Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-800/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivane Erceg Ćurić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Tomislav Miličević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika HOK-OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 00432869176, kojega zastupa punomoćnik Željko Olujić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-370/2020-75 od 28. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-370/2020-75 od 28. listopada 2025.

III. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ZT koji glasi: "Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.223,78 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 26.1.2016. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju ZT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku HOK-OSIGURANJE d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Capraška ulica 6, OIB: 00432869176, parnični trošak u iznosu od 4.360,45 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 28. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika HOK-OSIGURANJE d.d. za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja ZT za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan."

2. Rješenjem sadržanim u istoj odluci utvrđeno je da je tužba povučena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.738,15 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pobijanom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu tužitelja u kojem pobija njegove žalbene navode i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

5. Stranke su zatražile trošak žalbenog postupka.

6. Nakon što je pobijana presuda ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa je odlučeno kao u izreci zbog razloga koji slijede.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio kao suputnik u automobilu osiguranom kod tuženika u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, a koju nezgodu je skrivio osiguranik tuženika, pri čemu je u ovoj fazi postupka sporna samo visina neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio, odnosno preciznije visina pravične novčane naknade koja pripada tužitelju.

8. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, na temelju nalaza i mišljenja vještaka doc. prim. dr. sc. Jakše Filipović-Čugure i vještakinje prof. dr. sc. FT, u provedenom postupku utvrdio:

- da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio natučenje glave, te natučenje desnog kuka i lijevog ramena,

- da je uslijed tih povreda tužitelj jedan dan trpio bolove jakog intenziteta, a zatim bolove srednjeg intenziteta pet dana i bolove slabijeg intenziteta petnaest dana,

- da je tužitelj pretrpio kratkotrajni primarni strah jačeg intenziteta, a zatim i sekundarni strah koji je u jačem intenzitetu trajao jedan dan, u srednjem intenzitetu pet dana, te u blažem intenzitetu petnaest dana,

- da kod tužitelja uslijed ozljeda nisu zaostale trajne posljedice koje umanjuju opću, životnu i radnu sposobnost tužitelja,

- da je kod tužitelja zaostalo naruženje lakšeg stupnja koje je vidljivo trećim osobama u svakom trenutku.

9. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza, pa tužitelj ta utvrđenja žalbom nije s uspjehom osporio i stoga ih kao pravilna prihvaća i ovaj sud, a te činjenice i po stajalištu ovog suda, uvažavajući i dob tužitelja u vrijeme nesreće (tužitelj je prema pisanoj dokumentaciji u spisu rođen **.**.1969., pa je nesreću doživjeo u dobi od 46 godina), daju podlogu za zaključak kako tužitelju po odredbi članka 1100. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23 i 155/2023 – u nastavku ZOO) pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 2.100,00 eura.

10. Pri tome je potrebno naglasiti kako ZOO prihvaća objektivnu koncepciju neimovinske štete kao povrede prava osobnosti, tako što je odredbom članka 1046. ZOO određeno da štetu, između ostalog, predstavlja i povreda prava osobnosti kao neimovinska šteta, a prema odredbi članka 19. stavka 2. ZOO, pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

11. Posljedica povrede prava osobnosti je, dakle, neimovinska šteta, pa povreda prava osobnosti predstavlja pravnu osnovu naknade neimovinske štete. Međutim, svaka povreda prava osobnosti ne daje pravo na isplatu pravične novčane naknade, jer je odredbom članka 1100. stavkom 1. ZOO određeno da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Stavkom 2. istog članka ZOO, propisano je da sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade vodi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

20. Suprotno tome, odredba članka 200. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u nastavku ZOO/91) predviđala je subjektivnu koncepciju naknade neimovinske, odnosno tada nematerijalne štete, na način da je određivala pravno priznate oblike te štete, koje pravne osnove po sada važećem zakonu u potpunosti gube dosadašnji pravni značaj, te sada predstavljaju samo kriterije, mjerila, odnosno kvalifikatorne okolnosti na temelju kojih sud, uzimajući u obzir težinu povrede i okolnosti slučaja, određuje visinu naknade.

21. Kako, dakle, pravno priznati oblici, odnosno pravne osnove naknade neimovinske štete po ZOO/91, po sada važećem zakonu predstavljaju samo kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade u svakom konkretnom slučaju, to je pobijana presuda nepotrebno opterećena navođenjem pojedinih novčanih iznosa za pojedinu kvalifikatornu okolnost, pa utoliko i tužitelj u žalbi nepotrebno problematizira visinu dosuđene naknade za pojedinu kvalifikatornu okolnost, konkretno za naruženost, pri čemu se poziva na Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Upravo je Orijentacijskim kriterijima na koje u žalbi poziva naglašeno kako isti ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već je potrebno imati na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, koje okolnosti u ovom predmetu u svojoj ukupnosti daju opravdanje utvrđenoj visini pravične naknade.

22. Činjenica da je prvostupanjski sud neposrednim opažanjem utvrdio kako su kod tužitelja nakon ozljeđivanja, u području desnog dijela glave, zaostala dva ožiljka (jedan dužine četiri centimetra približno boje kože i drugi, bjelkasti, nešto kraći od tri centimetra) ne dovode u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da se radi o naruženju lakšeg stupnja koje je vidljivo trećim osobama u svakom trenutku, pa time i ne utječe na visinu dosuđene naknade, te pobijana presude nije nerazumljiva.

23. Nadalje, tužitelj tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, pa niti u žalbi nije naveo okolnosti zbog kojih bi zaostalo naruženje utjecalo na opću, životnu i radnu sposobnost tužitelja i zbog toga opravdavalo "barem minimalnu naknadu tužitelju s osnova smanjenja životne aktivnosti", odnosno opravdavalo veći iznos pravične novčane naknade neimovinske štete. Prvostupanjski je sud naveo jasne i neproturječne razloge zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka doc. prim. dr. sc. Jakše Filipović-Čugure, a nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. sc. Slavka Devile, pa te razloge prihvaća i ovaja sud, a slijedom tih razloga i utvrđenje kako kod tužitelja uslijed zadobivenih ozljeda nisu zaostale trajne posljedice koje umanjuju opću, životnu i radnu sposobnost.

24. Nadalje, tužitelj žalbom nije osporio utvrđenje prvostupanjskog suda po kojem je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega, koju su mu pružali ukućani, u ukupnom trajanju 20 sati, pa je kod nesporne cijene jednog sata tuđe pomoći i njege u iznosu od 3,18 eura, pravilno prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj pretrpio imovinsku štetu po toj osnovi u iznosu od 63,60 eura, a slijedom toga i zaključak kako je tužitelju zbog posljedica predmetnog štetnog događaja nastupila ukupna šteta u iznosu od 2.163,60 eura.

25. Na ročištu od 23. rujna 2025. stranke su učinile nespornim kako je tuženik u mirnom postupku platio tužitelju na ime naknade nesporne štete iznos od 729,98 eura, a zatim, tijekom ovog postupka i daljnji iznos štete po osnovama po kojima tužitelj potražuje naknadu štetu u ovom postupku u iznosu 1.725,40 eura uvećanom za pripadajuće zakonske zatezne kamate dospjele do dana plaćanja (1. veljače 2018.), pa je tuženik ukupno platio tužitelju na ime naknade imovinske i neimovinske štete koju potražuje u ovom postupku iznos od 2.455,38 eura, pa je pravilno prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja jer je na opisani način tuženik u cijelosti naknadio tužitelju pretrpljenu štetu. Kako je tuženik naknadio tužitelju cjelokupnu štetu još 2018. i to u visini koja prati izmjenu Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz lipnja 2020., neosnovano tužitelj smatra kako je prvostupanjski sud kod odluke o visini pravične novčane naknade trebao uzeti u obzir stopu inflacije od lipnja 2020. do rujna 2025.

26. Neosnovano tužitelj pobija odluku o parničnom trošku jer je tužitelj tek na ročištu od 23. rujna 2025. djelomično povukao tužbu za iznos naknade štete koji je tužitelju isplaćen još 1. veljače 2018., pa se ne radi o situaciji iz članka 158. stavka 2. ZPP u kojoj bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužitelju trošak za taj dio tužbenog zahtjeva, jer tužitelj evidentno nije povukao tužbu odmah nakon što je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu, pa se u tom dijelu iznos plaćen tijekom ovog postupka ne može ni pribrojiti uspjehu tužitelja.

27. Slijedom navedenoga, odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, a obračun troška koji je priznat tuženiku tužitelj žalbom nije osporio.

28. Zbog izloženih razloga, po odredbi članka 368. stavka 1. ZPP, presuđeno je kao u izreci pod I.

29. Zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka su odbijeni jer tužitelj nije uspio sa žalbom, dok trošak koji je imao tuženik za sastav odgovora na žalbu nije bio potreban u smislu članka 155. stavka 1. ZPP

Split, 18. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Ivan Tironi