Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-11196/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Eufemije Nanković, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Kristine Sesar, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. OĆ i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka, podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: 108a Pp-3732/2022-3 od 27. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske, I. policijske postaje Rijeka i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. OĆ i okr. LĆ su oslobođeni optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a na temelju čl. 161. st. 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), s obrazloženjem da djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret, nije prekršaj te je odlučeno da trošak prekršajnog postupka pada ne teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući preinačiti presudu te okrivljenike proglasiti krivim, kazniti ih novčanom kaznom te im izreći mjeru opreza zabrane međusobnog približavanja, uspostavljanja ili održavanja veze kao što je predloženo u optužnom prijedlogu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da nisu počinjene povrede na koje ukazuje žalitelj.

5. Naime, prvostupanjski je sud ispitujući optužni prijedlog, ispravno zaključio da djelo koje se okrivljenicima stavlja na teret kako je to opisano u činjeničnom opisu, nije prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te je okr. OĆ i okr. LĆ, sukladno odredbi čl. 161. st. 6. PZ-a, oslobodio optužbe. Postupanje koje se okrivljenicima činjeničnim opisom optužnog prijedloga stavlja na teret, sastoji se u tome da su se isti na ulici verbalno sukobili na način da je okr. OĆ vrijeđao okr. LĆ riječima: „Jebem ti mater ti ćeš meni reći budalo“, na što je potonji rekao svom puncu O: „Pusti budalu, idemo kući“, a koje je bilo upućeno okr. OĆ, nakon čega je OĆ odgovorio: „Napadaš čovjeka sa štakama jebem ti mater“, a iz kojeg opisa po ocjeni prvostupanjskog suda ne proizlazi niti da bi okrivljenici tom prilikom vikali ili bili glasni niti da bi se svađali, a koja predstavlja intenzivno, žučno raspravljanje o određenim činjenicama na način koji prelazi granice pristojnosti među ljudima.

1. Potrebno je navesti da odredba čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, propisuje kažnjavanje onoga koji se „na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir“, iz čega proizlazi da je zakonsko obilježje prekršaja tuča, svađa ili vika na javnom mjestu ili drugo ponašanje, ekvivalentno opisanim radnjama. Budući da u naprijed navedenom činjeničnom opisu optužbe doista nije naznačeno da bi izgovorene riječi okrivljenika bile izrečene vikom, odnosno, takvim intenzitetom koji prelazi granicu uobičajeno prihvatljivog ponašanja na javnom mjestu, a niti da bi se okrivljenici međusobno svađali, dakle, žestoko, emocionalno nabijeno prepirali odnosno na prekomjeran način sukobili mišljenja oko određene teme, navedeno ponašanje nije djelo iz navedene odredbe. Samim izgovaranjem određenih riječi na javnom mjestu, odnosno, obraćanje drugom određenim riječima, kako se to okrivljenicima stavlja na teret pa bile one i pogrdne, a da se pritom ne viče ili svađa ili na tome sličan način ponaša, nije prekršaj iz navedene odredbe.

2. Iz tog razloga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da sve odlučne činjenice, a to su, između ostalog i konkretne radnje okrivljenika, moraju biti jasno naznačene u činjeničnom opisu prekršaja, kako bi se mogle podvesti pod određeni zakonski opis odnosno biće prekršaja. U protivnom, dakle u nedostatku nekog od konstitutivnih elemenata bića prekršaja u činjeničnom opisu, opisano djelo nije prekršaj. Stoga, budući da činjenični opis optužbe ne sadrži radnje koja bi predstavljale gore navedene konstitutivne elemente bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pravilno je prvostupanjski sud, odmah prilikom ispitivanja optužnog prijedloga, a bez ulaženja u dokazni postupak za događaj koji uopće nije prekršaj, oslobodio okrivljenike optužbe za predmetno djelo.

6. Slijedom iznesenog, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu kako je odlučeno u izreci ove presude, a na temelju čl. 205. PZ-a.

U Zagrebu 17. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Kristina Sesar, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 otpravaka: za spis, okrivljenike, braniteljicu i tužitelja.