Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-4130/2026

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Eufemije Nanković i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Kristine Sesar zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. KŠ i dr, zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90. - pročišćeni tekst, 30/90., 47/90., 29/94., 114/25 i 47/23), odlučujući o žalbi okr. MŠ podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, broj: Pp-3001/22-14 od 12. prosinca 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 17. lipnja 2026.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba okr. MŠ te ukida prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. RŠ, okr. CŠ i okr. MŠ, proglašeni su krivim zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljenicima, temeljem istog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu 100,00 eura, svakome time da ako okrivljenici u roku 30 dana od dana pravomoćnosti presude plate dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cijelosti.

1. Istom presudom, određeno je da su okr. RŠ, okr. CŠ i okr. MŠ, dužni naknaditi troškove prekršajnog postupka, svaki u paušalnom iznosu 70,00 eura.

2. Protiv te presude okr. MŠ pravodobno je podnio žalbu po braniteljici Sandri Folnegović Skačej odvjetnici iz Zagreba iz svih žalbenih razloga, te predlaže usvojiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da se okr. NŠ oslobodi optužbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje: PZ), ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi i po službenoj dužnosti te je prihvaćanjem žalbe okr. MŠ utvrdio da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

5. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okr. NŠ ističe da tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno da je žalitelj vikao, a niti da je izgovorio navedene riječi kako mu se stavlja na teret navodima optužnog prijedloga. Navodi da je jedini svjedok u ovom postupku UŠ koja je iskazala kako je čula viku ali nije mogla razaznati niti tko viče niti što se viče stoga se osuđujuća presuda u odnosu na žalitelja bazira isključivo na iskazima suokrivljenika koji su sudjelovali u spornom događaju i u konfliktu su sa žaliteljem te je njihove iskaze u dijelu u kojem terete žalitelja, sud bio dužan razmotriti s dužnom pažnjom što je u konkretnom slučaju izostalo. Isto tako žalitelj ističe kako postoji bitna kontradiktornost između obrazloženja presude u kojem se navodi da je ponašanje okr. KŠ i okr. IŠ izazvano vrijeđanjem od strane žalitelja s izrekom presude iz koje proizlazi da je da se žalitelj tereti za navodno glasno vikanje i obraćanje pogodnim riječima ostalim suokrivljenicima tek nakon što su se isti njemu glasno vičući obratili pogodnim riječima. Nadalje žalitelj ističe kako je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda da se iskazima okr. KŠ i okr. IŠ treba pokloniti vjera iz razloga što su priznali prekršaj i što su se ispričali žalitelju. Takvo obrazloženje nije dostatno za zaključak u istinitosti njihovih navoda u dijelu u kojem terete žalitelja jer ta činjenica ukazuje na motiv da svoje ponašanje prikažu kao reakciju na navodno prethodno uvredljivo ponašanje žalitelja. Činjenica je da niti jedan provedeni dokaz ne upućuje na jasnu dokazanost počinjenja navodnog prekršaja vikanja i izgovaranja pogrdnih riječi od strane žalitelja, pa kako jedini svjedok UŠ navodi da je samo čula viku ali ne od koga dolaze žalitelj smatra da se presuda temelji isključivo na interesno povezanim iskazima okr. KŠ i okr. IŠ a ne na nesporno utvrđenim činjenicama pokrijepljenim relevantnim dokazima, pa je u najmanju ruku u odnosu na žalitelja ostala sumnja u pogledu postojanja prekršaja te je sud bio dužan ovu sumnju ocijeniti u korist okrivljenika primjerom načela in dubio pro reo.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude kojom se okr. NŠ proglašava krivim za djelo prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, vidljivo je da je sud odluku temeljio isključivo na obranama okr. KŠ i okr. IŠ koje je prihvatio kao istinite iz razloga jer su priznali prekršaj čime je, po mišljenju prvostupanjskog suda, dokazano da je žalitelj počinio predmetni prekršaj. Međutim, u pravu je žalitelj kada navodi da navedeno nije dostatno za ocjenu istinitosti njihovih navoda, budući da treba uzeti u obzir da su okr. RŠ i okr. CŠ u procesnoj ulozi okrivljenika koji imaju pravo braniti se kako im najbolje odgovara, na što su i upućeni prije ispitivanja, te iznositi one činjenice i dokaze koje ih terete i one koje im idu u korist sukladno čl. 85.st.2.PZ-a. Te je iskaze prvostupanjski sud u postupku dužan ocjenjivati svjestan njihovog procesnog položaja okrivljenika (i slobode kreiranja iskaza sebi u korist ), dakle, kritički i oprezno (za razliku od iskaza svjedoka koji ima zakonsku obvezu istinitog iskazivanja).

2. Naime, u obrazloženju presude (odlomak 20.) prvostupanjski sud navodi kako su okr. RŠ i okr. CŠ uslijed nesuglasica sa žaliteljem vičući mu se obratili riječima „Boli nas kurac što si ti profesor nećemo maknuti vozilo“, te su međusobno sukladno u odnosu na žalitelja naveli da im se isti obratio vičući „da maknu vozilo da su oni šiptari te da idu odakle su došli“, a da je žalitelj porekao pred sudom i u pisanoj obrani počinjenje prekršaja navodeći da je na psovke odgovarao mirnim glasom ne podižući ton. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje da su i prilikom provođenja dokaza suočenja okr. RŠ i okr. CŠ iskazivali isto, budući je okr. RŠ izravno se obraćajući žalitelju naveo da se točno sjeća kako je isti više puta rekao kako je on sveučilišni profesor, a što je potvrdio okr. CŠ ponavljajući žalitelju da mu je uputio riječi „maknite vozilo šiptar jedni“. Dakle okr. RŠ i okr. CŠ tijekom suočenja nisu bili konzistentni u iskazivanju da je žalitelj vikao na njih (pogrdnim izrazima), budući da su naveli da im je te riječi rekao odnosno uputio (ne i vikao).

3. Stoga, nije jasan zaključak prvostupanjskog suda da je nedvojbeno utvrđeno da je i žalitelj vičući počinio prekršaj, kao i da su okr.RŠ i okr. CŠ iskazivali isto kao u obranama pritom cijeneći njihove iskaze konzistentnima (iako to nisu iz naprijed navedenih razloga), dok je obranu okr. MŠ ocijenio usmjerenu k izbjegavanju njegove prekršajne odgovornosti iako je isti ustrajno poricao počinjenje prekršaja navodeći da je na psovke suokrivljenika odgovarao mirnim glasom.

4. Slijedom navedenog i u situaciji kada iz jedinog nepristranog dokaza, iskaza svjedokinje UŠ proizlazi da nije čula tko viče i što se viče ostaje nejasno temeljem kojih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio da je žalitelj na javnom mjestu glasno vičući obratio se pogrdnim riječima okr. KŠ i okr. IŠ „Maknite vozilo šiptari jedni“ kako mu se to stavlja na teret izrekom pobijane presude.

5. Po ocijeni ovog suda ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da se iz ovako provedenog dokaznog postupka, može zaključiti izvan svake razumne sumnje (a to je stupanj utvrđenja odlučnih činjenica potreban za donošenje osuđujuće odluke), da je žalitelj počinio prekršaj za koji se tereti. Prvostupanjski sud nije jednakovrijedno razmatrao sve obrane već je u zaključivanju očigledno arbitrarno cijenio istinitim obrane okr. HŠ i okr. IŠ s jedne strane, a obranu žalitelja neprihvatljivu, zbog čega je žalitelj u pravu da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

6. S obzirom da je očigledno da prvostupanjski sud, provedenim dokaznim postupkom, relevantne činjenice nije mogao utvrditi s potpunom izvjesnošću, to se ne može prihvatiti zaključak da je izvan svake razumne sumnje dokazano da bi žalitelj počinio prekršaj za koji se tereti, a jedino tada se može donijeti osuđujuća presuda. U suprotnom treba primijeniti načelo in dubio pro reo koje podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranih prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva.

7. Slijedom iznesenog je trebalo prihvatiti žalbu kao osnovanu okr. MŠ te prvostupanjsku presudu ukinuti u odnosu na žalitelja i predmet vratiti u tom dijelu na ponovno suđenje i odluku. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe dane u ovoj odluci, provesti sve već provedene dokaze, a po potrebi i druge, sve radi potpunijeg i pravilnijeg utvrđivanja činjeničnog stanja, otkloniti moguće proturječnosti u obranama okrivljenika te će pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku u odnosu na žalitelja koju će u svemu valjano obrazložiti.

8. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 206. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 17. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Kristina Sesar, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika braniteljicu i tužitelja.