REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-502/2024-75

(ranije spis broj P-854/2016)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, Mihanovićeva br. 1, protiv tuženika Banil Promet d.o.o. OIB:31347310411, Bulinac 98, zastupanog po punomoćnici Vesni Vignjević-Žak, odvjetnici u Bjelovaru, Josipa Jelačića 7, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 04. svibnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 17. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Banil Promet d. o..o. (OIB 31347310411), Bulinac 98, da tužitelju SJ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], u roku od 15 dana plati novčani iznos od:

- 164,33 Eura, sa zateznim kamatama propisanim člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od 01. siječnja 2012. godine, pa do isplate,

- 394,40 Eura, sa zateznim kamatama propisanim člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od 01. siječnja 2013. godine, pa do isplate,

- 394,40 Eura, sa zateznim kamatama propisanim člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od 1. siječnja 2014. godine do isplate,

- 394,40 Eura, sa zateznim kamatama propisanim člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od 1. siječnja 2015. godine do isplate,

- 657,34 Eura, sa zateznim kamatama propisanim člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od 01. siječnja 2016. godine, pa do isplate,

- 328,67 Eura, sa zateznim kamatama propisanim člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od 01. srpnja 2016. godine, pa do isplate. (ranije spis broj P-854/2016)

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa većeg od dosuđenog za prvih pet mjeseci utuženog razdoblja, odnosno preko dosuđenog iznosa od 164,33 Eura, do zatraženog iznosa od 273,89 Eura, dakle u vezi isplate iznosa od 109,56 Eura sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. siječnja 2012. godine, pa do isplate, a odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja i za preostalo utuženo razdoblje od pune tri godine, preko dosuđenog ukupnog iznosa od 1.183,20 Eura, do zatraženog ukupnog iznosa od 1.972,02 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 788,82 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 2.344,14 Eura, u roku od 15 dana, sa zateznim kamatama tekućim od dana 17. lipnja 2026. godine, pa sve do isplate, propisanim člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.344,14 Eura, do zatraženog iznosa od 3.063,70 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 719,56 Eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, podneskom od 08. srpnja 2016. godine, radi isplate novčanog iznosa od 29.500,00 kuna, sa zateznom kamatom na taj iznos, a koja tražbina tužitelja se odnosila na razdoblje od kolovoza 2011. godine, pa sve do kraja lipnja 2016. godine, vezano za korištenje suvlasničkog dijela nekretnine tužitelja .

2. U tužbi je naveo da je tužitelj u 5/15 dijela (ili 1/3 dijela), suvlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čkbr. [katastarska čestica] kuća i gospodarska zgrada, dvor i vrt sa 329 čhv, te da predmetna nekretnina u naravi predstavlja obiteljsku kuću tužitelja sa gospodarskom zgradom, radionicom i okućnicom, ali i da nekretninu koristi brat tužitelja, UJ, dok u radionici tuženik obavlja gospodarsku djelatnost od 1995. godine. Nadalje, tužitelj tvrdi da je UJ, vlasnik poslovnog udjela tuženika, te prokurist ovlašten za zastupanje tuženika, a isti brani tužitelju pristup na zajedničku nekretninu, te mu onemogućava suposjed zajedničke nekretnine, a u vezi čega se i vodi spor pod brojem P-348/2016.

3. Kako je tužitelj suvlasnik navedene nekretnine u 5/15 dijelova, a time i prostorija koje koristi tuženik za gospodarsku djelatnost, te je dopisom od 28. lipnja 2016. godine, pozvao tuženika na dogovor oko plaćanja naknade za korištenje njegovog suvlasništva, a ujedno smatra da korištenje njegovog prostora mjesečno košta barem 500,00 kuna, tužitelj potražuje mjesečnu naknadu od 500,00 kuna, za period kolovoz – prosinac 2011. godine (5 mjeseci x 500,00 kn je 2.500,00 kn), kao i zateznu kamatu na tih 2.500,00 kuna od 31. prosinca 2011. godine, pa do isplate, a nadalje do kraja lipnja 2016. godine, po 500,00 kuna mjesečno ili 6.000,00 kuna godišnje, sa zateznom kamatom na te iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu.

4. Podneskom od 27. rujna 2016. godine, tužitelj je osporio navod tuženika iz odgovora na tužbu o tome da tužitelj, ne bi bio stvarni vlasnik predmetne nekretnine, (ranije spis broj P-854/2016)

te tvrdi kako tuženik neosnovano osporava suvlasnički dio tužitelja na predmetnoj nekretnini, a nakon što je ovaj postupak bio prekinut u razdoblju od 02. veljače 2016. godine, do 15. svibnja 2024. godine (dakle, više od punih 8 godina), do pravomoćnog okončanja parnice vođene kod ovoga suda pod brojem P-1269/2016, kada je nastavljen, odnosno nakon izvođenja dokaza geodetskim i građevinskim vještačenjem, tužitelj je podneskom od 21. studenog 2025. godine, uskladio visinu svoje tražbine sa matematičkim izračunom građevinskog vještaka, ali i sa sada važećom valutom u Republici Hrvatskoj, potražujući isplatu iznosa 273,89 Eura, za pet mjeseci tijekom 2011. godine, te za slijedeće 4 godine (od 2012. godine, pa sve do 2015. godine), iznose od po 657,34 Eura, za svaku godinu, a za prvih 6 mjeseci tijekom 2016. godine, ukupan iznos od 328,67 Eura, sa zateznim kamatama.

5. U pisanom odgovoru na tužbu tuženik nije osporavao da se tužitelj vodi u zemljišnoj knjizi, kao upisani suvlasnik predmetne nekretnine u omjeru od 5/15 dijela, no smatra da se radi samo o formalno upisanom suvlasništvu, a ne i o stvarnom suvlasništvu, navodeći kako je zapravo stvarni vlasnik cijele predmetne nekretnine UJ, brat tužitelja i prokurist tuženika. Tuženik je naglasio kako se pred daruvarskom službom ovoga suda vodi parnični postupka pod brojem P-439/2016, povodom tužbe tužitelja, protiv tuženika UJ, radi utvrđivanja prava suvlasništva na nekretnini koja je predmet i ove tužbe, obzirom da je SJ u svojstvu predlagatelja pokrenuo izvanparnični postupak razvrgnuća suvlasništva na predmetnoj nekretnini (R1-174/2015), a u tom postupku je UJ, osporio suvlasničko pravo SJ na predmetnoj nekretnini, pa je sud rješenjem uputio BJ na parnicu koju je ovaj i pokrenuo.

6. Shodno tome, tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužitelja, svojatajući sebi pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine tužitelja. Ujedno je tuženik posredstvom tadašnje odvjetnice, izrazio svoje pravno stajalište, po kojem bi tek u slučaju da tužitelj uspije u parničnom postupku pod brojem P-439/2016, dokazati svoje vlasništvo na suvlasničkom dijelu od 5/15 dijele predmetne nekretnine , imao pravo na naknadu za korištenja svog suvlasničkog dijela, ali tek od vremena kada je takav zahtjev podnio, a ne i za ranije vremensko razdoblje.

7. Obzirom da je u vrijeme kada je ova parnica bila prekinuta do pravomoćnog okončanja postupka vođenog pod brojem P-1269/2016 (u kojem predmetu je tužitelj Banil promet d.o.o., podnio tužbu protiv tuženika UJ, SJ i GJ, radi priznanja prava vlasništva građenjem na dijelu predmetne nekretnine broj 1585/6 kući i gospodarskoj zgradi, dvoru i vrtu sa 329 čhv i to radionici za obradu metala, garaži 4 x 5 metara, te platou za prilazni put, radi formiranja nove čestice u površini od 120 m2), taj parnični postupak bio pravomoćno dovršen na način da je prvostupanjskom presudom od 24. kolovoza 2020. godine, bio odbijen kao neosnovan navedeni tužbeni zahtjev tužitelja Banil promet d.o.o. Bulinac, a ta presuda je bila potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2834/2020-2 od 12. prosinca 2023. godine, te cijeneći okolnost da je tužitelj SJ, također uspio u parnici koju je pokrenuo u svojstvu tužitelja, protiv tuženika UJ, pred ovim sudom pod brojem P-348/2016, radi predaje u suposjed iste navedene nekretnine i predaje ključeva od ulaznih vrata obiteljske kuće jer je presudom broj P-348/16-40 od 12. ožujka 2018. godine, usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, a ta ovosudna presuda od 12. ožujka 2018. godine, je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu – (ranije spis broj P-854/2016)

Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1011/18-2 od 08. studenog 2018. godine, kojom odlukom je ujedno odbijena podnesena žalba tuženika, protiv prvostupanjske presude, tuženik se nakon nastavka prekinute parnice, sada posredstvom nove odvjetnice, očitovao podneskom od 18. listopada 2024. godine, dopunivši time odgovor na tužbu, navodeći da su stranke bezuspješno pokušale nagodbom razriješiti predmet spora. Shodno tome, tuženik je nakon pravomoćnog okončanja navedenih dvaju parnica koje su se vodile pod brojevima P-348/2016 i P-51/2019 (ranije pod brojem P-1269/2016), osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ali i visinu istog, naglasivši da je tuženik još u odgovoru na tužbu naveo „da tužitelj mora dokazati da je stvarni suvlasnik predmetnih nekretnina“. Pri tome, tuženik i dalje smatra kako tužitelj nije do sada dokazao pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva, te da nije dokazao da bi upravo tuženik koristio u cijelosti suvlasnički dio nekretnina tužitelja upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

8. Tuženik je istakao da se u predmetu pod brojem P-439/2016, vodi parnični postupak radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], između tužitelja SJ i tuženika UJ i GJ, a u parnici pod brojem P-51/2019 je predmet postupka bio samo dograđeni dio predmetnih nekretnina i to radionica za obradu metala, garaža i plato za prilazni put, odnosno da je parnica pod brojem P-439/16 bila prekinuta rješenjem od 03. veljače 2017. godine, do okončanja navedenog spisa pod brojem P-1269/2016.

9. Kako Banil promet d.o.o. u svojstvu tužitelja, nije uspio sa svojim vlasničkim zahtjevom u predmetu broj P-51/2019 (ranije vođenom pod brojem P-1269/2016) u vezi dijela predmetne nekretnine, te je SJ u parnici pod brojem P-439/16 na raspravi održanoj dana 24. siječnja 2017. godine, sasvim jasno iskazao da je na predmetnoj nekretnini nadograđena jedna radionica koja se nalazi pored kuće u sklopu koje je i garaža, te da je te nadograđene dijelove postojeće kuće napravio UJ (a te činjenice o nadogradnji kuće u [adresa], jasno proizlaze i iz pravomoćne presude ovoga suda broj P-348/2016-40 od 12. ožujka 2018. godine), tuženik osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da iz navedenog iskaza BJ, ali i UJ u tim predmetima, jasno proizlazi da nadograđeni dijelovi postojeće kuće, koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao suvlasništvo BJ, UJ i GJ, jest neupisano, izvanknjižno vlasništvo UJ jer je upravo on nadograđivao radionicu, garažu i plato ispred upisanih objekata, ali bez građevinske dozvole. Ujedno tuženik tvrdi, kako ne koristi cijelu radionicu jer je radionica u stvari nadograđeni dio postojeće kuće, koja služi kao ulaz u stambeni dio kuće, a tužitelju BJ je predan ključ od kuće radi suposjeda kuće prema presudi P -348/2016- 40, a u suposjedu se nalazi i teći suvlasnik, GJ.

10. Tuženik je istim podneskom istakao da se u garaži nalazi privatno vozilo suvlasnika UJ, te da je plato prilazni put za ulaz u stambeni dio objekta i u radionicu, pa tuženik osporava da bi kao posredni suposjednik, kojemu je korištenje prostora dozvolio suvlasnik UJ (ali ne i tužitelj – opaska suca) i to bez naknade, a koji je ove objekte i izgradio, koristi cijelu površinu radionice, tako i garažu, pa je sada po tuženiku sporna i površina suposjeda ovih nadograđenih objekata.

11. Iako je novčana tražbina tužitelja istaknuta za razdoblje do kraja lipnja 2016. godine, sada nakon pravomoćnog okončanja navedenih parnica u kojoj se UJ (ranije spis broj P-854/2016)

(u predmetu broj P-348/2016), sasvim bezuspješno protivio predaji predmetne nekretnine u suposjed tužitelju SJ, odnosno u kojoj se Banil promet d.o.o., uz odobrenje UJ koji je priznao tužbeni zahtjev u tom postupku (u predmetu broj P-51/2019, ranije vođenom pod brojem P-1269/2016), sasvim neosnovano nadao uspjeti sa svojim vlasničkim zahtjevom u vezi dijela predmetne nekretnine koji se odnosio na već navedenu radionicu, garažu i plato, tuženik odjednom tijekom 2024. godine, ustvrđuje i navodi kako „suposjed ne sprječava ni ostalim suvlasnicima“, pa čak ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja s obzirom da je tužitelj istakao predmetni novčani zahtjev „za plaćanje korištenja nadograđene radionice koju tužitelj nije izgradio ni financirao izgradnju, a koja radionica kao objekt ne postoji upisana u zemljišne knjige…“.

12. Također, istim podneskom tuženik, posredstvom odvjetnice koja ga zastupa, ustvrđuje da je uvjet za pokretanje postupka za plaćanje naknade za korištenje suvlasništva nekretnina koje su u zemljišnoj knjizi upisane kao suvlasništvo tužitelja, pokretanje i završetak parničnog postupka za predaju u posjed nekretnina koje koristi Banil promet d.o.o. jer nije dostatno da prije pokretanja ovog postupka, tužitelj samo dopisom pozove tuženika da se „javi u odvjetnički ured radi dogovora oko plaćanja korištenja prostora BJ“, s obzirom da je taj prostor u njegovom suvlasništvu. Pri tome se tuženik pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela, Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane dana 26. listopada 2009. godine u vezi pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (N.N.br. 35/05,41/08 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO) , te pitanja primjene i tumačenja odredbe čl. 164.st.1. i čl. 165. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV), a kako tuženik smatra da u okolnostima slučaja, kada na nekretnini koja je predmet suvlasništva živi brat tužitelja, UJ, a u radionici tuženik obavlja gospodarsku djelatnost od 1995. godine, sa tim saznanjem tužitelj podnosi predmetnu tužbu dana 08. srpnja 2016. godine, nema niti promjene identiteta (na kakvo ukazuje navedeno pravno stajalište), niti je tuženik nepošteni posjednik primjenom čl. 165. ZV, a analogno tome, ne postoji pravna osnova za isplatu naknade za korištenje suvlasničkog dijela nekretnine, protiv tuženika, kao poštenog posjednika. Tuženik je osporio i visinu istaknutog zahtjeva, ističući da u tužbi uopće nije navedeno za koji to dio suvlasništva nekretnina tužitelj postavlja zahtjev za korištenje, osim radionice, te da tužitelj nije dokazao da tuženik obavlja gospodarsku djelatnost na tužiteljevom suvlasničkom dijelu i ostvaruje profit od korištenja njegovog dijela nekretnine.

13. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, saslušanjem tužitelja (list 102 -103), te prokuriste tuženika UJ (list 103-104), a izveden je dokaz i uviđajem na licu mjesta dana 16. listopada 2025. godine, uz sudjelovanje geodetskog i građevinskog vještaka, ŽJ i EJ, odnosno izvedeni su dokazi geodetskim i građevinskim vještačenjima, te uvidom u pisane nalaze i mišljenja navedenog geodetskog vještaka od 30. listopada 2025. godine, sa skicom izmjere (list 161-162), odnosno građevinskog vještaka dostavljenog sudu 13. studenog 2025. godine (list 165-173), sa priloženim fotografijama vještaka. Također, izvršen je uvid u podnesak vještaka ŽJ od 06. veljače 2026. godine (list 201), kojim se dotični očitovao o primjedbama tuženika u vezi pisanog nalaza, kao i u podnesak vještaka EJ od 23. veljače 2026. godine, kojim se dotični očitovao o primjedbama tuženika u vezi pisanog nalaza, time da je vještak KJ (list 222-223) i saslušan (ranije spis broj P-854/2016)

na zadnjoj održanoj raspravi u ovoj parnici. Osim toga, izvršen je uvid u priložene spise Općinskog suda u Bjelovaru broj P-348/2016 i P-51/2019 (ranije vođen pod brojem P- 1269/2016), te u dio preslike priloženog spisa Općinskog suda u Bjelovaru broj P - 439/2016.

14. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

15. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen samo djelomično osnovanim.

16. Između stranaka je sporno da li je tužiteljev tužbeni zahtjev koji je konačno istaknut u podnesku od 21. studenog 2025. godine, osnovan u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine.

17. Iz materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, ali i iz priloženih ovosudnih predmeta broj P-348/2016 i P-51/2019 (ranije vođen pod brojem P-1269/2016), odnosno dijela preslike priloženog spisa P-439/2016, utvrđeno je u ovoj parnici slijedeće:

- da je tužitelj prema neslužbenoj kopiji izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu sa stanjem na dan 09. srpnja 2016. godine, bio upisan u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, kao suvlasnik predmetne nekretnine broj 1585/6 kuća i gospodarska zgrada, dvor i vrt sa 329 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zajedno sa JJ i UJ, te da je 5/15 dijela , ukupan suvlasnički dio tužitelja, 7/15 dijela UJ, a 3/15 dijela, JJ,

- da je tužitelj tek nakon smrti majke NJ (koja je umrla dana **.**.2014. – list 20 spisa), postao suvlasnik u 5/15 dijela na predmetnoj nekretnini, te da je do tada bio suvlasnik samo u 3/15 dijela ili u 1/5 dijela predmetne nekretnine,

- da se tužitelj posredstvom odvjetnika, dopisom od 28. lipnja 2016. godine, obratio direktoru tuženika TJ, sa pozivom da se ovaj u roku od 8 dana javi odvjetniku tužitelja radi dogovora oko plaćanja novčanog iznosa za korištenje prostora na nekretnini kojoj je tužitelj suvlasnik u 1/3 dijela (5/15 dijela),

- da je pred Općinskim sudom u Bjelovaru, pod brojem P-348/2016, vođen postupak povodom tužbe tužitelja BJ, protiv tuženika UJ, radi predaje u suposjed nekretnine broj 1585/6 kuća i gospodarska zgrada, dvor i vrt sa 329 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odnosno predaje ključeva od ulaznih vrata kuće, te da je u tom postupku, tuženik UJ osporavao tužbeni zahtjev tužitelja, svojatajući sebi pravo vlasništva na cijeloj nekretnini, no da je tužitelj uspio u toj parnici jer je presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-348/16-40 od 12. ožujka 2018. godine, udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja, a ta presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1011/18-2 od 08. studenog 2018. godine, kojom drugostupanjskom odlukom je ujedno odbijena, kao neosnovana, žalba tuženika, podnesena protiv prvostupanjske presude,

- da je pred Općinskim sudom u Bjelovaru, pod brojem P-1296/2016 (nakon prekida te parnice do pravomoćnog okončanja predmeta koji je vođen pod brojem P-348/2016, ta parnica nastavljena pod brojem P-51/2019), vođen postupak povodom tužbe tužitelja Banil promet d.o.o. Bulinac, protiv tuženika UJ, SJ i GJ (ranije s prezimenom SJ, dva brata i sestre), radi priznanja prava vlasništva na dijelu nekretnine broj 1585/6 kuća i gospodarska zgrada, dvor i vrt sa 329 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odnosno utvrđenja da je tužitelj kao pošteni graditelj stekao pravo vlasništva na radionici za obradu metala (tlocrtne veličine 14 x 5 (ranije spis broj P-854/2016)

metara), garaži površine 4 x 5 metara i prilaznom putu – platou površine 5 x 6 metara, odnosno radi uknjižbe prava vlasništva na tom dijelu novoformirane čestice na kojem se nalaze radionica, garaža i plato, no da je tužitelj Banil promet d.o.o. Bulinac, izgubio tu parnicu jer je presudom Općinskog suda u Bjelovaru broj P-51/2019-30 od 12. ožujka 2018. godine, odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a ta presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2834/2020-2 od 12. prosinca 2023. godine, kojom drugostupanjskom odlukom je ujedno odbijena, kao neosnovana, žalba tužitelja, podnesena protiv prvostupanjske presude,

- da je pred Općinskim sudom u Bjelovaru, pod brojem P-439/2016, na temelju rješenja Općinskog suda u Bjelovaru broj R1-174/15-8 od 18. ožujka 2016. godine (kojim je obustavljen izvanparnični postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice između predlagatelja SJ - jer su protustranke osporile predlagatelju suvlasništvo na predmetnoj nekretnini - i protustranaka UJ i GJ, te kojim je predlagatelj SJ, upućen sa zahtjevom za razvrgnuće u vezi nekretnine broj 1585/6 kuća i gospodarska zgrada, dvor i vrt sa 329 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da pokrene parnicu protiv UJ i GJ), bila u tijeku parnica između tužitelja SJ i tuženika UJ i GJ, radi utvrđenja da je tužitelj suvlasnik 5/15 (1/3) navedene nekretnine broj 1585/6 kuća i gospodarska zgrada, dvor i vrt sa 329 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz donošenje odluke o razvrgnuću suvlasničke zajednice na toj nekretnini, time da iz e -spisa za taj predmet proizlazi da je ta parnica prvo bila prekinuta do pravomoćnog okončanja parnice koja se vodila kod ovoga suda pod brojem P-1296/2016, a nakon što je ta parnica bila okončana i nakon što je bila nastavljena parnica koja je započela pod brojem P-439/2016, te koja je nastavljena pod brojem P-334/2025, pred daruvarskom službom ovoga suda, rješenjem broj P-334/2025-39 od 08. rujna 2025. godine, ponovo je bila prekinuta ta parnica jer je tuženik UJ umro, dana 31. kolovoza 2025. godine, a ta parnica je i sada u prekidu jer nitko nije predložio nakon smrti UJ da se ista nastavi.

18. U ovom postupku tužitelj SJ, koji je saslušan na raspravi održanoj dana 23. siječnja 2025. godine, naveo je da mu sestra GJ živi u [adresa], te da samo njegov brat UJ živi u kući na predmetnoj nekretnini, a da se uz kuću, odnosno povezana s kućom, nalazi radionica na istoj predmetnoj nekretnini, koju koristi tuženik za svoju gospodarsku djelatnost. Tužitelj je također istakao da mu je brat UJ, sprječavao suposjed cijele predmetne nekretnine, a nakon što je tužitelj uspio u sudskom postupku koji je pokrenuo radi predaje predmetne nekretnine u suposjed, brat UJ mu je tek tijekom prošle godine (dakle, tijekom 2024. godine), posredstvom odvjetnika tužitelja, poslao ključ od kuće koja se nalazi na predmetnoj nekretnin i. Tužitelj je naveo da je kućni broj kuće na predmetnoj nekretnini 98, a na toj adresi je i sjedište firme tuženika. Što se tiče svog suvlasničkog dijela, naveo je da je suvlasnik postao u manjem dijelu i to u omjeru od 1/5, negdje tijekom 1968. - 1969. godine, kada je otac tužitelja kupio tu nekretninu, obzirom da je tada prepisao suvlasništvo na sebe, suprugu i troje svoje djece, a kako je nakon smrti oca (1975g.), majci tužitelja bilo ustupljena očeva 1/5 (te je ona postala suvlasnica u 2/5 dijela), nakon smrti svoje majke (2014.g.), tužitelj je postao suvlasnik 1/3, na majčinom suvlasništvu od 2/5 na predmetnoj nekretnini. Tužitelj je naglasio da je zadnji put bio na predmetnoj nekretnini tijekom 2015. godine, te da sa bratom UJ nije u dobrim odnos ima i da inače ne kontaktiraju, a po njegovim saznanjima tuženik od osnivanja koristi dio predmetne nekretnine, odnosno barem od 2001. ili 2002. godine. Istakao je također da nije vodio (ranije spis broj P-854/2016)

sudski postupak radi predaje u suposjed predmetne nekretnine, protiv tuženika, već da je takav postupak vodio protiv ostalih zemljišnoknjižnih suvlasnika.

19. U ovom postupku prokurist tuženika UJ, koji je saslušan na raspravi održanoj dana 23. siječnja 2025. godine, naveo je da je bio direktor tuženika od 2015. godine, do 2016. godine, kada je otišao u mirovinu, te da je od tada direktor tuženika, TJ, te je potvrdio da se na predmetnoj nekretnini uz kuću, nalazi i radionica u kojoj tuženik obavlja gospodarsku djelatnost, dok UJ trenutno sam živi u kući na predmetnoj nekretnini, a njegova sestra GJ, živi u [adresa]. Potvrd io je da je točan navod tužitelja o tome da je tijekom prošle godine (tijekom 2024. godine), posredstvom svoje odvjetnice, predao ključ od kuće u kojoj živi na predmetnoj nekretnini tužitelju, nakon što je izgubio sudski postupak koji je tužitelj pokrenuo radi predaje nekretnine u suposjed. Potvrdio je i da je istina kako je smatrao da je tužiteljevo suvlasništvo samo formalno upisano u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini i da je zbog toga osporavao navedeni tužbeni zahtjev tužitelja u postupku u kojem je tužitelj tražio predaju nekretnine u suposjed. Glavni razlog zbog kojeg smatra da tuženik ne treba platiti tužitelju nekakvu naknadu za korištenje poslovnog prostora jest jer tužitelj nije financijski sudjelovao u izgradnji sporne radionice na predmetnoj nekretnini, no ukoliko sud donese odluku po kojoj bi tuženik bio dužan platiti određeni novčani iznos u vezi naknade za korištenje suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, smatra da će tuženik platiti tu naknadu. Što se tiče same regulacije odnosa između njega i tuženika iz ove parnice u pogledu korištenja sporne radionice, kako je dugi niz godina bio direktor i prokurist tuženika, nikakav poseban pisani ugovor o zakupu poslovnog prostora nije sačinio sa tuženikom, već je samo doupstio bez posebnog pisanog akta, da tuženik ima sjedište na adresi u [adresa] i da koristi navedenu radionicu od 2001. godine ili 2002. godine, za gospodarsku djelatnost.

20. Iako je prvi zakazani termin uviđaja na predmetnoj nekretnini za dan 27. lipanj 2025. godine, bio odgođen na prijedlog tuženika jer se ozbiljnije pogoršalo zdravstveno stanje UJ, koji je završio u bolnici u kojoj je boravio do 29. svibnja 2025. godine, gdje mu je amputirana lijeva noga do potkoljenice, pa je iz Švedske došla njegova sestra kako bi se pobrinula za njegov smještaj u domu za starije osobe, zbog čega tada nitko nije živio u kući u [adresa], a i u vezi novog termina zakazanog uviđaja za dan 16. listopad 2025. godine je tuženik pokušao ishoditi odgodu podneskom od 10. listopada 2025. godine jer je u međuvremenu UJ umro dana **.**.2025., dok je član uprave tuženika, TJ imao operativni zahva t dana 17. rujna 2025. godine, zbog čega je i dalje na bolovanju, a zbog čega se ne odvija gospodarska djelatnost u poslovnom prostoru u [adresa], te nema osobe koja bi mogla pokazati sporni prostor koji koristi tuženik, a od kojeg prostora tužitelj nema ključeve, sud je dopisom od 13. listopada 2025. godine, dao do znanja odvjetnicima stranaka da se drugi zakazani uviđaj neće odgađati jer zdravstvene tegobe TJ nisu takvoga karaktera da ga sprječavaju da osobno pristupi na lice mjesta i otključa sporni poslovni prostor za potrebe vještačenja.

21. Shodno tome, dana 16. listopada 2025. godine, održan je uviđaj na licu mjesta, a na taj uviđaj je pristupila, osim punomoćnika tuženika, supruga ovlaštenog zakonskog zastupnika tuženika, TJ, PJ, koja je donijela potrebne ključeve od 2 prostorije (koje ključeve tužitelj nema i nije ih nikada niti imao) i to od radionice i od garaže, koja se nalazila odmah do navedene radionice, pa je (ranije spis broj P-854/2016)

geodetski vještak, ŽJ identificirao predmetnu nekretninu i izmjerio površinu te dvije prostorije koje je otključala supruga direktora tuženika, prilikom uviđaja, a građevinski vještak KJ je na licu mjesta prikupio potrebne podatke za davanje pisanog nalaza i mišljenja u vezi visine zakupnine za utuženo razdoblje od kolovoza 2011. godine, pa sve do lipnja 2016. godine.

22. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka ŽJ, odnosno skice izmjere na kojoj je prikazao položaj objekata na predmetnoj nekretnini i njihovu površinu, pa tako i navedenu radionicu i garažu (koju garažu je označio na svojoj skici, kao radiona), proizlazi da je crvenom bojom označen dio zgrade (skica izmjere vještaka je u spis uvezana u crno-bijelom formatu jer u parničnom upisniku Općinskog suda u Bjelovaru, nema printera u boji, no iz e-spisa, koji je dostupan svakome sudu, je jasno vidljivo što je to geodetski vještak označio crvenom bojom u svojoj skici izmjere) koji nije ucrtan na katastarski plan, niti upisan u katastarski operat i zemljišnu knjigu.

23. Iz pisanog nalaza i mišljenja građevinskog vještaka EJ, proizlazi da je provedenim uviđajem i nakon identifikacije predmetne nekretnine, utvrđeno da je uz stambenu prizemnu zgradu u [adresa], izgrađena i gospodarska zgrada, još prije 1968. godine, a kasnije je uz kuću još dograđena i radiona neto površine 4,80 x 11,58m – P=55,58 m2, sa kancelarijom neto površine 4,80 x 2 m – P=9,60 m2 i sanitarnim čvorom neto površine 1,15 x 2,37 m – P=2,73 m2. Vještak je utvrdio da je isto tako do radione izgrađena i garaža sa dvokrilnim metalnim vratima, zbog potrebe za povećanjem poslovnog prostora (koja se koristi kao poslovni prostor – radiona), neto površine 4,52 x 4,75 m – 1,26 x 2,65 m – P=18,13 m2.

24. Nakon što je građevinski vještak opisao navedena dva prostora, te specificirao površinu tih prostorija, komparacijom raspoloživih podataka o cijeni zakupa poslovnih prostora na području IV. Zone Općine Nova Rača (u koju zonu spada Bulinac), te cijene zakupa poslovnog prostora tijekom 2016. godine, koji se odnose na minimalni iznos od 1,33 Eura/ m2 i ugovoreni od 2,50 Eura/ m2, vještak je na temelju srednje vrijednosti od 1,91 Eura / m2, utvrdio visinu zakupa za navedene dvije prostorije na predmetnoj nekretnini, naznačivši da za 5 mjeseci tijekom 2011. godine, ista iznosi ukupno 821,68 Eura, da za slijedeće 4 godine (od 2012. godine, do 2015. godine) godišnji zakup iznosi 1.972,03 Eura, dok za prvih 6 mjeseci, tijekom 2016. godine, ukupan zakup iznosi 986,01 Eura.

25. Obzirom na navedene utvrđene iznose zakupnine, tužitelj je podneskom od 21. studenog 2025. godine, naglasio da ne prigovora vještačkim nalazima i svoju novčanu tražbinu je uskladio sa matematičkim izračunom građevinskog vještaka, potražujući isplatu trećine utvrđenih iznosa po vještaku koliko uostalom i sada iznosi suvlasnički dio tužitelja na predmetnoj nekretnini, dakle tužitelj je svojim konačnim zahtjevom predložio da mu tuženik isplati iznose od 273,89 Eura, sa zateznom kamatom od 01. siječnja 2012. godine, 657,34 Eura, sa zateznom kamatom od 01. siječnja 2013. godine, 657,34 Eura, sa zateznom kamatom od 01. siječnja 2014. godine, 657,34 Eura, sa zateznom kamatom od 01. siječnja 2015. godine, 657,34 Eura, sa zateznom kamatom od 01. siječnja 2016. godine, 328,67 Eura, sa zateznom kamatom od 01. srpnja 2016. godine.

(ranije spis broj P-854/2016)

26. Tuženik je međutim, imao prigovor u vezi nalaza geodetskog i građevinskog vještaka, kojeg je iznio podneskom od 17. prosinca 2025. godine, time da je nalazu geodetskog vještaka prigovorio u dijelu u kojem je ovaj garažu označio u skici, kao „radiona“, a poslovni prostor radione sa nazivom „nova radiona“, ističući da je na zapisniku s uviđaja jasno utvrđeno da je na nekretnini izgrađena garaža i radiona, te da nema dvije radione. Ujedno je naveo da činjenica kako se u garaži na dan uviđaja nalazio radni stol sa privatnim alatom pokojnog UJ, ne znači da je sada garaža postala radiona, koju koristi tuženik. Nalazu građevinskog vještaka je tuženik prigovorio u cijelosti, istaknuvši da je vještak pogrešno utvrdio ukupnu visinu najamnine u omjeru od 13/15 dijela jer je tužitelj suvlasnik samo u 5/15 dijela, a ne u 13/15 dijela. Osim toga, prigovoreno je utvrđenoj specifikaciji površine radione od ukupno 86,04 m2, a u okviru koje ukupno utvrđene površine se nalaze dvije radione jer je na terenu bilo vidljivo da se radi o jednoj radioni i garaži, a što je utvrđeno i na zapisniku s održanog uviđaja, pa tužitelj smatra da je vještak nepravilno obuhvatio za ta dva prostora garaže i radionice, ukupno površinu od 86,04 m2, kao da se radi o površini radionice. Tuženik je dodao da je u toj garaži bilo vozilo UJ koje je prodano nakon što je UJ umro, te da vještak nema pravo, niti ovlaštenje sam promijeniti namjenu određenog prostora, pri čemu je građevinski vještak u opisu fotografije na strani broj 8, naznačio da se radi o manjoj radioni (prije garaža). Također, tuženik je prigovorio nalazu vještaka i u vezi utvrđene visine zakupnine jer vještak nije naveo za koje godine su utvrđene cijene zakupa koje je koristio, za koju djelatnost, uslužnu ili proizvodnu.

27. Geodetski vještak, ŽJ je očitujući se o navedenim primjedbama tuženika, podneskom od 06. veljače 2026. godine, naveo da je naziv objekata prikazanih na skici izmjere, evidentirao po izjavi osoba koje su bile nazočne na očevidu, a ne po svojoj osobnoj volji, te je ponovo naglas io da je na toj skici crnom bojom prikazao zgrade koje su evidentirane u katastru i zemljišnoj knjizi, a crvenom bojom one zgrade koje nisu evidentirane u tim jasnim evidencijama. Ujedno je istakao u kojem je smislu bitan naziv objekata (kod izrade geodetskog elaborata za evidentiranje podataka o zgradama), te da u ovom predmetu to nije bilo bitno, već je bilo bitno samo evidentirati koje se zgrade nalaze na predmetnoj parceli, čiji nazivi su mu iskazani prilikom očevida na terenu, kada niti jedna stranka nije dostavila ili barem predala na uvid vještaku neke dokumente u vidu uporabne dozvole ili rješenja o izvedenom stanju za izgrađene zgrade, na kojima bi bili točni nazivi istih. Ujedno je dodao kako je točan podatak da se na navedenoj nekretnini nalaze dvije zgrade, a nazivi radiona i nova radiona odnose se na jednu zgradu, ali na dvije prostorije.

28. Građevinski vještak, KJ je očitujući se o navedenim primjedbama tuženika, istakao kako prihvaća prigovor u vezi pogrešno utvrđivane ukupne visine najamnine u opsegu od 13/15 dijela utvrđene najamnine, umjesto 5/15 dijela i u tom dijelu je korigirao svoj nalaz vezano za ukupno utvrđenu najamninu u iznosu od 3.231,93 Eura u visini suvlasničkog dijela tužitelja (za razliku od nalazom utvrđene u iznosu od 9.695,81 Eura ukupno za 13/15 dijelova tužitelja). U pogledu ostalih prigovora tuženika je naveo kako je u dogovoru sa geodetskim vještakom, a budući da nije drugačije određen naziv poslovnih objekata, za objekt „nova radiona“, nazvao poslovni prostor u kojem su se obrađivali i proizvodili metalni predmeti različitih namjena, a u istom objektu je uz radni prostor, povezan i administrativni prostor i sanitarni prostor, pri čemu je izmjerom utvrđena ukupna površina tog prostora sa 67,91 (ranije spis broj P-854/2016)

m2. Dodao je kako je uz lijevi bočni zid „nove radione“, dograđen objekt…garaža, a koji prostor je polivalentan i koji je nazvao također „radiona“ jer je isti po djelatnosti u funkciji prethodno opisanog prostora. Vještak je napomenuo da je taj prostor također radiona i da se to vidi po mjestima lociranih alata (brusilica, štrajferica, rezačica) i radni stolovi, te tvrdi da su se tu dorađivali ili pripremali razni čelični komadi, koji su se u prethodnoj radioni na specijalnom stroju finalno dorađivali, a ukupna površina tog prostora (garaže), odnosno radione je utvrđena izmjerom na licu mjesta sa 18,13 m2. Građevinski vještak je osporio tvrdnju tuženika da je prilikom uviđaja na licu mjesta, bio jedan poslovni prostor ili jedna radiona, te tvrdi da su na dan uredovanja bila dva, navedena poslovna prostora, od kojih ovaj manji može biti i garaža, ali i radni prostor.

29. Vezano za prigovor u vezi utvrđene visine zakupnine, vještak je naglasio da je svom nalazu priložio dopis Porezne uprave o zaključenim ugovorima i visini zakupa, te da je visinu odredio na temelju tih jedinih raspoloživih podataka.

30. Kako je tuženik ponovo podneskom od 16. ožujka 2026. godine, prigovorio dopunskom očitovanju građevinskog vještaka (između ostalog, tvrdeći da tuženik ne koristi garažu u površini od 18,13 m2, te da je u njoj pokojni UJ držao svoj automobil, ali i da je nedostatno obrazložena visina najma), predloživši naknadno na održanom ročištu dana 26. ožujka 2026. godine, da se isti sasluša na raspravi, građevinski vještak je saslušan na zadnjoj raspravi koja je održana dana 04. svibnja 2026. godine. Na toj raspravi je vještak naveo da ostaje u cijelosti kod svog pisanog dopunskog očitovanja u vezi primjedbi tuženika, ali i da je u pisanom nalazu i mišljenju odgovorio na određeni mu predmet vještačenja. Pri tome je naglasio da ukoliko bi sud ocijenio da bi visinu najamnine trebalo obračunavati samo na temelju površine od 67,91 m2, koliko iznosi površina radionice, sa sanitarnim i administrativnim prostorom, to je svakako matematički moguće učiniti na temelju svote koju je utvrdio u iznosu od 1,91 Eura po m2. Na pitanje odvjetnice tuženika da se vještak očituje da li na cijenu najma utječe ponuda i potražnja na određenom području – selu Bulinac, vještak je odgovorio (ono što je bilo naznačeno i u njegovom pisanom nalazu) da je za potrebe davanja odgovora na predmet vještačenja, zatražio od nadležne porezne uprave podatke u vezi iznajmljivanja određenih prostora na području na kojem se nalazi predmetna nekretnina, te da je dobio samo podatak za Općinu Nova Rača, odnosno za mjesto Bulinac u vezi minimalne cijene zakupa i jednog ugovora o zakupu, to je prihvatio kao mjerodavan podatak i na temelju njega je obračunao matematički visinu zakupnine.

31. Iako je tuženik, posredstvom odvjetnice, predložio izvođenje dokaza novim građevinskim vještačenjem, nakon usmenog saslušanja vještaka, na zadnjoj održanoj raspravi, navodeći da ostaje kod svih iznesenih prigovora i da smatra kako vještak nije na iste odgovorio, nakon što se zamjenica punomoćnika tužitelja usprotivila tom dokaznom prijedlogu tuženika, sud je dokazni prijedlog tuženika, odbio kao nepotreban za razrješenje predmeta spora jer je građevinski vještak po uvjerenju suda odgovorio u potpunosti i na zadani mu predmet vještačenja i na sve bitne primjedbe i prigovore tuženika, a ideja odvjetnice tuženika da građevinski vještak treba odgovarati u okolnostima slučaja na glavnoj raspravi na njezino pitanje „Da li na cijenu najma poslovnog prostora utječe vrsta uslužne djelatnosti, odnosno vrsta proizvodnje?“ je bila potpuno irelevantna u opisanim okolnostima slučaja, kada se ne radi primjerice o radionici ili poslovnom prostoru u najvećem gradu u državi u Zagrebu ili nekom drugom (ranije spis broj P-854/2016)

gradu u Republici Hrvatskoj, gdje se po logici stvari učestalo i kontinuirano nešto od poslovnih prostora iznajmljuje ili unajmljuje, nego se u ovom slučaju radilo o utvrđivanju visine najamnine ili zakupnine za poslovni prostor u malom selu Bulincu, za koju svrhu je vještak učinio za potrebe predmetnog vještačenja, objektivno sve što je mogao i prikupio tako sve raspoložive podatke od nadležnog upravnog tijela s kojim je to tijelo raspolagalo, a koje podatke je uostalom i priložio svom pisanom nalazu i miš ljenju.

32. Sud je nalaze i mišljenja geodetskog i građevinskog vještaka u cijelosti prihvatio kao stručna i objektivna u potpunosti, a okolnost da je geodetski vještak prostoriju koju je predmetni sudac na zapisniku s održanog uviđaja, tretirao garažom, naznačio u svojoj skici izmjere, kao „radiona“ jer se tako dogovorio sa građevinskim vještakom (to proizlazi iz dopunskog očitovanja građevinskog vještaka ili stoga što mu je to rekao netko od prisutnih na uviđaju) iz razloga zbog kojih je građevinski vještak tu prostoriju, tretirao kao prostoriju u funkciji radionice koja sa sanitarnim čvorom i administrativnim prostorom ima površinu od 67,91 m2, a koje razloge je građevinski vještak objasnio u pisanim podnescima, iz kojih jasno proizlazi da se radi o polivalentnom prostoru koji može poslužiti i kao garaža i kao spremište i kao radni prostor i skladište, nema nikakve veze sa bitnim činjenicama koje je sud utvrdio u ovoj parnici, nakon izvedenog dokaza uviđajem i vještačenjem.

33. Naime, sud smatra da tuženik nije u pravu kada posredstvom odvjetnice u ovom postupku, nakon izvedenog dokaza održanim uviđajem na licu mjesta , odnosno tijekom izvođenja dokaza vještačenjem po vještacima geodetske i građevinske struke, pokušava prikazati da se „garaža“ ili objekt površine 18,13 m2, koji se nalazi tik do radionice površine 67,91 m2, nije koristio od strane tuženika u utuženom razdoblju ili da se koristio samo i isključivo, kao garaža od strane UJ i to za držanje osobnog automobila sada pokojnog UJ jer na potpuno suprotno, ali i istinito utvrđenje ovoga suda o korištenju tog prostora upravo od strane tuženika, upućuju čak dvije činjenice.

34. Naime, prilikom saslušanja u svojstvu stranke u ovosudnom predmetu koji se vodio pod brojem P-439/16 (a sada se vodi pod brojem P-334/2025 i koji je sada još uvijek u prekidu zbog smrti tuženika iz te parnice, UJ), tuženik UJ je na održanoj raspravi dana 24. siječnja 2017. godine, pred daruvarskom službom ovoga suda, jasno i konkretno naveo, između ostalog: „Negdje 2000. godine započeo sam sa izgradnjom radionice i garaže, a koji su služili za potrebe trgovačkog društva Banil promet d.o.o. čiji sam bio osnivač.“. Iz tog dijela iskaza sada pokojnog UJ, koji je za života bio ili direktor ili prokurist tuženika, nedvojbeno proizlazi da ta prostorija „garaža“, nije služila sada pokojnom UJ, kao prostorija isključivo za držanje njegovog automobila, nego se radilo o prostoriji koju je koristio upravo tuženik, a što i građevinski vještak sugerira na temelju zatečenog položaja tog objekta uz radionicu i zatečenih stvari unutar tog objekta, odnosno opremljenosti tog objekta.

35. U drugu ruku, na uviđaju održanom na licu mjesta u [adresa], dana 16. listopada 2025. godine je zapisnički konstatirano, nakon što je sudac upravo u vezi te činjenice upitao prisutne odvjetnike stranka, kako nije sporno između stranaka da tužitelj ne posjeduje ključ niti od poslovnog prostora, niti od susjedne garaže, dakle od 2 prostorije koje je na uviđaju otključala, prisutna supruga direktora tuženika, nakon što je sud posredstvom predmetnog suca prethodno dopisom od 13. listopada 2025. (ranije spis broj P-854/2016)

godine, upozorio da se ovaj parnični postupak treba što prije okončati, zbog dužine trajanja i da stoga sud treba spriječiti potencijalnu zlouporabu procesnih ovlaštenja od strane bilo koje stranke, a u tom kontekstu je tuženik posredstvom TJ ili neke druge osobe po njegovom ovlaštenju, bio pozvan omogućiti sudskoj komisiji i vještacima, na uviđaju ulazak u sporni poslovni prostor.

36. Dakle, sama činjenica da tuženik posredstvom direktora TJ, posjeduje ključ od navedene garaže, kao što posjeduje i ključ od radionice, a te ključeve nema tužitelj, ukazuje da je istinita tvrdnja UJ koju je u svojstvu stranke naveo na raspravi održanoj dana 24. siječnja 2017. godine u predmetu P -439/2016, pred daruvarskom službom ovoga suda, da je tu prostoriju, kolokvijalnog naziva garaža, koristio tuženik za potrebe proizvodnje ili skladištenja, kao prostoriju u vrijeme poslovanja tuženika na navedenoj adresi, a ne da bi se ta prostorija koristila samo i jedino za parkiranje automobila UJ i da tuženik nije tu prostoriju koristio u utuženom razdoblju.

37. Jasno je sa aspekta tuženika, da on nastoji u ovoj parnici da na svaki mogući način osujeti tužitelja u pokušaju naplate što većeg iznosa (pa tako sada i tvrdnjom da tuženik nije nikada koristio spornu prostoriju površine 18,13 m2, te da je ista koristila isključivo UJ, za držanje njegovog automobila, što inače nema veze sa istinom po uvjerenju ovoga suda), a što je tuženik uostalom već bezuspješno pokušao i podnošenjem tužbe ovome sudu u parnici koja je vođena pod brojevima P -1269/2016, a kasnije pod brojem P-51/2019, te je i UJ pokušao osujetiti tužitelja da uspije u ovome predmetu jer na to upućuje sadržaj spisa broj P-348/2016 u kojem se tuženik UJ, protivio tužbenom zahtjevu tužitelja i svojatao sebi vlasnička prava na predmetnoj nekretnini, uz osporavanje tužitelju njegovog suvlasništva, pa unatoč činjenici da su rođena braća (tužitelj i sada pokojni UJ), bili u međusobno lošim odnosima, sud ne može ignorirati neke dokaze s kojima raspolaže ili „zatvoriti oči“ na sadržaj navedenog dijela iskaza sada pokojnog UJ, koji je saslušan u svojstvu stranke u predmetu P-439/2016, tvrdio da su radionica i garaža služili za potrebe trgovačkog društva Banil promet d.o.o., odnosno ignorirati činjenicu da upravo odgovorna osoba tuženika i sada, dakle nakon smrti UJ, posjeduje ključ od „garaže“, odnosno prostorije površine 18,13 m2, koju prostoriju je očito tuženik i koristio u utuženom razdoblju.

38. Iz izvedenih dokaza u ovoj parnici ne proizlazi da bi pokojni UJ ikada dao tužitelju ključ od navedene prostorije površine 18,13 m2, te da mu je samo tijekom 2024. godine, poslao ključ od kuće, a također iz izvedenih i navedenih dokaza proizlazi da je tu prostoriju sa površinom od 18,13 m2, kao i navedenu radionicu površine 67,19 m2, koristio upravo tuženik u utuženom razdoblju u kojem je to činio bez dopuštenja ili odobrenja tužitelja, koji tužitelj je bio zemljišnoknjižni suvlasnik cijele predmetne nekretnine u utuženom razdoblju, pa tako i navedena dva prostora ukupne površine 86,04 m2, bez obzira nazvali se ti prostori radionica i garaža ili nova radionica i radionica u situaciji kada se radilo o neupisanim prostorijama u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi.

39. Činjenica da je tuženik i u ranijoj fazi ove parnice, a pogotovo tijekom izvođenja dokaza vještačenjem, problematizirao da tužitelj nije na određen način ukazao u tužbi za koje sve korištenje, dakle kojih sve prostorija ili dijela predmetne nekretnine, (ranije spis broj P-854/2016)

potražuje naknadu, ne dovodi do zaključka, po uvjerenju suda, da tužitelj nije tražio naknadu za korištenje dijela nekretnine koje je koristio tuženik u utuženom razdoblju, a to su upravo ove dvije prostorije ukupne površine 86,04 m2.

40. Pri ovom utvrđenju, sud je prije svega imao u vidu činjenicu da je još u historijatu tužbe tužitelj ukazao u točci IV., da je suvlasnik u 5/15 dijela „..prostorija koje koristi tuženik za gospodarsku djelatnost“ (dakle, govorilo se još od tužbe o „prostorijama“, dakle o množini, odnosno o više prostorija), a jasno je i logično da tužitelj nije niti sam mogao sve te prostorije točno opisati u smislu površine i naziva ne samo stoga što nije imao ključeve od te dvije prostorije ukupne površine 86,04 m2 ili stoga što iste nisu bile uopće evidentirane u zemljišnoj knjizi ili katastarskom operatu, nego i stoga što je bio sa vlastitim bratom u izuzetno lošim odnosima, zbog kojih mu brat nije niti dao ključ od kuće na predmetnoj nekretnini sve do 2024. godine, odnosno tek nakon što je tužitelj uspio u sudskom postupku kojim je tražio predaju nekretn ine u suposjed, pa tužitelj nije niti bio na toj nekretnini od 2015. godine (prema vlastitom iskazu). Osim toga, tek se na predmetnom uviđaju utvrdilo, kada je supruga direktora tuženika, otključala navedene dvije prostorije, što se tamo nalazi i o kakvim se prostorijama radi, pa je očito i tužitelj, tek tada bio prvi put u prilici vidjeti što se nalazi u te dvije zaključane prostorije koje je u utuženom razdoblju koristio tuženik i od kojih i nakon smrti UJ, ne posjeduje ključeve tužitelj, kao suvlasnik nekretnine, već ih posjeduje direktor tuženika, bez ikakve pravne osnove, odnosno bez dopuštenja tužitelja, cijeneći okolnost da je umro UJ još tijekom ljeta prošle godine i da se radi o objektima koji se nalaze na nekretnini u suvlasništvu tužitelja, a koja nekretnina nije u suvlasništvu tuženika.

41. Naime, ukoliko suvlasnica GJ nije dala u zakup tuženiku ta dva prostora, a u spisu nema dokaza da je to učinila nakon smrti UJ, a također nema dokaza u spisu da bi tužitelj dopustio ili dao tuženiku u zakup navedena dva prostora površine 86,04 m2, tuženik je u trenutku smrti UJ izgubio pravo na posjed tih prostorija i trebao bi se u skladu sa pozitivnim propisima, na primjeren i zakonit način odnositi prema korištenju tuđe nekretnine, odnosno ne svojatati sebi isključivo pravo na ključ i posjed od navedenih prostorija, nego regulirati sa sadašnjim suvlasnicima, na civiliziran način, ako je moguće mimo suda, pitanje korištenja ili bilo kakvih drugih obvezno pravnih zahtjeva u vezi dijela tuđe nekretnine, a analogno tome i pitanje prava na posjed u vezi navedene dvije prostorije, za korištenje kojih više nije aktualno dopuštenje ili odobrenje sada pokojnog UJ, niti je aktualno dopuštenje sadašnjih suvlasnika.

42. Imajući u vidu sve utvrđene činjenice u ovoj parnici, te okolnost da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe bio upisan u zemljišnoj knjizi kao suvlasnik predmetne nekretnine, na kojoj se nalaze oba navedena prostora, od kojih tuženik i sada posjeduje ključeve, ukupne površine 86,04 m2, da je tužitelj tijekom cijele ove parnice koja traje već 10 godina, suvlasnik predmetne nekretnine, tuženik po uvjerenju ovoga suda, sasvim pogrešno smatra da bi tužitelj za uspjeh u ovoj parnici, trebao prethodno dokazati da je suvlasnik predmetne nekretnine (ili da bi za ovu parnicu bio od značaja postupak koji se vodi sada pred daruvarskom službom ovoga suda, pod brojem P - 334/2025, a koji je započeo pod brojem P-439/2016) jer se pravo vlasništva ili suvlasništva na predmetnoj nekretnini, dokazuje izvatkom iz zemljišne knjige, a tužitelj je već u prilogu tužbe dostavio izvadak iz zemljišne knjige, doduše neslužbenu kopiju sa stanjem na dan 06. srpnja 2016. godine, kojom je dokazao svoje pravo suvlasništva (ranije spis broj P-854/2016)

u opsegu od 5/15 dijela. Također, na temelju rješenja o naljeđivanju (list 20 spisa) iza pokojne NJ se jasno može utvrditi od kada je točno tužitelj postao suvlasnik na predmetnoj nekretnini u 5/15 dijela, odnosno do kada je bio suvlasnik na toj nekretnini samo i 1/5 dijela ili 3/15 dijela. Okolnost da je u vrijeme kada je tužitelj pokušao u izvanparničnom postupku, realizirati razvrgnuće suvlasničke zajednice na predmetnoj nekretnini koju nije koristio za života UJ, upravo sada pokojni S osporio tužitelju pravo suvlasništva na toj nekretnini, te da je baš zbog te činjenice tužitelj i pokrenuo parnicu koja se sada vodi u daruvarskoj službi ovoga suda pod brojem P-334/2025, nema nikakve veze sa predmetom ovoga spora, niti bi odluka u tom predmetu pod brojem P-334/2025, trebala predstavljati prethodno pitanje za donošenje odluke u ovome predmetu.

43. Nadalje, po uvjerenju suda u opisanim okolnostima slučaja, tuženik pogrešno smatra da je za uspjeh u ovoj parnici nužno da tužitelj pokrene parnični postupak, protiv tuženika radi predaje nekretnine u posjed, odnosno da u odnosu na tuženika uspije sa takvim zahtjevom (s kojom idejom se tuženik bavio podneskom od 18. listopada 2024. godine) jer je tuženik takvu parnicu vodio i uspio u njoj u odnosu na sada pokojnog brata UJ (koji je bio i direktor i prokurist tuženika, do svoje smrti), kao jednog od više suvlasnika predmetne nekretnine (koji ne samo da je sebi uzeo za pravo kao samo jedan od suvlasnika, da sebi svojata isključivo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini i da osporava tužitelju njegovo pravo suvlasništva na predmetnoj nekre tnini, nego i potpuno neosnovano, da dopusti tuženiku, bez prethodnog dopuštenja tužitelja, da koristi suvlasnički dio tužitelja, kada se radi o dva sporna prostora ukupne površine 86,04 m2, neovisno o tome tko je financirao gradnju tih prostorija na predmetnoj nekretnini u suvlasništvu tužitelja). Tuženik je dakle, samo i jedino u odnosu na suvlasnika nekretnine UJ, dok je ovaj bio živ, imao pravo na posjed navedenih prostorija površine 86,04 m2, no to pravo nije imao u odnosu na tužitelja, kao suvlasnika predmetne nekretnine u određenom utuženom razdoblju u omjeru od 3/15 dijela, a u određenom, tj. od dana 24. prosinca 2014. godine u omjeru od 5/15 dijelova.

44. Dakle, iako tužitelj svojom tužbom ne traži od tuženika da mu preda posjed predmetne nekretnine, a tužba je podnesena praktički punih 8 godina, prije smrti UJ, koji je u to vrijeme, samo kao jedan od više suvlasnika, bio isključivi posjednik kuće na predmetnoj nekretnini i koji je do 2024. godine, odbijao predati ključ od kuće tužitelju, kao suvlasniku nekretnine, te koji UJ je svojevoljno svojatajući si isključivo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (u situaciji kada mu je sestra i suvlasnica živjela u [adresa] i predmetna nekretnina ju nije ni zanimala, ali i kada je tužitelju osporavao pravo na posjed i pravo suvlasništva na toj nekretnini koju je sam koristio), ujedno kao direktor i prokurist tuženika, dopustio tuženiku da koristi navedene prostorije ukupne površine 86,04 m2, tuženik u odnosu na tužitelja nije imao pravo na posjed navedenih prostorija površine 86,04 m2 (u daljnjem tekstu: „prostor“) u utuženom razdoblju i da ih je kojim slučajem tužitelj, sudski tražio od tuženika da mu ih preda u posjed, ne bi imao pravo odbiti predaju tužitelju, barem u suposjed tih prostorija, sve dok je bio živ UJ.

45. Tuženik se sa aspekta kvalitete posjeda, nikako ne može tretirati poštenim posjednikom navedenog „prostora“, spram tužitelja jer mu tužitelj nije nikada niti dopustio da koristi taj dio njegove nekretnine koju ima u suvlasništvu sada, ali i koju je imao u utuženom razdoblju u suvlasništvu sa sestrom GJ i bratom UJ, pa je (ranije spis broj P-854/2016)

tuženik, po uvjerenju ovoga suda, u opisanim okolnostima slučaja koristio u utuženom razdoblju „prostor“ tužitelja, kojeg tužitelj ima u suvlasništvu sa drugim osobama, dakle tuženik je kao pravna osoba, koristio tuđu stvar u svoju korist, zbog čega je u smislu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj aktivno legitimiran da od tuženika potražuje naknadu koristi koju je tuženik imao od uporabe „prostora“, a inače uporaba suvlasničkog dijela nekretnine tužitelja i to „prostora“, bez naknade se smatra stjecanjem bez osnove.

46. Naime, kako se ovdje radi o stjecanju bez osnove, tuženik koji je suvlasnički dio nekretnine tužitelja koristio i upotrijebio za svoju korist, mora platiti naknadu u visini najamnine koju bi inače platio za korištenje „prostora“, a visina te naknade je utvrđena građevinskim vještačenjem u ovome predmetu.

47. Tuženik se po uvjerenju suda pogrešno, nakon višegodišnjeg sudovanja, počevši od 2016. godine, pa naovamo, između stranaka iz ove parnice, ali i između SJ i UJ u predmetima koji su već navedeni u obrazloženju ove odluke, poziva u ovome predmetu na primjenu čl. 164.st.1. i čl. 165.st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer se u ovoj parnici raspravlja isključivo o obvezno-pravnom zahtjevu tužitelja, spram tuženika, utemeljenom na stjecanju bez osnove.

48. Građevinski vještak je u pisanom nalazu i mišljenju, ali i prilikom usmenog saslušanja obrazložio zbog čega je na temelju raspoloživih podataka utvrdio visinu naknade za korištenje „prostora“ u ukupnom iznosu od 3.231,93 Eura ili u pojedinim godišnjim iznosima u utuženom razdoblju, a sud u cijelosti prihvaća takav matematički izračun vještaka, kao stručan i utemeljen na materijalnim dokazima koje je vještak prikupio od bjelovarske ispostave Porezne uprave – podneska od 07. studenog 2025. godine (list 174 spisa), no tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo samo djelomično usvojiti.

49. Naime, tužitelj je posredstvom odvjetnika, podnoseći tužbu i ističući konačni novčani zahtjev, potpuno smetnuo s uma da tužitelj nije bio suvlasnik predmetne nekretnine u opsegu od 5/15 dijelova u cijelom utuženom razdoblju, da bi za cijelo utuženo razdoblje s uspjehom mogao od tuženika potraživati 1/3 ukupne godišnje ili mjesečne najamnine, nego je tek nakon smrti svoje majke, NJ postao suvlasnik predmetne nekretnine u 5/15 dijela jer smrću jedne osobe, odmah u trenutku njezine smrti nasljedstvo prelazi na nasljednike u smislu Zakona o nasljeđivanju.

50. Kako je iz neslužbene kopije izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu (list 6 spisa), posve razvidno da je tužitelj do majčine smrti bio suvlasnik samo u omjeru od 3/15 dijela na predmetnoj nekretnini (a na tu činjenicu upućuje i iskaz tužitelja, saslušanog u svojstvu stranke, ali i sadržaj rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Bjelovaru, po javnom bilježniku Mariu Franjiću, broj O-144/2015 od 21. svibnja 2015. godine, iza pokojne NJ, umrle dana **.**.2014., temeljem kojeg je tužitelj naslijedio još 2/15 dijela na predmetnoj nekretnini, dakle od majčine smrti postao suvlasnik u ukupnom opsegu od 5/15 dijela, tužitelju je sud dosudio do kraja 2014. godine u utuženom razdoblju, samo 1/5 od ukupno utvrđene najamnine po vještaku EJ, a od siječnja 2015. godine, 1/3 ili 5/15 dijela te najamnine utvrđene po vještaku, do kraja utuženog razdoblja, kako za mjesec prosinac 2014. godine, ne bi trebao preračunavati koliki iznos najamnine tužitelju pripada za 24 dana mjeseca do dana smrti NJ u omjeru od 1/5, a za preostalih (ranije spis broj P-854/2016)

par dana u prosincu 2014. godine, koliko tužitelju pripada u omjeru od 1/3 najamnine utvrđene po vještaku.

51. Prema tome, kako je vještak utvrdio za 5 utuženih mjeseci visinu zakupa u ukupnom iznosu od 821,68 Eura, od koje svote 1/5 predstavlja iznos od 164,33 Eura, tužitelju je dosuđen taj iznos za prvih 5 mjeseci utuženog razdoblja, a kako je vještak utvrdio za 2012. godine, 2013. godinu, ali i 2014. godine, ukupnu godišnju najamninu od 1.972,03 Eura, te 1/5 od te svote daje iznos od 394,40 Eura, tužitelju je za to utuženo razdoblje, dosuđen godišnji iznos od 394,40 Eura.

52. Vodeći računa o činjenici da je nakon majčine smrti, tužitelj postao suvlasnik predmetne nekretnine, pa tako i „prostora“ u omjeru od 5/15 dijela ili u 1/3 dijela, tužitelju je za 2015. godinu, dosuđen iznos od 657,34 Eura, na ime godišnje najamnine jer ta svota predstavlja trećinu iznosa od 1.972,03 Eura, dok mu je za prvih utuženih 6 mjeseci tijekom 2016. godine, dosuđen, zatraženi iznos od 328,67 Eura jer taj iznos predstavlja 1/3 od po vještaku utvrđenog ukupnog iznosa najamnine od 986,01 Eura, za tih prvih 6 mjeseci 2016. godine.

53. Preko dosuđenog iznosa je valjalo odbiti kao neosnovane zahtjeve tužitelja koji su se odnosili na razdoblje od prvih 41 utuženih mjeseci.

54. Kada se radi o potraživanju zatezne kamate (odvjetnik tužitelja, potpuno nepotrebno istu artikulira, kao „zakonsku“, suprotno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koji članak se inače primjenjuje kod dosude sporedne tražbine u vezi zatezne kamate), na konačno utužene novčane iznose, valjalo je primijeniti uz čl. 29., također i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

55. Naime, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, odnosno činjenicu da tužitelj, kao jedan od suvlasnika predmetne nekretnine, na kojoj se nalazi „prostor“, koji je tuženik koristio, bez suglasnosti tužitelja, nije nikada dao odobrenje tuženiku za korištenje „prostora“, niti je sa tužiteljem sklopio bilo kakav ugovor o najmu ili zakupu poslovnog prostora, sasvim je očito da je tuženik bio spram tužitelja, nepošteni stjecatelj „prostora“ od početka, odnosno za svo utuženo vrijeme, a ne samo od dana podnošenja predmetne tužbe i predmetnog tužbenog zahtjeva, neovisno o tome, što je svojevremeno UJ, kao jedan od suvlasnika predmetne nekretnine, a ujedno i direktor ili prokurist tuženika, sam sebi svojatao isključiva vlasnička prava na predmetnoj nekretnini i na „prostoru“ (eto baš zato jer je smatrao da je financiranjem gradnje „prostora“ na nekretnini u suvlasništvu tužitelja, stekao pravo vlasništva na tom „prostoru“).

56. Kako sud smatra da je tuženik u odnosu na tužitelja (naravno, ne i u odnosu na UJ) u cijelom utuženom razdoblju bio nepošteni stjecatelj ili nepošteni korisnik „prostora“, bez osnove, odlučujući u granicama istaknutog sporednog zahtjeva tužitelja, koji je ocijenjen osnovanim, valjalo je dosuditi tužitelju i zatraženu zateznu kamatu na sve konačno utužene iznose i usvojiti i taj konačno istaknuti sporedni zahtjev, od kojeg je samo izostavljena potpuno suvišna i nepotrebna riječ „zakonska“, vezano za potraživanje koje se odnosi na zateznu kamatu u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

(ranije spis broj P-854/2016)

57. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP.

58. Naime, kako je tužitelju od ukupno zatraženog konačnog novčanog iznosa od 3.231,92 Eura, dosuđena ukupna svota od 2.333,54 Eura, matematički je utvrđeno da je tužitelj u ovoj parnici u pogledu visine zahtjeva uspio sa 72,20%, a analogno tome, tuženikov uspjeh u pogledu visine tužbenog zahtjeva tužitelja, iznosi 27,80%.

59. Vodeći računa o činjenici da je tuženik osporavao i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, te da je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva, trebalo je utvrditi u smislu čl. 154.st.2. ZPP, ukupan omjer uspjeha stranaka u ovoj parnici, kako bi se moglo zaključiti koji je to razmjeran dio parničnih troškova tuženik dužan, nadoknaditi tužitelju.

60. Dakle, tužiteljev ukupan uspjeh u ovoj parnici iznosi 86,10% (72,20% + 100% = 172,20% : 2 = 86,10%), dok tuženikov ukupan uspjeh iznosi 13,90% (27,80 + 0 = 27,80 : 2 = 13,90%), pa kada se ovi iznosi prebiju (86,10% – 13,90% = 72,20%), sud utvrđuje da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova od 72,20%.

61. Opravdan parnični trošak je tužitelju odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

62. Tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 27. rujna 2016. godine (kojim se očitovao o odgovoru na tužbu) je priznat isti iznos od 200,00 Eura, za sastav obrazloženog podneska od 24. listopada 2024. godine, tužitelju je priznat iznos od 200,00 Eura, dok je za sastav podneska od 21. studenog 2025. godine (kojim se tužitelj očitovao u vještačkom nalazu i istakao konačni zahtjev), priznat iznos od 100,00 Eura (odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva), a kako je u vezi zastupanja tužitelja po punomoćniku na ročištu održanom dana 01. veljače 2017. godine, priznat iznos od 100,00 Eura u smislu Tbr. 9.t.2. Odvjetničke tarife, dok je za zastupanja na ostalim ročištima održanim dana 19. rujna 2024. godine, 23. siječnja 2025. godine, te 26. ožujka i 04. svibnja 2026. godine, priznat tužitelju ukupan iznos od 800,00 Eura ili 200,00 Eura za svako ročište, zbog navedenog su u ovom dijelu utvrđeni ukupni opravdani troškovi u iznosu od 1.600,00 Eura, na koje troškove je tužitelju valjalo priznati još iznos od 400,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost.

63. Pored tih troškova, tužitelju je od opravdanih troškova priznat zatraženi iznos od 85,61 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu, ali i zatraženi iznos od 53,09 Eura u vezi sudske pristojbe na presudu, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, premda tužitelj treba za presudu platiti sudsku pristojbu u iznosu od 152,31 Eura, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Tarifi koja se sada primjenjuje.

64. Zbrojem navedenih opravdanih troškova istaknutih u točkama 62 i 63 ovoga obrazloženja, sud utvrđuje da ukupan opravdan trošak tužitelja iznosi 2.138,70 Eura, od koje svote 72,20 %, s kojim omjerom je tužitelj uspio u ovoj parnici, iznosi 1.544,14 Eura, no ovoj svoti je još valjalo pribrojiti u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja, iznos od 800,00 Eura po osnovi troškova vještačenje i uredovanja sudske komisije na (ranije spis broj P-854/2016)

licu mjesta (iako je taj ukupan trošak iznosio 938,73 Eura), koje je financirao tužitelj i to bez obzira na uspjeh u ovoj parnici, sukladno sudskoj praksi.

65. Shodno tome, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 2.344,14 Eura, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos, računajući od dana donošenje ove odluke u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima. Preko tog dosuđenog iznosa je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška.

U Bjelovaru, 17. lipnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 18. lipnja 2026. godine, a putem ovoga suda.