Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-4/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po OD Hećimović i partneri d.o.o, iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. iz Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupani po punomoćniku OD Grgić & Partneri iz Zagreba, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-38/2020 od 14. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-38/2020 od 14. listopada 2024.. u točki I. i usvajajućem dijelu točke III. izreke.

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pn-38/2020 od 14. listopada 2024. u točki II. izreke i odbijajućem dijelu odluke o trošku sadržane u točki III. izreke i sudi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana pored dosuđenog iznosa naknade štete isplati tužitelju daljnji iznos naknade štete od 1.410,99 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. ožujka 2020. do isplate, po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, kao i da isplati tužitelju daljnji iznos parničnog troška od 1.267,94 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. listopada 2024. do isplate po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena.

3. Tuženik je dužan u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eur, dok se s ostakom zahtjeva za naknadu troška odbija kao neosnovnim.

4. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom je presudom djelomično usvojen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 1.343,68 eur sa zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke, dok je u točki II. izreke tužitelj odbijen za preostali iznos naknade štete od 1.410,99 eur sa zateznom kamatom. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka od 1.948,20 eur, dok je s preostalim zahtjevom za naknadu troška očito odbijen.

2. Prvostupanjsku presudu žalbom pobijaju obje stranke u dijelovima u kojima nisu uspjele u sporu pri čemu se pozivaju na sve žalbene razloge propisane odredbom na čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlažu da se uvaženjem žalbi presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine.

3. Stranke nisu odgovorile na žalbe.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Stranke u žalbama ne konkretiziraju koje bi to bitne povrede bile ostvarene, pa je ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ispitao presudu u okviru razloga na koje pazi po službenoj dužnosti i utvrdio da ni jedna od tih povreda nije ostvarena.

6. Iako se stranke u žalbama pozivaju na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sadržajem žalbi zapravo ne osporavaju njegovu pravilnost, već ocjenu činjenica u okviru primjene materijalnog prava budući oba žalitelja smatraju da je prema utvrđenjima u sporu suprotna stranka isključivo odgovorna za nastanak štete.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete nastale povredom na radu 17. travnja 2019. prilikom korištenja stroja za dopremu i izrezivanje trupaca kada je tužitelj povrijeđen te mu je djelomično amputiran peti prst desne ruke.

8. Na temelju je provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrdio:

-da je tužitelj kritične zgode obavljao posao pomoćnog radnika kod poslodavca ... koji je s tuženikom imao sklopljenu policu izvanugovornog osiguranja od odgovornosti po polici broj [broj police] važećoj u vrijeme nastanka ozljede na radu

-da je do ozljede na radu došlo na način da se metalna papuča transportera za uvlačenje trupaca okrenula (zaglavila) između dvije vodilice kojom je prilikom tužitelj zaustavio stroj, osigurao prostor, te po vlastitoj procjeni odlučio otkloniti tehnološki poremećaj u radu stroja kada se u nastojanju da metalnu papuču namjesti u pravilan položaj, ista zarotirala i ozlijedila tužitelja

-da prema nalazu i mišljenju vještaka zaštite na radu okretanje metalne papuče ne predstavlja kvar stroja, već se radi o tehnološkom poremećaju u radu stroja, no ukoliko bi takva pojava bila učestala nastajući više puta dnevno kako je to sud utvrdio prihvaćajući iskaz tužitelja, radilo bi se o neadekvatnom tehnološkom procesu kojeg je poslodavac dužan promijeniti, drugim odgovarajućim i pravilnim procesom

-da je tuženik imao organiziranu zaštitu na radu te je sukladno zakonu izradio Procjenu rizika, Pravilnik o zaštiti na radu, zadužio radnike sa osobnim zaštitnim sredstvima (cipele), osposobio ih za rad na siguran način, pa tako i tužitelja, imao je organiziranu službu održavanja i službu zaštite na radu, dok ulazni transporter na kojem je radio tužitelj predstavlja stroj s povećanom opasnosti i u trenutku je nezgode prema Zapisniku o pregledu i ispitivanju opreme od 2. travnja 2019. bio u ispravnom stanju

- da je tužitelj konkretne prilike imao mogućnost i znao je da može pozvati službu održavanja radi otklanjanja zastoja u procesu, međutim odlučio se samostalno otkloniti kvar jer je inače tako postupao, kao i ostali radnici

-da je tužitelj izjavio kako u početku, kada je tek zasnovao radni odnos nije otklanjao zastoj u procesu zbog okretanja metalne papuče, već je osam do devet puta dnevno zvao službu održavanja koja se svaki put odazvala, otklonila zastoj, nije odbijala doći ali su mu rekli da je dosadan

-da se uslijed nastanka ove pojave proces proizvodnje zaustavlja do otklona poremećaja

-da je svjedok BK, voditelj službe zaštite na radu izjavio kako je na radnicima procjena da li je potrebno zvati službu održavanja, te je upoznat sa činjenicom da su radnici samostalno otklanjali ovu vrstu zastoja, te im zbog toga kao voditelj službe zaštite na radu nije izricao upozorenja radi nepoštivanja mjera zaštite na radu, pa tako ni tužitelju, niti ranije, a niti nakon nastanka predmetne ozljede na radu

-da je u Prijavi ozljede na radu navedeno kako je tužitelj otklanjao poremećaj u radnom procesu kako bi isti nastavio nesmetano teći kojom je prilikom utvrdio o kakvom se poremećaju radi te pokušao pomaknuti papuču stroja da ne bi došlo do oštećenja transportera, dok je u Izjavi poslodavca od 19. travnja 2019. navedeno kako je tužitelj marljiv radnik, međutim pogrešna procjena o samostalnom otklanjanju zastoja u procesu, umjesto obraćanja službi za održavanje, dovela je do nastanka ozljede

-da je prema mišljenju sudskog vještaka zaštite na radu tužitelj u velikoj mjeri pridonio ozljeđivanju jer je otklanjajući zastoj u procesu postupao protivno pravilima o zaštiti na radu, te je trebao zvati službu održavanja kako bi se spriječile posljedice koje mogu ugroziti njegovo zdravlje i život, te zdravlja i život ostalih radnika

-da su ove okolnosti slučaja, a naročito činjenica što tužitelj nije zvao službu održavanja radi otklanjanja poremećaju u procesu rada sporne, pa tužitelj smatra kako njegovo postupanje predstavlja uobičajen način rada kojeg je poslodavac tolerirao zbog čega za nastanak štetnog događaja nema njegove odgovornosti, ni u najmanjoj mjeri, dok tuženik smatra kako je tužitelj zbog nepoštivanja mjera zaštite na radu isključivo odgovoran za štetu

9. Odgovarajući na ovo sporno pitanje u okviru utvrđenih okolnosti slučaja sud je prvog stupnja ocijenio kako se kod osiguranika tuženika predmetni zastoj u procesu rada često događao te su ga radnici samostalno otklanjali s čime je voditelj službe zaštite na radu bio upoznat, pa iako je osiguranik tuženika bio dužan promijeniti tehnološki proces rada tako nije postupio pa je njegovo ponašanje protivno odredbi čl. 28. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 –dalje ZZR) i odgovara za štetu po principu uzročnosti iz odredbe čl. 25. st. 1. ZZR. S druge strane strane, tužitelj nije poštivao mjere zaštite na radu jer nije zvao službu održavanja i samostalno je otklanjao zastoj u procesu rada čime je postupio protivno odredbi čl. 68. st. 1. i st. 2. toč. 5. ZZR pa sud prvog stupnja iako njegovo postupanje ocjenjuje kao običnu nepažnju, a ne kao namjeru ili krajnju nepažnju nalazi da je prema odredbi čl. 25. st. 2. ZZR doprinio nastanku štete u visini od 50%.

10. Stranke u žalbama analiziraju dokazni materijal, dok zapravo ne osporavaju utvrđeno činjenično stanje, već isto tumače u prilog svojim pravnim stajalištima. Tužitelj tvrdi kako se ne radi o kvaru, već poremećaju tehnološkog procesa zbog čega nije postojala obveza pozivanja službe održavanja, već je procjena ovisila o radniku i okolnostima slučaja, dok je s druge strane osiguranik tuženika bio upoznat s činjenicom da radnici samostalno otklanjaju zastoj u procesu. Protivno tome tuženik je kategoričan u tvrdnji da je ovaj tužiteljev propust jedini uzrok nastanku štete pri čemu se poziva na nalaz vještaka, pa ako je sud prvog stupnja već utvrdio da se radi o običnoj nepažnji bio je dužan primijeniti odredbu čl. 4. st. 7. Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti prema kojoj je odgovornost osiguratelja isključena za štete koje nastaju kao posljedica nepažljive radnje. Pri tome se poziva na odluku Revr-828/2017.

11. Nema dvojbe da je odgovornost tuženika za ozljedu koju je tužitelj kao radnik pretrpio na radu kod njegova osiguranika objektivne naravi jer je tako propisano odredbom čl. 25. st. 1. ZZR. Dvojbeno je, je li postupanje tužitelja uopće bilo skrivljeno, a ukoliko je i kada bi se radilo o običnoj nepažnji bi li time odgovornost tuženika bila isključena s obzirom na odredbe police osiguranja.

12. Prije svega, ovaj se sud slaže sa stajalištem tužitelja kako se njegovo postupanje ne može cijeniti skrivljenim, ni u najblažem obliku kao obična nepažnja. Činjenica je kao što to pravilno tuženik navodi u žalbi da je njegov osiguranik provodio mjere zaštite na radu, međutim stajalište vještaka o pravnom pitanju doprinosa stranaka nezgodi nije njegov zadatak, već zadatak suda da na temelju svih izvedenih dokaza donese ocjenu o primjeni materijalnog prava. Sudski je vještak naveo koje je mjere zaštite na radu poduzimao tuženik, koje bi trebao, te je li i tužitelj postupao protivno tim mjerama. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je unatoč svim ispravno provedenim mjerama zaštite na radu od strane osiguranika tuženika jedna od tih mjera izostala, a ta je da je osiguranik tuženika koristio neodgovarajući tehnološki proces kojeg je bio dužan promijeniti zbog učestalosti zastoja u njegovom radu čime je postupio protivno odredbi čl. 19. st. 1. ZZR jer nije organizirao rad na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja radnika. Zastoj u radu konkretne prilike, a i ranije, nastao bi zbog okretanja metalne papuče kojeg su radnici tijekom radnog dana u više navrata sami otklanjali kako bi proces proizvodnje nesmetano tekao, što je osiguranik tuženika znao i unatoč oformljenoj službi održavanja tolerirao, ne inzistirajući na poštivanju mjera zaštite na radu i ne izričući im mjere upozorenja za takva ponašanja. Iz navedenog se zaključuje kako se radilo o uobičajenom načinu rada kod poslodavca koji se u kontinuitetu ponavljao na isti način, pa time što je tužitelj postupao na takav uobičajen način koji je osiguraniku tuženika bio prihvatljiv i kojeg nije zabranio unatoč saznanju i resursima koje je posjedovao da bi spriječio eventualno kršenje mjera zaštite na radu od strane radnika, tužitelj nije mogao doprinijeti nastanku štete u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZR. Stoga iako je sud prvog stupnja u pravu kada ocjenjuje da organizacija rada kod osiguranika tuženika nije bila usklađena sa zahtjevima iz ZZR, pri čemu se sud pogrešno pozvao na raniji propis iz odredbe čl. 28. st. 2. ZZR/05 umjesto pravilno na odredbu čl. 19. st. 1. ZZR, iz navedenih je okolnosti izvodi pogrešan zaključak o postojanju obične nepažnje tužitelja i u svezi s tim o doprinosu šteti. Prihvaćajući žalbene tvrdnje tužitelja, te otklanjajući one iz žalbe tuženika, ovaj sud smatra kako je tuženik u cijelosti odgovoran za nastalu štetu bez ikakvog doprinosa tužitelja iz odredbe čl. 25. st. 2. ZZR. U takvoj pravnoj situaciji nisu odlučni žalbeni navodi tuženika o potrebi primjene odredbe čl. 4. st. 7. Uvjeta za osiguranje izvanugovorne odgovornosti kao u odluci Vrhovnog suda Revr-828/2017 jer se ne radi o usporedivoj situaciji.

13. Stoga je u primjeni odredbe čl. 111. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 123/17 i 98/19- dalje ZR) tuženika kao osiguratelja poslodavca valjalo obvezati na naknadu daljnjeg iznosa naknade štete pored onog dosuđenog u omjeru od 50 % kao u točki I. izreke prvostupanjske presude.

14. Sud je prvog stupnja utvrdio kako je tužitelj zadobio tešku tjelesnu ozljedu prijeloma zadnjeg članka 5. prsta desne ruke zbog čega je u tri navrata bio podvrgnut operativnom zahvatu, što je rezultiralo djelomičnom amputacijom zadnjeg članka petog prsta desne ruke i odstranjenjem devitaliziranog tkiva. Imajući u vidu trajanje okolnosti vezane za liječenje i oporavak te trajanje fizičkih bolova srednjeg intenziteta od 10 dana, te lakog intenziteta tijekom 5 tjedana, sud je prvog stupnja po ovoj kvalifikatornoj okolnosti smatrao opravdanim iznos od 929,00 eur/7.000,00 kn. Za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti od 1 % smatra opravdanim iznos od 149,31 eur/1.125,00 kn, dok po osnovi okolnosti duševnih bolova zbog naruženosti s obzirom na zaostali stupanj i vidljivost trećim osobama smatra opravdanim iznos od 995,42 eur/ 7.500,00 kn.

15. Tuženik u žalbi ne prigovara visini pravične novčane naknade, a i ovaj sud smatra da je ista pravilno utvrđena i u skladu s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18 dalje: ZOO), osim u dijelu kvalifikatorne okolnosti straha. Sud je prvog stupnja utvrdio da je tužitelj trpio primaran strah jakog intenziteta prilikom povređivanja , zatim sekundarni strah srednjeg intenziteta od tjedan dana, a onaj slabog intenziteta tijekom dva tjedna. Po ovoj je okolnosti smatrao opravdanom naknadu od 530,00 eura, te je tužitelja odbio do zatraženih 597,25 eur/ 4.500,00 kuna. Međutim, po stajalištu ovoga suda tužitelju s obzirom na okolnosti i komplikacije u liječenju, vrstu povrede i trajanje straha pripada cjelokupan tužbom zatraženi iznos.

16. Iz svih je navedenih razloga žalbu tuženika valjalo odbiti i pobijanu presudu potvrditi u točki I. izreke prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP, dok je uvaženjem žalbe tužitelja prvostupanjsku presudu u točki II. njezine izreke valjalo preinačiti sukladno čl. 373. toč. 3. ZPP.

17. Ishodom ovog žalbenog postupka valjalo je u smislu odredbe čl. 166. u svezi sa čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) tužitelju dosuditi daljnji parnični trošak. Stranke u žalbama ne prigovaraju visini odmjerene nagrade i ostalih troškova nužnih za vođenje postupka kako ih je sud prvog stupnja utvrdio za slučaj cjelovitog uspjeha tužitelja u sporu. Dakle, tužitelju bi pripadao na ime nagrade za zastupanje uvećano za PDV iznos od 2.375,00 eur, dok mu uvećano za sudske pristojbe pripada iznos od 2.486,16 eur. Na ime predujma za vještačenje pripada mu 729,98 eur, pa cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka iznosi 3.216,14 eur. Kako je u usvajajućem dijelu točke III. izreke pobijane presude dosuđeno 1.948,20 eur na ime troškova, valjalo je odbijajući dio preinačiti i dosuditi daljnji iznos troška od 1.267,94 eur s kamatom od donošenja prvostupanjske odluke. Stoga je o žalbama stranaka odlučeno prema odredbama čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP.

18. Tužitelju su dosuđeni troškovi žalbenog postupka prema vrijednosti ožalbljenog dijela a koji se sastoje u nagradi za sastav žalbe od 250,00 eur uvećano za PDV čime se dobiva iznos od 312,50 eur, dok mu nije priznat iznos pristojbe na žalbu jer iz podataka u spisu ne slijedi da je istu platio. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer u istom nije uspio.

U Rijeci, 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar