Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-31/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari t užitelja ČČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici odvjetnici Sandri Panjković iz Siska, S. i A. Radića 48, protiv tuženika Lovačko društvo "Jelen" Divuša, Divuša 4, Dvor, OIB: 93043360253, zastupanog po punomoćniku odvjetniku Željku Stankoviću iz Siska, S. i A. Radića 46, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pn-20/2023 od 13. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj Pn-20/2023 od 13. studenog 2024. u točkama I. i III., te u točki IV. izreke za iznos od 4.547,71 eur sa zateznom kamatom.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke na način da se dio zahtjeva radi isplate troškova postupka od 2.500,00 eur sa zateznom kamatom odbija kao neosnovan.

3. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom djelomično usvojen tužbeni zahtjev radi naknade štete te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 22.019,61 eur sa zateznom kamatom tekućom od 13. studeni 2024. do isplate, zatim iznos od 269,96 eur sa zateznom kamatom od 20. listopada 2019. do isplate, te naknadi parnični trošak od 7.047,71 eur sa zateznom kamatom (točke I., III. i IV. izreke). U točki je II. izreke odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu kamata za razdoblje od 8. studeni 2109. do 13. studeni 2024.

2. Protiv prvostupanjske presude u usvajajućim dijelovima žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom na čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) i predlaže uvažiti žalbu te preinačiti presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, a podredno je ukinuti.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana, ali samo u pogledu odluke o trošku.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da sud prvog stupnja nije donio odluku o dopustivosti preinake tužbe kojoj se tuženik protivio, pa je na taj način sudeći o tužbenom zahtjevu iznad iznosa zatraženog u tužbi sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu prekoračenjem tužbenog zahtjeva iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP i relativno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. ZPP.

6. Iz podataka u spisu predmeta i razloga pobijane odluke proizlazi da je tužitelj podneskom od 15. lipnja 2022. povisio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka Dubravka Obadića o visini štete, da se tuženik preinaci usprotivio, te iako sud prvog stupnja nije donio posebno rješenje u smislu odredbe čl. 190. st. 9. ZPP iz razloga je pobijane odluke razvidno da je takvu preinaku dopustio. I ovaj se sud slaže da se radi o dopustivoj preinaci koja je svrsishodna za rješenje spora među strankama, te iako je preinaka poduzeta u fazi glavne rasprave za tu procesnu radnju nema krivnje na strani tužitelja jer je tek po zaprimanju nalaza sudskog vještaka koji je izračunao poljsku štetu na dan izrade nalaza (presuđenja) saznao za ovu činjenicu. Stoga je sud pravilno primijenio odredbu čl. 190. i 191. ZPP kada je unatoč protivljenju tuženika uvažio preinaku tužbe, čime ne stoji tvrdnja žalitelja da bi iz tih razloga bila ostvarena relativno bitna povreda, kao što nije ostvarena apsolutno bitna povreda prekoračenjem tužbenog zahtjeva jer je suđeno u okviru zahtjeva zatraženog preinačenom tužbom.

7. Tuženik smatra da je presuda zahvaćena relativno bitnom povredom iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 315. st. 3. ZPP jer nakon izmjene raspravnog suca nije došlo do ponovnog izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka ČČB i ranijeg zz tuženika, a sada svjedok CČ na čemu je tuženik inzistirao. Ovaj sud se slaže s pravnim stajalištem suda prvog stupnja da okolnosti konkretnog slučaja, a naročito detaljni iskazi navedenih osoba, te imajući u vidu da tuženik nije obrazložio postoje li razlozi zbog kojih bi određene tvrdnje svjedoka i zz tuženika danih u iskazima bilo potrebno razjasniti ili dopuniti, opravdavaju čitanje zapisnika o izvođenju dokaza. Takva je mogućnost predviđena odredbom čl. 315. st. 3. ZPP iz koje slijedi da je na sudu odluka o potrebi ponovnog izvođenja dokaza. Stoga nije ostvarena ni ova povreda postupka, kao ni jedna druga na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti pa je presudu moguće ispitati.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade štete koje je nastala na usjevima tužitelja (kukuruzu) tijekom kolovoza i listopada 2019. pri čemu nije sporno da je divljač koja potječe iz lovišta tuženika prouzročila tu štetu.

10. Kako se odštetna odgovornost lovoovlaštenika temelji na odredbama čl. 79. do 82. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 99/18., 32/19. i 32/20.- dalje ZL) bilo je sporno je li tužitelj kao oštećenik pravovremeno prijavio štetu jer je za suprotan slučaj propisana posljedica u vidu odbačaja tužbe u čl. 82. st. 3. ZL. Sporno je i to je li tužitelj poduzeo radnje iz članka 79. stavka 1. ZL te kao dobar gospodar zaštitio svoju imovinu od nastanka štete navedene u članku 78. ZL jer ukoliko to ne bi bio slučaj lovoovlaštenik prema odredbama čl. 79. st. 2. i čl. 81. st. 1. alineja prva ZL ne odgovara za štetu koju počini divljač.

8. Razmatrajući ova pitanja koja su ostala spornim i u ovoj žalbenoj fazi, sud je prvog stupnja utvrdio da je tužitelj poštovao proceduru iz odredbe čl. 82. ZL jer se pravovremeno obratio tuženiku radi prijave štete koja je nastupila u dva navrata, potom podnio prijedlog radi sklapanja izvansudske nagodbe, pa kako do nagodbe nije došlo podnesena je ova tužba. Uz to je sud utvrdio kako su spisu predmeta priloženi dopisi za svaku od nastalih šteta kao dokaz o pisanom obraćanju tužitelja tuženiku kao lovoovlašteniku u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZL (dopisi od 14. kolovoza 2019. i 17. listopada 2019.), dok tuženik svoju tvrdnju o nepravovremenosti prijave štete nije dokazao. Tuženik u žalbi tvrdi da je šteta morala nastati tijekom srpnja i ranije, no ovom žalbenom tvrdnjom nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja o nastaloj šteti u kolovozu i listopadu 2019. i s tim u vezi pravovremenoj prijavi štete u roku od 7 dana jer to potvrđuju rezultati dokaznog postupka tj. isprave, saslušani svjedoci i konačno stranke su zajedno obavile očevid 19. listopada 2019. u prisutnosti stalnog sudskog vještaka kojeg je angažirao tuženik . Tuženik nije predložio niti jedan dokaz za tvrdnju da bi šteta nastala u srpnju ili ranije, pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno zaključio kako se radi o nedokazanoj tvrdnji.

9. U odnosu na drugo sporno pitanje je li tužitelj kao dobar gospodar zaštitio svoju imovinu od nastanka štete za koji bi slučaj bila uspostavljena odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika, sud je prvog stupnja analizom dokaznog postupka zaključio kako je tužitelj poduzeo mjere zaštite u svrhu smanjivanja štete. I to na način da je širi atar branjen zajedničkim električnim pastirom, na nekim je parcelama instaliran individualni pastir, dok je na onima na kojima su postavljeni repelenti nastala najveća šteta. Sud je analizirao razliku u nalazima sudskih vještaka koje su stranke angažirale prije postupka, pa je utvrdio kako je sudski vještak ČČB, angažirana od strane tuženika, navela kako tužitelj nije na svim parcelama proveo potrebne mjere zaštite, dok je suprotno tome sudski vještak Ivan Jukić, angažiran od strane tužitelja, naveo kako su na svim procjenjivanim parcelama provedene mjere zaštite. Da bi utvrdio kojem vještaku pokloniti povjerenje sud je prvog stupnja analizirao iskaze svjedoka pa kako su LČ, RČ i ZČ (predložen od strane tuženika) potvrdili da je tužitelj poduzeo mjere zaštite, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ivana Jukića, sve to tim više što je taj vještak obišao sve parcele pa se po mišljenju suda radi o nalazu koje je obuhvatniji od nalaza drugog vještaka. Stoga je sud na temelju izložene usporedne analize dokaznog postupke izveo zaključak kako je tužitelj postupao prema odredbi čl. 79. st. 1. alineja 1. ZL jer je poduzimao radnje i zahvate u svrhu zaštite svoje imovine na način da su usjevi branjeni zajedničkim i individualnim pastirima i postavljanjem repelenata kao kemijskih sredstava.

10. Tuženik u žalbi daje svoju analizu dokaznog postupka pozivajući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka ČČB iz kojeg da proizlazi kako su usjevi ograđeni sa tri umjesto četiri strane, pa u situaciji kada su vještaci izjavili da su repelenti neučinkoviti, smatra da je tužitelj trebao ograditi parcele u potpunosti sa svih strana je jer je to jedini učinkovit način obrane. Navodi kako ni iz iskaza svjedoka ne proizlazi da su parcele potpuno ograđene, uz što još tvrdi da je tužitelj nakon nastanka štete zatražio repelente.

11. Na ovo valja odgovoriti da su repelenti kemijska sredstva koja poljoprivrednici uobičajeno koriste u obrani od napada divljači, pa u situaciji kada su parcele tužitelja djelomično branjene pastirima a djelomično repelentima, što po nalazu vještaka Ivana Jukića predstavlja poduzimanje zaštitnih mjera, ne može se tužitelju stavljati u krivnju što što je pored učinkovitijeg sredstva izabrao i repelente kao manje učinkovito sredstvo. U odredbi čl. 79. st. 1. alineja 1. ZL je propisano da je oštećenik dužan na primjeren način i na svoj trošak kao dobar gospodar poduzeti mjere, dopuštene radnje i zahvate u svrhu zaštite svoje imovine od nastanka štete . Iz ovoga slijedi kako ni jedno sredstvo koje je tužitelj koristio nije bilo nedopušteno ili neprimjereno, dok tuženik ničim nije dokazao da bi upotreba repelenata kao mjera zaštite usjeva bila isključena ili neuobičajena u poljoprivrednoj proizvodnji.

12. Osim toga, odredbom su čl. 79. st. 1. alineja 2. ZL propisane obveze lovoovlaštenika pa tako slijedi da je lovoovlaštenik dužan poduzimati dopuštene radnje i zahvate radi ograđivanja dobara, ciljano čuvanje dobara i istjerivanje divljači, provedba agrotehničkih mjera, priopćavanje bez odgađanja o započetoj šteti i okolnostima koje mogu utjecati na poduzimanje mjera za sprječavanje šteta te upotrebljavanje mehaničkih, električnih i kemijskih zaštitnih sredstava koja je na zahtjev oštećenika dužan osigurati lovoovlaštenik. Iz iskaza svjedoka ČČB i ZČ proizlazi kako je lovište tuženika neograđeno i otvorenog tipa, pa je utoliko za zaključiti kako ni sam tuženik nije poduzimao mjere zaštite koju mu zakon nalaže, dok je istjerivanje divljači prema vlastitim navodima iz podneska od 24. studenog 2023. poduzeo nakon obavijesti tužitelja o nastanku štete. Jednako tako, ne stoji žalbena tvrdnja da se tužitelj nije obratio tuženiku radi pribave zaštitnih sredstava jer je zz tuženika GČ u iskazu izjavio kako je tužitelj zatražio električnog pastira koji mu je dostavljen, čime je imajući u vidu pravilna utvrđenja suda o poduzetim mjerama zaštite, tužitelj ispunio svoje obveze iz čl. 79. st. 1. alineja 1. ZL. Iz ni jednog izvedenog dokaza ne slijedi da bi tužitelj poduzeo zaštitne mjere nakon nastanka štete, pa je utoliko navod žalbe o naknadnom traženju repelenata neutemeljen i proturječan vlastitoj tvrdnji da se radi o neučinkovitom sredstvu zaštite.

13. Utoliko je za zaključiti kako je tužitelj poduzeo mjere zaštite koje je po zakonu bio dužan, za razliku od tuženika koji lovište drži neograđeno i bez ikakvih mjera zaštite očekujući da poljoprivrednici preuzmu na sebe teret njegovih obveza. Iz navedenih je razloga sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da opstoji odgovornost tuženika za nastalu štetu . Kao što je pravilno na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Dubravka Obadića utvrdio visinu štete po cijenama u vrijeme presuđenja odnosno 2,18 kn po kilogramu suhog zrna kukuruza kada je prema odredbi čl. 1086. ZOO šteta dospjela kao materijalna nereparirana šteta što je u skladu sa pravnim stajalištima sudske prakse (tako Rev-1346/97 i Rev- 968/21), te na taj iznos sudio kamatu donošenja prvostupanjske odluke . Iz tih razloga nisu osnovani ni žalbeni navodi da je štetu trebalo utvrđivati po cijenama iz 2019. kada je nastala.

14. Sud je pravilno prihvatio i dio zahtjeva radi naknade troškova procjene štete od strane sudskog vještaka koji je izdatak prema stajalištu suda bio neophodan i opravdan radi postupanja po odredbi čl. 82. ZL i koji je dokazan priloženim računom, a ni sam tuženik u žalbi ovome ne ističe posebnih prigovora.

15. Slijedom je svega navedenog žalbu tuženika valjalo kao neosnovanu odbiti i presudu prvog stupnja potvrditi u točkama I. i III. izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno žalitelj ukazuje da je vrijednost boda do preinake tužbe obračunata u previsokom iznosu kako je to određeno Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Tužitelj je tužbom zatražio isplatu iznosa od 85.748,00 kn/11.380,22 eur koji iznos ulazi u tarifni razred od 100 bodova, a nakon preinake tužbe i prema toj vrijednosti predmeta spora trošak se obračunava prema tarifnom razredu od 250 bodova. Stoga je u pravilnoj primjeni materijalnog prava iz odredbi čl. 154. i 155., te odredbi Odvjetničke tarife tužitelju valjalo radnje podnošenja tužbe, sastava podneska od 15. ožujka 2021., te za pristup na ročišta od 2. ožujka 2021., 16. lipnja 2021., 23. studenog 2021. i 9. ožujka 2022. obračunati po 200,00 eur, umjesto kako je to sud pogrešno obračunao po 500,00 eur, koji je iznos pak pravilan za radnje poduzete nakon preinake tužbe. Tako obračunati trošak daje iznos od 3.100,00 eur, uz 25% PDV od 775,00 eur, odnosno ukupni odvjetnički trošak od 3.875,00 eur. Kada se tome pridaju troškovi pristojbi i vještačenja dobiva se iznos troška prvostupanjskog postupka od 4.547, 71 eur. Utoliko je žalba tuženika prema odredbi čl. 365. st. 2. u svezi sa čl. 380. toč. 3. ZPP djelomično prihvaćena i odluka o trošku preinačena, dok je u preostalom dijelu odbijena za visinu pravilno obračunatog troška.

17. Tuženiku nije priznat žalbeni trošak jer sa žalbom nije uspio protiv odluke o glavnoj stvari.

U Rijeci 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar