Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-383/2025-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika HL OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, podnesenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-91/2024 od 11. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-91/2024 od 11. studenog 2024., ispravljena rješenjem istog suda i poslovnog broja od 7. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-91/2024 od 11. studenog 2024. u dijelu kojim je odbijen zahtjev punomoćnika tuženika za naknadu troškova delegacije u iznosu od 316,31 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da na dan 31. listopada 2023. postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske prema tuženiku HL u iznosu od 34.732,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2023. do isplate, u točki II izreke je utvrđeno da postoji potraživanje tuženika HL prema tužiteljici Republici Hrvatskoj u iznosu od 14.327,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2023. do isplate, u točki III izreke prebijene su utvrđene tražbine stranaka te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike tražbine koja je nastala nakon izvršenog prijeboja u iznosu od 20.405,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2023. do isplate dok je u točki IV izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 748,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, čiji početak tijeka je ispravljen rješenjem od 7. siječnja 2025.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem, sadržanom u istoj odluci sa presudom, naloženo je Republici Hrvatskoj da iz sredstava državnog proračuna isplati troškove delegacije punomoćniku tuženika - odvjetniku Dejanu Đeriću u iznosu od 14,94 EUR, dok je ovaj zahtjev u preostalom iznosu od 316,31 EUR odbijen kao neosnovan.

2. Protiv presude i odbijajućeg dijela rješenja o troškovima delegacije, žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno da se preinače te tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a tuženiku dosude troškovi postupka uključujući i žalbeni trošak te trošak delegacije u cijelosti.

3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda te predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice prema tuženiku za povrat iznosa isplaćene razlike plaće stečene bez osnova donosno na osnovi koja je kasnije otpala. Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da nakon što je tuženik prisilno naplatio od tužiteljice tražbinu po pravomoćnoj presudi, ista presuda je po reviziji ovdje tužiteljice ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a pravna osnova zahtjeva je članak 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje ZOO). Tome zahtjevu tuženik je suprotstavio prigovor povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokolom broj 1 uz Konvenciju („Narodne novine“ - „Međunarodni ugovoriˮ broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje Konvencija), te se pozvao na pravno stajalište izraženo u odluci Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske zahtjev broj 697/11 od 2. travnja 2015. Osim toga, tuženik je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja stavljajući u prijeboj tražbinu koju ima protiv tužiteljice iz ponovljenog i pravomoćno okončanog postupka nakon revizijske odluke, tijekom kojeg je ova parnica bila u prekidu.

6. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1118/2010 od 2. svibnja 2013. naloženo ovdje tužiteljici kao poslodavcu da ovdje tuženiku kao zaposleniku isplati bruto iznos od 141.629,44 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama i troškove postupka u iznosu od 9.437,80 kn,

- da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2742/2013 od 10. travnja 2013.,

- da je ovdje tuženik u cijelosti naplatio svoje potraživanje temeljem navedene presude u ovršnom postupku 31. prosinca 2014. u iznosu od 259.583,99 kn ukupno,

- da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Revr-1021/2014 od 10. siječnja 2017. po reviziji ovdje tužiteljice ukinute citirane nižestupanjske presude temeljem kojih se ovdje tuženik naplatio i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je u ponovljenom postupku Općinski sud u Bjelovaru donio presudu poslovni broj Pr-207/2022 od 11. travnja 2023. kojom je naloženo ovdje tužiteljici da ovdje tuženiku isplati bruto iznos od 9.121,96 eura / 68.729,48 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka,

- da u ovom postupku tužiteljica potražuje povrat onoga što je prisilno naplaćeno po pravomoćnoj presudi P-1118/2010 koja je naknado odlukom VSRH ukinuta, te da je tuženik istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja njegove novodosuđene tražbine od 9.121,96 EUR sa tražbinom čiji povrat tuž iteljica traži,

- da je sud imao u vidu pravno shvaćanje VSRH iz odluke broj Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023. te sa odjelne sjednice od 27. veljače 2023., prema kojem radnik nakon što je ukinuta osnova po kojom mu je isplaćena naknada plaće u bruto iznosu , pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavak 3. ZOO-a, nije istodobno i pasivno legitimiran na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave,

- da je uvažavajući navedeno pravno shvaćanje tužiteljica radi smanjenja daljnjih troškova uz suglasnost tuženika, dostavila izračun Ministarstva obrane, na koji tuženik nije imao primjedbi, s razlikom između dosuđenog iznosa po presudi iz ponovljenog postupka poslovni broj Pr-207/2022 od 11. travnja 2023. i iznosa koji je ovršen po presudi koja je ukinuta poslovni broj P-1118/2010 od 29. svibnja 2013.,

- da je tuženik prihvatio matematičku pravilnost predmetnog obračuna, iz kojeg slijedi da na dan 31. listopada 2023. postoji potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 34.732,97 EUR i potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 14.327,35 EUR te da kada se utvrđene tražbine stranaka prebiju preostaje tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 20.405,74 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenog obračuna do isplate,

- da je tuženik ustrajao na konvencijskoj zaštiti uz tvrdnje da vraćanje naplaćenog iznosa razlike plaće poslodavcu, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

7. Vezano za pozivanje tuženika na povredu ustavnog i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva prvostupanjski je sud otklonio kao neosnovano tuženikovo pozivanje na odluku ESLJP-a u predmetu Solomun protiv Hrvatske nalazeći da ista nije primjenjiva u ovome postupku. U nastavku sud je ispitao slijedeće okolnosti: jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli nepravilni, razmotrio je pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim ispitao je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

8. U tom pravcu je utvrđeno da tuženik ničim nije doprinio da citirane presude općinskog i županijskog suda budu nepravilne, pouzdajući se u načelo pravne sigurnosti odnosno postupajući u dobroj vjeri i s povjerenjem u institucije tužiteljice. Zatim, da pravna priroda onoga što tužiteljica potražuje od tuženika predstavlja iznos plaće za prekovremene sate rada odnosno za vrijeme nazočnosti na mjestu rada kada tuženik nije stvarno radio već se odmarao za vrijeme dežurstva i straže. Nadalje, po pitanju je li kod tuženika nastupilo legitimno očekivanje da ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude, predstavlja njegovo vlasništvo u smislu da ne postoje posebno ozbiljni razlozi zaštite javnog interesa ili interesa trećih, prvostupanjski je sud zauzeo stajalište da upravo zbog činjenice što je tužiteljica podnijela reviziju, kao izvanredni pravni lijek koji je dopušten svim parničnim strankama, pa i tuženiku koji je tijekom cijelog postupka bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku te je mogao očekivati donošenje drugačije odluke VSRH, radi čega sud nalazi da se ne bi moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije. S obzirom da su svima, pa tako i tuženiku bile poznate odredbe ZPP-a o postojanju mogućnosti izjavljivanja revizije te mijenjanja pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, tada prvostupanjski sud smatra da bi tuženikovo legitimno očekivanje bilo da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova bilo njegovo vlasništvo ali tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane VSRH, prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse.

9. Stoga prvostupanjski sud smatra da tuženik treba vratiti tužiteljici iznos koji je stekao na osnovi koja je naknadno otpala sukladno članku 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a odnosno razliku koja preostaje nakon što se prebiju tražbine stranaka , dakle, iznosa kojeg je tuženik naplatio po ukinutoj presudi i iznosa koji je tužiteljica dužna platiti tuženiku temeljem pravomoćne presude donesene u istoj pravnoj stvari u ponovljenom postupku, u pogledu čega iznosi i matematički izračuni među strankama nisu bili sporni. Prihvaćajući kao osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja prvostupanjski sud presuđuje kao u izreci dok odluku o parničnom trošku donosi pozivom na članak 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

10. U donošenju pobijane odluke nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tuženika budući da pobijana odluka nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

11. U ovoj žalbenoj fazi postupka i dalje je sporno pitanje predstavlja li postavljeni kondikcijski zahtjev tužiteljice za povratom stečenog bez osnove u smislu članka 1111. stavak 1. i 3 ZOO-a povredu konvencijskog prava tuženika na mirno uživanje prava vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

12. Protivno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava tuženika na mirno vlasništvo i to iz slijedećih razloga.

13. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske na koju se poziva tuženik, u kojoj je utvrđena povreda toga načela, ELJSP je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji u bitnom proističe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe članka 401. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01), što u ovome predmetu nije slučaj, jer se radi o prijedlogu za dopuštenje revizije, kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske. Također, u konkretnom slučaju ne radi se o grešci države, jer VSRH nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao u slučaju Solomun protiv Republike Hrvatske) već je u svojoj odluci naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice (tako i Rev-1228/2018 od 11. siječnja 2023.).

14. U ovome predmetu sud prvog stupnja je utvrdio kako je tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da na tuženikovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Kako reviziju kao izvanredni pravni lijek može izjaviti svaka stranka u postupku, to je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom članka 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom članka 6. Konvencije, posebno što postupanje VSRH nije protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava. Postupajući u okvirima svoje nadležnosti povodom izjavljenog pravnog lijeka VSRH je postupao utemeljeno i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, a koji se ogleda u preispitivanju nižestupanjskih presuda. Upravo s obzirom na navedeno, na strani tuženika nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Ono bi postojalo tek kada bi barem neka od revizijama osporenih odluka iz brojnih istovrsnih predmeta, bila potvrđena od strane VSRH, iz kojih odluka najvišeg tijela sudbene vlasti bi proizlazila jasno formirana sudska praksa glede spornog pitanja u navedenim parnicama - što se smatra prekovremenim radom djelatnih vojnih osoba ostvarenih tijekom rada u stražarskoj službi, odnosno na dežurstvu.

15. Na žalbene navode u kojima se tuženik poziva na nepravomoćnu presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P-1237/2023 od 8. svibnja 2024. kao i na rješenje VSRH broj Revr-1035/2012 od 27. listopada 2015. kojim je revizija odbačena, valja reći da isti nisu od utjecaja na pravilnost pobijane odluke. Naime, citiranim rješenjem VSRH odbačena je revizija protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-2834/2011 od 12. siječnja 2012. te se predmetnim rješenjem nije meritorno odlučivalo o pravnom pitanju postavljenom u podnesenoj reviziji.

16. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odlučio da je tuženik dužan vratiti tužiteljici neosnovano naplaćene iznose sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno članku 1111. stavak 1. i 3. i članku 1115. ZOO -a, odnosno kada je nakon prebijanja međusobnih potraživanja stranaka, koje u matematičkom izračunu nisu bile sporne, naložio tuženiku da tužiteljici isplati razliku, jednako kako je to pravomoćno presuđeno u mnogim istovrsnim predmetima općinskih i županijskih sudova u RH, u činjenično i pravno istovrsnim predmetima.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23. - dalje Tarifa). Protivno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja utvrdio djelomičan uspjeh stranaka u sporu kako to propisuje članak 154. stavak 2. ZPP-a, na način kao što je obrazloženo u pobijanoj presudi te je pravilno priznao tužitelj ici troškove za pojedine radnje, pa tako i troškove za sastav pojedinih podnesaka koji se žalbom tuženika neosnovano dovode u pitanje.

18. Suprotno daljnjim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev punomoćnika tuženika za naknadu troškova prijevoza i troška za izbivanje iz pisarnice zbog delegacije predmeta sa Općinskog suda u Bjelovaru na Općinski sud u Virovitici, preko dosuđenog iznosa od 14,94 EUR. Ovo iz razloga jer prema članku 11. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/6., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.) odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih odvjetničkom Tarifom ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da putovanje od Bjelovara do Virovitice i nazad do Bjelovara iznosi ukupno oko 150 km, te da u normalnim okolnostima punomoćnik tuženika zbog toga ne mora biti odsutan iz pisarnice više od 3 sata, to žalbeni navodi u tom pravcu nisu osnovani. Tako je VSRH u Rev-442/2025 od 6. svibnja 2025., u identičnoj pravnoj situaciji te pogledu istog punomoćnika, zauzeo stajalište da se u vrijeme od 3 sata izbivanja odvjetnika iz pisarnice računa samo vrijeme putovanja od mjesta sjedišta odvjetnika (pisarnice) do mjesta sjedišta suda i natrag , dok se ostalo vrijeme ne računa.

19. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a.

20. Dosuđujući dio rješenja o troškovima delegacije, kao nepobijan ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić