Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1573/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja DĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću odvjetniku u odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-954/2024-11 od 27. travnja 2026., dana 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj P-954/2024-11 od 27. travnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz članka 6. stavak 1. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2005. sklopljenog dana 21.09.2005. godine između tužitelja i prednika tuženice u dijelu odredbe koji glasi:“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

U točki II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 219,12 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. rujna 2005. do isplate.

Prvostupanjskom presudom u točki III. izreke prvostupanjske presude utvrđena je ništetnom odredba iz članka 8. stavak 2. navedenog Ugovora u dijelu odredbe koji glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“

U točki IV. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici da tužitelju na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 428,86 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 26. siječnja 2013. do isplate.

Pod točkom V. izreke prvostupanjske presude odlučeno je o parničnom trošku na način da je naloženo tuženici da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 562,50 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tuženica i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Tuženica u žalbi posebno ističe žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a. Žalitelj predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2005 , sklopljenog 21. rujna 2005. između tužitelja i pravnog prednika tuženice, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa odobrenog kredita. Tužitelj ujedno zahtijeva isplatu iznosa od 219,12 EUR na ime naplaćene naknade za obradu kredita, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana naplate naknade pa do isplate. Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. navedenog Ugovora, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita prema zaključnom obračunu Banke, uz ovlaštenje Banke da obračuna naknadu u skladu sa svojom poslovnom politikom. Tužitelj također zahtijeva isplatu iznosa od 428,86 EUR na ime naplaćene izlazne naknade, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana njezine naplate pa do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je 21. rujna 2005. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženice Slavonske banke d.d. kao kreditora, kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF,

- da iz odredbe članka 6. stavak 1. Ugovora proizlazi da je ugovoreno zaračunavanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 1,50 % od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada),

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 219,12 eura naplaćena od tužitelja 26. rujna 2005.,

- da iz odredbe članka 8. stavak 2. Ugovora proizlazi da je ugovoreno zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj obračunom Banke u skladu s poslovnom politikom Banke (tzv. izlazna naknada),

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 428,86 eura naplaćena od tužitelja 25. siječnja 2013.,

- da stranke prilikom sklapanja Ugovora nisu pregovarale o sadržaju spornih odredbi kao ni o uvjetima prijevremene otplate kredita već su mu te odredbe ponuđene u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru, da tužitelju nije razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe kojima je predviđena naknada za obradu kredita (članak 6. stavak 1.) kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita (članak 8. stavak 2.) nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) jer se o istima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je riječ o ništetnim odredbama, a ovo u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

10. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pravilno je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit kojima su ugovorene naknada za obradu i odobravanje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštene i stoga ništetne, u skladu s odredbama članaka 81. stavak 1. i 2. i članak 87. stavak 1. ZZP/03. Naime, o navedenim ugovornim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed sastavila banka kao trgovac, dok tužitelj kao potrošač nije imao mogućnost utjecati na njihov sadržaj. Istodobno, tuženica nije pojasnila svrhu i opravdanost predmetnih naknada niti je tužitelju pružila jasne informacije o konkretnim troškovima ili uslugama koje se njima pokrivaju.

12. Iako su sporne odredbe formalno bile transparentne u smislu da su bile jasno navedene u ugovoru, sama navedeno ne podrazumijeva i njihovu poštenost. Zahtjev transparentnosti zahtijeva da potrošač, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, može procijeniti gospodarske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju tužitelj nije bio upoznat s razlozima naplate predmetnih naknada, njihovom svrhom niti metodologijom njihova određivanja, zbog čega nije mogao procijeniti njihov stvarni ekonomski učinak.

13. Takvim postupanjem tuženica nije djelovala u dobroj vjeri, već je tužitelju nametnula obveze koje nisu bile opravdane stvarnim i objektivno nastalim troškovima. Time je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja te temeljnim načelima obveznog prava. Navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i Rev- 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

14. Neosnovan je žalbeni navod tuženice da sama dopuštenost ugovaranja predmetnih naknada isključuje mogućnost ocjene njihove poštenosti. Činjenica da određena naknada nije zabranjena prisilnim propisima ne znači da ugovorna odredba kojom je ugovorena ne može biti podvrgnuta testu poštenosti. Nadalje, na okolnosti konkretnog slučaja nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Suda Europske unije u predmetu C-621/17, s obzirom tužitelju prije sklapanja ugovora nisu bile pružene informacije koje bi mu omogućile razumijevanje strukture, svrhe i opravdanosti spornih naknada.

15.1. Prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno je odbio prijedlog za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

15.2. Naime, tuženica je navedeni dokaz predložila u odgovoru na tužbu radi utvrđenja iznosa kamate koju je banka, prema Ugovoru o namjenskom kreditu uz depozit, očekivala ostvariti do isteka ugovorenog razdoblja otplate.

15.3. Međutim, ni provođenjem takvog vještačenja ne bi se mogla utvrditi konkretna šteta nastala tuženici kao posljedica prijevremene otplate kredita od strane tužitelja.

15.4. Naime, prijevremena otplata kredita predstavlja izvršenje subjektivnog prava korisnika kredita, a ne povredu ugovorne obveze. Stoga se posljedice takvog postupanja tužitelja ne mogu ocjenjivati prema pravilima o odgovornosti za štetu zbog protupravnog postupanja dužnika.

16. U odnosu na žalbeni prigovor tužen ice da se ovdje radi o zabrani manjeg značenja iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) jer da je ugovor u cijelosti ispunjen pa da se stoga ništetnost ugovornih odredbi ne može isticati, treba reći da u smislu te zakonske odredbe zabrana manjeg značenja može postojati npr. onda kada je cilj konkretne zabrane u funkciji zaštite nekih, sasvim određenih, pojedinačnih interesa ugovornih strana, ali ne i onda, kao što je to ovdje slučaj, kada se cilj zabrane odnosi zaštitu osnovnih prava potrošača pri stjecanju usluga na tržištu, kao jedne gospodarske skupine, koja je kao takva prepoznata i priznata propisima o zaštiti potrošača.

17. Dakle, kako iz ugovornih odredbi ne proizlazi koje su konkretne usluge ili troškovi opravdavali naplatu ulazne i izlazne naknade, a njihova je visina određena jednostrano i bez pojedinačnog pregovaranja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Slijedom toga, tuženica je dužna vratiti iznose koje je naplatila na temelju takvih odredbi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate, a ovo u skladu s odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a.

18. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare, budući kod restitucijskih zahtjeva koji proizlaze iz nepoštenih ugovornih odredbi rok zastare počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena njihova ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine.

19.1. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki V. izreke pobijane presude pravilna je i zakonita te je donesena pravilnom primjenom odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.).

19.2. Prvostupanjski sud pravilno je tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, iz odredbe članka 335. ZPP-a proizlazi da je sud dužan stranci koja pristupi ročištu za objavu presude uručiti presudu, pri čemu joj od dana objave počinje teći rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Slijedom navedenoga, riječ je o trošku nastalom u povodu vođenja postupka koji predstavlja potreban parnični trošak u smislu članka 155. ZPP-a, na čiju naknadu ima pravo stranka koja je uspjela u sporu. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem stranci pripada pravo na naknadu troška odvjetničkog zastupanja na ročištu za objavu presude sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

20. Slijedom navedenog žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovnu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 18. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi