Poslovni broj Gž-112/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Tomislavu Filaković odvjetniku iz [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatska zastupane po ODO u Osijeku, Stalna služba u Đakovu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu pod poslovnim brojem P-765/2019 od 15. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu pod poslovnim brojem P-765/2019 od 15. studenog 2024. u točki I. izreke za iznos od 1.410,57 eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2017. do isplate.

II. Uvaženjem žalbe tuženice preinačuje se presuda presuda Općinskog suda u Đakovu pod poslovnim brojem P-765/2019 od 15. studenog 2024. u točki I. izreke za iznos od 29.263,03 eur sa zateznom kamatom i u točki II. izreke u cijelosti i sudi: „1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 29.263,03 eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2017. do isplate.

2. Tužiteljica je dužna tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi troškove parničnog postupka u visini od 2.088,63 eur, dok se s preostalim zahtjevom za naknadu troškova tuženica odbija kao neosnovanim.“

III. Tužiteljica je dužna u roku od 15 dana nadoknaditi tuženici trošak žalbenog postupka od 567,50 eur, dok se s preostalim zahtjevom za naknadu troškova tuženica odbija kao neosnovanim.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom usvojen tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 30.673,60 eur sa zateznom kamatom i parničnim troškom od 8.210,67 eur sa zateznom kamatom.

2. Protiv presude žali se tuženica pozivajući se sve na žalbene razloge iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje ZPP). Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se presuda ukine.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženica ne konkretizira ni jednu od povreda odredaba parničnog postupka pa je ovaj sud ispitao presudu u okviru razloga iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP i utvrdio kako ni jedna od tih povreda nije ostvarena pa je presudu moguće ispitati.

6. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no žalitelj je u pravu kada tvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev.

7. Predmet spora izvorno je predstavljao zahtjev tužiteljice kao nositeljice Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva radi isplate razlike po osnovi državnih potpora odnosno novčanih poticaja zahtijevanih u svrhu poljoprivredne proizvodnje za razdoblje od 2008. do 2018., s time da se tijekom postupka raspravljanje ograničilo na utvrđenje je li izvršenim prijebojem od strane tijela tuženice obveza tužiteljice pravilno obračunata, posebno u pogledu zateznih kamata i je li na taj način došlo do preplate duga.

8. Sud je prvog stupnja utvrdio:

-da je prednik tužiteljice, ES kao prethodni nositelj OPG-a postavio 2007. zahtjev radi isplate državne potpore kojem je Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja udovoljilo te su odobrena sredstva potpore od 188.280,96 kn

-da su nositelju OPG novčana sredstva putem Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju kao provedbenog tijela, isplaćena u dva navrata i to 29. ožujka 2007. u visini od 188.280,96 kn te administrativnom greškom Agencije ponovo 19. travnja 2007. u visini od 188.280,96 kn

-da je u provođenju inspekcijskog nadzora od strane Ministarstva poljoprivrede doneseno Rješenje od 14. srpnja 2008. kojim je ĆS naređeno da vrati greškom dvostruko isplaćeni državni poticaj od 188.280,96 kn u roku od 30 dana od konačnosti tog rješenja

- istim je Rješenjem odlučeno kako ES dok ne vrati navedena novčana sredstva ne ostvaruje pravo na isplatu državne potpore (toč. 4. izreke), te je određeno da ES može podnijeti novi zahtjev za stjecanje prava na državnu potporu po proteku dvije godine računajući od konačnosti Rješenja (toč. 5. izreke)

-da je Rješenje od 14. srpnja 2008. žalbom pobijao ES te je Rješenjem drugostupanjskog tijela od 9. veljače 2009. žalba u pretežitom dijelu odbijena i prvostupanjsko rješenje potvrđeno, dok je uvaženjem žalbe poništena toč. 5. izreke čime je uklonjena zabrana podnošenja zahtjeva za stjecanje prava na državne potpore

- da je protiv drugostupanjskog rješenja pokrenut upravni spor kojeg je prednik tužiteljice izgubio

-da je prvostupanjsko Rješenje od 14. srpnja 2008. postalo konačno 19. ožujka 2009. čime je dospjela novčana obveza radi povrata greškom dvostruko isplaćene državne potpore

-da tužiteljica i njezin prednik nisu dobrovoljno vratili taj iznos, niti je isti prisilno naplaćen putem ovršnog postupka koji se vodio tijekom 2014.

-da su tužiteljica i njezin prednik u razdoblju od 2008. do 2018. podnosili zahtjeve za odobrenje državnih potpora i da su udovoljavali uvjetima, no iste im nisu isplaćene za 2008., 2009., 2011. i 2012. jer je tuženica vršila ustegu duga OPG sa svojom obvezom radi isplate potpora, dok su za preostale godine toga razdoblja potpore djelomično isplaćene, a djelomično je ustegnute

-da je tuženica tvrdila kako postupa sukladno zabrani radi isplate potpora kako je to određeno toč. 4. Rješenja od 14. srpnja 2008. kojim je određeno da ES ne ostvaruje pravo na isplatu državne potpore dok ne vrati dug

-da je tužiteljica izvorno zatražila da joj se prizna cjelokupni iznos državnih potpora koji joj nije isplaćen za razdoblje od 2008. do 2018., a potom se postupak usmjerio na utvrđivanje je li postupak prijeboja duga kojeg je vršila tuženica pravilan

-da je u tom pravcu provedeno financijsko vještačenje na temelju isprava koje je u spis dostavila tuženica i prileže na listovima 100-122 spisa (očitovanje Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju o načinju vršenja prijeboja i pregledu isplata za razdoblje 2008. do 2018.). Time je vještačenjem utvrđeno da je 14. srpnja 2017. prijebojem kojeg je vršila tuženica po osnovi duga tužiteljice s državnim potporama koje bi bile odobrene u razdoblju 2008. do 2018. zatvoren dug tužiteljice u visini glavnice od 188.280,96 kn, zatezne kamate od 178.020,95 kn, dakle ukupno 366.301,91 kn. Početak tijeka kamate na dug tužiteljice radi povrata greškom isplaćene potpore vještak je računao od dana konačnosti prvostupanjskog upravnog rješenja, te je utvrdio kako je tuženica ustegnula po osnovi zatezne kamate iznos od 188.648,93 kn, dakle nepravilno je ustegnut iznos od 10.627,98 kn kojeg tužiteljica ne duguje

-iz podneska tuženice od 26. siječnja 2023. proizlazi da se ista očitovala na nalaz i mišljenje vještaka na način da je nastalu razliku od 10.627,98 kn obrazložila tvrdnjom kako je kamatu računala od 16. kolovoza 2008. umjesto od 19. ožujka 2009. kao dana konačnosti rješenja

-da tužiteljica nije bila zadovoljna nalazom i mišljenjem te je predložila da se od nadležnih tijela tuženice pribave podaci o danu isplate državnih potpora tijekom utuženog razdoblja, te su od strane Agencije u sudski spis dostavljene isprave identične onima već priloženim predmetu, uz dodatno pojašnjenje Agencije u dopisu od 29. svibnja 2023. kako ne raspolažu, niti mogu raspolagati konkretnim podacima o isplati budući je tužiteljici bilo zabranjena isplata državnih potpora, a koja zabrana je uklonjena Naputkom Ministarstva poljoprivrede u listopadu 2016.

-da je sud prvog stupnja prihvativši prijedlog tužiteljice dao zadatak sudskom vještaku radi izrade dopunskog nalaza i mišljenja u kojem je imao obračunati pravilnost izvršenog prijeboja uzevši u obzir da bi datumi dospijeća isplate potpora za utuženo razdoblje bili 1. siječnja naredne godine, pa je primjenjujući ovaj način obračuna vještak izračunao da je tuženica dužna tužiteljici iznos od 229.803,52 kn/30.500,17 eur na ime manje isplaćenih potpora.

9. Tužiteljica je zahtjev preinačila sukladno dopunskom nalazu vještaka kojeg je sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude u cijelosti usvojio jer je utvrdio kako je unatoč prijeboju iznosa od 188.280,96 kn sa neisplaćenim državnim potporama iz dopunskog nalaza proizlazi da je tuženica tužiteljici dužna upravo taj iznos. Pri tome se nije pozvao na odredbu materijalnog prava, no za zaključiti je da sud primjenjuje odredbe o stjecanju bez osnove sadržane u Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. i 126/21. dalje: ZOO).

10. Tuženica u žalbi ustraje kod pravnog stajališta kako datume isplate državnih potpora nije moguće utvrditi budući je konačnim upravnim rješenjem odlučeno da prednik tužiteljice ne ostvaruje pravo na isplatu državnih potpora dok ne vrati dug, niti je tuženica mogla postupati protivno toj odluci, pa stoga obveza tužiteljice na isplatu potpora nije postojala, niti je mogla dospjeti sve do ukidanja zabrane u Naputku Ministarstva od 15. studenog 2016. Budući je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 3. st. 6. Zakona o državnoj potpori u poljoprivredi , ribarstvu i šumarstvu („Narodne novine“ broj 87/02., 117/03., 82/04., 12/05., 85/06., 141/06., 134/07., 85/08. i 4/09.) kojom je propisana zabrana isplate državnih potpora do povrata duga, te je pogrešno primijenio odredbe čl. 20. i 21. ZOO kojima je propisan način nastanka obveza pa, između ostalih načina i odlukom tijela javne vlasti, kada je zaključio o opstojnosti obveze tuženice prije 2016. kada je zabrana radi isplate ukinuta Naputkom. Stoga smatra da tuženica nije ništa dužna tužiteljici jer je vršenjem prijeboja sa zahtijevanim potporama koje su bile pod zabranom isplate u cijelosti izvršila tu obvezu pa predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. Ovaj se sud u potpunosti slaže s pravnim pristupom žaliteljice.

12. Pravnom je predniku tužiteljice administrativnom pogreškom tijela tuženice isplaćena dvostruka naknada na ime potpora za 2007. Niti tužiteljica, niti njezin prednik taj iznos nisu dobrovoljno vratili, pa je tuženica pokrenula upravni postupak inspekcijskog nadzora u kojem je predniku tužiteljice omogućeno sudjelovanje, ulagao je pravne lijekove te je pokrenuo postupak pred Upravnim sudom. Na svim tim instancama ispitivala se obveza tužiteljice radi povrata greškom plaćenog iznosa, te u konačnici kao pravomoćno i konačno opstalo je Rješenje od 14. srpnja 2008. u dijelovima gdje je naloženo predniku tužiteljice vratiti dug na ime dvostruko plaćenih državnih poticaja, odlučeno je kako prednik tužiteljice ne ostvaruje pravo na isplatu državnih poticaja sve dok ne vrati dug, no unatoč tome imao je pravo podnositi zahtjeve radi ostvarivanja prava na državnu potporu, kako je i postupao kroz utuženo razdoblje. Okolnošću što predniku tužiteljice odnosno tužiteljici odlukom upravnog tijela nije ukinuto pravo na podnošenje zahtjeva, ne može se anulirati odnosno zanemariti ili izuzeti iz primijene onaj dio te odluke kojim je određeno da nositelj OPG nema pravo na isplatu državne potpore do podmirenja nastalih novčanih obveza. Stoga je tuženica u pravu kada tvrdi da je obveza na isplatu državnih potpora prema zahtjevima podnesenim u razdoblju 2008. do 2018. mogla nastati i dospjeti u trenutku kada je udovoljeno uvjetu a taj je da nositelj OPG-a isplati dug. Drugim riječima, upravnim je rješenjem odlučeno o pravnim učincima vezanim za obveze stranaka, iz čega slijedi da ni obveza tuženice na isplatu potpora u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZOO nije mogla nastati prije isplate duga. Kako je tuženica, prije nego li je nastupio taj uvjet, Naputkom iz studenog 2016. odlučila uspostaviti pravo tužiteljice radi isplate državnih potpora, to bi po stajalištu ovog suda koje je podudarno sa stajalištem žaliteljice, bio trenutak nastanka obveze tuženice i njezina dospijeća.

13. Iz tih je razloga sud prvog stupnja pogrešno zaključio o opstojnosti obveze tuženice i njezinom dospijeću sa 1. siječnjem naredne godine, zbog čega dopunski nalaz i mišljenje vještaka na kojem je sud pogrešno utemeljio presudu dosuđujući iznos od 30.500,17 eur zaista predstavlja hipotetsku situaciju kako to s pravom tvrdi žaliteljica jer nije utemeljena na pravnim učincima o obvezama stranaka uspostavljenim Rješenjem od od 14. srpnja 2008.

14. Naime prednik je tužiteljice stekao bez pravne osnove iznos od 188.280,96 kn i prema odredbi čl. 1115. ZOO dužan je taj iznos vratiti u roku koji je određen upravnim rješenjem (30 dana od konačnosti), a kako dug nije vratio tuženica je i prije dospijeća svoje obveze radi isplate potpora vršila prijeboj međusobnih tražbina u primjenjujući odredbu čl. 195. ZOO. Tužiteljica se takvom načinu vraćanja (prijebojem) prije pokretanje ove parnice a ni tijekom njezina trajanja nije protivila, štoviše iz navoda tužbe proizlazi da je prijeboj prihvatila ali je smatrala kako joj na taj način nije namiren cijeli dug i utužila je razliku u kojem se pravci provodio cjelokupni dokazni postupak.

15. Ujedno ni žaliteljica nije u pravu kada tvrdi da ne opstoji njezino dugovanje prema tužiteljici jer suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka sačinjenog na osnovi dokumentacije tuženice, iz kojeg proizlazi da je tuženica bez pravne osnove ustegnula iznos od 10.627,98 kn po osnovi zateznih kamata zbog čega je taj iznos dužna vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Razlika u obračunu tuženice i obračunu sudskog vještaka očituje se u pogrešno određenom datumu dospijeća obveze tužiteljice (dan konačnosti rješenja), pa kako je sudski vještak pravilno utvrdio dan dospijeća, valjalo prihvaćanjem njegova nalaza obvezati tuženicu na povrat toga iznosa kako je sud prvog stupnja pravilno u tom dijelu sudio usvajanjem tužbenog zahtjeva.

16. Slijedom svega navedenog valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP, dok je u preostalom dijelu žalba usvojena i pravilnom je primjenom materijalnog prava sukladno čl. 373. toč. 3. ZPP presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

17. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je o trošku odlučiti primjenom odredbi čl. 154. i 155 .ZPP u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Stranke su djelomično uspjele u parnici i to tužiteljica sa 4,6%, a tuženica 95,4 % pa kada se od većeg uspjeha odbije manji, dolazi se do zaključka kako je tuženica uspjela u parnici sa 90,8%. Za slučaj cjelovitog uspjeha u parnici tuženici bi pripadala nagrada za sastav tužbe, te za zastupanje na ročištima od 15. veljače 2023. i 1. listopada 2024., za svaku radnju 500,00 eur. Za pristup na ročišta od 21. listopada 2020., 30. ožujka 2022. i 5. prosinca 2023. na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima, tuženici za svaku radnju pripada 250,00 eur prema Tbr. 9/2. Za pristup na ročište od 30. rujna 2020. koje je odgođeno prije početka raspravljanja pripada joj 50,00 eur po Tbr. 9/5. Ukupni trošak iznosi 2.300,00 eur, dok u okviru tuženičina uspjeha u sporu od 90,8% istoj pripada iznos od 2.088,63 eur. Za sastav žalbe tuženici sukladno uspjehu u žalbenom postupku od 90,8 % pripada iznos od 567,50 eur.

18. Iz tih je razloga žalba tuženice uvažena i odluka o troškovima postupka iz toč. II. izreke prvostupanjske presude preinačena sukladno odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP, dok je žalbeni trošak dosuđen prema odredbi čl. 166. ZPP.

U Rijeci, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Brankica Malnar