Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1500/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku u odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1304/2025-10 od 17. travnja 2026., dana 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1304/2025-10 od 17. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu br. 5140060240-69500016213/2004, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 15. studenog 2004. između tužitelja i prednika tuženice potvrđenog dana 17. studenog 2004. po javnom bilježniku Verici Rok iz Belog Manastira pod brojem OU- 358/2004, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25% jednokratno, unaprijed.“ U točki II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 635,90 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 25.11.2004. do isplate.

Prvostupanjskom presudom u točki III. izreke prvostupanjske presude utvrđena je ništetnom odredba iz članka 8. stavak 2. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“

U točki IV. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici da tužitelju na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 693,61 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 24. lipnja 2017. do isplate.

Pod točkom V. izreke prvostupanjske presude odlučeno je o parničnom trošku na način da je naloženo tuženici da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.240,60 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Tuženica u žalbi posebno ističe žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a. Žalitelj predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 5140060240-69500016213/2004, sklopljenog 15. studenoga 2004. između tužitelja i pravnog prednika tuženice, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % iznosa odobrenog kredita. Tužitelj ujedno zahtijeva isplatu iznosa od 635,90 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kredita, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana naplate naknade pa do isplate.

Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. navedenog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita prema zaključnom obračunu Banke, uz ovlaštenje Banke da obračuna naknadu u skladu sa svojom poslovnom politikom. Tužitelj također zahtijeva isplatu iznosa od 693,61 EUR na ime naplaćene izlazne naknade, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana njezine naplate pa do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi.

8. Žalbeni navod tuženice kojim predlaže izvođenja dokaza financijsko - knjigovodstvenog vještačenja nije dopušten. Naime, iz stanja spisa proizlazi da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije predložila izvođenje navedenog dokaza, već ga prvi put ističe tek u žalbi. Prema odredbi članka 352. stavak 1. ZPP -a, u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Kako se predmetni dokazni prijedlog ne odnosi na postojanje niti dokazivanje bilo koje bitne povrede odredaba parničnog postupka, već je usmjeren na utvrđivanje materijalnopravno relevantnih činjenica glede navodne štete koju je tuženica pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, riječ je o nedopuštenom novom dokaznom prijedlogu koji žalbeni sud nije ovlašten razmatrati.

9. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je 15. studenog 2014. sklopljen Ugovor o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženice Slavonske banke d.d. kao kreditora, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 77.000,00 CHF,

- da iz odredbe članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno zaračunavanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,25 % od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada),

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 635,90 eura naplaćena od tužitelja 24. studenog 2014.,

- da iz odredbe članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj obračunom Banke u skladu s poslovnom politikom Banke (tzv. izlazna naknada),

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 635,90 eura naplaćena od tužitelja 24. studenog 2014.,

- da stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu pregovarale o sadržaju spornih odredbi, da tužitelju nije bio jasan njihov sadržaj i da nije znao na što se odnose naplaćena ulazna i izlazna naknada.

10. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe kojima je predviđena naknada za obradu kredita (članak 6. stavak 1.) kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita (članak 8. stavak 2.) nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) jer se o istima nije posebno pregovaralo i da tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je riječ o ništetnim odredbama, a ovo u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

11. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu kojima su ugovorene naknada za obradu i odobravanje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i stoga ništetne, u skladu s odredbama članaka 81. stavak 1. i 2 i članak 87. stavak 1. ZZP/03. Naime, o navedenim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed sastavila banka kao trgovac, dok tužitelj kao potrošač nije imao mogućnost utjecati na njihov sadržaj. Istodobno, tuženica nije pojasnila svrhu i opravdanost predmetnih naknada niti je tužitelju pružila jasne informacije o konkretnim troškovima ili uslugama koje se njima pokrivaju.

13. Iako su sporne odredbe formalno bile transparentne u smislu da su bile jasno navedene u ugovoru, to ne podrazumijeva i njihovu poštenost. Zahtjev transparentnosti zahtijeva da potrošač, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, može procijeniti gospodarske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju tužitelj nije bio upoznat s razlozima naplate predmetnih naknada, njihovom svrhom niti metodologijom njihova određivanja, zbog čega nije mogao procijeniti njihov stvarni ekonomski učinak.

14. Takvim postupanjem tuženica nije djelovala u dobroj vjeri, već je tužitelju nametnula obveze koje nisu bile opravdane stvarnim i objektivno nastalim troškovima. Time je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja te temeljnim načelima obveznog prava. Navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev- 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

15. Neosnovan je žalbeni navod tuženice da sama dopuštenost ugovaranja predmetnih naknada isključuje mogućnost ocjene njihove poštenosti. Činjenica da određena naknada nije zabranjena prisilnim propisima ne znači da ugovorna odredba kojom je ugovorena ne može biti podvrgnuta testu poštenosti. Nadalje, na okolnosti konkretnog slučaja nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Suda Europske unije u predmetu C-621/17, s obzirom tužitelju prije sklapanja ugovora nisu bile pružene informacije koje bi mu omogućile razumijevanje strukture, svrhe i opravdanosti spornih naknada.

16. U odnosu na žalbeni prigovor tuženice da se ovdje radi o zabrani manjeg značenja iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) jer da je ugovor u cijelosti ispunjen pa da se stoga ništetnost ugovornih odredbi ne može isticati, treba reći da u smislu te zakonske odredbe zabrana manjeg značenja može postojati npr. onda kada je cilj konkretne zabrane u funkciji zaštite nekih, sasvim određenih, pojedinačnih interesa ugovornih strana, ali ne i onda, kao što je to ovdje slučaj, kada se cilj zabrane odnosi zaštitu osnovnih prava potrošača pri stjecanju usluga na tržištu, kao jedne gospodarske skupine, koja je kao takva prepoznata i priznata propisima o zaštiti potrošača.

17. Dakle, iz ugovornih odredbi ne proizlazi koje su konkretne usluge ili troškovi opravdavali naplatu ulazne i izlazne naknade, a njihova je visina određena jednostrano i bez pojedinačnog pregovaranja. Stoga je pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Slijedom toga, tuženica je dužna vratiti iznose koje je naplatila na temelju takvih odredbi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate, a ovo u skladu s odredbama članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

18. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare, budući kod restitucijskih zahtjeva koji proizlaze iz nepoštenih ugovornih odredbi rok zastare počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena njihova ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine.

19.1. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki V. izreke pobijane presude pravilna je i zakonita te je donesena pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.).

19.2. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je tužitelj kao potrošač oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi na temelju članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23; dalje: ZSP), uz obrazloženje da se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Naime, predmetni spor ne temelji se na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, već na samostalnoj ocjeni nepoštenosti spornih ugovornih odredbi u konkretnom ugovornom odnosu stranaka pa tužitelj nije oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

19.3. Prvostupanjski sud pravilno je tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, iz odredbe članka 335. ZPP-a proizlazi da je sud dužan stranci koja pristupi ročištu za objavu presude uručiti presudu, pri čemu joj od dana objave počinje teći rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Slijedom navedenoga, riječ je o trošku nastalom u povodu vođenja postupka koji predstavlja potreban parnični trošak u smislu članka 155. ZPP-a, na čiju naknadu ima pravo stranka koja je uspjela u sporu. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem stranci pripada pravo na naknadu troška odvjetničkog zastupanja na ročištu za objavu presude sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

19.4. Prvostupanjski sud, također je pravilno priznao tužitelju trošak sastava dopisa upućenog banci kao potreban za vođenje ovog postupka, sukladno članku 155. ZPP - a. Naime, predmetnim dopisom tužitelj je od tuženice zatražio podatke o iznosima naplaćenim na ime naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita te datumima njihove naplate. Navedeni podaci bili su nužni za precizno određivanje visine kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, zbog čega se radi o opravdanom i svrhovitom trošku koji je bio potreban za učinkovito ostvarivanje sudske zaštite tužiteljevih prava.

20. Slijedom navedenog žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovnu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 18. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi