Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-58/2026- 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4892/2024-11 od 30. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4892/2024-11 od 30. rujna 2025. potvrđuje u dosuđujućem dijelu.

II Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se odbijajući dio odluke o parničnom trošku sadržane u citiranoj presudi, i sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi i daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o [broj kredita] od 3. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja UO kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, ništetna i da ne proizvodi pravne učinke, te je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 495,21 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2006. do isplate i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2025. do isplate. U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u izreci iste.

2.Protiv citirane presude žale se obje stranke.

3.Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o parničnom trošku radi pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se ista preinači na način da mu se dosudi trošak pristupa punomoćnika odvjetnika ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 eura s PDV-om i trošak žalbenog postupka.

4.Tuženik pobija dosuđujući dio citirane presude iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

5.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6.Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

7.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o [broj kredita] od 3. srpnja 2006. godine zaključenog između tužitelja UO kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrije d.d. kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, ništetna te zahtjev za isplatu iznosa od 495,21 eur s kamatama i troškova postupka.

8.Među strankama nije sporno da su 3. srpnja 2006. sklopile ugovor o [broj kredita] te da je čl. 3. ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita od 24.450,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te da je ista naplaćena u svoti od 3.731,14 kuna, sukladno tuženikovoj potvrdi od 19. lipnja 2023. godine.

9. Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući činjenične navode tužbe i iskaz tužitelja da mu je predmetni kredit trebao za osobne potrebe radi kupnje vozila, da je "sve bilo uzmi ili ostavi", da ga je ugovor čekao gotov kod javnog bilježnika i da ništa nije mogao promijeniti, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane i da se o istom nije pregovaralo, posebice o ugovornim odredbama o naknadama, koje tužitelju nisu bile protumačene, slijedom čega pozivom na odredbe čl. 81., čl. 82., čl. 85., čl. 86., čl. 87., čl. 89. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03- dalje: ZZP/03) utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba ništetna.

10. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na presude Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19, Direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, odredbe čl. 6. i čl. 10. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), kojima je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato te da je sudionik u obveznom odnosu dužan suzdržati se od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika u ostvarivanju svog prava.

11. Nadalje, pozivom na odredbe iz čl. 322. st. 1., čl. 323. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a tuženika obvezuje na povrat i isplatu utuženog iznosa tužitelju koji je naplaćen 6. srpnja 2006. sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2006. do isplate.

12. Prigovor zastare tuženika ocjenjuje neosnovanim, utvrđenjem da isti počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, o čemu je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 na sjednici 30. siječnja 2020.

13. Odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok u odnosu na zahtjev za naknadom troškova pristupa punomoćnika tužitelja ročištu za objavu presude, utvrđuje da taj trošak nije dospio.

14. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

15. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi pobijanom presudom tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, budući da je strankama omogućeno raspravljanje, da je presuda izrađena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a, pri čemu je sud naveo dokaze koje su stranke predložile, te koje je od tih dokaza proveo, a provođenje kojih dokaza je odbio, te što je pridržano za sud prvog stupnja, budući da sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. U konkretnom slučaju sud je utvrdio sve odlučne činjenice.

16. Neosnovano tuženik ističe i bitnu povredu postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186. c ZPP-a, ističući da tražbina tužitelja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, pa da je tužbu u ovoj pravnoj stvari trebalo odbaciti, što će se nastavno obrazložiti.

17. Za istaknuti je i da se žalbenim navodima tuženika pogrešno ističe da bi Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka, bio zaključen 30. travnja 2008., kao i da bi sud prvog stupnja primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 79/07).

18. Ovaj sud prihvaća činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na meritum spora.

19. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 3. srpnja 2006. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

20. Iz sadržaja citiranog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade u skladu s tarifom naknada banke, bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

21. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

23. U odnosu na visinu naknade, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 3,30% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,30% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

24. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužitelj u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

25. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, pravilno je pobijanom presudom ukazano na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

26. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužitelj i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

27. Pozivanje tuženika na činjenicu da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen, nije od utjecaja na zaključak o ništetnosti sporne odredbe ugovora, s time da ništetnost predmetne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora i jer ugovor može opstati i bez njezine primjene, s obzirom na to da ugovor sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu opstojnost i pravnu valjanost, dok nepoštena odredba ne obvezuje potrošača, i to od trenutka sklapanja ugovora, a potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe.

28. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

30. Pravilna je i odluka o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu, a koju tuženik paušalno pobija.

31. Međutim, osnovano tužitelj žalbenim navodima ističe da mu je trebalo dosuditi troškove pristupa ročištu za objavu presude, koje troškove je zatražio sukladno odredbama čl. 164. st. 2. i 3. ZPP-a, a na koje ročište je punomoćnik tužitelja pristupio i na koji trošak ima pravo prema Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23-dalje Tarifa), u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu od 100,00 eur, te PDV od 25% u iznosu od 25,00 eur, ukupno 125,00 eur.

31.1. Tužitelju pripada i trošak sastava žalbe po punomoćniku odvjetniku, s time da je taj trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora kojeg čini pobijani iznos parničnog troška od 125,00 eur, tako da je tužitelju navedeni trošak dosuđen prema Tbr. 10.4. Tarife u iznosu od 25,00 eur, PDV u iznosu od 6,25 eur, ukupno 31,25 eur. U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odbijen kao neosnovan.

32. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

33. Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP- a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 17. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović