REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2698/2015-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić- Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije, OIB 68419124305, iz Zagreba, Prisavlje 3, koju zastupa punomoćnica Nataša Owens, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Owens i Houška u Zagrebu, protiv tuženice BA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nikola Crnokrak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2236/15-2 od 22. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-43/11-21 od 30. rujna 2014., u sjednici održanoj 17. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-43/11-21 od 30. rujna 2014., naloženo je tuženici platiti tužiteljici iznos od 53.774,69 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose, te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 11.155,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2236/15-2 od 22. svibnja 2015., preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev.

3. Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku. U reviziji postavlja pitanja za koja smatra da su važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni s obzirom na to da je pobijana odluka suprotna praksi, odnosno odlukama drugih sudova. Tužiteljica predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti presudu drugostupanjskog suda, na način da će tužbeni zahtjev u cijelosti usvojiti i tuženicu obvezati na plaćanje parničnih troškova. Podredno, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju tužiteljice.

5. Revizija je nedopuštena.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP), u slučaju kada ne mogu protiv drugostupanjske odluke podnijeti (redovnu) reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

7. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije pa ju je sud dužan odbaciti u smislu odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 53.774,69 kn s pripadajućim zakonskim kamatama s naslova stjecanja bez osnove.

10. Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je GA bio zaposlenik tužiteljice temeljem Ugovora o radu od 13. siječnja 2006. na radnom mjestu voditelja obračuna,

- da je 23. studenoga 2009. donesena odluka o otkazu ugovora o radu iz koje proizlazi da je GA otkazan ugovor zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa,

- da je GA utvrđen odgovornim za nepravilnosti koje su nastale u jedinici Obračuna honorara, a na temelju nalaza interne revizije evidentirano je 154 ugovora koji ne postoje kod tužiteljice u odnosu na osobe koje nisu za tužiteljicu radile zbog čega je nastala šteta u iznosu od preko 1.000.000,00 kn, što se odnosi na ukupan bruto iznos isplaćenih honorara,

- da stranke nisu zaključile nikakav pravni posao koji bi bio osnova za isplatu novčanog iznosa od 53.774,69 kn te da je sa žiro računa tuženice isplaćen iznos od 42.670,20 kn, a u korist državnog proračuna uplaćen je iznos od 11.104,49 kn na ime poreza i prireza,

- da je bivši radnik tužiteljice GA vršio fiktivne isplate tuženici i drugim osobama sa kojima tužiteljica nije imala sklopljene ugovore.

11. Slijedom tih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i zaključio da se ne može smatrati da je tužiteljica znala da plaća nešto što nije dužna platiti te da GA, djelatnik tužiteljice, nije mogao očitovati volju u ime i za račun tužiteljice na način koji bi tužiteljicu obvezivao te da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 1112. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 63/08 - dalje: ZOO) koji propisuje da onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo na povrat, već da u konkretnom predmetu treba primjenjivati odredbu čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Naime, utvrđeno je da je tuženica znala da s tužiteljicom nije sklopila nikakav ugovor niti da je za potrebe tužiteljice obavljala poslove za koje bi imala pravo od tužiteljice tražiti ili primati novčanu naknadu. Slijedom toga prvostupanjski sud je zaključio da je tuženica u obvezi vratiti tužiteljici ukupni iznos koji uključuje i plaćeni prirez i porez.

12. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan smatrajući da je tužiteljica, kao pravna osoba, trebala kontrolirati utemeljenost isplata koje su po nalogu njezina djelatnika GA isplaćivane tuženici jer ona nastupa u prometu kao pravna osoba.

13. U reviziji tužiteljica postavlja pitanja koja glase:

„1./ „Može li drugostupanjski sud utvrditi drugačije činjenično stanje od prvostupanjskog suda u slučaju kada preinačuje presudu prvostupanjskog suda temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a?“,

2/ „Može li sud rizik nedokazanosti određene činjenice na koju se poziva tuženik u svoju korist (i koja je pretpostavka primjene pravne norme koja je povoljna za tuženika) prebaciti na tužitelja?“

3./ „...ima li tužitelj kao pravna osoba, sukladno članku 1111. ZOO-a, pravo na povrat novčanog iznosa isplaćenog tuženiku bez osnove, ako je isplate bez osnove izvršio i za njih znao njegov zaposlenik, koji nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužitelja niti nalagati isplate nego samo provoditi isplate vanjskim suradnicima naložene od strane ovlaštenih osoba a kojeg naloga nije bilo, odnosno zaposlenik je postupao neovlašteno, zbog čega je i dobio izvanredni otkaz ugovora o radu?“,

4./ „Je li sud, utvrdivši da tužitelj nema pravo na povrat novčanog iznosa koji je tuženik od tužitelja stekao bez osnove, a smatrajući da je tužitelj znao da plaća nešto što nije dužan platiti jer je to znao njegov zaposlenik koji je sporne isplate izvršio, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primijenio odredbu članka 1112. ZOO- a, a budući da taj zaposlenik tužitelja nije bio ovlašten sklapati ugovore u ime tužitelja niti nalagati isplate nego samo kontrolirati i provoditi isplate vanjskim suradnicima naložene od strane pretpostavljenih ovlaštenih osoba kojeg naloga nije bilo odnosno predmetne isplate je zaposlenik tužitelja izvršio neovlašteno pa je li onda trebao primijeniti odredbu članka 1111. ZOO-a i naložiti tuženiku vraćanje novčanog iznosa koji je stekao bez osnove?“.

14. Razmatrajući postavljena pitanja zajedno s njihovim obrazloženjem, ovaj sud zaključuje da nije riječ o pitanjima koja ispunjavaju pretpostavke u smislu dopuštenosti, prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

15. Naime, odluka suda drugog stupnja donesena je u skladu s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama ovog suda (vidi Rev-2800/2015-5 od 3. studenoga 2016., Rev- 103/2014-2 od 6. prosinca 2017., Rev-2616/2019, Rev-2803/2013, Rev-1415/2016, Rev-1380/2016, Rev-1905/2016 i mnoge druge).

16. S obzirom na navedeno, revizija tužiteljice ne udovoljava pretpostavkama propisanima odredbom čl. 382. st. 2. ZPP za dopuštenost (izvanredne) revizije pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek