjenika te da to može predstavljati njegovu prekršajnu odgovornost. Nasuprot tužitelju, tuženik je na tom ročištu osnovano ukazao da je tužitelj trebao postupati u skladu s načelima obveznog prava kao primjerice načelom savjesnosti i poštenja i načelu sprječavanja poduzimanja radnji kojima se drugome može nanijeti ili povećati šteta te da se tužitelj ne može pozivati na službeni cjenik jer je tuženik dokazao da tužitelj različito naplaćuje cijenu svog rada. Unatoč tim navodima tuženika, kao i uputi drugostupanjskog suda iz ranije ukidne odluke, sud prvog stupnja je ponovno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja bez da je dao ikakve razloge zbog čega smatra da je upravo naknada (cijena) sata rada limara i lakirera od 37,00 EUR tržišna naknada (cijena) tih radova u vrijeme kada je tužitelj obavljao popravke na vozilu u vlasništvu DL. Time je prvostupanjski sud ponovno počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, no unatoč tome prvostupanjsku je presudu valjalo preinačiti primjenom odredbe članka 373.a stavka 3. Zakona o parničnom postupku.

5. Naime, upravo zbog toga što je tuženik u konkretnom predmetu dokazao da se tužitelj nije pridržavao svog Cjenika od 2. siječnja 2024. jer je tužitelj bez jasnih kriterija određivao/ugovarao visinu svoje naknade (cijenu) sata rada limara i lakirera u svakom pojedinom slučaju popravka vozila različito i (uglavnom) neovisno od predmetnog Cjenika, to prema pravnom shvaćanju ovog suda u ovom sporu sud ne može kao mjerodavnu visinu te naknade uzeti onu propisanu tim Cjenikom (zapravo, razliku između naknade određene prema tom Cjeniku i iznosa kojeg je tuženik priznao). Upravo suprotno, a kao što je ovaj sud naveo i u ranijoj drugostupanjskoj odluci, prvostupanjski je sud morao ispitati visinu tržišnu naknade (cijene) tih radova u vrijeme kada je tužitelj obavljao popravke na vozilu u vlasništvu DL, i to kao i u slučaju da ugovorom o djelu sklopljenim između tužitelja i DL (kao oštećenika, ujedno i naručitelja popravka vozila) nije određena visina te naknade. Dakle, sud je visinu naknade trebao odmjeriti sukladno odredbi članka 613. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, a ne prema tužiteljevu Cjeniku. Teret dokazivanja činjenice da je tržišna visina te naknade u vrijeme popravka vozila DL iznosila upravo iznos od 37,00 EUR (bez poreza na dodanu vrijednost) je na tužitelju. Međutim, tužitelj u ovom sporu radi utvrđivanja činjenice da tržišna naknada (cijena) radnog sata limara i lakirera iznosi upravo 37,00 EUR (uvećana za porez na dodanu vrijednost) nije predložio izvođenje niti jednog dokaza u smislu odredbe članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga, tužitelj neosnovano potražuje na ime naknade za (ukupno) 7 sati rada limara i lakirera razliku između tog iznosa i iznosa kojeg mu je na ime cijene tog rada priznao tuženik. Zato je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

6. Stoga je tuženikovu žalbu valjalo uvažiti kao osnovanu i preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 373.a stavka 3. u vezi stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku

7. S obzirom na to da je uslijed preinačene prvostupanjske presude, tuženik u cijelosti uspio u sporu, to je tužitelj prema članku 154. stavku 1. i članku 155. Zakona o parničnom postupku u obvezi tuženiku naknaditi cjelokupne troškove postupka za postupovne radnje koje je tuženik poduzeo, a koje su bile potrebne za vođenje ovog spora. Slijedom navedenog, tuženik osnovano potražuje trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ broj 138/23), no ne i trošak sastava podneska od 12. kolovoza 2024. sa str. 79.-83. spisa (uvećanog za porez na dodanu vrijednost). Naime, sve navode iz tog podneska kao i isprave priložene tom podnesku tuženik je mogao iznijeti i priložiti uz odgovor na tužbu kojeg je podnio sudu 12. srpnja 2024. pa stoga postupovna radnja sastava podneska od 12. kolovoza 2024. nije bila potrebna za vođenje ovog spora u smislu članka 155. Zakona o parničnom postupku tim više što u razdoblju između podnošenja odgovora na tužbu i tuženikova podneska od 12. kolovoza 2024. nikakve radnje nisu bile poduzete niti od strane suda niti od strane tužitelja.

7.1. Nadalje, tuženik osnovano potražuje trošak zastupanja na ročištima održanima 9. listopada 2024. i 17. lipnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (za svako ročište) prema Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, trošak sastava žalbe od 25. studenoga 2024. (podnesene protiv ranije prvostupanjske presude) u iznosu od 62,50 EUR prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kao i trošak sastava žalbe protiv presude poslovni broj P-1223/2025-22 od 17. srpnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR također prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Slijedom navedenog, svi navedeni troškovi tuženika ukupno iznose 275,00 EUR, a što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost (68,75 EUR) ukupno iznosi 343,75 EUR. Osim ovih troškova, tuženik osnovano potražuje i trošak sudske pristojbe za žalbe protiv obje prvostupanjske presude u iznosu od 26,54 EUR (za svaku žalbu) prema Tbr. 3. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novineˮ broj 37/23) – naime, za razliku od sudske pristojbe za novu presudu koja se ne plaća u slučaju ako viši sud ukine odluku nižeg suda i predmet vrati na ponovno raspravljanje nižem sudu (točka 3. Napomene uz Tbr. 2. Tarife sudskih pristojbi), za žalbu protiv (nove) presude žalitelj je dužan platiti sudsku pristojbu.

7.2. Slijedom navedenog, budući da ukupni tuženikovi troškovi potrebni za vođenjem ovog spora iznose 396,83 EUR, to je sukladno odredbi članka 166. stavka 2. u vezi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku tužitelja valjalo obvezati da taj iznos parničnog troška naknadi tuženiku dok je preostali zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 62,50 EUR valjalo odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 18. lipnja 2026.

Sudac

Nevenka Baran