REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1555/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] ,kojeg zastupa punomoćnik Ante Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1281/2021-2 od 23. studenoga 2021. kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5153/2018-29 od 25. ožujka 2021., u sjednici održanoj 17. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženice se odbija kao neosnovana.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova povodom revizije.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na bruto plaću iznos 16.809,27 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka I. izreke) te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 19.187,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2021. do isplate (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda osim u dijelu koji se odnosi na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći te je prvostupanjska presuda preinačena na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3793/2024-2 od 18. rujna 2024. dopušteno je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pravno pitanje:
„Može li se vrijeme provedeno na radnom mjestu prije i/ili nakon formalno propisanog radnog vremena u svrhu pripremnih radnji obavljanja poslova svog radnog mjesta, prilikom isplate plaće vrednovati kao redovno radno vrijeme i platiti djelatnoj vojnoj osobi po satnici redovnog rada?“.
4. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP), predlažući da ovaj sud nižestupanjske odluke preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno da pobijanu odluku ukine i vrati predmet na ponovni postupak.
4.1. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio istu odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu, ujedno potražujući trošak sastava odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 391. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade s osnova rada duljeg od formalno propisanog radnog vremena i to za pola sata rada prije početka i pola sata poslije dovršetka službenog radnog vremena u razdoblju od travnja 2012. do svibnja 2014. koji rad je bio organiziran u turnusima 12-24h, 12-48h.
8. Među strankama nije sporno da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na poslovima djelatne vojne osobe.
9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz utvrđenja da je tužitelj u utuženom razdoblju radio najmanje jedan sat dnevno duže od trajanja rada organiziranog u turnusu, odnosno dolazio je barem 30 minuta prije i odlazio najmanje 30 minuta kasnije s posla, koji rad tužitelju nije bio plaćen te je financijskim vještačenjem utvrđeno da je za utuženo razdoblje tužitelju isplaćena manja plaća u bruto iznosu 16.809,27 kn. Pri tom se sud prvog stupnja pozvao na shvaćanje izraženo u odluci revizijskog suda broj Revr-466/07-2 od 5. rujna 2007. kao i Revr-1668/12-2- 2016. da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena radi zaduženja i razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena može vrednovati odnosno honorirati po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima.
10. Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku odluku osim u dijelu u kojem su tužitelju dosuđene zatezne kamate na cjelokupni iznos bruto razlike plaće. Naime, sud drugog stupnja obrazlaže da se u smislu odredbe čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenoga zaključak je drugostupanjskog suda da bruto plaća, odnosno naknada plaće koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće. Stoga drugostupanjski sud u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata neosnovan.
11. Revidentica u suštini ističe da se u ovom slučaju radi o specifičnostima i posebnostima rada svojstvenim samo za službu u Oružanim snagama radno vrijeme započinje kada je djelatnik spreman tj. zadužen sa potrebnom opremom za izvršenje zadaća, dok da pripreme ne spadaju u radno vrijeme, sve to uzimajući u obzir sadržaj odredbe čl. 153. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 73/13) i odredbe čl. 42. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/109, 61/11 i 82/12). To sve i prema načelu „stalne spremnosti“ odnosno dužnosti djelatnih vojnih osoba da su u svakom trenutku dostupni za obavljanje poslova i dužnosti. Ističe da ni jednim pozitivnim propisom nije propisano da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena i vrijeme provedeno na mjestu rada kada se efektivno ne radi, vrednuje po satnici redovnog rada.
12. U ovoj pravnoj stvari vrijeme na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena tužitelju nije vrednovano kao prekovremeni rad, već je honorirano po drugoj osnovi, a sukladno i već zauzetim pravnim shvaćanjima ovog suda (u sporovima djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova u sličnim pravnim situacijama).
12.1. Tako je u ovosudnoj odluci Rev-437/2024-2 od 10. travnja 2024. rečeno: „14. Prije svega treba reći da je ovaj sud u odluci poslovni broj Rev-130/2020-2 od 19. travnja 2023. (u bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji) zauzeo pravno shvaćanje prema kojem:
„...15. Osnovani su revizijski navodi s obzirom na to da se tužiteljevo vrijeme provedeno u policijskoj postaji prije upućivanja na granični prijelaz i nakon dolaska s graničnog prijelaza radi razduženja po obavljenom poslu ne može podvesti pod pojam prekovremenog rada, ali mu se to vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena treba vrednovati po osnovu rada u smjenama i rada u turnusima (tako i ovaj sud u odlukama Revr-466/2007 od 5. rujna 2007. i Rev- 1155/2021-2 od 30. studenoga 2022.).
16. Slijedom navedenog, pogrešno je pravno shvaćanje iz pobijane odluke kako tužitelju ne pripada naknada plaće za vrijeme provedeno u prijevoznom sredstvu nakon završetka smjene radi razduženja službe, s obzirom na to da je pravilnom primjenom čl. 44. st. 10. KU tužitelju po osnovi rada u turnusima potrebno navedeni rad priznati kao rad dulji od formalno propisanog radnog vremena.“.
12.2. U tom smislu izraženo je shvaćanje i u odlukama broj Rev-1398/2024-2 od 5. studenog 2024., Rev-550/2024-2 od 8. siječnja 2025. i Rev-839/2023-2 od 9. srpnja 2024. u kojima je upravo u odnosu na djelatne vojne osobe koje utroše radno vrijeme radi pripremnih radnji izraženo pravno shvaćanje o vrednovanju tog rada duljeg od formalno propisanog vremena prilikom isplate plaće. I u toj odluci je izraženo kao prihvatljivo stajalište da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena može vrednovati, upućujući na odredbe kolektivnog ugovora, tako da se uveća između ostaloga i po osnovi rada u smjenama i rada u turnusima.
13. Potvrđujući iznesena pravna shvaćanja odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija je da se vrijeme provedeno na radu dulje od formalno propisanog radnog vremena koje djelatna vojna osoba utroši radi pripremnih radnji, prilikom isplate plaće može vrednovati kao redovno radno vrijeme i platiti djelatnoj vojnoj osobi po satnici redovnog rada. U nižestupanjskim odlukama suđeno je upravo u skladu s iznesenim shvaćanjem.
14. Kako razlozi revizije ne utječu na donošenje drugačije odluke na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odbijena je revizija tuženice kao neosnovana.
15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP (argumentum a contrario).
Zagreb, 17. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
